Život je iluzija

Tako kaže Dropuljićka ovih dana i argumentira svojim primjerom.
Ima dosta istine u tome, savršena veza se ne kupuje niti prodaje, ona se gradi. Oba partnera moraju biti graditelji, biti jedan drugome prvi na mjestu gdje treba biti žena ili muškarac. Samo to treba znati i ona druga strana od koje se, također, očekuje rad na vezi. Ako to pukne - adio!

Piše ona, između ostalog:
'Petar i ja počeli smo hodati na početku druge godine. U tom opuštenom periodu, kad se ozbiljan život čini tako dalekim, bili smo kao stvoreni jedno za drugo. Skoro sve dane smo provodili zajedno, rijetko kad se svađali, istinski uživali u zajedničkom društvu i, prije svega, se trudili. Veza koja je obilježila njegovo i moje studiranje. Jer kad se sjetim fakulteta, uvijek ću se sjećati njega. No, s diplomom je uslijedio prelazak u posve drugi način svakodnevnice koju, nažalost, nismo preživjeli. Ja sam krenula u jednom smjeru, on u drugom i nikako se nismo našli na istom putu. Ozbiljna veza nije preživjela prelazak u ozbiljan život. Problem je bio što si to dugo vremena nismo sami sebi htjeli priznati. Ušuškani u ono što smo nekoć bili, nastavili smo se samozavaravati i prestali se truditi. Pa savršeni parovi ne prekidaju?
Unatoč tomu što se naš odnos primijenio, mi smo i dalje igrali svoje idealne uloge u toj "savršenoj vezi", koja je bila idilična izvana, a gnjila iznutra. I dok smo se lagano udaljavali, svi oko nas su se počeli raspitivati kad ćemo napraviti ozbiljan korak dalje. To se očekuje od savršenih parova, zar ne? Umjesto planiranja tog famoznog koraka, mi smo dane provodili u idiličnom gledanju večernjih televizijskih serija kako bismo nadjačali tišinu zamrlog razgovora. Vikendima smo se družili s prijateljima jer je tako sve veća udaljenost među nama bila manje opipljiva. Na koncu se pokazalo da ipak nismo tako dobri glumci. Prekid je uslijedio iznenadno i bio je pravi šok za naše prijatelje. Nitko, naime, nije vidio dalje od slike koju su imali o nama.'

Jedna od kazni nakon zločina je bila, razumljivo: nastaviti život bez facebooka. Nije imala ništa protiv, samo je htjela preduhitriti odluku za zajednički život da je to već sama odlučila. Nije osoba koja želi da joj se nešto nameće. Kad nekom drugom želi nešto nametnuti koristi izraze: ne sviđa mi se to što radiš, razočarao si me što nisi to i to napravio, i onda ako je ta druga strana voli, to će i napraviti. Simpatičan nametnički stav, ali ako se to prema njoj primjeni, dobije se obećanje koje se brzo prekrši. Valjda je i to testiranje ljubavi, da mene netko toliko voli kad se ne mogu odreći nekog svog poroka, bio bi mu vjeran do groba. Uglavnom, došlo je pitanje statusa mog FB kad je saznala da je aktivan račun: Mislila sam da si ga zatvorio, razočarao si me! I sad kad je zatvoren, opet nisam dobro napravio, poistovjetio sam se s nevjerom koju nisam napravio. FB je dobra stvar za osobe koje se mogu kontrolirati, koje ne vise na njemu cijeli dan i koje ne žele ulaziti u detalje života svakog prijatelja od njih nekoliko stotina i tražiti zajedničke točke interesa i utjehe svih vrsta.

E sad komentirajte da isto širim detalje na nekom drugom mjestu, ali osjećam se kao onaj frizer iz priče o caru Trojanu koji je imao potrebu reći o problemu, a da ga nitko ne zna.

Radoznalost nije uvijek dobra. Kopam ja tako po facebook mailovima moje supruge i nalazim poruke upućene njoj od prijatelja: ...(izbrisano)... - Romansa koja je trajala 9 mjeseci.
Ako ćemo sad po onoj ženskoj teoriji da se žena mora emocionalno prepustiti frajeru da bi mu bilo što tjelesno dala, možemo reći da je bila na dobrom putu - emocije su stvorene, pitanje je koliko je hrabrosti imala za krajnji čin. A to je cilj frajera - povaliti i nastaviti dalje. Njoj, naravno, treba puno više vremena za emocionalno približavanje, dok on kao pravi alfa mužjak spremno čeka sa svojim alatom.
Kako čovjek da se osjeća nakon ovakvog saznanja i što da radi?