EU - ROPE

Nedavno je Vlada pitala građane imaju li kakve prijedloge za izlazak iz krize. Ili tako nešto. E, sad, ti isti građani koji su jako glasni kad treba prigovarati, na takav upit su se još i uvrijedili. Jer, eto, mi smo izabrali vlast koja tvrdi da ima program, a sad nas pitaju što da rade. Da, i?

Da sam ja dio Vlade, ili bilo kakvog takvog tijela, i ja bih pitala građane. Ne zato jer sama ne znam kamo, nego zato da se ljudi osjete važnima jer me zanima i njihovo mišljenje. A više očiju više vidi. Taj potez Vlade mi je skroz ok, jer je na taj način pokazala da je otvorena za sugestije.

Istu stvar su napravili u mojoj firmi. Raspisali su natječaj za nove projekte. Iako imamo ekipu koja je na neki način zadužena za kreiranje i nadgledanje projekata, ali je firmu zanimalo što zaposlenici imaju za reći. I isto su se neki prigovarači javili - aha, sad kad je frka i mi smo dobri, bla...

No, Vlada je dala šansu za izražavanje vlastitog mišljenja. Baš me zanima koliko je ljudi odgovorilo. Nadam se, puno. Jer smo svi mi puni ideja, doduše više pljujemo nego kreiramo, birtije su prepune 'političara', političke situacije se kod Žnidaršića rješavaju, a bome i tu na blogu. Mi sve znamo. Eee, ali kad to treba nekome uobličiti u tekst s glavom i repom, s potpisom, onda to više nije tako jednostavno. Onda se odjedanput izmišljaju izgovori i obrane.

A napad je najbolja obrana.

Sad sam slušala razgovor s Čačićem na KN. Meni je on oduvijek bil guba. Čovjek zna posao. I kuži gdje je, i kako stvari funkcioniraju. I sviđa mi se ta njegova samouvjerenost. Ima dobar nastup, jasan je, ne melje bez veze. Vjerujem da će izvući najviše što može iz ove situacije.

(Btw, glupo mi je kad netko recimo kaže: je, on dobro pjeva, ali je u privatnom životu napravio to i to. Pa ga zato ne voli kao pjevača. E, sad, tko je od nas savršen? I glupo mi je nekog negirat kao dobrog pjevača zato kaj je na nekom drugom polju seronja. Po toj logici nitko mi ne bi ni u čemu bio dobar.)

No. Sjećam se kad je SDP prvi put došao na vlast. I sjećam se s kakvim su se dugovima i neredom u državi sreli. Ne kužim tu ekonomsku terminologiju, ali ono kad ti netko plati na žiro račun, a onda ta lova negdje stoji 2 dana, i tek onda sjedne na račun. E, taj rok od dva dana je HDZ smislio. Pa je taj rok rastao. A lova je nestajala. Ne mogu si zamisliti koja je lova u pitanju kad se plaćanja svih računa odgode na jedan dan. E, sad, vratiti plaćanje na vrijeme je strašan napor, jer treba smisliti lovu kako bi se te rupe pokrpale. A to je SDP radio. Posao koji se ne vidi, nema napretka nego se tek vraća na startnu poziciju da počne normalno fukncionirati. I zato što se ti napori nisu vidjeli, dojam je da nisu ništa napravili. I taman su doveli mnogo toga u red i - izgubili sljedeće izbore. I što će HDZ nego opet kreirati financijske rupe. Bljak!
Ali su glasni okriviti SDP.

Eto, vjerujem u ovu vlast. Puno rade, još uvijek se ne vidi, ali s vremenom će se barem neke stvari vidjeti. Nije lako državu izvući iz ovak dubokog dreka.

Ne znam kako vi, ali ja sam barem podvojena. Moji interesi zadiru u sve i svašta, i onda se tu našlo skroz suprotnih stvari. Tako da ako se bavim jednom, ne mogu drugom. Ali ja se bavim objema. I živim tako već desetak godina. Ljudi me pitaju - kako možeš? Pa eto, mogu. Jer jedno moje JA hoće jedno, drugo moje JA hoće drugo. I nemam problem s tim. Jer sam i jedno i drugo ja. I ne očekujem od sebe da budem jednoznačna. Mijenjam se iz sata u sat, sve oko mene se mijenja. I kak da budem okrenuta samo na jednu stranu kad puše sa svih strana? Zapravo, ne kužim ljude koji su definirani, jednosmjerni. Predvidljivi. Ne kužim ih, ali im zavidim. Ja nemam problem, ali imaju drugi sa mnom. Jer misle ili ovako, ili onako. A ja mislim i ovako i onako.

I tako ja paralelno živim u dva svijeta. Godinama. Ali, dođe mi nedavno prilika - životna prilika - da pomirim te obje, suprotne stvari. Da ih svedem na zajednički nazivnik. Da jednu stvar izmiješam s drugom. Ponekad sam se znala pitati - zašto mene život nosi u takve vode? I tad sam si rekla - sigurno to ima nekog višeg smisla. Nisam ja bez veze tu gdje jesam. Samo treba doći trenutak.

I došao je, brže nego sam predviđala. I dramatičnije nego sam željela. Ali - stvari se mijenjaju, svijet se mijenja. Nešto što prije desetak godina nije prolazilo ni na koji način, danas se prihvaća. I sretna sam zbog toga. Fakat sretna! Uostalom, sad se miješaju moji svjetovi, moje paralele će se spojiti. Što više poželjeti?

Mačak je imao 19 godina kad je slikan, a sad ima 20

...

Link

Nekak mi vleče na Stinga

Procitala sam danas Kesteninu temu ovdje o braku. Koji je vjecna tema nama razvedenima. Ja se osjecam upravo kako je ona napisala. Zao mi je sto nisam uspjela svojoj djeci osigurati sretno djetinjstvo i odrastanje s oba roditelja. A to nisam uspjela iz vise razloga. Sad mi se cini da je najvazniji razlog - krivi izbor. Obostrani. Ali tada mi se cinilo da je izbor ok. I nemoguce je sad procjenjivati svoje odluke u drugom vremenu i prostoru, sa skroz drukcije pozicije. Jer mi je tada otkucavao bioloski sat, bila sam sama i usamljena, a sve sam imala. Gnijezdo je bilo spremno.

U tom braku sam je najela govana, i cini mi se da sam se trudila kako bi brak opstao. Jer sam zrela osoba koja ako i pogrijesi rjesava probleme i izvuce najbolje sto se moze. Pa djeca su tu, ziva bica, prema kojima smo oboje odgovorni i ne mozemo se ponasati kao da oni nisu bitni.

I krivo mi je sto se moj bivsi pomamio za 25 godina mladjom, i ostavio nas. Nakon svih tih govana kojih sam se nagutala. Jer sam i ja mogla otici za kvalitetnijim covjekom, a nisam. I mene je zasvrbilo. Ali prevagnula je obitelj. Krivo mi je zato jer nije nasao volje niti snage da iz naseg odnosa izvuce nesto dobro i vrijedno truda. Krivo mi je jer smo postali nevazni, jer za djecu nije pitao 6 mjeseci sve dok nije dobio nogu od doticne. Krivo mi je jer sam se preko noci u njegovim ocima pretvorila u vjesticu, rugobu, staru, neku koja ga je gusila i koja je kriva za sve njegove neuspjehe.. Krivo mi je, i eto, krivo mi je.

Ne mislim da je on covjek mojeg zivota, ne znam jesam li ga ikad voljela onako za pravo, ali sam odlucila zivjeti s njim. I znam da sam mu bila dobra zena. Znam jer su drugi to rekli, jer je i on to drugima govorio, a naravno i meni nakon svega. Bilo je s njim lijepih trenutaka. Da se nije odlucio za tu zensku, vjerojatno bismo jos uvijek bili zajedno. Jer nam je u to vrijeme bas dobro islo. I on je tada konacno dobio malo samopouzdanja. Ali eto, nije se okrenuo tamo otkud ga je dobio, nego na drugu stranu. Sto je zapravo tipicno za slabice. No, znala sam da je slabic od prvog dana. I bila sam spremna nositi se s tim. Nismo svi jednaki.

A sada stvari stoje tako da se on zeli pomiriti. No, previse toga je porusio. U meni je puklo u jednom trenutku. I nema vise povratka, jednostavno mi se tijelo zgrci kad pomislim na takvo sto. Ne mogu. A sad su djeca svjesna stvari izmedju nas, i vidim da su ponekad skloni mene okrivljavati zasto se ne pomirim s tatom, jer eto tata bi se htio vratiti, a ja necu. I on ih obradjuje u tom smjeru. Nakon svega, sad se jos strebam osjecati i krivom sto smo razdvojeni. Srecom, ne sjecaju se sranja koja nam je priredjivao. Barem ne svjesno.

E, da je on pametan i da me zavede lijepim rijecima i ponasanjem, tko zna. ALi on je izabrao put - ja nista ne valjam i nek budem sretna da me uopce hoce. Jer da sam valjala ne bi se on okrenuo za drugom. Seronja. A jos i manipulira djecom.

Ja sam dijete iz sretnog braka. I stabilnog. I bilo mi je lijepo, i hvala im jer znam da im nije bilo lako. Da su barem dozivjeli unuke. I da sam barem ja uspjela to sto su oni. Zivjeti s partnerom 30 godina.

