-vrbica-

Jesam li utučena, kad me drugi zanemaruju...?
Tražim li, da me drugi prekomjerno poštuju...?
Gorovim li, mnogo o sebi i svojim stvarima...?
Običavam li, ponižavati druge...?
Zanemarujem li koga...?
Jesam li, zavidna drugima na uspjehu...?
Znam li, tražiti oproštenje zbog svojih pogrešaka...?
Znam li, se ispričati kad netko zbog mene trpi...?
Znam li, plakati s onim tko plače...?
Jesam li, bila tvrdog srca prema nekome tko pati...?
Znam li, oprostiti...?
Mrzim li koga...?

Goga je naglo prestala pričati. Sigurno je primijetila moju reakciju na spomen imena Ivo. Spustila je kapke i sumnjičavo me pogledala.Ne znam, kako je izgledala moja faca, ali vjerujem..ne baš dobro. Objesila sam vilicu, a riječi nisu izlazile iz usta.
"Majo, što ti je?..."
"Ništa, oprosti. Moram u toalet. Vračam se odmah..."
U meni se lomilo tisuću misli. Što da radim? Da joj kažem da sam njihovu priču već čula? Ili, da je pustim da govori? Odlučila sam šutjeti. Ne, neću joj reći da sam upoznala Ivu. Mog, njezinog...ahhhh ne znam više..
Njega ionako više nema. Niti za mene, niti za nju. Jer, bolje je slomiti srce nekome, jednom odlazeći, nego da ti ga lome svaki dan, dok čekaš da stvari postanu bolje....
No, kao magnet me je privlačilo da čujem ono što sam već čula, ali ovaj puta u njenoj verziji.. Sredila sam misli, uštipnula se par puta za obraze kako bih vratila boju, duboko udahnula i sa usiljenim smješkom vratila se za stol.
"Oprosti Goga, molim te nastavi..."
Vragolasto se promeškoljila na stolici, srknula sok i nastavila:
"Eh, da Ivo.... Znaš Majo, kad sada razmišljam o njemu, još uvijek postoje osjećaji. Nisam bogata, ali imam ono što je zastarjelo, no nije prolazno....imam čistu dušu poput djeteta i srce veće od planine.....ne cijenim ljude po izgledu, diplomi ili položaju...već po dubini duše i sjaju u očima. Veliki ljudi kriju svoju veličinu u srcima, i lako se prepoznaju. E takav je bio Ivo.
Bili smo djeca zaboga, iako on to nije htio priznati. Osjećao se odavno odraslim, a imao je tek 17 godina. Djetinjstvo mu je bilo teško, nije imao sreće uživati u blagodatima sređenog obiteljskog života i vjerujem da je zbog toga razmišljao drugačije. Sreli smo se u kazališnom kafiću. Ja sam kupovala tost u vrijeme pauze, i odmjeravala gdje da sjednem, a on se odjednom pojavio kraj mene i rekao:
"Nas dvoje se još nismo upoznali. Viđam te svaki dan na probama, ali nemamo niti jednu zajedničku scenu, pa se mimoilazimo. Ja sam Ivo.."
"Ja sam Goga".
Odmah je poćeo čavrljati o svemu i svačemu...hahahaha, Majo, čini mi se da sam u dva dana znala više o njemu nego on sam... Voljela sam biti u njegovom društvu. Ne sjećam se točno kad smo poćeli "hodati", ali bio je to prelijepi dio mog života. Bili smo mladi i bezbrižni, dovoljni jedan drugome. Gostovanja s predstavom po drugim gradovima, nizala su se kao na vrpci, a Ivo i ja smo bili kao prst i nokat. Nikada nam nije bilo dosadno. Imali smo puno planova. Naše druženje, bilo je svima simpatično i odobravali su našu vezu."
Naglo je zastala, uozbiljila se i u očima joj se pojavila sjeta.
"Naravno Majo tako lijepe stvari ne mogu potrajati dugo. Oboje smo popustili u školi. Često smo zbog predstave izbivala sa nastave, a ja sam osjetila da se sprema velika oluja...Otac je saznao sve, a ja nisam ništa skrivala. Kod Ive je bilo gore. Bože, kako je život nad nekim okrutan. Njegova je baka odlučila prekinuti njegovo školovanje i odvući ga sa sobom kod brata u Australiju.
To veće, bili smo zadnji put zajedno. Kod fontane na Zrinjevcu, izvadio je novčić i rekao: ostaj mi sretno moj rodni grade i budi bolji drugima nego meni.- Novčić se vinuo visoko u zrak i zatim brzo bučnuo u zelenu vodu fontane. Ivo se grčevito primio za rub. Usne su mu podrhtavale. Tiho sam mu prišla i rekla: plači Ivo, bit će ti lakše...- Obrisao je oči, pgledao me, a ja sam u tim tako zelenim i naivnim očima vidjela samo tugu. Pošli smo prema tramvajskoj stanici. Kad je tramvaj stigao, Ivo se popeo u njega, mahnuo mi , a ja sam gledala za njim, sve dok nije nestao u Ilici.
Zamjenu u kazalištu brzo su našli. S tim nije bilo problema. Mene nisu puno ispitivali, jer nisu dobivali nikakve odgovore. Znala sam jedino, da Ivo više nije samnom. Otišao je i nije se nikad više vratio....
Bilo je to kasno proljeće, kazališna sezona, bližila se kraju. Dolazilo je ljeto....
Da, ljeto bez Ive....."

