Iskričarije

Zašto je dobro otvoriti blog na Iskrici?

Jer ti se broj klikova poveća za nekih petrnaest (p, p, nije č!) tisuća posto, što čitavo bivanje ovdje čini zabavnijim. Dakako, isti taj broj klikova nije u srazmjeru sa pristiglim porukama.
A lijepo savjetovah ženama da se smiju i trebaju javljati prve! :))

Šalu na stranu, ne marim baš za brojke, rijetko kad vele nešto zaista bitno. A mislim da ćete svi potpisati činjenicu da je dovoljan - jedan klik. I jedna poruka.
Kontamo se, ne? :)
No rekoh u profilu, a ponovit ću i ovdje - ako svojim pojavljivanjem ovdje uspijem steći krug ljudi (oba spola, molit ću fino, "blago meni samom među ženama" iz iskustva već znam da i nije najpoželjnija moguća kombinacija :) ) s kojima je gušt naći se uz kavu, ja zadovoljan. Vrlo zadovoljan. A više od toga... eh. Jedna je od životnih istina da pronađeš samo kad - ne tražiš. Pa će stoga moje iskričarenje i nadalje biti netražeće baš kao što je bilo i onaj prvi put kad bijah ovdje.

Uostalom, stvarno se ne bih volio osjećati ovako...




Rrrrzzzzz!! :))

Nakon desetak godina, ponovno na Iskrici.
Što se promijenilo?

Nema više foruma. Šteta. Tada, forum je bio glavni razlog zašto uopće doći na Iskricu (frend mi je napunio uši kako se ekipa dobro zabavlja, što je zaista bilo točno).
Dodani su načini kako od korisnika izvući novac. Logično. Zabadava se više ni mačići ne grebu...

Što je ostalo isto?
Sve ostalo.
Lovci na suknje i podsuknje, naivne udavače, narcisoidni psihotičari, zalutale romatičarke. Ok, i nešto romantičara (napredujemo, napredujemo... bit ćemo najtaman za 50 tisuća godina, kad su znanstvenici predvidjeli izumiranje muškog dijela ljudskog roda). I ljudi koji... tu negdje, oko nas, slijepo teturaju virtualnim ravnicama tražeći jedni druge. Najčešće, kad se i pronađu, nisu toga svjesni i produže dalje.
A sve to skupa i zajedno popraćeno veselo-zlobnim komentarima okorjelih net-ovisnika koji ni mrtvi ne bi priznali da i oni još gaje nadu. :)

Dvoumih se - pisati ovdje blog ili ne?
Čak i rekoh ljubaznoj sugovornici da neću, a rekoh i zašto neću... nakon godina i godina pisanja na drugim mjestima, te svega što je pratilo to pisanje, sam sam sebi zavezao prste.
No nedostaje mi.
Makar, blog poput onog kojeg sam pisao, definitivno ovdje neću stvarati. Nije mjesto. Ako i jest, onda nije vrijeme. Barem ne još. Ovo ovdje, bit će oslobađanje iz svih starih samonametnutih okvira - ovdje me nitko ne poznaje, sve je moguće činiti svježe i ispočetka.
Baš kao i život.

Svjež... i ispočetka.