Iskričarije

... svakoj osobi koja relativno redovito radi kućanske poslove - usisavanje, pranje poda, brisanje prašine, pranje masnih fleka sa kuhinjskih pločica i i ormarića, ribanje otisaka prstiju sa metalic sivih dvometarskih vrata frižidera (jebala sliku svoju), glancanje staklene ploče štednjaka, a da ni ne spominjem kompletnu kupaonicu i kamenac po svim porculanskim i metalnim dijelovima - treba dić' spomenik.

Da sam išao još i peglat, definitivno sigurno bi me ubilo.


To be continued.

Ovo je za Ripleya - vjerovali ili ne.
Na iskrici ipak ima normalnih žena!
Bit će zato što nije tzv. "blogerica" (ove lokalne blog-parodije stvarno ne mogu pisati bez nazivnika).

Akhmda.
Toliko me to zaprepastilo da ću čak pustiti da komentatorski trošite noktiće na tipkama cimajući informacije (koje kao i obično, nećete dobit').


Volim vas predvidljive, što ću.

Link
Pogledati spot.


Bora je bio incognito Iskričar, ziher.

Link

Zajeb nisko izrezanih traperica je što se dešava točno ono što čitavo vrijeme imaš i osjećaj da se dešava.


Al' za kolače se moraš malo i žrtvovat', što sad.

Simptome socijalne fobije možemo podijeliti u četiri kategorije: fiziološki, misaoni, emocionalni i bihevioralni. Postoje različite vrste fobija, primjerice, fobija od ljudi, svima nam se ponekad javio nelagodan osjećaj u društvu neznanaca ili pri upoznavanju novih osoba.

...

• Bihevioralni (ponašajni)

... Kod odraslih, za razliku od normalne sramežljivosti, ponašanje s otklonom od uobičajenog ponekad uključuje i ekstremno izbjegavanje društvenih situacija. To se osobito odnosi na *druženja u malim grupama*, zabave, susrete s autoritetima, *razgovore s neznancima*, *posjećivanje kafića*, *spojeve*, *telefonske pozive (i dolazne i odlazne)*. Gotovo uvijek se klone situacija u kojima bi ih drugi mogli vidjeti da jedu ili da, primjerice, sudjeluju u grupnim sportovima. *Mogu se javiti pojedini aspekti izbjegavanja kao što je primjerice izbjegavanje kontakta očima*. Javljaju se kretnje koje karakteriziraju nervozu (dodirivanje kose, lica, lupkanje prstima…), pasivnost ili ukočenost tijela. *Socijalno fobične osobe pribjegavaju laganju kako bi održale sliku o sebi i izbjegle kritiku drugih*.

(dijelovi označeni zvjezdicama, označeni su radi naglašavanja simptomatičnog ponašanja na Iskrici).

Izvor: http://gorila.jutarnji.hr/vijesti/2011/02/24/zato-se-zatvaramo-u-sebe

Ovo čisto da se raščisti tko je tu normalan a tko nije, bez obzira na zaprepašćujuće ogromnu fobičarsku većinu.
Sve je tu. Laganje, sakrivanje očiju, "druženje" koje nije ništa drugo nego skrivanje iza monitora, prenemagajuće izbjegavanje živih susreta... čista psihijatrijska slastičarna.

Trebalo bi definirati novi termin, iskricafobiju. Značenje bi bilo: bježanje u virtualu i sakrivanje iza lažnih podataka i polametarskih sunčanih naočala zbog straha od ljudi i živog kontakta. Karakteristično je potpuno izopačavanje socijalnih termina poput "druženje" kako bi si osoba opravdala svoj poremećaj, te traženje podrške u stvarnim ili izmišljenim množinama koje se kreira višestrukim profilima. Poremećaj je izrazito snažan među članstvom kontaktnih internetskih stranica, jer fobične osobe nastoje nadoknaditi svoju psihičku neravnotežu prividnim traženjem kontakata (koje, se, dakako, potom odlučno odbija zbog prejake fobije). U slučaju direktnog sučeljavanja sa pitanjima koja pogađaju srž njihove fobije, odgovaraju ispraznim floskulama o "zabavi", lažući pritom sasvim namjerno i svjesno.
Terapija: nepoznata, iako bi oduzimanje pristupa na Internet bilo korisno za sprečavanje pogoršanja fobije.



