Valcer vir - Enes Kišević

Valcer vir - Enes Kišević
Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.

Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.

Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti miso resi
Ona tiha patnja draga.

Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.

Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.

Uredi zapis

17.09.2012. u 21:12   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Nocas bih mogao napisati

Pablo Neruda
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Uredi zapis

21.08.2011. u 21:28   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Povratak

Povratak
Dobriša Cesarić

Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.

U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

Uredi zapis

21.08.2011. u 21:05   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar