EU - ROPE

U životu se mora napiti, mora se mijenjati partnere, mora se divljati, lupmati danima, spavati na kolodvoru, mora se biti neodgovoran, mora se prežderavati, mora se zeznut nekog, nekaj gadno riskirat - kaj ja znam kaj sve ne. Ali kaj fakat nije to bolje napraviti kad si mlad? I kad se to očekuje? Ja sam to sve obavila do 30-te. I sad sam pitoma, jedem iz ruke. Niš mi se ne da više ludovat.

Čist mi je žal ovih kaj s pet banki popizde. I m i ž.

Ne mogu naći link Bijelo Dugme - Uvijek sam bio pametno dijete

Nekad su auti imali dobroćudne face, s okruglim simpatičnim okicama:


nalik mačkici


malo zabrinut, možda i tužan


gospon s brčićima. Neki pisar. Malo stisnut. Iako su taj auto vozili hipiji.

Zatim slijede ozbiljne face, s pravokutnim okicama:


svi poznamo


Klasik


Ružan, ali da mi je :)

U novije vrijeme face su bijesne i agresivne, svakako izražajne:


Ljut sam!


Jako sam ljut!!


Ljut i zločest! Miči mi se!


Evo i jedan cinik


A evo i jedan nasmiješen:)


Ovom se garant ne diže.


A ovo je moj. Hm.

Ovo piše tu na jednoj garaži. Napisala sam blog, ali se zgubil u bad gatewayu. Pak ga onda ne bum napisala. Ostal je samo naslov.

Svejedno. Sretan rođendan jednoj ribici :)

E, kako ja volim i znam uživati! Kad radim, radim ko konj. Ali kad uživam, uživam kao najveće prase! Teško mi je naći partnera koji se napne kad treba raditi, a opusti kad treba uživati. Ili su furt napeti i živčani i ništ im ne paše, ili su tak opušteni da ništ od njih. Ili se napnu kad ne treba pa opuste opet kad ne treba. Management napetosti im ne ide.

A to je zato jer sam uglavnom u sadašnjem trenutku. Znam kad mi je lijepo, znam da mi je SADA lijepo. Ili ružno. Znam da je SADA trenutak za djelovanje, ili za iskazivanje ljubavi. Ono što je bilo jučer iz toga treba izvući pouku i zaboraviti, a onoga što će biti sutra ne treba se bojati. Tu imam bezbroj primjera kako su mi moji dragi partneri znali upropastiti prelijepe trenutke. Kaj je najgluplje, i sebi su ih upropastili. O tome kako se mnogi ne znaju nositi s lijepim trenucima mogla bih knjige napisati.

Primjerice, moj bivši. On je u tragedijama glavni glumac! Kad su sranja u pitanju, on je domaćin. Ali kad mu slijedi neki lijepi trenutak, nešto čemu se unaprijed veselio i dugo je priželjkivao, tada potpuno zakaže, blokira se. Ili se napije k'o budala i sve zezne, ili počne srat bez veze, vrijeđat, kako bi razbio tu napetost lijepog trenutka s kojom se ne može nositi. Sve zasere i okrene na sranje - jer se tako osjeća doma. Koja je to tragedija! A zapravo je nježna i jako ranjiva duša, koja je preslaba i preustrašena da si dozvoli sreću. Zaboli me u prsima kad to pomislim, najiskrenije! I rado bih mu pomogla. I pokušala sam. Ali ne mogu. Jer si sam ne želi pomoći. A takav samo vuče u mrak i prema dolje.

Ispada da je mnogima lakše biti nesretan nego sretan. Prestrašno!

Evo, dobili smo šetalište Ranka Marinkovića. Jer ovo je kvart u kojem ulice imaju imena po književnicima.

Kupio meni tata dalekozor kao klinki i ja zvjerala okolo. Tako otkrila jednu ploču s natpisom ulice u daljini. I mučim se dalekozorom pročitati što na njoj piše. Imala sam 8-9 godina. I pročitam "Ulica Hanibala Lucića". Hanibala? Nikad čula. Tko je taj? Pa sam dugo mislila da sam krivo pročitala. Kanibal? A opet.... Tek kad sam se otisnula u svijet do te ulice, shvatila sam da postoji i takvo ime u Hrvata. Hanibal. Honeyball :)

A šteta što nisam fotkala nekaj drugo:) Na početku ulice Janka Leskovara srušili kuću na kojoj je bila ploča s natpisom ulice, i valjda zatepli ploču. Ali vrijedni novi vlasnici male urbane vile dali napraviti novu ploču s natpisom. No, nisu se baš mogli sjetiti što je pisalo na staroj ploči, pa dali napisati - Leskovarska ulica. Za krepat!!