No, da zaokruzim. Brak nije ruzicasti krevet iz kojeg se ne izlazi. Brak je ugovor. Koji sklapaju dvoje odraslih i zrelih. A ljubav je dio braka tek u novije vrijeme, zadnjih stotinjak godina.. Ljubav i strast su bili za 'pokraj' braka, u tajnosti. I otkad se smatra da brak treba biti iz ljubavi sve je krenulo nizbrdo, obitelji se raspadaju... Jer kako je tu netko napisao: prosjecna zaljubljenost traje cca 2,5 godine. I jos neko vrijeme inercije, i kaj onda? Imate li plan?

Čitam pitanja u profilu, nisam dugo.. Ima jedno - uživate li u svom poslu? Ili tak nekak.. Uživam. Imam najbolji posao na svijetu, i šire. Zna mi biti naporno, ali mi je lijepo i prelijepo. Svi su aspekti dobri, ne mogu naći zamjerku.

I sviđa mi se ekipa koja vodi firmu. Da bi mogli bolje, mogli bi, ali su dobri, jako dobri.

A sada je vrijeme postavljanja ciljeva za ovu godinu. To ide tako da najviši šef odredi ciljeve kompanije, a doda još i svoje ciljeve kako će on pridonijeti postizanju ciljeva kompanije. To kaže šefovima ispod sebe koji onda na temelju ciljeva svojeg nadređenog kreiraju svoje ciljeve. Nakon toga šefovi ispod njih trebaju svojim nadređenima napisati na koji način mogu pomoći pri ispunjavanju njihovih ciljeva. I tako niz hijerarhiju.

Meni je to super. Dakle, nitko nikome ne nameće ciljeve. Općenito se zna što nam je posao i gdje nam je mjesto u sistemu, ali sami kreiramo kako ćemo pridonijeti ciljevima. Kad iskreiramo te svoje vlastite ciljeve i zadatke (to je vrlo kreativan posao), odemo k nadređenom na razgovor i taj onda to blagoslovi ili korigira, i svi sretni.

Dobra fora. Kad si sama osmislim i napišem ciljeve i zadatke, drukčije je nego da mi ih netko drugi napiše. Ja sam autor svojih ciljeva i onda je glupo ne držati ih se. Ne samo da ih se držim nego ih nastojim postići u kraćem vremenu od zadanog, a onda si još dodam i dodatne ciljeve usput. Jer ako sam premašila zadane ciljeve, bit ću nagrađena.

Takav pristup sam iskoristila i doma. Zakaj bi ja klince tjerala na nešto? Pa znaju oni i sami kako mogu pridonijeti redu i organizaciji kućanstva. Eto, sami su si napisali svoje ciljeve, zadatke, i sad to visi na frižideru.

Tako bi trebalo biti i u braku..

Ruža vjetrova - to je serija koju mi pratimo. Zato jer nam odgovara termin. Zavalimo se na trosjed i gledamo. I komentiramo. Klinci uglavnom vole kad ja komentiram, iako im znam ići na živce.

Sviđa mi se serija zato kaj su likovi u njoj poprilično realni. I situacije su meni bliske. Nitko nije negativac, ili pozitivac, svi imaju i dobrih i loših strana. I dobro je to pogođeno. Dinamika obitelji se jasno vidi. U svakoj obitelji ima jedan nesposoban, jedan čangrizav, jedan plah, jedan kojem su svi drugi krivi, jedan koji... i tak dalje. Uloge se raspodjele, ali se i mijenjaju ovisno o situaciji.

I sve je bilo lijepo i krasno dok Frano Lasić nije popizdil, okrivil ženu kak ne valja i kak mu je upropastila život, otišel od kuće i propil se, onak svinjski. Sav važan!. Jer je konačno odlučio biti slobodan. Ne tlačen. Od čizme vlastite žene s kojom ima troje već odrasle djece. E, ovo je prerealno! Tu su moji komentari postali grozni. A tip totalno nesposoban, žena ga nosila na leđima cijeli život, a on ju je u međuvremenu varao s kojom je stigao, čak i s njihovom štićenicom. Joooj! Ne zna zbrojiti dva i dva. A žena podigla troje djece, njega nosala, karijeru napravila, i sad je na kraju kriva što ga je 'gušila'! Uh!

Ali, naučila sam nešto. Njihova najmlađa kći, jednaka ocu po karakteru, objasnila je lijepo majci braneći oca: "Ti nas ne razumiješ, mi smo emotivci. Mi prvo učinimo, a onda razmislimo". Ona se drogira, otac pije... znači, emotivci se prepoznaju po pijači? I nafiksanosti? Što će reći da ostatak prisebnog svijeta (poput mene recimo) nema emocije.. Jer mi uspijevamo razmisliti prije nego se primimo čaše.. ili zabijemo iglu.. Mi smo bez srca, neljudi skoro..

Eh, da, i kad je dotični otac na odlasku vrijeđao mamu i nabrajao što mu je sve učinila loše i na koje ga je sve načine gušila, moj je komentar bio: Htjet će se on vratiti! (Neš ti mudrosti za takav zaključak). Ali ona ga više neće htjeti... Klinci me gledaju, šute. I jasno, bilo je tako. Jer drukčije i ne može biti.

Emotivci! Aha..

Sai Baba gotovo nikad nije davao intervjue, stoga je ovaj veoma dragocjen...
(Razgovarao: David Bauguess - Izvadak iz razgovora, između novinara i društvenog te duhonog reformatora Indije, Sathya Sai Babe, vođenog 2010. godine)

Bauguess: Jeste li čuli priče o 2012. godini, kao o godini u kojoj će se dogoditi nešto iznimno važno za čovječanstvo?

Sai Baba: Istina je slijedeća: ovaj planet mijenja brzinu svojih vibracija. Od 1989. godine, ta se promjena intenzivirala, a u posljednjih 20 godina magnetski polovi pomaknuli su se više nego li u prethodnih 2000 godina. S jedne strane imamo nekoliko proročanstava, koja ukazuju na taj datum, kao na jedan period ili važan završetak u povijesti čovječanstva, ali najznačajniji je kraj MAJANSKOG KALENDARA, čije se proročanstvo tumači na različite načine. Najnegativnija tumačenja govore da će tijekom te godine svijetu doći kraj, ali TO SE NEĆE DOGODITI, jer, kao što je nekima poznato, tijekom te godine započet će novo doba - DOBA VODENJAKA.
Ovdje se radi o okretanju cijelog Sunčevog sustava (solarni ciklus), koji prolazi kroz različita doba, od kojih svako traje po 5125 godina. Doba u kojem smo sada, pod nazivom DOBA RIBA, počelo je 3113. g. pr. Kr., a završava 2012. Dođe li do promjene Zemljinog magnetizma, dolazi i do promjene svijesti, a također i prilagođavanja toj novoj vibraciji na fizičkoj razini. Te se promjene događaju ne samo na našem planetu, već utječu i na cijeli svemir, što može potvrditi i današnja znanost.
Informirate li se o promjenama kod Sunčevih oluja (koje su zapravo magnetske oluje) vidjet ćete da su znanstvenici upoznati s tim stvarima. Posljednjih godina aerodromi su morali ponovo podešavati svoje instrumente zbog pomicanja magnetskih polova.
Ovu promjenu magnetizma možemo protumačiti ili percipirati kao povećanje svjetlosti ili porast brzine Zemljine vibracije. Da biste to lakše shvatili morate znati da na ovu vibraciju utječe, pojačavjući je, svijest svih ljudskih bića. Svaka misao, svaka emocija, svako novo buđenje nekog ljudskog bića prema Božjoj svijesti podiže vibraciju ovog planeta. To može izgledati paradoksalno zbog činjenice da većina ljudi oko sebe vidi više mržnje i bijede, ali tomu zapravo nije tako.
Mnogo je onih, premda bih volio da ih je i više, koji nastoje izaći iz tame kako bi rasli i postali bolja djeca Božja. O tome sam govorio u prethodnim porukama: svatko sam odabire gdje će upraviti pogled, a oni koji vide samo tamu fokusirani su na dramu, bol i nepravdu. Ako ne uspijevate vidjeti duhovni napredak, koji je ostvarilo čovječanstvo, to je zato što se na nj niste fokusirali, no poduzimate li prave stvari i oslobađate svoj um od negativnosti, otvorit ćete prostor gdje ćete moći očitovati svoju božansku bit, koja će vaš fokus upraviti k onome što se zaista događa s čovječanstvom i ovim planetom. Čovječanstvo podiže svoju svijest kao NIKAD PRIJE...

Bauguess: Ali, kako...Zar ne vidite tamu posvuda oko nas?

Sai Baba: Da, vidim je, ali se s njome ne poistovjećujem, ne plašim je se....Kako da se bojim tame, ako razabirem tako čisto svjetlo?...Naravno da razumijem one koji se plaše, jer i sam sam stajao tamo gdje sam vidio samo zlo. Zbog toga sada osjećam ljubav za sve to. Tama nije sila suprotna svjetlu; to je odsutnost svjetla. Svjetlo ne možete napasti tamom, princip svjetla ne funkcionira na taj način. Strah, drama, nepravda, mržnja i tuga postoje samo u stanjima tame, jer ne vidite globalni kontekst u kojem se razvija vaš život, a jedini način da stvari sagledavate iz pozicije svjetla, kad onamo dospijete, jest putem vjere. Jednom kad povećate svoje vibracije i frekvenciju (stanje svijesti) moći ćete razaznavati tamu i razumjeti što ste proživljavali.

Bauguess: Ali, kako to možete reći kad je svakog dana na svijetu sve više zla?

