Nešto posve osobno...

Zasto je u zadnje vrijeme tako tesko naci pravog i iskrenog prijatelja?
Dal ja radim nesto krivo ili, ne znam...

Njemački jezik je relativno lak. Za onog tko zna latinski i za čovjeka naviknutog na padeže, njemački jezik ne predstavlja neku teškoću... To je ono što profesori njemačkog kažu na prvom satu... A onda počinju s: der, die, das, den...govoreći da je sve dalje logično. I u pravu su- što ćemo dokazati na sljedećem primjeru.
Kao prvo, potrebna vam je knjiga na njemačkom jeziku.
Radi se o prelijepoj knjizi u skupom platnenom uvezu, izdanoj u Dortmundu, a koja govori o običajima u plemenu Hotentota (auf Deutsch: Hottentotten). Knjiga objašnjava kako klokane (Beutelratten)  hvataju i zatvaraju u kaveze (Kotter), koje zatim prekrivaju tkaninom (Lattengitter) da bi ih zaštitili od nevremena. Na njemačkom se ti kavezi zovu- Kavezi prekriveni tkaninom ili 'Lattengitterkotterbeutelratten'.
Jednog su dana Hottentotti uhvatili ubojicu (Attentater) optuženog da je ubio majku (Mutter) također iz plemena Hotentota (dakle- Hottentottenmutter), i da stvar bude još gora- majku priglupog i mucavog djeteta (Stottertrottel). Ta se majka dakle na njemačkom zove Hottentottenstottertrottelmutter, a njen ubojica naravno- Hottentottenstottertrottelmutterattentater.
Privedenog su zatim privremeno zatvorili u kavez za klokane (Lattengitterkotterbeutelratten), iz kojeg je on ubrzo pobjegao. Svi su se zatim dali u potragu za njim. Tada je jedan Hotentotski ratnik pobjedonosno uzviknuo: -Uhvatio sam ubojjicu (attentater)!!!
-Šta? Koga?- upita ga poglavica.
Pa Lattengitterkotterbeutelrattenattentater!!! uzvikne ovaj.
_Ma kako? Ubojicu iz kaveza za klokane prekrivenog tkaninom?- upita ga poglavica.
-Da, to je Hottentottenstottertrottelmutterattentater (ubojica majke priglupog i mucavog djeteta)- reče ratnik.
-Pa naravno- reče poglavica- samo si mi odmah trebao reći da je to zapravo Hottentottenstottertrottelmutterlattengitterkotterbeutelrattenattentater!!!
 
Vidite, njemački je jezik stvarno izuzetno lagan, samo se treba dovoljno zainteresirati.

Upravo sam pročitala da... Muškarce zapravo ne privlaće pametne žene, privlače ih one šašave...
A sad mene zanima zašto?

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu. Ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji! Od trenutka kada napusti gnjezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuće se među njegove divlje isprepletene grane, i, pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire, njena bol prerasta u pjesmu, daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji možeš dobiti samo pod cijenu velike boli!...
ILI BAREM TAKO KAŽE LEGENDA
 
Ptica sa trnom u grudima pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu: on je tjera da se nabode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svijesna da joj nosi smrt; jednostavno pjeva, i pjeva dok u njoj ima snage za posljednji pjev. Mi međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo! Razumijemo! A ipak to činimo...

...nennen sich Christen,und unter ihrem Schafspelzsind sie reißende Wölfe.
Die Kirche segnet den, der ihr zu Diensten fährt.
 

I love the colors in the autumn trees. I love the feel of the air rushing around me just before a tempestuous storm. I love the first snow of the season; how it unites the landscape in quiet bliss. I love the chaotic, soothing sound of waves at the beach. I love the fiery fare-well the Sun gives us each evening, and the cheery greeting it gives us each morning.I appreciate life, in that I can see the common threads that tie us all together. We all come forth from the womb to embark on the journey that becomes our lives. We learn, experience, and grow. In our growth, we pass on. In the process, we make friends and lose friends. We are touched by others just as others touch our own souls so deep, that they fundamentally change us. In this way, the legacy of human experience is passed on.I thank the people who have challenged me, put up barriers that I have had to overcome. I thank my guardians for continuing to teach me the art of healing others, and for teaching me how to allow myself to heal. I thank my parents for having faith in me, or doubting me in times that my path was skewed. I thank even my enemies and those who have crossed me, for without those horrid ordeals I would not be awakened to an important fact... In order to live in peace with others, we must first find peace within ourselves.I hope that, in the rest of my life I may find a person who complements me, who I compliment, so perfectly and completely that we may merge and be one. I hope that we can bring another soul into being, that we can teach our kin the ways of love, of peace, and of light that our lives have taught us. I hope that I have succeeded in passing on information that has helped give insight where there once was none.I pray that, in the coming years, we can find not differences, but similar ground upon which to stand with people who look different than us, who do different things than we do, who have a faith that differs from our own. I pray that we can unite, hand-in-hand instead of opposed, weapons in our fists. I pray that the world comes to a greater understanding, not only of the universe in which we live, but of the mysterious microcosm within us.
To friends, to enemies. To opportunities and obstacles. To kind neighbors, to unknown strangers. To times of ecstasy and moments of terrible sadness. To my family - of kin, friends, and the other 6 billion I have yet to meet - I say to you all,
NAMASTE!
Namaste - A Sanskrit word which means:
I Honor the place in you which is of Truth, Love, and Light.
I Honor the place in me which is of Truth, Love, and Light.
When you are in that place within you, and I am in that place within me,
WE ARE ONE.