TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Suludo je više juriti radi bilo čega, 10-15 min prije dostići cilj?
I kaj sad? Došao ranije prodavati zjake…

prošlotjedna

Današnji auteki jednostavno mame svojim limitima. Makar je ovo oldtimer skriva brzinu i nismo svjesni koliko jurimo dok ne pogledamo brzinomjer. Koliko je bio ranije na kilometar satu nije bilo za slikanje jer volan traži obje ruke na sebi i nema se vremena naslikavati i za šlatanje suputnice, a i s nekim u autu ne vozim nikada tako.. Zato bolje polakše sa šlatanjem ako je u dohvatu ruke… (nisu trebali toliko razmaknuti siceve i još između staviti „Kineski zid“ tako da nema nježnosti, sigurnost je u prvom planu)
500 m do skretanja, a ja blento prođem 52 m/s ili preko 3 km/min???
Dok razmislim, odložim mob i uključim žmigavac prođe barem 3-4 sek i sad treba usporiti na 50 km/h i skrenuti? Burn up diskovima do usijanja…

Link

Nimalo nisam sklon takvoj vožnji svjestan kliko time ugrožavam sebe i druge. Jednostavno me ponijelo. Inače uživam u penzionerskoj vožnji i kao ni u opisanom slučaju ne uključujem u polestar mod (to bi mogao jedino na Grobniku).
Zato pamet u glavu i vratiti se normalu.

Btw nemam (trenutno valjda) auto, a i vozačka puna ograničenja mi je istekla i ne znam da li ću ju moći produžiti. Slika brzinomjera ustupljena od frenda.



Unutarnja i vanjska svjetla, ako ste propustili stignete još danas.
Unuka me u petak vodila na K-POP forever u Arenu (tako je to kada starci lagano dolaze na dječju pamet, ali zabava je super).

Link

Noćas posjetio grad svjetlosti, nice, dns ne kuham idem van možda negdje ušićarim ručak :))))



Jest ušićario, pedesetak EUR u kešu. To mi je trebalo biti do 1.
Dobro da ne primaju kartice jer ponekad ne znam gdje stanujem, a kamo li pinove od svih tih kartica.
Pojedem više nego što zaradim, a kile me neće tako da je uzalud potrošen novac.

I da, u društvu sam čuo od jednoga fenda cige „smetlara“ s Ferenčice, koji je po primanjima intelektualac prema nama smrtnicima, rješenje tjesnaca i zaljevske krize. S time bi s sigurno i Ricambi sožio: „Kaj ne pošalju tamo Horvatinčića i stvar riješena“.
I mi imamo aduta u rukavu :)