Usput, koja je razlika između kahlice i tanjura?

Blog servisi: Blog.hr, Mojblog.hr, Bloger.hr itd. itd.
Dating servisi: Iskrica, Smokva, Rotkva i ino povrće i voće.

Tko ne zna razliku između kahlice i tanjura, oboje koristi za isto.



Dođe mi da opet zalijepim onog kikića sa pimpačem u tanjuru - nevjerovatno je koliko je iskričarski simboličan.

Jedno je neupitno - tko je došao na Iskricu upoznati ljude, taj je gadno zalutao.
Kamo se god okreneš - laž i mutavost. Ako to vodi nekakvim upoznavanjima, onda nazdravlje. Mogu se kladiti naslijepo da bi tisuću puta iskrenija bila neka afganistanska kontaktna stranica. Tamo bi na slikama barem bilo ono što prvenstveno i treba biti - oči.
Iako, poznajući žensku fuzzy logic, lako moguće da bi i tamo nabile polametarske sunčane naočale, pa se potom natjecale koja ima ljepšu burku.

Ne, ne razumijem.
Na stranu šizofrene psihopatologije kakvih je prepun net, te na stranu praznoglave amebe kakvih je također prepun net - svejedno bi po čistom zakonu vjerovatnosti čak i ovdje, na Iskrici, trebalo biti poprilično normalnih ljudi.
No ovdje taj zakon ne funkcionira.

Dođe se na kontaktne stranice - KONTAKTNE! - i onda se niti odgovara na poruke, niti se išta iskreno veli o sebi, niti se usuđuje čak ni pogled pokazati.
Igre skrivača, prenemaganja i jebanja u zdrav mozak.

Toliko vas je strah da vam se ne bi što vidjelo u očima?
Ili vas je, naprotiv, strah da vam se u očima ne bi vidjelo baš - ništa?
Pa, taj se zaključak sam nameće.

Iskrica je skup najustrašenijih i najlažljivih ljudi kojeg se igdje može naći. O mentalnim sklopovima koji naprosto nisu u stanju uopće pojmiti ljude na ikoji drugi način osim u iznosima godina, kila i centimetara, bolje da šutim.
Ovdje se ljudi dijele na one koji bi se jebali a da im ne uđe, te na one koji bi da im uđe, ali bez jebanja.
I ah, da, one koji su tu "samo zbog bloganja".
Činjenica da je ovdje weblog servis tek rudimentaran te da samo u Hrvatskoj postoji sedam specijaliziranih blog stranica (a odlične međunarodne servise ala Wordpress da i ne spominjem) - to je bolje ne spominjati, mogao bi se tko osjetiti prozvanim. Osjetljive su tu dušice, nego što. Kad ih god uhvatiš u laži, silno se uvrijede.

Nah, čemu ponavljati jedno te isto, a i kome? Ovaj mali, lažljivi svijet se histerično tvrdoglavo trudi ostati takav kakav jest - besmisao ponašanja po nepisanim iskričarskim pravilima je očito slamka spasa od stvarnosti za koju se svi silno grčevito drže.
Ovdje se čovjek može jedino lobotomirati i time uklopiti u kaljužu. Lijepiti sličice i linkiće, cmonjavo se rastapati na coelhanske kvazi-romantoidne mudrosti i blentavo se smijuljiti na vulgarnosti šačice lokalnih ameba.

Moram početi vježbati lokalni dijalekt i običaje.
Daj pičke, znam da imaš.


Pet riječi - vrhunac intelektualnog dometa Iskrice.

Malo sam se izgubio.
Šta sad treba slikat? Koljena? Vrat? Gujscu? Pupak?

Neću pupak, ružan mi je.

... a sad si idem jednu zapalit.