Sai Baba: Na svijetu nema sve više zla..."više je svjetlosti", i upravo o tome govorim u svojoj poruci. Zamislite da imate neku prostoriju ili skladište u kojem godinama pohranjujete svoje stvari, a da je prostor osvijetljen žaruljom od 40 wata. Promijenite li žarulju i stavite onu od 100 wata, vidjet ćete mnoge dosad nevidljive detalje. Primijetit ćete nered i prljavštinu za koju niste ni pomislili da postoje. Prljavština će biti vidljivija. Upravo se to događa, upravo to omogućava da mnogi ljudi koji ovo čitaju ne misle da je to smiješno kako su mogli misliti prijašnjih godina. Jeste li primjetili da laži i obmane danas izlaze na površinu brže nego prije? Osim toga, primicanje Božjem razumijevanju i funkcioniranju života također je brže nego prije. Ova nova vibracija našeg planeta svakoga čini nervoznim, depresivnim ili bolesnim, jer ljudi, da bi bili sposobni primiti više svjetla i uzdići se do te vibracijske razine, moraju se promjeniti ne samo fizički, već i mentalno, moraju promjeniti način na koji misle i osjećaju, te izbrisati ili ukloniti iz svoga života ona vjerovanja ili parametre, koji se općenito razlikuju od stvarnosti ili koji ih vode ka negativnoj strani stvari. Svoje skladište morate dovesti u red, jer svakoga dana primate sve više svjetla u svijesti, a čak i da to želite izbjeći, morate se prihvatiti posla i početi čistiti ili pak morate odlučiti da ćete živjeti nered prljavštine.
Ta promjena stvara fizičke neugode, bolove u tijelu, u skeletnom sustavu, i to gotovo cijelo vrijeme. Medicinske pretrage ne mogu pronaći njihov uzrok ili bolest koja bi to mogla izazvati. Liječnici to općenito povezuju s nervozom ili stresnim stanjima, no ništa nije dalje od istine, jer te se neugode javljaju kao razultat negativnih emocija nakupljenih tijekom našega živoga, zatim kao posljedica strahova i tjeskoba, koje ste uvijek nosili sa sobom, a sad imate priliku da ih prevladate i preobrazite. Radi se o prašini taloženoj godinama, koju sad napokon uočavate i koju valja pomesti.
Ponekad ćete se noću probuditi i ostati budni nekoliko sati...Neka vas to ne birne,: pročitajte knjigu, gledajte TV, meditirajte, ne opirite se misleći kako s vama nešto nije u redu. Radi se o novoj vibraciji ovog planeta, koju asimilirate, a kada ponovo zaspite, sljedećeg dana nećete osjećati potrebu da gubitak sna nadoknadite. Ne prepustite li se tom procesu, bolovi će biti intenzivniji, a liječnici će vam dijagno-sticirati fibromialgiju, što je naziv koji medicina dodjeljuje onim bolovima, koji nemaju nikakvog vidljivog uzroka, za koje ne nude nikakav tretman, s konkretnim razultatim. Jedino što vam daju je recept za antidepresive, a na taj način izmiče vam prilika da promjenite svoj život. Još jednom ste odabrali koju stvarnost želite živjeti, samo što će ovaj put drama biti napetija i, naravno, glavna će tema biti ljubav. Ako se pojačava Svjetlost, također se pojačava i manjak potrebe za njom, čime se objašnjava zašto se ovih posljednjih godina događa toliko mnogo iracionalnog nasilja. Živimo u najboljem vremenu u kojem je čovječanstvo ikada živjelo, a bit ćemo svjedoci i glumci najveće preobrazbe svijesti, koju uopće možete zamisliti.
Informirajte se, probudite svoje zanimanje za te stvari. Znanost zna da se nešto događa, vi znate da se nešto događa, svi mi znamo da se nešto događa, svi mi znamo da su u tijeku brojne promjene na mnogim razinama. Budite svjestan glumac u tim promjenama i ne dajte da vas one iznenade, samo zato što ne znate što se događa.

Kako rekoh, neću stavljati sliku iako je dugo stajala u jednom drugom profilu. Opisat ću se. A možda to onda skopiram u ono 'opiši sebe..'.

Ogledalo je predamnom. Rijetko se detaljnije gledam u ogledalo. Prerijetko. Uvijek nekamo žurim. Sjećam se u jednom filmu bila je jedna postarija dama koja se ogledavala u sjajni komad metala.. Jer je u njemu bila mlada i lijepa. Ne vide se bore, niti detalji, samo konture.. Tako ću i ja. Zasad imam ogledalo s povećalom. Još uvijek. Ali neću dugo.

