-vrbica-

Na početku naše ulice, stanovala je draga ženica . Mogli ste ju sresti, kako žurno korača prema Glavnom kolodvoru i nosi svoje torbice. Žurila je na vlak, da ne zakasni, a nije putovala. Obilazila je sve kompozcije vlakova, znala je sve vagone i sve redove vožnje, iako ju nisu zanimali.
Zanimali su je putnici kojima je iz svojih torbica nudila razne bombone: od karamela, bronhija, peperminta, 505 s crtom do onih najljepših, svilenih, a bio je to samo dio njezine bogate ponude.
Teta Luca, kako smo je svi zvali, svoj je mali dučančić u torbama, smjestila na Glavnom kolodvoru gdje se mogla baviti trgovinom, a da ne dođe u sukob s kondukterima. Bilo je malo ljudi koji je nisu poznavali, a posebno su je voljeli klinci. Nikada nijedan, nije bio zaobiđen. Za svakoga je imala lijepu riječ, blag dodir rukom, ali svakako i bonbončić za željna usta klinaca.
Za sve malo starije, teta Luca je bila spas za vrijeme ružnog vremena, kiše, vjetra ili mraza, a posebice zimi. U svako doba dana ili noći njezin krevet je uvijek bio pripremljen, a na stalaži do njega, držala je čistu posteljinu. Kada nisi imao kuda s komadom, a prilika za "ubod" je bila tu, teta Luca i ključ pod njezinom teglom bili su spas za kvartovske "don juane".
Znali su da je teta Luce ključ ostavila pod velikom zelenom teglom s nutarnje strane ganjka (hodnik). Koji puta, ako su dečki bili pri kinti, stavili su nešto ispod jastuka. A kada nisu imali kinte, teta Luce je znala i posuditi. Bila je pravo "spasovo" u pustinji. Kad su dečki znali doći do love, uvijek su se sjetili tete Luce. Mora se priznati, kako je svaki deran, barem jedan dio pripravničkog staža muškosti proveo kod tete Luce. Često je znala čuti rečenicu:"Teta Luce, to sam ja, Bicek. Došel sam s komadom, a vani je šljiva, kaj ima možda, malo mesta...?"
Kad bi ta mala sobica znala pričati koliko i koji su tu komadi bili i Guiness bi se zainteresirao..:)))
Ali, tu nikada nisu došle nekakve "mušterije", nego su to bili isključivo mladi dečki, kojima je sobica tete Luce bila najbolji Hilton.
I da...... teta Luca je bila Ličanka i nikad nije naučila pravi "kaj", ali ga je uvijek pokušavala govoriti.
Teta Luca je još živa u staračkom domu, ali ne prodaje više bombone. S radošću se sjeća mladosti i života provedenog u našem kvartu. S osmjehom na licu o tim događajima priča svojim curama u domu.....


A da ne pišem još jedan blog, ponukana zapisom staroganaivnog dodajem jednu pjesmicu "purgersku"...:))

JOJ, KAK ZAGREB VOLIM...

Ti veliš da Zagreb voliš
I da Zagrebu dobro želiš.
Pri vinu ti se s tim hvališ
Al, nije tak kak veliš.

Što se tebe tiče,
In vino nije veritas
Jer ti si gori nego pas.

Kad ulicom koračaš,
Papire i čikove pred sebe bacaš,
Sve pred sobom gaziš.
Kad u tramvaj ulaziš
Na djecu i starce ne paziš.

Odmah na prvo sjedalo sjedaš
I bezbrižno kroz prozor gledaš
Ni invalidu sjesti ne daš.
Uvijek je prvo sjedalo tvoje,
Gledaš u promet, a bakice stoje.
U bon-ton se ne pačaš
A kartu, nikad ne plaćaš.

Čim vidiš novooličene fasade,
Po njima već tvoje vrijedne ruke rade.
Režeš naslone drvenih klupa
Gratskih parkova i šetališta.
Do ničeg u gradu ne držiš ništa
I nije te briga koliko je stvar skupa.

Kao da vidim sretnu facu tvoju
Kad tvoj pas sere po perivoju.
Ništa ne davaš, a sve uništavaš
I od silne ljubavi prema gradu
Diviš se svakom sebi sličnom gadu.

Od kada više nisi na svojoj njivi,
Za sve su ti purgeri krivi.
Kod šanka uživaš u svojoj hauptroli
I vičeš:
Tko više od mene Zagreb voli.?!

Ova "pjesmica" napisana je 1996. godine.

Slučajno sam je pronašla na netu.. znaći, nije
moj uradak. Zato se unaprijed ograđujem, ako se
netko uvrijedio na sadržaj iste....





Link

Gabrek,...kako smo ga svi zvali, bio je naš prijatelj, kompa i pravi purger s Trešnjevke. Još dok nisu sagradili kuću, obitelj je stanovala u nekoj iznajmljenoj "gajbi". Jedna soba, gledala je na dvorište gdje se nalazio veliki klofer, ilitiga željezni stalak za prozračivanje posteljine tj. klofanje tepiha. U ono vrijeme nije bilo usisavača prašine, barem ne u mom kvartu. Jednom je Gabrek, dok je bio mali, popevši se na prozor, pao baš na to željezo i svi su mislili da je mrtav. Naravno, našem Gabreku nije bilo ništa, osim što se jako uplašio. Gabrek je bio prekrasan dečko iz naše škvadre. Ipak, bio je poseban na dva načina.

Prvo je to, što je imao jedinstvenog psa mješanca, a drugo, što nitko nije znao koje je pasmine. Je li bio ovčar, buldog ili doga. Buff....tako mu je Gabrek dao ime....nije bio niti jedno od navedenog. Bio je kao mješanac izniman pas u našoj sredini. Zbog njega su naše susjede, stotinu puta svašta nabrajale, od one najjednostavnije psovke: Bum mu rascufala ta klempava vuha, do onih: Ti p.... m.... !
Radilo se naime o tome, što je Buff bio smrtni neprijatelj svih mačaka u susjedstvu i to pravi smrtni neprijatelj. Ganjao je svaku koju je zapazio, a zatim po svojoj osobnoj recepturi, radio s njom što je htio. I to je bio jedini razlog, zašto susjedi nisu voljeli Buffa, a vjerojatno niti njegovog vlasnika. Pas je bio poseban i to je bilo tak, i nikak drugačije. Penjao se na svako drvo, kao i svaka mačka, tako da mu niti jedna nije mogla zbrisati. Znalo se dogoditi, da se neka i spasila ako se dočepala svoje gazdarice, prije nego se Buff dočepao nje. Tada bi nastao pravi mali rat, uz koji bi se koristio riječnik toliko bogat ukrasnim epitetima, da bi čovjek mogao pomisliti kako se nalazi u nekoj drugoj zemlji, a ne u Hrvatskoj i još k tome u purgerskom Zagrebu. Čak se i Gabrek znao povući pred razljučenom gazdaricom koja je štitila svoju miljenicu.
Gabrek je bio pravo dijete Trešnjevke, kao i većina nas, uvijek u pokretu, nekakvoj akciji, nemirnog duha, pravi fakin.
Volio je planinarenje, šah, ribičiju, plivanje kod Savskog mosta, nogomet, košaricu, a ne smijem zaboraviti boks i hrvanje. Kao i većina nas, volio je životinje pa smo često kratili vrijeme na hipodromu. Kako je Gabrek, a i mi, bio nerazdvojan od svog Buffa, koji mu je uvijek bio kraj nogu gdje god se kretao, sjećam se nekih detaljića o tom nerazdvojnom tandemu.
Jednom se Buff, izgubio na Sljemenu. Mislili smo, da će se sam vratiti kući. Drugi dan Gabrek se vratio na Sljeme, a Buff ga je čekao ispred doma "Runolist". Buff je bio jedan od rijetkih pasa koji je bez planinarske knjižice i planinarske opreme obišao cijelo Sljeme. Gabrek ga je često znao vezati užetom za sebe, ne želeći da mu se partner-pas oklizne ili ne daj Bože opet izgubi.