Društvene mreže postale su mjesto na koje smo, čini se, gotovo u potpunosti preselili svoje živote. Na njima se virtualno slave dolasci na svijet, čestitaju rođendani i stupanja u brak, oprašta se s onima koji nikada više neće pročitati poruke. Stavljaju se i fotografije mjesta koja je netko posjetio, jela koja je skuhao, ljubimca kojega je udomio i ljudi s kojima se našao zbog druženja. I kao da se sve to čini gotovo s nekakvom dozom opravdanja, jer ako nije na društvenim mrežama – kao da se nije ni dogodilo. Ljudi „vrište“ da su tu prisutni i po nekoliko puta dnevno, nerijetko zanemarujući i svoje poslovne obaveze, ako ih uopće i imaju, privatni život, partnere ili djecu, ali i propuštajući priliku da slobodno vrijeme provedu daleko korisnije, a kamoli zdravije.
Iako društvene mreže same po sebi i nemaju izvorno lošu konotaciju, vrlo su pronašle iznimno mračne tunele za sve ono čega se ljudski rod može sramiti, samo da mu je ostalo imalo obraza. Umjesto društvenih, ulovili smo se u mreže mržnje, zavisti, kleveta, objeda i tolike količine zla da se čini da nam iz umotavanja u takve niti jednostavno nema spasa.
Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta! No, isti ti "junaci" u stvarnosti su uglavnom manji od makova zrna. Ne samo da su daleko od hrabrosti, nego, kada ih se susretne i pogleda u oči, hine ljubaznost do te mjere da ona postaje gnjusna. Ukratko – licemjeri prve klase.
No, daleko najkreativnija i uvjerljivo najpromišljenija riječ da bi ubola ne samo da ubode, već s namjerom da zaboli i po mogućnosti raskrvari.
Mržnja je nesumnjivo pobjednik među osjećajima koji čovjeka koče u vlastitom iskoraku prema bilo čemu. Ona je najveći uteg koji pojedinac može nositi na svojim plećima. Ona guši, ruši, čini nas opsesivnima i naprosto paralizira! Pa što je to onda u tim društvenim mrežama da naprosto vape za njezinim tolikim količinama? Zar smo zaista društvo mržnje ili su oni koji mrze ipak odraz manjine koja samo svojom virtualnom glasnoćom stvara osjećaj nadvladavanja onih drugih?
I najobičnije vijesti nađu nekog dežurnog mrzitelja, sve i da je vijest pozitivna, a upravo nam je takvih vijesti sve više potrebno. S pravom odlučuju svjesno se odmaknuti od svijeta koji je, izgleda, u misiju uzeo trovanje svega i svih koji mu se nađu na putu. Život je ipak nebrojeno puta pokazao da se oni koji se hrane mržnjom nerijetko u njoj i uguše.
Već navikli na mržnju ne možemo više prihvatiti ni objektivnu kritiku jer i nju gledamo kao napad i izazov da kontriramo.
Šteta što se količina mržnje prosute po društvenim mrežama ne može iskoristiti u neke bolje svrhe. Jer, da gradimo kao što mrzimo, ovo bi bila nesumnjivo najizgrađenija država na svijetu.

Nabacano, dijelom c/p HMG

Link

Žene zauzimaju najvažnije mjesto u životu muškaraca i svoje neuspjehe i uspjehe podređujemo njima, njihovoj naklonosti, priznali mi to ili ne. Nije floskula da iza svakoga „uspješnog“ muškarca stoji žena (osim popadije koja tvrdi da nam je ovaj život dan da se spremamo na drugi svijet i raznih klečavaca koji se pale na nekakve upitne tradicionalne vrijednosti valjda njihovih obitelji u skladu s njihovim embrijem od mozga).
Previše sam iskusan da ne bi mogao izvesti ovakav zaključak. Da li je to nešto sramotno za biti muško, nije. Drugo je pitanje apetit žena i što im možemo pružiti?
U početku ih vučemo za kike, radimo svakakve spačke pa čak ih ismijavamo, koristimo svoju fizičku nadmoćnost da zadobijemo njihovu naklonost (valjda geni iz kamenog doba?). Definitivno žene mentalno i fizički ranije dozrijevaju i tu im nikako ne možemo parirati.
Kasnije nas privlače fizički, svojim seksipilom i mogućnošću da nam pruže božanski užitak tako da nam naš nagon za parenje niti godinama ne opada.
Tek kad nam dođe iz dupeta u glavu zainteresira nas njihova duhovna jačina i mozak. Žene svojom suptilnošću, znanjem, svojim multitaskingom, radom mozga nepogrešivo kao „singericom“ odnose nam primat za koji smatramo da smo mi stvoreni. I to bi trebali muški prihvatiti, a ne lamatati floskulama. Naš pogled je valjda genetski ograničen i sužen kao kod konja s očnim štitnicima. Zato smo vrhunski u pojedinom smjeru života ali ne univerzalni kakvima se zamišljamo i nikada nemamo širinu pogleda žene kojoj u svakom pogledu mi nismo jedina briga.
Žene su činjenično obrazovanije, intuitivnije i ne zalijeću se grlom u jagode jedino ako ih baš ljubav, njihova najveća slabost, ne zahebe.
Čitateljice nemojte se sada napuhati jer i iznimke čine pravilo.
Ma zezaju me ove proste, k tome još i proširene rečenice, a po prirodi sam šutljiv. Jedino me žene mogu razvezati. ;))))
Na kraju nikome ne sudim, stavljajući ovo na Blog sudim sam sebi.