Trenutno mi je kosa poput moje nekad prirodne. A tu boju je teško opisati. Nešto između boje meda, starog zlata i običnog zlata.. Kao klinku zaustavljali su moju mamu na cesti i govorili kak ima lepu kosu. Tada je to bila crveno-zlatna. A jednom me je s oko trideset zaustavio jedan poznati antropolog i upitao - to je vaša prirodna kosa? E, to mi je bio veliki kompliment. S 18. dobila sam i ponudu snimati reklamu za nekakav šampon. Nisam pristala, bilo me je strah.

I ta moja kosa držala se negdje do 45.Otad je sve više prosijeda da bih unatrag godinu dana sijede prevladale. Sad se farbam, iako mi povremeno dođe da ipak pustim svoju prirodnu. Zasad je ovako kako je, čini mi se da mi dobro stoji ova sadašnja boja. Boja meda. Ili prošeka. Kao klinka imala sam ravnu kosu. U pubertetu se sfrčkala. U trudnoći opet zravnala. Prije dvije tri godine bila je kao da imam trajnu. Da bi se zadnju godinu opet izravnala.

Svijetla kosa, svijetle obrve i trepavice. Obrve se jedva naziru, slabe su. PA ih pojačam olovkom. Ponekad ih i ofarbam. Na trepavice maskaru. Kad sam znala na posao doći nenašminkana, jedna kolegica mi je rekla - o, danas nemaš oči. Ajd si ih nacrtaj. Nemreš ovakva po svetu hodati. Dakle, oči su mi nevidljive. I one su svijetle. Plave. Sivo plave sa zelenkastim štihom. To znam zato jer mi takva olovka najbolje paše. Šarenica je prilično jednolična, a rub šarenice je taman. Oči mi poprimaju boju koju obučem. U plavom su plave, u zelenom su zelene, a u sivom su sive.

Ten. Bijel. Bez pjegica uglavnom. Nešto pjega imam na rukama. Na licu nemam. Imam puno madeža. Ne na licu. Bora baš i nemam, osim oko očiju. Ali te bore imam oduvijek. Sad su malo izraženije. Tu su bore smijalice. Vidim i dvije bore koje mi se ne sviđaju, a to su one vertikalne između obrva. Te bore ukazuju na ljutnju. Ne volim te bore. No, često se mrštim jer ne vidim dobro pa da bih bolje fokusirala namrštim se, i eto tih bora.

Nos. Skoro pravilan. Nije mali, iz profila malo zaobljen. Blago nagnut nadesno. Dobro me služi. Na nosu s lijeve strane imam bradavicu. Jedva primjetnu.

Usta. Pravilna, niti tanka niti debela. Sviđaju mi se. Sad poprimaju rubovi usnica male vertikalne bore, bit će da je i to od mrštenja. Po usnicama vidim da godine idu. I kad se nasmijem, na obrazima se javljaju sitne bore.. I to je znak.. A na bradi niču nekakve čudne dlake. Brkovi se drže, ne zabrinjavaju me.

Trenutno imam naočale, ljubičaste. Metalne. Ta ljubičasta naglašava boju očiju. Jutros ih još nisam nacrtala.

Vrat. Javlja se nekakav podmukli podbradak. Nepravilan. Ovisi kako glavu držim okrenutu. Da mi se hoće operirati, taj podbradak bih maknula. Ali neću. Na vratu imam dvije horizontalne bore oduvijek. Sad su jače izražene. Javlja se i niz sitnih vertikalnih, koža se očito suši.

Tijelo. Hah. Koža na tijelu mi je ok. Tu nema nekih bitnih promjena. Kao da mi se koža na nogama malo promijenila, postala suhlja.. Moram je češće mazati. Primjećujem da mi je koža u lošijem stanju otkad živim u centralnom grijanju. Ne paši mi koži, presuho mi je. Unatoč ovlaživačima. Neću o tijelu.

Ruke. Od malena imam ruke - starice. Barem ih ja tako vidim. Koža mi je inače ok, glatka, ali na rukama, nadlanicama, je naborana. Zgužvana. Mažem ih redovito, alli ne pomaže. To su urođene bore. Stara sam duša. Sve mi je mlado bilo osim ruku. One su me odavale. Trebala sam nositi bijele rukavice. Poput one koke u Hičkokovom filmu.

Za razliku od fotografije, ovo je n-dimenzionalna slika. Šteta što nisam istu napravila i prije 30-ak godina. Kad sam bila nezadovoljna svojima izgledom.

Mislim si na jedan današnji komentar. Odnosio se na to zašto smo mi na iskrici sami, neupareni: '...možda je do kriterija, možda smo cijepljeni protiv samokritike...'. Kaže isti nadalje: '...tu gotovo u pravilu čitam kako je netko drugi đubre, niš koristi, pokvaren, te vaki te naki, ovdje je valjda kasta nas odabranih...'

Možda i jesmo cijepljeni protiv samokritike, kako kaže ovaj bloger. Znači, nismo nimalo samokritični i nabijamo kriterije tom drugom kakve ne može ni u ludilu postići. Zato jer polazimo od sebe. A mi smo gotovo savršeni. Znači, prepuni smo samopouzdanja. Samouvjereni smo do nebesa. Samoostvareni, samozadovoljni. To je jedno viđenje.

A opet, koliko znam o takvima samopouzdanima, samouvjerenima, samoostvarenima i samozadovoljnima, to su lagani ljudi. S njima se lagano družiti, pristupačni su. Ne moraju se praviti posebnima jer oni to uistinu i jesu. I nemaju potrebu pretvarati se. Najveći ljudi koje sam upoznala ujedno su i najjednostavniji. Iz njihovih ustiju ne čuje se omalovažavanje, vrijeđanje, niti cinizam. Nemaju se potrebu nametati. Jer su snažni.

Iz toga mi prozlazi da raja ovdje nema problem s time što nije samokritična. Nego upravo suprotno. Boji se da nije dorasla tuđim kriterijima. I zato padaju uvrede, ponižavanja i drugi načini uzdizanja sebe. I iz tog straha da nisu konkurentni dolaze sve nevolje. I samoća u konačnici. Ali ne zato jer nitko ne može zadovoljiti njihove kriterije. Nego, ponavljam, boje se da su oni ti koji ne mogu zadovoljiti tuđe kriterije.

Ono - da hoću, mogao bih - to je nekako onako, malo jadno.. Pa onda vičem da neću jer se osjećam jačim...

Eto, polazim od sebe. Ja se bojim. Ali unatoč tome nemam potrebu vrijeđati i omalovažavati.

Eh, svatko skoro ovdje ima neku svoju rivu na koju ide popit kavicu i pročitat novine.. To je pojam u Hrvata, 'popit kavicu'... I zapalit po mogućnosti.. Lijepo mi je to, da se razmemo, kad netko ima gušt u tome. Otkad sam prestala pušiti, idem u birtije samo u društvu, jako rijetko. I to u društvu kojem birtije nešto znače. Imam jedno malo društvo s kojim povremeno odem na pivu, bivši kolege. Njima je to važno.

Da se mene pita, ja bih u šetnju Jarunom. Ili Maksimirom. Ili kvartom. A ako sjednem, onda volim sjesti na plažu ili stijene uz more i buljiti.. Gdje nema ljudi. Nekako mi ljudi smetaju. Zato sam i ja izabrala svoju malu rivu. Obalu rijeke. Potoka. Malog potoka. I doduše zatvorenog. Ali se dobro sjećam kad je još proticao i žuborio. Moja je zgrada bila između dva potoka. Sad nema niti jednog.

I tako ja sad pijem čaj na balkonu pokraj obale, i gledam žutu žalosnu vrbu. I breze bez lišća kako se bjelasaju. Orah koji će zadnji zazelenjeti. I trešnju koja već u svibnju daje trešnje. Gledam i dva čempresa koje je susjed posadio da mu šetači pasa ne gledaju u šlafcimer. Gledam i sparušenu travu koja polako daje znakove života.. Već se nazire i koja tratinčica. S druge strane je lijeska ispod koje imamo visibabe i zvončiće. Snijeg se otopio i ispod njega bile visibabe :) Preslatko! Imamo i jedan bor, točnije jelku koju je netko iz sažaljenja posadio pred kuću, i sad je ta jelkica visoka x metara i zaklanja nam svjetlo.. Jelkici je očito super i misli i dalje rasti..

Gledam i nebo koje me podsjeća na ona neba na pazlima, prelijevaju se bijela i plava, mutnih rubova. Nebo složiti na tim slikama je najveći pothvat! Crtam si na nebu obrise pazlova.. Zamišljam kako bih izrezala puzle tako da svaki zahvati i malo krošnje, ili komadić krova, samo da ne bude samo bijelo-plavi..

Krošnju oraha bih lako prepoznala i razlikovala od krošnje trešnje. Orah ima glavno deblo iz kojeg idu bitno tanje grane, a najtanje grančice su debljikave, tupih krajeva, nekako se lome pod neočekivanim kutevima. Orahove grane i grančice čine jednoličnu mrežu, podsjećaju me na paukovu mrežu drogiranog pauka. Negdje sam vidjela sliku mreže pauka kojem su dali nekakvu drogu. Baš ću potražiti tu sliku na internetu. E, na to liči ovaj orah.

Za razlku od oraha, trešnja ima glavne debele grane koje idu u tanje, pa još tanje sve do najtanjih koje su spetljane poput vate.. Podsjeća me na krvne žile nacrtane u udžbenicima, a bome i na one s izložbe ljudskih tijela.. I prepune su kvržica, naziru se pupovi. Ili pupoljci. Prije pupoljci. Trešnje cvjetaju oko dana osnivanja NDH. Tak, pamtim gluposti. Datume patološki pamtim. I brojeve općenito. I do Hitleorovog rođendana već su latice na podu..