Popizdili starosjedioci, maknuli tu 'Leskovarsku', i dali napraviti ploču na kojoj piše Ulica KNJIŽEVNIKA Janka Leskovara, ono 'književnika' najvećim slovima, i montirali je nasuprot novoj urbanoj vilici, nek si 'leskovarci' gledaju.

Piše i Ulica Vladimira Vidriča. Što mi se i ne čini toliko krivo. Ipak je Vidrić bio slovenac po porijeklu. A možda je netko i dolijepio kvačicu.

Ovo je neki sasvim obični U. Bez ikakvog značenja. I primisli. To je zapravo čaša. Za radler. I prilažem jedan meni jako dragi link. Živili!

Link

Ispitujem sina geografiju i na pitanje koja je zemlja pradomovina kave, on odgovora - Eutopija. Bravo sine!!!

Neki dan smo na poslu imali jedan važan sastanak. Sastanak je bio važan za cijelu firmu, i dotaknuo se i naše grupe. Iz naše grupe bilo nas je troje.

Drugi dan jedna kolegica dođe do mene i veli - uh, čujem da je sastanak bio grozan! Pa mi ispriča što je saznala. A ja gledam u nju i velim: nisam sigurna da govorimo o istom sastanku. Zaključimo da ipak govorimo. Tad sam joj ispričala svoju verziju, a ona me gleda i pita: kaj ste stvarno vas dvije bile na istom sastanku? Bilo je smiješno! Naše dvije priče nemaju veze jedna s drugom. Možda smo se presjekle u nekom detalju, ali bile su to dvije oprečne priče.

Nakon nekoliko dana imali smo sastanak grupe na kojem je treća osoba koja je bila na tom važnom sastanku iznijela o čemu se radilo. I tada nas dvije koje smo već rekle svoje verzije pogledamo u tu osobu i - ne vjerujemo! Treća verzija koja nema veze niti s mojom, niti s onom drugom.

Uglavnom, moja je verzija bila optimistična. Verzija druge kolegice je bila mrak mrakova, najgori scenarij koji ja ne mogu vidjeti, a niti zamisliti ni na koji način. A treća verzija je nastala iz vlastitog osjećaja krivnje.

Kad smo prepričavali tko je što rekao, nismo se slagali. Dakle, svo troje čuli smo iste riječi u isto vrijeme, od istih ljudi, isti govori tijela su nam se prikazivali, sve isto, ali svatko je to doživio na svoj način. Na način kako inače gleda na svijet. Ovo je bio zapravo presmiješan primjer, preočit .

Toliko o tome tko je što rekao :)

Barem meni. Trenutno trebam naći majstora bravara da na jednim željeznim vratima promijeni bravu. Pak razmišljam poznam li koga tko bi mi to mogao napraviti. i sjetim se jednog koji ima komplet za zavarivanje. Ali onda se sjetim kak mi se je zadnji put kad smo se sreli upucaval pa mi se ne da za to malo koliko ću ušparati upuštati u to da se on ponada nečemu.

Znam i jednog drugog ali nisam sigurna koliko je pedantan. Čini mi se šlampav. Pričao mi je kako je nekom krivo zavario garažna vrata. Kaj napraviti s krivo zavarenim garažnim vratima? A isto je to bila usluga prijatelju. Taj je vjerojatno kosu čupao.

Tak mi je jedan prijatelj montiral pragove pred ulazom u stan, i u kupaonicu. Ne smijem se toga sjetit jer popizdim. I nije ih dobro pričvrstil nego su se pomaknuli i ostali tako zaglavljeni, ni bog ih ne bi vratil u početni položaj. Jer ih je naime zalijepio silikonom. To nisam niti znala. I sad jedva zatvaram ulazna vrata, i vrata od kupaonice. Ionako ću uskoro mijenjati ulazna vrata pa će i taj prag ići u kompletu. A ovaj u kupaonici sam već malo pomalo odsilikonizirala pa ću ga maknuti. Grrr!

Ne volim da mi poznati rade usluge iz više razloga. Ostanem im dužna bez obzira kako napravili, dobro ili loše. A moram glumiti da je dobro i da sam prezadovoljna. Jer muški ego ne trpi drukčije. Ne mogu ih sterati vrit jer ispadnem nezahvalna. Usput popiju i pojedu skuplje nego bih platila majstora. I još sam im dužna. Kad sve zbrojim i oduzmem, ne isplati mi se.

Radije uzmem nekog nepoznatog, dogovorim posao pa ako ne napravi kako smo se sporazumjeli ne platim mu, i sve 5.

Ne fali ih u posljednje vrijeme. Od onih klasičnih - za kog ćeš glasati, ima li Boga, Je li abortus ubojstvo, pristup EU, pa evo sad i ova ACTA. Tu na blogu su isto neke moje teme postale konfliktne. A mogli smo svatko reći svoje mišljenje, ali ne i drugog uvjeravati kako je u krivu. Valjda se predugo družim s Englezima. Ti se ljudi prekrasno razgovaraju, baš po mojem ukusu.