Još samo reakcija, odgovor žene koju izuzetno cijenim (nije Iskrica, Blogerica) na moju jučerašnju cmoljavu WApp čestitku. Ne povezujte to s humorom stvar je ozbiljna:



Linkovi uz after party: moguće životne drame žena, loša izvedba dobrih pjesama i malo after party emocija, posvećeno ženama:
Link
Link

Link

nema me on line zato dns Čestika
https://i.postimg.cc/8cx8JD42/Dan-zena.png

Link
Link
Link

Za tjedan dva će izdivljati i neće biti onaj „pravi“.
Ima ga posvuda i sada je najbolji za branje. Najviše cijenim mlade izdanke s jednim ili više pupova malih rozkastih listića. Ono što dobijete na placu to je preraslo jer se tamo igra na količinu ne na kvalitetu. Zapamtite da listići moraju imati barem malo roza boje.
Priprema kako god vam padne na pamet od salate, priloga, do glavnog jela.
Dns nemam previše vremena pa če biti na salatu s krumpirom. Umiješamo li u to par kuhanih jaja imamo glavno jelo. Samo naša mašta može biti ograničenje u kreacijama.
Ako zakasnite uberite žute cvjetove i njih se može pripremiti na sto načina od dekoracije do dodataka raznim mesnim, povrtnim juhama do gulaša……..
Mlade pupoljke možemo ukiseliti kao i kapare i nimalo ne zaostaju z njima.

Oni koji žele saznati više, wiki link
Link

Zeleni radič ili maslačak latinskog naziva Taraxacum officinale (pun k. podvrsta) najviše se prikuplja iz prirode, a za konzumaciju i u pripremi narodnih lijekova koristi se već stoljećima.
Ima u sebi nekakvih nikotina i alkohola, možda ga zato volim :))))

Link

Nakon vožnje par/nepar, bonova, mudar savjet AI:
„skinite auspuh, vozite se na akumulator“

Tko sam ja da ne poslušam pametnijeg od sebe?
Idem odmah danas kod automehaničara dok još nije gužva da mi začepi rezervoar, skine auspuh i svu snagu akumulatora preusmjeri na anlaser i le voilà.

Link

Zbogom benzinske pumpe :))))

Slikano u US baru na selu, usred ničega. Obično su nakeljeni otpalim regama od auti i ratkapama.

Ovi su malo inventivniji.

Ostatak teksta mi nije stao u kućicu, tako da ste pošteđeni :))))
Malo mi na sjećanja knedla u grlu zastala. Bolje nego suza.

Možda je bilo seksa ali to vas odvije tako i tako nikoga ne zanima :P

Link

čvrsto ostaješ pri svojoj odluci da te brišu :((
Tvoj post je pod ključem i ne mogu tamo komentirati.
Adminu daješ posla koji preko vikenda kad očito ima odmor tako da do ponedjeljka nećemo ništa znati? Pitanje je da li ćeš opće biti „vidljiva“ adminu?
Moguće da bi prijava adminu ubrzala postupak, no ja nisam našao razlog da te prijavim. Moguće da te netko drugi prijavi(o) iz straha, zavisti, ljubomore, pa i mržnje da mu ne staneš na žulj ili otkriješ neku istinu koja „boli“?
Iščekivanje je zahebata stvar. Ostala si bez svojih bedema i čekaš da se zvjeri zaslade i rastrgaju te…
OK, your choice u koji se nitko ne smije ili treba miješati.
Ostaje samo nada kada te odstrele da se reinkarniraš, uskrsneš….
Link

Poslije placa predah, pre rano je bilo za kakvu terasu. Ručak krčkić (prema Vegave8) ovaj put bez nogica koje su postale nedokučive na tržištu. Uz zagrebački clasic grincajg(k), manja glavica luka, par češnjeva češnjaka, malo slatke mljevene crvene paprike, ljute dimljene tek u tragovima, crni biber u zrnu, sol…
Lovor ne, ima uz toplinu moć zgrušavanja bjelančevina i više ide uz kuhanje govedine, ribe…
Ne ljubim baš industrijsku tjesteninu za juhu što ne znači da ju ne konzumiram. Radije si napravim taranu. I da, volim „gušće“ juhe, ne čaj.

Radi autentičnosti slike, peršinov list je u budvarovoj čaši i biti će dodan kada se juha skuha.