... stones na telki.
Majke ti mile al' su ružni.


Al' to je svirka, a ne ovo današnje didžej glumatanje.

Volim shopping i gotovo ("pičkast je" teorija - 1 bod).
A najvolim kad si nađem traperice koje ko da su po meni krojene, pa kad k tome naletim i na savršene crne hlače (ko po sebi krojene) - ma gdje ćeš bolje.

I odhrvao sam se neodoljivom nagonu ulaska u šuzeraje ("pičkast je" teorija - samo pola boda zbog neefikasnosti).

Sjećam se kad za boravak na plaži nije trebalo nikakvih kremica zaštitnog faktora snage armiranog betona.
Sjećam se kad sam provodio zamalo čitav dan verući se po stijenama virećim iz plićaka i gulio školjke s kamenja, jedući ih s okusom mora.
I sjećam se kad je sunce bilo nešto ugodno i toplo, a ne podmukli ubojica.

Bože, što smo to učinili?

Sjećam se kad su dečki iz pijane noći u kupleraju u najgorem slučaju izvukli seriju penicilinskih injekcija, na zlobno veselje svog društva.
Za još par desetaka godina, čak i za obično rukovanje s nekim prvo ćeš morati predočiti liječničku potvrdu da si prošao testiranje na zilijun smrtonosnih bolesti.

Što smo si to učinili?

Sjećam se kad si mogao nečije dijete bezbrižno pomaziti po kosi jer ti je bilo baš drago.
Danas više ne smiješ ni pogledati ničije dijete, jer će te neka budala napasti da si pedofil.

Što si to činimo?

Sjećam se doba bez mobitela i računala, doba kad su se ljudi uistinu družili.
A sad, okruženi tipkama i tipkovnicama, pogleda kvadratiranih zaslonima, ljudi druženje samo glume.
Iz daljine.
Podozrivo.

Što su nam to učinili?

Pred točno tristo godina, Thomas Newcomen je stvarajući prvi parni stroj potpisao smrtnu kaznu ovoj planeti ne jednom, nego stotine puta i na stotine načina. Mora li baš sve što čovjek izmisli, na kraju uvijek biti toliko razorno?
Veli se da svako tehničko dostignuće čovjeka stavlja pred nove izbore.
Koje izbore?
Da odluči hoće li umrijeti od raka, AIDSa, ruke nekog primitivca ili naprosto - samoće?

Užasavajuća istina - jedini način da se spasi što se još spasiti može jest globalna kemoterapija u obliku apsolutnog, naglog, atomskog uništenja. Pa da ona šačica koja to preživi, dobije novu priliku - priliku ne izmišljati nove načine samoubojstva, priliku ne zajebati opet sve ispočetka.
Nah, fućka mi se, u stvari. Živio sam u doba kad je život bio jednostavno život, bez kataklizmičkih strahova. Jedino mi je žao djece, ove koja će odrasti u anemičnom svijetu nikad dostatne infuzije i koja će izvan sigurnosti svojih zidova uskoro moći izaći samo u svemirskim odijelima i skafandrima.
Pitam se kako će Dolce & Gabbana zarađivati lovu na tome. Ili Victoria's secret. Jer, dodira više naprosto - neće biti. Nikakvog. Sve će se rješavati 3D video-vezom, od predigre do poskoitalne elektroničke nicotin-free cigarete.

Sva sreća, imam se čega sjećati.
A ovi koji dolaze sutra, oni će se sjećati da su živjeli oni koji su se imali čega sjećati.
Oni od prekosutra, neće se više sjećati ničeg.


Ako prekosutra uopće još ikog i bude.

"Ti imaš pravo ovdje stalno visiti, imati svoje mišljenje, a ostalo slobodno vrijeme smišljati spačke, iščekujući reakciju "druge strane" poput ozeblog sunce."