Dakle, malo je sugovornika-neistomišljenika pred kojima mogu izreći svoje mišljenje, a da me ne napadnu. Jučer sam sudjelovala u jednoj kratkoj raspravi, zapravo čovjek je cijelo vrijeme pričao, nije me uopće htio saslušati, napraviti pauzu kako bih ja rekla svoje mišljenje. Usput me je i izvrijeđao. A ja sam govorila paralelno s njim, ne dajući se smesti. Uostalom, zašto bi on mene ušutkivao? Ne plaća me, nije mi nadređen, niti sam na bilo koji način ovisna o njemu. Pih.

I koji se put se stvarno pitam je li sve u redu sa mnom? Ako netko uloži svoj trud, znanje, vrijeme u nešto, napravi nešto kako bi živio od toga, a dođe netko drugi i to mu obezvrijedi, ukradne, preproda, je li to u redu? Evo, ja nekako mislim da nije. Ako nemamo običaj ući u dućan i samo pobirati s polica, nego to uredno i platimo, čak nam nije na pameti ne platiti, zašto je onda takav otpor prema drukčijoj vrsti proizvoda?

Recimo, software. Taj software netko proizvodi, netko izgubi dane i dane radeći na njemu i usavršavajući ga, i što bolji proizvod napravi to gore po njega. Jer dođu hakeri, razvale zaštite, i stvar se dijeli džabe. Kao da su provalili u zlatarnicu, uzeli nakit, i dijele ga na cesti. I to je u redu? Meni nije. Još gore od nakita - software je alat kojim se može zarađivati. Dakle, netko ukradne alat kako bi zarađivao. Kako to može biti dobro i povoljno?

Uostalom, kad gledam u povijest, primjer nek bude heroin koji je kad je sintetiziran korišten kao savršen analgetik. Dok nije vrijeme pokazalo kakvo je to zlo. Ali on je fakat dobar analgetik i danas se terminalnim pacijentima prepisuje. Dakle, od pojave heroina pa do njegovog postavljanja na pravo mjesto prošlo je neko vrijeme, vrijeme učenja. Slično je i s ostalim drogama. Dobar primjer je ecstasy i sve njegove varijante. Kod nas je prvo bio zabranjen MDMA, a i njemu je trebalo vremena da ga zabrane. Do tog trenutka zabrane vladalo je blažentvo na narko tržištu. Ecstasy je vrsta droge koja ima stotine varijanti, i sintetičari se ne predaju. Kako zakon zabrani jednu drogu, oni sintetiziraju novu. Sve za onaj period od otkrivanja pa do stavljanja na listu. Za period blagostanja narko-dilera. I narkića, nažalost. (Zato danas mnogi imaju spržen mozak ecstasyjem).

Tako gledam i razvoj interneta. Internet odrasta, više nije beba, ima dječjih bolesti, ali vrijeme je i da on sazrije. Da se i tu reda napravi. Vrijeme blagostanja za hakere bi trebalo proći. Svi smo koristili prednosti tog velikog nereda, ali red je da to prestane, jer znamo što je piratstvo.

Problem je što se ljudi u glavama teško prešaltavaju. Ako je nešto do jučer bilo besplatno, red je da bude uvijek besplatno. Tako većina misli. A ne bi trebalo biti tako. Bilo je besplatno zbog nereda. I mnogi su time oštećeni. I nek budemo sretni da smo nešto ušićarili, ali vremena se mijenjaju. I iskrica se počela naplaćivati. Da je moja, i ja bih je naplaćivala. Doduše, poradila bih i na ponudi, a ne samo rezanju usluga.

Gledano iz drugog kuta, ako želimo da se naš rad cijeni, da nam pristiže novac i vrijednost, i mi moramo cijeniti tuđi rad i plaćati koliko vrijedi. Tko samo gleda kako će nešto dobiti džabe, neće niti sam imati, neće mu dolaziti novac. Stara židovska pravila.

Run to you

posebno druga kitica

Link

Postoji li mrak? Mrak je nedostatak svjetla. Može li se mrak definirati kao prisutnost nečega, a ne samo kao odsutnost? Ok, možemo reći da je svjetlost nedostatak mraka. Stvar dogovora.

Tako je za mene zlo - nedostatak ljubavi. Ugasiš ljubav, pojavi se zlo. I to je točno, kažu. No, postoje ljudi koji su me uvjeravali da se zlo može materijalizirati, može živjeti svoj život, djelovati. Zlo je zavodljivo, kažu. I naveli mi niz primjera. Nekako nisam bila sklona tome vjerovati, ljubavlju se može štititi od zla. I to je točno.

