zmajić

Link

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

P.N...

Link

Šta može hladna i gola istina
protiv blistavih čari laži...

Link

Oni koji slijede filozofiju skepticizma jednostavno sumnjanju u svaku istinu.
No, je li skeptik skeptičan u skepticizam;
sumnja li u svoju vlastitu istinitu tvrdnju?
Ako da, zašto onda obraćati pažnju na skepticizam?
Ako ne, onda možemo biti sigurni u barem jedno
(drugim riječima, apsolutna istina postoji) — skepticizam,
koji u tom slučaju ironično postaje apsolutna istina.
Agnostik kaže da ne možete znati istinu.
Ipak, takvo razmišljanje pobija samo sebe,
jer tvrdi da zna barem jednu istinu:
da ne možete znati istinu.

Link

No priča je jebeno ne ikakva..

No svejedno...:
Ona moja frendica( mlada baba...hm..51g)
Ono se pohvalila sa slikicom...bla bla..tekst..
I ono štake za hodanje..
Negdje na nekoj stazi ..
Na snijegu..
Kak je to prehodala.

No ..
Ja sam joj dojavio da ja tu stazu
pretetrčim..
Ona se naljutila..

Link

Ma pun mi vas je kufer..
(Ono sinovi i prosjaci..)
Dala ne dala -ona se smežurala...
Jebo ne jebo-njem vrijeme prođe..

Link

Ja sam izuzetno iznenađen
i ufređen..

Link

Na rubu očiju hoda mi mrak.

Zauvijek ću ostati slijepa .

Da je suđeno Ti bi me volio šakom u srce.

Spremio bi me na prvi kat svoje kuće.

Tamo bi se igrali djece koja su se sakrila od svijeta

između visokih zidova.



Da li znaš da se bojim visine?

Sutra ću skočiti iz padobrana

a Vrag će mi vjerovati da radim pravu stvar.

Htjela sam jednom roditi kćer

Da bude hrabrija od mene

Ali zaspala je prije nego je Nebo otvorilo sve semafore.
Na rubu očiju hoda mi mrak i zauvijek ću ostati slijepa

Da je suđeno, sve gluposti zašio bi u džepove kaputa

i nazvao ih neredom kao dosjeom priča koje se nikad nisu trebale ispričati.



Da li znaš da ne znam šivati?

Bojim se zašiti srce u tvoje smrvljene misli

Kojima ne znaš ugrijati moje kosti

U prvo jutro poslije kiše.



Na rubu usana hoda mi kazna i zauvijek ću ostati kažnjena.



Da li znaš da se bojim suda?

Sud nema poštene uši

Strah me da bi više vjerovao tebi umjesto meni

Da je suđeno Ti bi me volio šakom u srce

Dok nitko ne gleda, izgrizla bi nokte do krvi

Nastanila bi asfalt ispred tvoje kuće.

Iz mene bi izašlo sve što izlazi iz žene koje više nema...



Da li znaš da nikad nisam razmišljala o tome?

Kad čovjek umire, izbaci naopaki život iz sebe

To je kofer tekućine.

Spomenuli su mi to jednom, kad je moj tata umirao..



Dok nitko ne gleda po meni bi šetale ptice i mravi

.Sa asfalta bi pili moju vodu.

A negdje gore mladi mjeseci kao sinovi Starog Oca, pričali bi zaljubljenim ljudima uspavanke

Da je suđeno prekrila bi tvoja napukla usta

I šetala ulicom prije navale noći.

Da li znaš da se bojim smrti?

Jednom sam je preživjela

Obukla se u bijelo i nije me boljela.

Ova ljubavna smrt širi crnilo.



Da je suđeno ja bih se samo prehladila

I nikad ne bih umrla.

Šetala bi gradom prije pojave zvijezda noćnih

Vukla bi za sobom tvoju šaku koju sam ti ukrala na spavanju

Pomilovala bi vlastite kose

I rekla sebi

Spavaj djevojčice

Sutra je novi dan...



Starac Mjesec pokrio bi Nebo

Kad bi saznao da je bilo suđeno

Da muškarac voli ženu šakom u srce





Pietra Fon Tillen

Link

Ev malo da se javim...
No bloški miloklizi..
I bloške milokliznice..

Koji kurac vi radite ovdji..
Ispričavam se par blogera i
blogerica...

Ha ja kad sam došao na blog....
Družili smo se i u živo..

Bla bla...bla bla.bla...

Link

Pitanjce....

Kad ste zadnji put otišli u
prirodu(šumu,rijeku,planinu,
močvaru,itd...)sami...
Ono bez ekipe ..
Baš ono sami sami..

Ne zamjeram ja sebi više ništa...
U ovo malo života stalo je i previše samokontrole i samokritike, vlastitih ustezanja i odricanja, pokušaja, padova, truda, rada, nadljudskih podviga, tudjih želja, nastojanja i potreba...
Zbog svega doživljenog i proživljenog,
s više lahkoće govorim upravo ono što mislim,
kad mislim i kome mislim...
I nisam više “dobra” kao nekad.
Svjesno.

-MihryLink

Link

Jeste li sretni?
Priznajte sami sebi.
Jeste li, ono, zapravo ...zadovoljni,
ispunjeni,
radosni,
sretni...

Link

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Prelijep, u cvatu

Vitki zvonici izrasli iz ravnice

Pjesma široka i radosna

ko dječje oči obasjane igrom

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Kao aveti niču sada crni zidovi

zgarišta

Izrešetani i poniženi do nadljudske

patnje

Ne zaboravi, sine moj

TU JE NEKAD BIO GRAD

Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima

ispod ruševina

Branitelji u rovovima prkose

Čudesni arkanđeli plamenog mača

Sve suze ovoga grada sav teški vapaj

u vatrene strijele pretvaraju

Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima

Sine moj, ne zaboravi

TU JE NEKAD BIO GRAD

Link

Hvala svima na čestitkama..

Hvala Arapo..
Oprosti što tek sad odgovaram..

Link

Je li ljudska duša smrtna ili besmrtna?
Postaviti ovo pitanje znači zapitati se
o smislu postojanja čovjeka,
o njegovoj prirodi, dužnosti i nadama.
Do odgovora čovjek dolazi intuitivno,
a kako taj odgovor
određuje čovjekov odnos prema životu,
to pitanje o prirodi duše postaje bitno svakome od nas.
Zauzimajući određeni stav,
čovjek odabire određeni način života,
jer sve što činimo ima korijen u našem svjetonazoru.
To također određuje i naš odnos prema smrti....

Link

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

K .S.