Sa Gabrekom i Buffom, nikad nije bilo dosadno. Znali smo "paliti" voće po vrtovima, a Buff je lajao na razljučene vlasnike, kojima se naše "gospodarenje" po njihovim vrtovima uopće nije sviđalo. I danas nemam pojima,, kak im se, i zakaj to, mi nismo sviđali...:))
Bila su to ipak prekrasna vremena. Gabrek je bio naš dečko, naš frend iz kvarta. Pripadao je svojoj Trešnjevci, svom Zagrebu, zajedno sa svojim nezaboravnim Buffom......

Prije izlaska, popila bi po nekoliko čašica konjaka, kako bi mogla izdržati sve te muškarce na sebi. Ćelave, stare, mlohave. Možda je bila sama i usamljena, a možda i nije. Život joj se pretvario u brzi vlak iz kojeg više nije znala iskočiti.
Karte na početku njenog života, nisu bile dobro promiješane. Koliko lijepih priča je u životu propustila? Vjerojatno bezbroj.
Bezosjećajno prihvaćanje sexa, za većinu je tragična. Za nju je način da zaborvi mladost, sjećanja, život. Bilo bi neprocjenjivo, da se na vrijeme razočarala u neke ljude. No, naučila je u životu biti sama, jer, kad joj je bilo teško obično su svi nestali. Nikad nije dijelila ljude na dobre i loše. Sami su se podijelili. Ono, što je bila spremna učiniti za druge, oni nisu bili spremni učiniti za nju. Često je govorila, da zbog toga nije glupa, jer biti takva je vrlina koju pojedini glupani ne razumiju.

Stan se nalazio u sedištu grada. Prostran, namješten po njezinom ukusu. Spavaća soba, zauzimala je najveću prostoriju u stanu, stanu koji je koristila za tumaranje po svojim sjećanjima uljuljkavajući se u vlastitoj nemoći da bilo što promijeni u svom životu.Nije joj trebalo puno da u sivim, bezličnim kafeima nađe ono za što je mislila da će je barem malo izvući iz mutne patetike njenog života. Živjela je u svijetu muškaraca, ali rijetko se osjećala ženom.
Zvono na vratima, spremno je dočekala, kao i mnogo puta do tada. Muškarac je stajao nekoliko trenutaka, a onda mu je pogled pao na njezinu prozirnu odjeću preko koje su se sasvim lijepo vidjele ukrućene bradavice. Stavila je ruku na bok, s napola raširenim nogama.
Nije bilo uvoda, nije bilo predigre, nije bilo nježnosti. Nije bilo romantike. Nije bilo lijepih riječi...čisti sex. Zadovoljavanje potrebe, ili ravnodušnost. Svejedno. Uzela ga je za ruku i povela u spavaću sobu. Njezina gola guza nestašno mu se mrdala ispred nosa. Namočila je palac u svojim vrelim usnama i nježno stavila na vrh njegovog spolovila. Aroma njenog nagog tijela škakljala mu je nosnice. Sokovi požude, potekli su. Navodila ga je gurajući mu glavu među svoje dojke, bijele poput mlijeka koje su se sporo dizale i spuštale. Njegove usne radile su pravocrtne krugove spuštajući se preko vrelog trbuha među njene noge. Okenuo ju je i to isto počeo s leđima. Poput Venere izvila je svoje tijelo u punom sjaju. Prizor iz snova. Podigla je stražnjicu i čekala. U trenu je bio u njoj. Rukama ga je čvrsto stisnula za stražnjicu, kako bi što dublje ušao u nju. Pokretali su se istovremeno sve jače. Osjetila je njegovu bolnu ukrućenost i pojačala ritam. Zadovoljno je vrisnula od strasti. Odvojio se od nje i potražio njene usne. Ležala je potpuno blažena, zadovoljna, ali ne i sretna. Htjela se nepovratno izgubiti u njegovom zagrljaju, ali nije mogla.
Znala je da će se ujutro probuditi iscrpljena i možda bolesna od prijezira prema sebi, ne znajući u kakvu se to ženu pretvorila.

