zmajić

Kad bi svi ljudi znali
što jedni o drugima govore,
na svijetu ne bi
bilo ni četvorice prijatelja...

Najljepši stihovi su
otrcani.
Toliko su ih puta
patetično odrecitirali
kojekakvi snobovi
da su postali fraze.
Fraze.

Nikada neću prežaliti
svoje najdraže pjesme.
Pustio sam ih da odu
nezapisane,
neizrečene.
Više ih ne mogu
vratiti.

Pokušavam krenuti
njihovim tragovima,
ali one više nisu
tako moje
kao onda.

Pao snijeg...
Nema ga neš..
Al ostaju tragovi...

Nikad ne slušajte one
koji loše govore o drugima
a dobro o vama....

Dobro je dok mi pričaju
iza leđa..

He he..ima sila teže..
I protuteže..
Za ovaj selo... jelte..

Ev vako izgleda danas..
U mojem malom selu...S.

Link

Sad lagano dim..
Sušenje i kako to
već ide..

Ako bih trebao umrijeti prije vas ostalih,
Ne slomite cvijet niti upišite kamen.
Niti kad odem, govorite nedjeljnim glasom,
Ali budite uobičajeni sebe koji poznajem.
Plači ako moraš,
Rastanak je pakao.
Ali život ide dalje,
Pa i pjevaj.

Kako lepi buncek..

Malo dima..
I u grah..

Ovo je kućica..

A ovo ni ne liči na kućicu..

Otvorit ću nečujno
pretince mašte,
da ne izgubim riječi
skrivene od svitanja.
Otvorit ću
ladicu po ladicu
svog svemira
što pokreće smisao,
kad nemoguće
postaje mogućim.
Otvorit ću kradom,
da nedoraslo jutro
ne vidi tu ljepotu,
ploda ljubavi i mašte
što papir slovom krase.
Nekada siv,
nekada sumoran,
veseo i radostan,
skriven od jutra,
oslikat ću motive
nedohvatljive poetske nutrine,
da snovima
dodirnem Tebe.

P..

AHA...

A šta reći...
Nađem ženu svog života
a ona udata...

Baš je taj život
zajeban..

Hm..
Zanimljivega..