... reče ameba čiji je prosječan odziv na bilo koju moju rečenicu brži od pet minuta, a svaki treći "blog" - patetičan pokušaj stvaranja "mi" ozračja.
Koje umre nerođeno na nula komentara. :))

Nevjerovatno ali istinito - on zaista, ali zaista vjeruje da je omiljen svima koji mu nisu otvoreno rekli da čak ni glup nije na originalan način - nego je samo glup. I sad bi se najradije zavukao čak i u moju guzicu, obzirom da mu se čini da bi se time istovremeno zavukao i u barem još par.
Neće ići.
Ne može se nekome inteligencije krumpirove zlatice objasniti da je glupost naprosto iritantna, pogotovo kad je uporno i neumorno promovira preko tuđe kičme.
Ja ubijem 20 mrava, a budaletina zaziva reakciju UN-a nazivajući to mrtvo ozbiljno - genocidom. Na MOM blogu.
Ja na šizofrenične uvrede Ametistice reagiram ismijavajući je, patetičar krene glumiti viteza-zaštitnika. I opet na MOM blogu.
Ja zaključam blog, ameba to krene objašnjavati sebi i drugima (one tri koje ga oprezno podržavaju, pokušavajući stvorit sigurnosno-zaštitni "mi") - mojim privlačenjem pažnje. One iste pažnje za kojom vapi nad nula komentara, i masturbira od sreće kad pokupi chat noćne smjene za kojeg mu pak jedna kokoš mrtva ozbilja oda priznanje za "tematske" komentare - čisti Ripley. :)))
Ja zalijepim zajebantsku fotku u znak sprdanja sa muškim spolom (stvar koju kad god napravim, kokoši to, dakako, ne mogu svariti, jer im gadno sjebava teoriju o ženomrstvu), trilobit se sav usplahiri jer se djetetu vidi pimpač. Da mu se nije vidio pimpač, usplahirio bi se jer mu se vidi nos. Ili uho. Ili što već.
Jer, bitno je gurati se ko košulja u guzicu po svaku cijenu, kako inače da zaliječiš kompleks što te mama ošišala na kratko taman kad si trebao krenut u vrtić?

I onda praznoglavi kosoglavac još jurca okolo ponavljajući gdje stigne kako mu, jadničku, nedam mira, čitavo se vrijeme pokušavajući sakriti iza nečije suknje ne bi li time dobio legitimitet onog "mi" kojeg si voli ponavljati kad god po n-ti put ispadne prizemno glup.
Pa me još i tješi! Ajme majko! Sretnog li mene, "oni" me ne mrze! :)))))
Ne znam koji bi to "oni" trebali biti (ne zna ni ameba, naravno), no kako god - znaš, da ti ne zaboravim reći - zbilja si stravično glup. Nisi uspio shvatiti čak ni jednostavnu igru riječi koju bi shvatio i 10-godišnjak.





Malo metafizike, da se imaš čime baviti dok ja ništa nigdje ne pišem. :)

Da nije za ispovraćat se, bilo bi čak i zabavno gledati krhku ravnotežu Iskričarskog detanta.
Za one koji malo sporije shvaćaju: "ja tebi neću reć da si glupača ako ti meni ne veliš da sam drolja" - i tome slično u svim verzijama i nijansama.

Pa se s brižljivom pažnjom obilaze u širokom luku blogovi prijetljičine prijateljice od ONE TAMO, e da se ne bi izazvala akcija i pitajboga koliko onda potom reakcija i kontrareakcija. I obavezno se redovno komentatorski svraća na blogove prijateljice od prijateljičine prijateljice koja je neprijateljica ONOJ TAMO - nikad ne znaš gdje će ti zatrebat prijateljica, jel'da?

Bože mili.

No dakako, obzirom da je pretpostavka svih zajeba, katkad se nožicom (kokošjom) stane na krivo mjesto i eto belaja u čas posla - perje poleti samo tako. A krugovi prijateljica prijateljičinih prijateljica se nervozno uskomešaju, sumnjičavo provjeravajući tko je sad tu kome prijateljica i stoje li vlastite nožice (kokošje) u možda pogrešnom dvorištu... nikad ne znaš. Prajvati rade svuda uokolo, a ne možeš ih sve pohvatat dok prijateljici zlurado pričaš o neprijateljičinoj novoj prijateljici, iščekujući nazad nove informacije.