Znala je da, u ostalom, kao i većina nas, ima tu sreću ili nesreću da gledamo kako se život malo-pomalo troši, a da to gotovo i ne primjećujemo. Kad je prstima opipala svoje lice, više na njemu nije osjetila suze, koju su na početku uvijek bile tamo. Gledala je sebe netremice, kao što se gleda neznanac ili nepoznati predmet.
Žene više slušaju srce, a manje sve ostale gluposti, ali čovjek koji čini sve da usreći ženu, zove se muškarac.


Link

Cico je imao vremena razmišljati, kako će potrošiti svoj svakodnevni odmor. Isti je trajao od jutra do sutra i bilo je samo pitanje dana, kad će početi misliti na prohujalo vrijeme. Svoju struku-zanimanje, nije šljivio niti pet posto. A obečavao je mnogo.
Bio je na svim čagama, tada znanim u gradu. Mlad i željan avanture, zaluđen filmovima, koji su mu otvarali apetit i tjerali ga da u snovima razvija maštu o nekom novom i ljepšem životu. Bio je sklon maštanjima o dobrim komadima, o načinu kako ih što prije povaliti, kako se nacugati i kako doći do love. Njegov svjetonazor, brzo ga je sveo na puko preživljavanje. To je značilo, nabaviti nešto novca, imati za cugu, te eventualno pronaći sigurno sutra.
Priče i njegovi snovi, bili su popraćeni jednom i pravom ljubavi prema Klari, koja je strpljivo očekivala sretnije i bolje dane. Klara je bila medicinska sestra i imala je svoj stan. No, Klara nije dočekala da zajedno odsanjaju svoj san, nego je dobila ružu na grob. Uvijek ga je čekala, a njegov ponos, nije mu dopuštao da se skrasi kod nje. Otkrili su oni svoju veličinu ljubavi u siromašnom i jadnom svijetu, ali ju nikada nisu uspjeli pretvoriti u svijetlu i opipljiviju.
Klara je prije svoje prerane smrti, ostavila Cici svoj stan. Iako je Cico bio žicar rijetke inteligencije, u dubini duše nikad nije promijenio sliku o sebi. Bio je ponosan i na ostavinskoj raspravi je rekao sutkinji: "Cico je uvijek bio gospodin, gospodin koji ima dušu, srce i karakter. Znam, da je ova oporuka izraz velkog poštovanja i ljubavi moje Klare prema meni i zato mislim, da će Klara biti sretnija da ja ne ispoštujem njezinu posljednju želju, nego po svom karakteru, u ponosu i časti poklanjam stan njezinoj sestri. Bio sam beskučnik, to ću i ostati."
I danas se Cico, pojavi s ružom na Klarinom grobu. Ako je nije kupio, nego ukrao, nikad se nije zaboravio ispričati Klari.
Nastavio je svoj život, pun avantura i s one strane zakona, polako tonući sve dublje i dublje. Posljednji pokušaj bijega iz "klošarije", bila je nabavka stare, napuštene auto-olupine. Fino ju je opremio kartonima, a tu se našao i stari madrac donesen negdje sa smetlišta, te nekoliko starih deka. Stan je bio topao i zračan, već prema potrebi vlasnika. Imao bi ga Cico još i danas, da nije jednog dana došao kući jače nego obično nakresan od "Badela", njegova miljenika, što je dovelo do uništenja idile, Pijan i bez svake kontrole Cico je zaspao s čikom u ustima.. Čik je pao, zapalio se apartman, a Cico je jedva izvukao živu glavu. Zbog nepažnje i pijanstva, opet je postao beskučnik.
Često je Cico "šanirao" po trgovinama u središtu grada. Uz glasno negodovanje i prosvijede bogato ukrašene epitetima istočnog vokabulara, trgovci su ga prijavljivali policiji, te je često provodio vrijeme u "Gradijaneru" na besplatnom stanu i hrani, uz sve ostale pogodnosti visokog stupnja osobne higijene, čistog veša, odjeće i obuće, čistog slavonskog zraka s opojnim mirisom Save. Gimnastika i šetnja, te dozvola osobnog intelektualnog izražavanja, dopunjenog rekreacijskim vježbama čuvara institucije i njihovo posebno učinkovita masaža idejnim ili "vaspitnim" palicama.
No, Cico je ostao....Cico.
Budući je uvijek bio bez love, često je s dečkima, hodao po tržnici. Tu se osjećao kao kod kuće. Tu se sve moglo pojesti i sve je bilo njegovo. Pokoja šaka kiselog zelja, malo sira i Cico je bio zadovoljan, odvalivši još jedan dan.
No, vrijeme je učinilo svoje, pa se Cico s godinama pogrbio, a "Badel" ga je presavio i otjerao preko socijalne radnice u dom. Tu je blizu, iza doma zdravlja u Mihanovićevoj , gdje svakodnevno žica lovu od vozača automobila zaustavljenih na semaforu. Tu u blizini je kiosk sa cigaretama, a ni Importane nije daleko pa se nažicana lova potroši za "Badelić".
Ide život......