Gogu sam upoznala nedavno. Mislite isto, kao i mog Ivu? Ma neeee.
Moj lagani neusiljen korak, odzvanjao je Gornjim gradom.
Već dugo nisam ništa napisala i očajnički sam tražila nešto, što će mi dati poticaj za pisanje.Uzalud. Ideje nije bilo.
Neonska reklama sa najnovijim predstavama, zaokupila je moju pažnju. Ali zato, što je pokraj nje stajala žena, po mojoj slobodnoj procjeni u srednjim pedesetima. Buljila je u izložene plakate, čitala imena glumaca, kao da traži određeno ime..
. Stala sam pored nje. Učinila mi se žena, kao i svaka druga, osim što je iz nje, izviralo ono nešto. Vrag bi ga znao što, ali ja sam, kao i obično pomislila: zašto ne? mogla bi biti dobar materijal za moju novu priču, ako uspijem povesti razgovor s njom. I onako, sam već dugo bila u "bedu".
Razgovor, nije bilo teško započeti. Pokoja primjedba na izgled plakata, činjenićno stanje o kvaliteti ponekog glumca i to je bilo to...
"Ja sam Maja" , veselo sam rekla..
"Drago mi je, ja sam Gordana, što kažete o ovoj novoj predstavi? Sviđa li vam se?"
"Baš i ne" rekla sam nezainteresirano. "Davno su prošla vremena, kad je ovo kazalište punilo svoja sjedala.."
"I ja mislim tako. Znate, nostalgija me stalno vuče ovamo u potrazi, za onim starim...ali došla su neka nova djeca".
Moj smiješak je bio usiljen, kao i njezin. Odšetale smo do prvog kafića, poluprazan, činio se ugodnim mjestom za razgovor.
Čudno je, kako žene mogu brzo uspostaviti kontakt. Vjerojatno zato što smo po prirodi brbljavije i uvijek nađemo tema za razgovor.
Vjerujete li , da mi se nakon par rečenica, učinila nekako poznatom? Ne vjerujete, znam. Ipak je bilo tako...:))
"Udata?"
"Ne, rastavljena već dugo godina".
"Djeca?"
"Dvoje".
"Hmmm. Ja sam sama. Nikad se nisam udavala i nemam djece. Pišem. Pišem priče. Više ili manje uspješno, ali mene veseli".
Goga me je čudno pogledala i rekla:
"Majo, da li bi htjela čuti moju priču?"
"Dakako, samo pucaj".
"Znaš Majo, ne treba kriviti nikoga, zbog svog života. Ako si upoznala dobre ljude, dali su ti sreću. Oni loši, dali su ti iskustvo, oni najgori lekciju. E, a oni najbolji - lijepe uspomene. Bila sam Zagrebačka "puca", kako su nekad govorili. Često nedostižna, previše dobro odgojena. Otac, strog i nespreman da se uhvati u koštac sa malom tinejđericom, a majka plaha, povućena, izuzetno lijepa žena, ali nespremna da se bori sa očevom ljubomorom, kaja je katkad prelazila u paranoju. Nikad nisam hodala po plesnjacima. Tucman, Šarengratska, Lapidarij....hahaha, niti danas ne znam gdje su se uopće nalazili. Škola, knjiga, kuća, soba, koju sam djelila sa bratom, pokoja ploča (singlica), odlazak kod bake na selo. I to je bilo to.
Slućajno poznanstvo, uvelo me u svijet teatra. Bila sam više nego oduševljena. Ples, gluma...to je bio moj svijet. U taj svijet sam ušetala, spremna, baš kao da mi je oduvijek, mjesto bilo baš tamo. Šminkeraj, garderoba, izrada perika za razne predstave, prostor iza kulisa, kazališni kafić, pa čak i radionice za izradu kulisa, cipela i kostima. Tu sam bila kod kuće. Počela je velika priprema, za jedan naš poznati spektakl. Rock-opera. Prvi put na ovim prostorima. Majo, da samo znaš, kakvo je to bilo uzbuđenje...novi glumci, statisti, redom su dolazili na audicije. Sve sam to promatrala sa oduševljenjem.
A onda, je došao on....Ivo... još dječarac, ali visok, ljepuškast, neizmjerno vesele naravi koja je sve oduševila i naravno, dobio je jednu od manjih uloga. Ja sam....."
"Čekaj, čekaj Goga....kažeš, da se zvao Ivo?"
"Da Majo...Ivo...hahaha, bio je nevjerojatan...."
Ukočila sam se i to se moglo izdaleka primijetiti. Zar moj Ivo? Je li moguće, da je svijet ovako malen? Pa da, ona je Goga,ona je ona Goga, o kojoj mi je pričao moj Ivo.....

Život je ljepši i ugodniji:
Kad ne kažeš sve što znaš,
Kad ne vjeruješ sve što čuješ,
A za sve ostalo se samo nasmiješ...

Nakon godina koje prođu.....
partneri se ponašaju, kao natjecatelji i rivali,
a ne kao par koji se vozi u istom smjeru....i u istom vlaku..
Nažalost, funkcioniraju kao pruga...... idu istim smjerom,
ali svaki svojom tračnicom i ne dodiruju se...

Ono što nikad nisi imao,
ne možeš izgubiti, niti zadržati,
niti možeš zadržati onoga, tko ne želi osati.
Treba voljeti ono što imaš i ne plakati
za izgubljenim....

NIJE NI MENI BILO TKO,
ALI JA U ŽIVOTU IDEM DALJE.
JA SAM TO ŠTO JESAM.
NEKOM NAJGORE, NEKOM NAJDRAŽE, SEBI DOVOLJNA..:)))))

Rekao je Jules Renard...:

Ljubav je kao pješčani sat:
kad se ispuni srce,
isprazni se mozak..