Ovaj vikend ne napuštam svoj kavez, imam pametnijeg posla doma (čišćenje, pranje, spremanje, veš, posteljina….nisam još ni poskidao Božićne ukrase)

Lijepo vrijeme vuče me van, malo jurcat, ali za sada uspješno obuzdavam svoje konje.
(slika je simbolična i ne pripada meni)


P.S.
I kaj sad, opet se tuku po bliskom istoku? Ljudska pamet je isto nedokučiva.

uz jutanu kavu, cigaretu… ev. navečer pred počinak. Toliko si za sada mogu pružiti ovisnost Bloga o kojoj neki pišu, ako me zainteresira neka tema pa uletim s neba u rebra ili me nešto inspirira kao tema pa napišem Blog...

Možda jedino vrijeme koje si mogu priuštiti, ne baš svaki dan, da predahnem, odem u drugi svijet, gdje mogu biti što god poželim, zaštićen psihički , fizički, moralno politički, bez ikakvih posljedica, obveza i odgovornosti. Ovdje mogu naći svakakve likove, teme, sličice, linkove koji mi mogu zaokupiti pozornost i želju da to s nekim virtualno dijelim, da ga pljujem, hvalim, podržavam, pronalazim sebe, pa čak i virtualno da se prepustim i zaljubim. Nije to od dosade ili ubijanja vremena nego na neki način druženje za koje u realnom životu imamo sve manje vremena. Nisam u reali osamljen već prebukiran pa možda tu tražim malo mira.

Dugo sam na Iskrici i Blogu s većim ili manjim prekidima. Imam super iskustvo da sam preko 15 godina dijelio realan i prekrasan život s dvije Blogerice kao dva mala života. Hvala im na tome. Da li je i to razlog mome vraćanju na Blog? Vjerojatno je ali ne kao ovisnost ili traženje nekih životnih rješenja.

Usporavam životni tempo u želji da se izvučem od obaveza koje sam si sam nametnuo. I tu je Blog možda kao ispušni ventil, predah. Moji Blogovi su uglavnom o meni, ne želim nametati nekom svoje mišljenje, prodavati životne mudrosti, više prenijeti svoja iskustva koliko god se nekom činila nestvarna ili stvarna.

Još o PVT. Nisam baš fan iako me ovaj put iznenadio broj izmijenjenih poruka, još jedno neočekivano iskustvo. Btw toliko nisam pisao ni za diplomske??? Prvo puno pišemo kako bi stvorili krive dojmove, a onda pametno šutimo kako bi ih ispravili :)

Veljača na kraju? Blogme vrijeme leti. Kad ono još nešto u retrogradnom Merkuru? Hahaaa nahebali smo svi redom :))))
I da, ne čekam komentare i nije mi bitan broj. Izlogiram se i rekomentiram kada stignem ako vidim razlog.

Nema sličica i linkova, Sam Blog je napisan slikovito i u tonu.

Kako možemo suosjećati s nekim koga ne znamo, ne poznajemo, niti ga ikada vidjeli nismo?
A dijelimo njegovu radost, uspjeh, bol, tugu?
Obraduje nas svaki uspjeh, rastuži svaka bol, a da s oproštenjem nemamo baš ništa realno s tom osobom. Da li naši osjećaji idu u svemir ili ima neka tajna veza?

Banalni primjer: slovkova pizza me veseli kao da sam ju ja napravio, ispekao i konzumirao, čak kad je gledam miriši mi ???

Ima neka tajna veza za sve nas:

Link

uz glazbu dolazimo i odlazimo na ovom svijetu.
Sve emocije vežemo uz nju od tuge, veselja, nade, ljubavi… Veže nas uz ljude i događaje, prisjeća na loša i dobra vremena. Ima snagu da nas lijeći, odmara, opušta ili da nas diže.
Izvoditi glazbu na bilo kojem instrumentu ili pjevati u sebi ili naglas, sam ili u društvu poseban je osjećaj. Tjera nas na emocije, pokrete, govor tijela koje želimo dijeliti s nekim bliskim, dragim…
I evo nas u seksu najjačom emocijom koju dijelimo s nekim :))))

nema sličke, linka....
(odgovor donni)

