Iskričarije

Filodrammatica mora da je u vlasništvu neke kokoši, jer ne vidim drugog objašnjenja zašto se zatvara već u 11. Samo to i Kraš zatvoreno, sve ostalo radi još.
Svašta.


Al' dobro za promjenu, već me poduže nisu tjerali zbog fajrunta.

Link


Prava prilika za lokalne lulične intelektualce.

Link


Hej...

Urbs est omen.
Ili nije?
Ili je doista tek mjesto, utočište, ispunjavajuće samo po sebi? Pitam se.
Jer ako je tek mjesto, zašto mu onda toliko ulica, zgrada, parkirališta pa čak i drveća podsjećaju, umjesto da samo - budu?
Grad kojeg zavoliš jer... urbs est mulier. Ne i prvi. A svaki je i zadnji, u nizu zadnjih.

Geolokacijska retrospekcija.
Vrijeme, gradovi, zemlje.
Vrijeme, ceste, planine, brda, šume.
Vrijeme, parkirališta, ulice, stanovi.
Vrijeme...

Once upon a time, there was a city.
A perfect one.


And the last one.

Neda mi se.

Zahvaljujući jednoj silno dobroj duši, sinoć me malo opilo Irish mystom (što god da sam bio pričao, sve povlačim!) i sad mi se neda, ali ono, baš neda.
Nit' se obuć.
Nit' se odglavinjat u grad na kavu.
Nit' ništa.
Ma ni tipkat' mi se neda, u stvari.





Fiiiiinoooo...

"Možemo li roditelje smatrati ljudima? Uvijek sam sumnjao u to. Roditelji su razvijeni negativi. Od svih ljudi koje u životu susrećemo, najslabije poznajemo vlastite roditelje i to upravo zato što ih uopće ne susrećemo, od samo početka inicijativa dolazi od *predaka*: oni susreću nas.
Pupčana vrpca nije prerezana - mi smo dio njih u istoj meri u kojoj ih ne možemo razumjeti. Kolaps znanja je tako zajamčen. Ostalo su nagađanja. Bojimo se ugledati njihovo tijelo i zagledati im se u dušu. Na taj način oni nikada ne postaju ljudi, ostaju zauvijek samo gomila dojmova, bez ikakva početka, tek nestalne prikaze-strašila.
Oni su nedodirljiva bića. Naši su sudovi o njima bespomoćni, isisani iz prsta, izgrađeni na predrasudama, neiživljenim dječjim strahovima, na borbi savršenstva sa stvarnošću, na opravdanju onoga što je nemoguće opravdati. No roditelji su također nemoćni pred našim ocjenjivanjem. Naša međusobna ljubav ne pripada ni nama ni njima, nego nagonu koji se gubi u zagrljaju majke isto kao i u zagrljaju civilzacije. U tom nagonu silovito tragamo za svijetlim ljudskim početkom i ne možemo a da se pomoću svojih pronicavih nagađanja ne osvetimo nagonu za njegovo sljepilo. Ljubav koja nam je poznata pod imenom *očevi i djeca* nema zajednički nazivnik zahvalnosti, ona je puna beskonačnih uvreda i nesporazuma, iz kojih se rađa gorak okus zakasnjela žaljenja."

Iz knjige "Dobri Staljin" Viktora Jerofejeva.


O da, pogotovo zadnja rečenica.

Link

Umjesto svih bezveznjaka koji drže mikrofon, baš oni koji jesu face - sjebu se.
Bon Scott - napio se, onesvijestio i ugušio u vlastitoj bljuvotini.
Freddie Mercury - aids.
Kurt Cobain - ispraznio si je sačmaricu u glavu.

Imaš sve i... sjebeš.


Ako mogu birat, ja bih ipak radije infarkt s nekom plavušom na sebi.

Taman se raspišem i već zamalo pri kraju bloga - nestane struje. Puf, klik, nestalo. Mamu ti...

I zbilja mi se neda sve opet ispočetka.
A radilo se o tome da danas, kamo god krenuh, naletjeh na neku zgodnu tetu. Prvo u pošti. Potom u fast-foodu. Pa na koncu i u VIPnetovom dućanu.
I pod zgodno mislim na iskren osmijeh, na uzvraćanje šale, na više nego ugodan dojam koji netko ostavi na tebe svojim osmijehom i smijehom.
Ali... ali.
Sve te zgodne tete su imale po nezgodan prsten. Pa se sve na koncu i svelo samo na to, malo šale i ugodan dojam, jer ovaj indijanac ne dira ono što je zauzeto (stav naučen na vlastitim pogreškama, a kako drugačije).

Nikakvo čudo. Mislim, to, prsten. Tko ne bi volio imati takvu osobu do kraja svog života pored sebe? Otvorenu, ljubaznu, duhovitu?
I naravno da takvim ženama ne trebaju nikakve Iskrice ni slične gluposti.
I naravno da je sve to već netko upecao, jer među muškim je svijetom sasvim dovoljno onih koje osobu vide bez da je mjere centimetrom i vagom.
Nije da nema takvih i među ženskim svijetom.


No i opet naravno - upravo zato i jesu već sretno zauzete.

Da na telki nisu Dva i pol muškarca, ne bi se imalo što gledat'.
Obožavam Charlieja.


Poklanja ženama jedinu vrstu pažnje koja ima nekog smisla. >:-))

Imate li zvučnike uz monitor? Da?
Fino.
A koliko su glasni?
Ono, kad si slušate svoje omiljene Mišu, Milu i Safeta, koliko to nafrljite?
Jako?
Fino.
A sad, onaj gumbić na zvučniku što se da vrtit lijevo desno - e da, taj, točno taj, da - okrenite ga do kraja udesno.
DO KRAJA, rekoh.
Jeste?
Fino.
Link


Buđenjee!!

Prednost samačkog života je što možeš čitav dan gol landrat po stanu.

Mana samačkog života je što nemaš nikakve koristi od toga.



I da, linkić...
Link


... jer je baš takva noć.

U tijeku imam dvije oklade za kolače.

Jedna se tiče mene i tu ću dobit sasvim sigurno. Iako, ističe tek prvog rujna, pa ću se bogme načekat kolača.
A drugu, obzirom da se ne tiče mene, nemam ništa protiv izgubit... dapače. Jer, sasvim je motivacijska, pa sve i da ostanem bez kolača, bit će iz svega nešto korisno.

No da.
Baš je lako doći do kolača ovdje, samo trebaš prihvatiti ponuđene oklade.


Moram se počet kladit u peglanje.

Ako ovo sad čitate, to je samo dokaz da ste sjebaniji od mene.


Ja sam, naime, u međuvremenu otišao u krevet.

Link


Ajmo, ljenčine, rise and shine!

Prometej je strava od filma. Jest da sam lud za SF-om, no toliko blentavi scenarij u kojem se zamalo svi likovi ponašaju lobotomirano (još je Borivoj Jurković rekao - zapamtite, budale NE idu u svemir!), to ni ja ne mogu progutat. A što se efekata tiče, tu čak ni 3D nije pomogao - film je naprosto koma. Žblj produkcija.
I još su mi Charlize napravili ružnjikavom, što je zbilja bila kap preko ruba čaše.

Nego da.
Od dvije najvažnije žene u mom životu, jedna koja svoje mjesto trajno drži još od svog rođenja, iznenadila me trodnevnim posjetom.
Iznenadila, da... nakon dugih godina kontakta tek preko volje, ovo je bilo... wow.
I bilo je lijepo. I više je nego vrijedilo čišćenja stana, trodnevnog spavanja na kauču u dnevnom boravku i lomljenja nogu uzduž i poprijeko Riverlyja.
Pilo se kava i kava, malo se shoppingiralo, fino se i klopalo, a umočilo se i u more. Btw, žene gledaju pločice čak i kad misle da ti je lijepo mlado žensko s ručnika do - komad, a ne kći (a pogleda u stilu "gle starog gada kak' si je maznul' mladu curu" je bilo koliko hoćeš). Funny.
Usput, jučer se na plažu dogegala bakica od uvjerljivih 60+, šira nego duža i crna ko Kunta Kinte. Mrtvo se hladno izvalila na ručnik, sunčala u toplesu i živo joj se fućkalo što tko misli o tome. Bravo, bakice, to je zdrav stav prema životu i sebi. A ne poput Iskričarki koje nemaju obraza ni profil ispuniti bez sočnog laganja.

Summa summarum - osim što su mi sve četiri češki crvene (bemti sunce u 11 prijepodne), te što naravnah kičmu na kauču koji je dobar za sve drugo osim spavanja (isprobano, uključujući i sve drugo) - lijepa tri dana, iznenadna, dugo željena i čekana... i obećavajuća.


A sad idem namakat kopita u novu dozu jogurta.