Link

Link

Tražeći mali zaklon ispod neba,
Našla sam anđela sa greškom....
Lutalicu što upoznaje nekoga na kraju,
a ne na početku...
Java je, izdajica ljubavi,
Zato ju vidim samo u snu....
Hladno mi je...trebaju mi nečiji džepovi
Da u njima sakrijem ruke....
Imam potrebu šutjeti...
Ono najljepše...
Što imam za reći....
Nemam kome....

Link
Link
Link

Ova fotka sigurno nije snimljena kod nas...

Link

Feđa je u mladosti kockao. Bio je pasionirani igrač, a novčani ulozi nisu bili upitni. Bilo je važno, igrati bilo koju igru - za novac. No to je bila samo otskočna daska, za puno veće pothvate. Za igre, velikih uloga.
Rad je smatrao djelatnošću, koja pripada nižoj klasi, a on se smatrao pripadnikom najviše klase, a oni, bogami, ne rade.
Novac mu je trebao, a za to je nekad bilo zlatnih godina. Još nije bilo doba dobrih alarma, sigurnosnih brava, a to je on obilato koristio. Dobro je poznavao svijet provalnika i osobe koje su nazivali "topioničari" popaljene robe. Normalno, da su takvu robu "topioničari" uzimali u bescjenje.Njihova je zarada bila enormna. Jedna takva "aladinova špilja" s nebrojeno mnogo ukradene robe, bila je dodatni motiv za Feđu.
Ali, dogodilo se ono poznato...uzeto-prokleto. U svijetu lopovluka Feđa nije imao previše sreće. Njegova životna zarada i "teško stečena ušteđevina" nestala je u jednoj noći, dok je on lažnim poljupcima i usiljenim veseljem zabavljao "noćne dame", željne kapi jeftinog viskija i mirisa smrdljivih smotanih cigara.
Feđa nikad nije imao vremena za istinsku ljubav. Žene su za njega bile prolazne avanture, nikada nije bio zajubljen. Nikada nikome nije rekao da ga voli. Zato je nabavio psa. Bio je to čistokrvni "holandsko-flamanski-njemački štrased" iliti "džukela" kojeg je pokupio na cesti, bez imena i prezimena.
Odavno je Feđa ostario, a lova koju je nemilice trošio, prolazila je kroz njegove "spretne prste" isto kako je i dolazila. Posao više nije bio plodonosan, a pseto je još uvijek slijedilo poznati miris. Vjeran i odan, kako to samo pas zna biti.
Imao je Feđa, dosta toga na duši, a i sudac mu je dobro oderao kožu. Morao je odslužiti svoj dug prema narodu i državi.
U kaznionici je čovjek, postao samo broj, a kao ljutsko biće nije značio, ama baš ništa. Radilo se sve u interesu dobivanja nekakvih povlastica. Samoteror je bio sveprisutan. "Nikad više u ovu rupu" govorili su jedan drugom.