Glazba je definitivno govor Bogova.
Ajde netko bi napisao da je to i vjera, but vjera je u startu ljudskih zajednica svedena na podjelu i sukob interesa sve do danas.
? but me podsjetio na saru-teru. Help sara da Blogeri shvate Blog kao bogatstvo različitosti i kao mjesto dijeljenja, podrške, davanja i razmjene pa i najdublje intime, životnih iskustava, želja, nade, ljubavi…, a ne samo kao pljuvačnicu gdje pljuvači u svom neznanju i ne razumijevanju ne shvaćaju da pljuvajući po drugima pljuju po sebi.

Vraćam se na temu.
Glazba počiva na harmoniji i ritmu i ne traži ono što je ugodno, nego ono što je pravilno. U biti glazbenog umijeća je čista i uzvišena ljubav prema lijepom, lišena grubosti i niskih strasti. (nisam baš tak pametan kako izgleda pa malo c/p)

Za svemirku cyb:
Glazba po svojem brojevnom principu odražava kretanje svemira i nastoji biti u skladu s njegovom harmonijom i strukturom. Ona djeluje stoga što kretanja i zvuci u svemiru izazivaju osjećaje u ljudskoj duši. Glazba tako liječi strasti i ispravlja ljudsku narav time što uspostavlja harmoniju ljudske duše. "Cilj nije zadovoljstvo, već služenje vrlini."

Značenja fenomena glazbe mijenjaju se ovisno o povijesnim razdobljima i ulozi koju je ona imala u životu ne samo pojedinih društava, već i cijelih civilizacija. U posljednja dva stoljeća došlo je do potpune promjene razumijevanja glazbe i njene uloge u životu pojedinaca, skupina i društva u cjelini. Informatizacija nam je omogućila cijelosvjetsku spoznaju da je glazba prisutna ama baš svugdje. Zašto svugdje? Odgovorite si sami.

Iz svojeg iskustva uličnog svirca potpisujem naslov i gore napisano jednim od više stvarno doživljenih primjera. U mom repertoaru postoji sva glazba svijeta prilagođena s više ili manje uspjeha instrumentu s kojim sam na ulici ili po pothodnicima (o tome sam već nešto pisao pa koga zanima dajem link).
Link


Svirajući za sebe i po svojem, narudžbe i mito ne primam, svirao sam Cielito Lindo i u tom momentu prilazi mi i zastane mladić (ma nema još ni tri banke) na pristojnoj udaljenosti, promatra me, sluša, a oči pune suza.
Mislim si koji je sad taj frik? Kad sam odsvirao kraj, mladac mi se nakloni i brisajući suze zahvali engleskim s američkim naglaskom???
Normalno i ja sam njemu odgovorio zahvalom i onda se razvezla priča. Ukratko je ispalo to da je Meksikanac nešto poslovno u RH i da ne može vjerovati da mu se ovo moglo dogoditi da se raspekmezi toliko udaljen od svoje domovine i ispričavao mi se na suzama tako da sam se i ja skoro rasplakao. Naravno bilo mu je neshvatljivo da netko sa ulice opće zna za Meksiko kao što on pojma nije imao o RH, a kamo li neku meksičku pjesmicu? Razgovor se odužio na više od pola sata i ne nismo pričali o Amerima, Rusima, nogometu, borbi pjetlova. Pričali smo o glazbi, ljubavi, ljepoti življenja koja nas sve povezuje kroz cijeli Svijet. Svijet nam je sve manji i manji.

Link

Zapravo to je zvučalo više ovako:
Link

Može i ovako kad je iz duše:
Link

Vani miriši na veljaču
Link


Jednako kao što nam se i život često promijeni ponekad u sekundi.
Sasvim neočekivano bez najave, odlazimo ludom vožnjom nekim
novim putem da ni ne stignemo za sobom zatvoriti vrata.

Da, danas je Valentinovo, ako imate
muda poklonite sebe…
Sve drugo će istruliti i naći se u smeću.
Zato ostavite neka živi, raste, ukrašava
čineći nam život ljepšim.



Link

Link
Link
Link