Digresija - kad bih ovamo zalijepio sve informacije koje su mi "dobronamjerne" dušice istovarile u inbox, pola bi vas mahnito tražilo tipku za brisanje profila. Ne brinite, neću. Legalist sam. I prezirem lijepljenje privatnih poruka u javnost, ičijih. Čak i kad su od nekog poput Ame, koja me jednom sočnom svojedobno počastila.

Nu da.
Ne spominji mi na blogu riječ ameba, veli mi matilda (koja nije kokoš). Pa rekoh, a zašto, zar te strah da bi nekome mogla postati neomiljena?

Jer, that is what is all about here. Iskričarski san - biti svima omiljen. Toliko se trsite jedni drugima titrat perom po guzici da čovjeku stvarno bude zlo od gledanja, a istovremeno strepite jedni od drugih toliko da vam se sve prsti tresu kad neka bitanga poput mene, ne mareći nimalo kome se mili a kome ne, malo uzburka žabokrečinu u kojoj blaženo plutate - jer nikad ne znaš tko će tu potom na kojoj strani isplivati... danas prijateljica istitrane guze, sutra već okrutna krvnica samo tako!
Koga će vega oprat na svom klonskom blogu, ili kome će omiljeni mužjak sad posvetit sličice i linkiće, a kome više neće... kome će blogić osvanut s nulom, a kome sa 100+ komentara? Panika! Što sad komentirati a što ne ni u ludilu, kome se prikloniti a na koga se zgroziti (ok, ovo je lako, zgražanje na mene nikoga ništ' ne košta), kome dupe lizat', a pred kime gmizat'?!?

No naravno, sad će se i opet dizati fiškuši (to vam je, za neupućene, kokošja trtica) i kljunovi u zrak, nadureno, ne bi li se moglo svisoka kljucnut - svisoka za kokošja mjerila, jer sirote ipak ne lete. Nikad nisu, nikad ni neće. A i bolje, jer tko leti, taj može i - pasti. A padne li, ma koliko pazio pritom, mogao bi pasti ravno u tuđe dvorište i tamo ostati bez perja.
Što bi bilo strašno, doista. Bez perja se zaista teško izboriti za sveopću omiljenost.


Ne talasaj, ne diži glavu, uvijek se složi s većinom, ne zaboravi se hihotati na što više mjesta.
Čuvaj detant, toliki su krvarili stvarajući ga!
I nikako, ali nikako nemoj, ni u kom slučaju, ni iz kog razloga - zaključati komentare.


Ta kako bi tada svima mogao pokazati koliko si silno omiljen?!?



Post scriptum:
... znate već.

U potpisu: općeomrznuti, s guštom, kao i uvijek.

Dakle, lik koji manjak u glavi pokušava nadomjestiti viškom na glavi, našao se silno povrijeđenim slikom malog kikića kojem se, ma strahote li, vidi - pimpač.

Slika je skinuta s neta na kojem stoji godinama (prvi sam je put vidio pred nekih 4-5). A na isti taj net ju je stavio - tko, pitam se? Nisu valjda isti oni roditelji koje ovo siroče tako zgroženo zaziva?
Zajeb - jesu. Jer samo bi idiot aludirao (gle - i aludira) da bi čitavu situaciju namještali tamo nekakvi pedofilski papparazzi, onak na brzinu, dok nitko ne vidi. I gle dodatni zajeb - bilo im je smiješno, jer da nije, ne bi takav prizor ni namještali i slikali. Hoćemo još malo zajeba? Širom svijeta ljudi se tome već godinama smiju naprosto zato što je fotografija - smiješna.


No smisao za humor stanuje u mozgu a ne u kosi, pa je zakinutost (smislom za humor) sasvim objašnjiva.


Post scriptum: komentiranje možete obaviti na blogu povrijeđenoga, ja ne umirem za "tematskim" Oscarima. :)