Feđa se kretao tim hodnicima, dugo godina, teško bolestan. Filozofija, koje se cijelo vrijeme držao bila je: Ja sam čovjek, koji ne pripada niti jednom čovjeku. U njegovoj je duši i pamćenju, bilo mjesta, samo za jednog stvora...njegovog psa.
Svoj "posljedni tango", Feđa je plesao dosta dugo teško načeta zdravlja uz svoje pseto, koje je čudom prirode preživjelo njegovo izbivanje, smucajući se uvijek negdje u blizini. Reklo bi se da je i on bio "zatvoren" na slobodi.
Zaboravljeni od ljudi, nezanimljivi čovjeku, napušteni i sami potucali su se po haustorima, ispod mostova, starim napuštenim zgradama. Polako je sahnuo taj nekad, veliki "majstor" lopuža i prevaranata.
Magla se već tjednima nije dizala, smog je nagrizao bronhije, a zrak je vonjao po sumporu. Feđa je čvrsto zagrlio svoje pseto. Stari otrcani kaput, nije bio dostatan za obojicu. Shrvan promrzlošću, tugom i nevjericom, želio je barem utješiti svoga psa. Zadnje su misli prostrujale njegovom glavom: dobitak je sporedan. Važno je sudjelovati. Barem nekad, biti u središtu pozornosti. Bio je to pravi Feđin životni moto.
Preselio ih je, u svijet dobrih vila i vilenjaka, u svijet gdje nema zla i gdje su svi sretni....

vrbice,
jack pot sam spomenula samo u kontekstu slobodnog vremena, jer smo zauzeti poslom i nemamo vremena...

a ti zavaracvaš i mene i sebe

jer budi uvjerena, da si žena podstanarka- bez stana i bez prihoda- nijedan iskričar te ne bi niti pogledao.
niti bi se ti dobro osjećala da si ne možeš platiti niti kavu

toliko o tome, kad to već naglašavaš

jer sve, baš sve ima svoju cijenu i sve se kupuje i prodaje.
ovisi samo koliko tko za što spreman platiti- novca, osjećaja, vremena, žrtve ili čega već ne..

Autor: pognioci | 26.09.2013. u 16:24 | opcije

kad sam tek došla na iskricu onda mi je bilo zanimljivo biti čistačica.

neslućena omalovažavanja i vrijeđanje od strane iskričara na pvt
suze su mi tekle od smijeha kako me budale vrijeđaju

čitaj mai_sarai, pa ona stalno omalovažava svakog tko je došao sa sela-
i tko je živio siromašno
a ti i tebii slični (čak i mai_ ) ko naučenu floskulu ponavljate: novac nije bitan
bitan je, najbitniji
jer kad ga imaš dovoljno da o njemu ne razmišljaš, onda mođeš užicati u svemu ostalom
a ja stvarno - uživam.