U nekoliko navrata sam se uvjerila da zlo postoji ne samo kao nedostatak ljubavi. Javilo mi se vrlo jasno, priprijetilo. To su vrlo neugodna iskustva. Ali sam im zahvalna jer sam saznala na čemu sam.

A ljudi su zli ovisno o tome koliko puste zlo blizu sebe. Neki su potpuno otvoreni ka tome, neki imaju male pukotine kroz koje im zlo ulazi. Neki blistaju i zlo im ne može ništa. A kako je zlo ipak u svojoj pravoj prirodi nedostatak, treba mu hrana. A naročito se voli hraniti svjetlošću drugih. Lijepi se za svijetle(će) ljude.

No, tko bi bio lud pustiti zlo k sebi kad bi se prikazalo u svojoj pravoj prirodi? Zato se zlo maskira, prikazuje se u privlačnim oblicima, puno je lijepih riječi, zavodljivo je, puno polaže na seks.

Zlo igra na ovisnost. Ponudi nam nešto zanosno, pa bismo opet, i opet. Ispočetka se osjećamo prekrasno, lebdimo, to je to, našli smo ono što smo tražili! Ali, s vremenom osjećamo kako slabimo. Kao da imamo odljev energije, osjećamo se sve čudnije i zbunjenije. Više nam nije lijepo kako je bilo na početku, ali si to ne želimo priznati. Prestajemo dobivati, počinjemo gubiti. I tada je zlo došlo na svoje. Tad počinje hranjenje pohlepne zvijeri. Zvijer se prikvači na nas i crpi nas, mi smo sve slabiji, i ovisniji. Ovisi o zdravoj klici u nama koliko ćemo podleći, odnosno oduprijeti se. Opasnost je da izgubimo sebe. Zlo počinje gospodariti nama.

Osobno sam upoznala troje uistinu zlih ljudi, dvije žene i jednog muškarca. U njima više uopće nema svjetlosti. Potpuno su ugasli, njih je skroz proželo zlo. Dvoje od njih mi je veliku štetu napravilo. Tako sam i naučila prepoznati zlo. Treći je preslab, iako se trudio hraniti se sa mnom. No, tad sam već znala. Polomio je zube.

Razmišljam kako da zaokružim ovaj zapis. Nema veze, nek ostane ćoškast.

Znači, 90% žena je dostupno samo premiumima. Komotno dostupno, ako se ne želite dopisivati samo u naslovima poruka, a to mučenje vrijedi puno više 20 kn mjesečno. Znači, muškarci nepremiumi su zakinuti. Dečki, 20 kn mjesečno bi trebali uplatiti, unatoč i najtvrđim principima.

Kaže mi jedan - neće iz principa. Ja rekoh - vremena se mijenjaju. Prije nisam ni parking plaćala, a sad mi pred kućom prva zona. A on meni - da, i meni je prva zona pred kućom, ali ja ne plaćam parking. Iz principa.

Sad si ja zamišljam takvog nefleksibilnog... Svega ima..

U jednoj maloj konverzaciji spomenuto je nešto zgodno. A to je primjedba da nemam nekih drugih ispušnih kanala, bla.. I zapeli mi za oko ti ispušni kanali.

Pak si mislim - što bi to trebalo biti? Znam da ljudi koji su nezadovoljni svojim recimo poslom, imaju ispušni kanal nekakav hobi, valjda. Oni koji nisu zadovoljni svojim brakom, ispušni kanal im je ljubavnik/ca ili iskrica?! I tak, ispušni kanali su potrebni za nekakvo ispuhavanje nezadovoljstva nagomilanog na drugoj strani, kako ja to razumijem.

Ono čemu cijeli život težim, a rekla bih i da uspijevam, je to da u svakom segmentu života - uživam. U poslu - obožavam svoj posao, on mi dođe kao igra, i nikako da mi dojadi. Imam i hrpu hobija, ali oni s vrmeneom splasnu. No, kad splasnu, nađem novi koji me nosi neko vrijeme. Neke razvlačim već godinama i povremeno im se vraćam. Kad ih se zaželim.

Najslabija sam u muško-ženskim odnosima, ali i tu kad postane gadno, prekinem. Dok je lijepo i ugodno, dobro je. Znači, ni na tom polju nemam potrebu za nekih ispuhavanjem sa strane.

Blog mi nije ispušni kanal, on je samo jedan obllik mojeg postojanja i djelovanja. Tu se ne ispuhujem zato jer mi je negdje drugdje 'upuhano'. Tu uživam, dok uživam. U ovome što blog pruža. Ili se maknem.

Ne trebaju mi ispušni kanali. Osim onog čist fiziološkog :)

.. učim hrvatski