A nekakvo drvo s moje desne strane, kojemu ne znam ime, ali znam da ima lišće nalik lipi ali puno veće, prepuno je mahuna, daje dojam tamnocrvene rijetke kose. A jedno drvo dalje ima grane podsjećajući na metlu. Sirkovu metlu. Grane strše ravno.. I te pazle bih lako prepoznala..

S Lijeve strane su krovići privatnih kuća, crvene se, a fasade se šarene.. Simpa mi je to kako u zadnje vrijeme ljudi osvježavaju fasade na tim kućicama i svatko bira svoju neku boju. Bijelih gotovo i nema, ali ima od žutih, zelenih do crvenih, plavih sa svim međunijansama.. Preslatke su te kućice. I ja bih jednu. Ali su skupe...

Zapravo, bilo bi lako složiti sliku s moje obale..

Parking je jedna od zagrebačkih noćnih mora. I ne samo zagrebačkih. Nekako si mislim, prava kriza će tek biti kad ćemo nalaziti parking u centru grada bez problema. To će biti znak da se nema.

Ako moram u centar, odem u garažu, ili ostavim auto doma, pa odem tramvajem. Prije nego smo dobili garaže, ostavila bih auto par stanica tramvajem prije, pa pješke. Volim pješačiti. Gadno je jedino ako kupujem nešto veće. No, u centru grada se ionako više nema što kupiti. Osim cipela i krpa. Centar je zamro. Ili odem taksijem.

Sjećam se, jednom sam s klincima morala u bolnicu. Nekamo uzrdo. Bila zima, snijeg. I zabila sam se u neku slijepu ulicu tražeći parking, ulica išla nizbrdo. I, nema parkinga, a nisam se mogla okrenuti, preusko. I led na cesti. E, sad, ja moram u rikverc uzbrdo po ledu. Bilo je zanimljivo! I mrak je bio, naravno. Uspjela sam, ali jedva. A klinci bolesni. Znam sanjati tu ulicu, i tu atmosferu.

Evo, tako se osjećam i tu na blogu/iskrici. Kao u slijepoj ulici u kojoj nisam našla parking. Činilo mi se iz daljine da ima, ali kad sam došla blizu - ćorak. Parking je već bio zauzet. Ili pun stakla. Ili rupa nasred. Ili natpis 'privatno'. Ili prometno neko mjesto.. A ja umorna... I sad na rikverc polako natrag.

Thievery Corporation

Link

e, to ja volim! ahhh

E, to mi je tak smešno kad netko u govoru malo malo veli - moram priznati. A ja si mislim, pa priznaj kad moraš. Ja ne moram niš priznati. Da mi meso s kosti skidaju - ne moram. Ako neću. Nije baš da bih rado došla u tu situaciju. Nikad me zapravo nije nitko mučio kako bih nešto priznala. Jedaput je jedan moj bivši htio iz mene izvući priznanje koje nije imalo veze s ničim. I nisam uopće kužila kaj hoće. No, dobro.

Ako ikome išta moram priznati, onda to moram - sebi. A to mi je najteže. Jer tko lud sam sebi prizna istinu? Samo mazohist. No, dođe i meni ponekad trenutak mazohizma. I želje za pogledom istini u oči. I onda se zabuljim (istini u oči) i jedna od nas mora priznati :) Nije da baš to volim, i zna me zabolit. E, da, zabolit.

I tako sam ja neki dan sama sebi priznala zašto sam na blogu. I na iskrici. Onak, iskreno. Bez izmotavanja. I samu sebe iznenadila. Što s razlogom, što s tom naglom iskrenošću prema samoj sebi. He, dolazi proljeće, vrijeme velikog spremanja, bacanja krupnog otpada, čišćenja prašine, skidanja paučine :)

No, i tak ja samoj sebi priznam i - ne vjerujem si! Velim sama sebi: ma daaaj! Kad ti velim, veli ona prva. Sereš, kaže druga. To samo sama sebi smijem reći, i to ponekad, u rijetkih situacijama. Baš kao što je ova. Prva se zaklinje da je tako. Druga ne vjeruje. No, kako inače žive u miru, slozi i razumijevanju, nije im trebalo dugo da se dogovore i donesu zajednički radni zaključak.

Znači tak je. Ok. Teško si je priznat, ali nema mi druge. Dakle, priznala ja sebi tu veeeliku istinu. I sad se osjećam - čudno. Sad ne znam je li da više ostanem, ili da ipak odem. S iskrice. Jer istina pokazuje da bih trebala otići. Čim prije. Odmah. Sad. A kako je ipak velika odluka u pitanju, neću nikakve nagle poteze činiti.

Neka bude tako. I bi tako.