Autor: pognioci | 26.09.2013. u 16:33 | opcije

Pa jesam li ja zaista toliko naivna ili ograničena, da bih morala povjerovati u ovo?
No ako jesam, a to mi vi recite, zaista nemam što tražiti ovdje.
Pa zar ćemo prijateljstvo, ljubav, povjerenje, sreću - kupovati novcem?
Pogni, nisam kopirala ove tvoje komentare sa mog predhodnog zapisa, da bih se svađala s tobom, već zato, što sam ostala zapanjena ovim tvojim stavom. Sorry, pogni, ali zaista ne mogu vjerovati.
Moramo li svi biti bogati i potkovani uspjehom u karijeri, pa da bismo mogli očekivati, da nas drugi vole, poštuju i cijene?
Moramo li baš sve gledati kroz novac?
Kakva je to sreća i ljubav koja se kupuje novcem?
Da li uz sav taj silan novac, moramo biti manekeni i manekenke s plavim ili zelenim očima?
Zar se samo tako stjeće život dostojan čovjeka?

Ja ne želim takvu sreću, nit ljubav, niti prijateljstvo..!!!!!!!!

"
Prva godina: “Daj mi sisu!

Četvrta godina:”Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa.”

Peta godina:”Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene.”

Sedma godina:”Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i bit ću i bit ću! I ti si krava!

Četrnaesta godina:”Ako me budeš tlačila pljusnut ću te.”

Petnaesta godina:”Ne seri! Danas svi puše marihuanu.”

Šesnaesta godina:”Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!”

Osamnaesta godina:” Zašto pizdiš? Položit ću mature na jesen.”

Osamnaesta godina:”Tvoja je ideja bila da upišem faks tvoj je i problem tko će to platit.”

Dvadeset i osma godina:”A vi ste srali da nikad neću diplomirat!”

Trideseta godina:”Nećemo poklone, dajte nam lovu.

Trideset i prva godina: “Mali će kod vas biti preko vikenda.”

Trideset i druga godina:”Koji će vam kurac tako veliki stan. Dignite kredit pa si kupite garsonijeru. Nas je troje, vas je dvoje.”

Trideset i treća godina:”Imaš koju kunu? Rak? Danas svi imaju rak.”

Četrdeseta godina: “Daj nešto love, moramo malome platiti intrukcije, profesori su mu kreteni.”

Četrdeset i prva godina:” Stvarno nemate ni kinte? Na kojim kurac trošite? A nama je crknuo auto.”

Četrdeset i peta godina: “Ovaj dom je prva liga. Žohar na salati? Ne jedi salatu.”

Četrdeset i šesta godina:”Stara, ako si zaista tako žalosna, skoči kroz prozor. Kako bi se tek osjećala da ti je klinac u pritvoru.”

Pedeseta godina:”Stvarno te boli? Koga danas ne boli? Ne zajebavaj!”


"Nije pravilo...ali tako nekako to izgleda...:)"

Doći ću ti noćas u san,
Na obraze ti staviti dlan.
Nježno te milovati po licu,
Neću pustit suzu izdajnicu.
Poljubit ću te u snene oči,
I onda tiho nestati u noći...

Ljudi čeznu za riječima punih razumijevanja, za lijepom gestom, za iskrenom pažnjom. Čekaju na radosno lice, vedru dušu.Gladni su nježnosti, topline i ljubavi. Obucite dobrotu, ne dajte nikome da sjedi na hladnoći. Imajte razumijevanja za one koji trpe, koji u svojoj ostavljenosti, traže vašu blizinu, pažljivog slušatelja, ispruženu ruku, suosjećajno srce, kap razumijevanja, zrno iskrenosti...

Lijepo mi je kad sam s tobom,
Kad te sretnem svaki dan..
Lijepo mi je s tobom,
Kad smo skupa bilo gdje...
Lijepo mi je s tobom,
Kad nas veže ljubav....
Lijepo mi je s tobom...
Drugo ni ne tražim ja...
Lijepo mi je s tobom,
Sretna sam uz tebe ja...

Link