Portret u plavom

Vukovar, studeni, osamnaest, 1991. Vukovarska bolnica


Mojoj ženi, mome sinu, majci, prijatelju-bratu!

-Ako li te ima, daj prenese ono što mi duša sada piše. Ovim gore nabrojanim. Mojoj ženi, mome sinu, majci i mom prijatelju-bratu, po oružju. Prenesi im kada klonu, kada više dalje neće moći. Prenesi im, al bez boli tijela. Prenesi im svojom rukom, melem-rukom, mekom kao oblak…

------------------------------------------------------------------

Zagreb, studeni, osamnaest, 2011. Književna večer

„Mila moja ženo!
Nadam se da ste već u Vinkovcima. Čuvajte se.
Znam da je gotovo. Ovo pismo, nenapisano, neizgovoreno, anđelom ti šaljem. Od sinoć je sa mnom. Kaže, sine, piši umom svojim, predat ću joj. Upisati u vijuge njene sve što kažeš. Reći ću što ti nikad nisam dovoljno i dugo govorio.

„Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti, ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći.“

Čita žena nagrađenu priču o Vukovaru. Čita i ne može dalje. A, ja sjedim kao da sam kamen koji će se odronuti kraj ceste od stakla. Odronuti i razbici cijeli svijet. Čita druga, voditeljica knjižnice. Čita i ne može dalje. Čitam i ja pa pročitam:

„Srećo, volim te do zadnjeg. I kad odem, voljet ću te. Iz nekoga svijeta, ako li ga ima, slat ću tebi po anđelu ovom svakodnevno. Ako drugog nema postojanja, anđelu ću zapovjedit da ti doze daje. Za svaki trenutak sumnje, za buđenja usred noći, za pitanja našeg malog. Trebat će ti. Znam da hoće. Kad te pita, di je tata. Zašto moga nema oca.
Trebat će ti kad samoću tijela i čežnju osjetiš. Trebat će ti za samotne noći. Godinama trebat će ti. Jer te znam. Znam te. Srce svoje zatvorit ćeš, dušu tugom zalijevati, a za tijelo nećeš marit.

Znam te, najmilija. Zato nemoj. Protiv sebe, obećaj mi! Nemoj!

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, milena. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

Izdržat ću.
Zbog tebe ću hodati po svijetu sa srcem od stakla umotan u svilu.
Zbog tebe ću. Do kraja ću…

---------------------------------------------------------------------------
----------------

Bjelovar, studeni, osamnaest, 2008.

Danas je tvoj dan. Tvoj, bez tebe. Bez vas trojice. Tu smo, kod nas, nas tri. Gledamo slike s naših vjenčanja. Siječanj, nas dvoje, 1987. Travanj, 1986., on i ona. Lipanj, 1989., njih dvoje.

Lijepi, kao što mladost jest lijepa. Ona mladost koja prolaznost ne shvaća ozbiljno. Mladost koja ni ne sluti da će biti pretvorena u mladost negdje drugdje, u nekim drugim prostorima.

Da ti pišem o bolima kojih vrijeme ublažava. Lažu, vjeruj mi mili, da vrijeme liječi. Ono samo odgađa one trenutke koji me sustižu nekad u tri, nekad u pet ujutro, kad me neki čudni snovi bude.
Bol oštra od zaprepaštenja da te zbilja nema već dvadeset i nešto i da te neće biti ni sljedećih toliko. Suza više nemamo, nijedna od nas. Presušile kao korito Ričine gdje si rođen, u ljetne suše, kad si me odveo prvu našu godinu. Na tvoj kamen, na grob oca i grob ti djedov.

Dida Matiše, kako si ga zvao, u čije si ime dobio svoje. Nisam shvaćala mili i još se možda ljutim što nisi otišao tamo gdje su otišli neki. Zašto si htio sam, bez da te zovu. Otići, zašto si morao. Sad vidim da obećanje da ti se neće ništa dogoditi, da te metak neće, da te Gospa čuva jesu bila iz dubine tebe. Ti si vjerovao u to. I zato me boli ono jače od svake boli da si umro začuđen i sam. Znam, svatko će umrijeti sam, ali znam sad s četrdeset i nešto da umrijeti ne moraš sam. Izvezu se neke niti od voljenih ljudi protiv samotnog odlaska, djece, žena i muževa pa te i smrt roditelja ovije neminovnošću u kojoj je osjećaj samotnosti manji.

Sahranila sam ti majku prošle zime. Tvoju tužnu majku zbog čijeg uvelog lica na mojem je uvijek bio osmijeh. Jer znam i čudim se kako je uopće izdržala, kako je uspjela živjeti s najvećom kaznom na ovoj jadnoj zemlji. Nadživjeti svoje dijete. Tebe nadživjeti.

I bilo je onih koji su me tjerali živjeti, tjerali smijati se i pjevati, ali meni se moglo samo pre-živjeti. Ne ljuti se zbog toga. Probala sam, ali ne mogu ako nisi Ti. A Ti nisi. Jesi negdje i kad sam se prestala ljutiti na Boga što si s osmijehom otišao, a vratili mi te raskomadanog, masakriranog, mučenog, tješim se samo što mi u onim samotnim noćima ON šapnuo:

-Anestezirao sam ga svojom rukom. Nije ga boljelo. Nije, povjeruj mi.

Drukčije nije moglo, već kapitulirati pred tim šapatom. Bilo je tako stvarno, usadio mi u dušu:

-Nije ga boljelo, boljelo te nije ma što da su ti radili. To mi rekao Bog. Je li lagao?

Naš mali završava ekonomiju. Znaš, samo su oštar pred drugima, preda mnom je tužan. Na te je u širini duše. U šutnji i oporosti, na me.

Danas, nas tri same prebiremo po ranama bez straha. Bez stranih tijela u obliku veselih žena, veselih majki, vesele djece. Nas tri, bez krivnje ili šutimo ili vidamo rane zbog silnih zlobnih izjava o „lakom udovičkom plijenu“ zbog mirovine od nekoliko kuna više.

Uvijek je previše, za većinu. A ja bih im sve to dala, ti znaš mene i krenula s jednom najlonskom vrećicom s tobom, bilo gdje, bilo kamo. Ma, i bez vrećice bih. Praznih ruku, ali da zajedno negdje jesmo.
Zbog naših sinova živjet sam morala. Pre-živjeti. A da nisam htjela, Bog zna, već s tobom pa i tamo gore.
Bih jer Ti si samo jedan, od prvoga trena, od četvrtog gimnazije tamo na trećoj stepenici. Znala sam da ćeš biti samo jedan i sad kada te nema. I sanjam, sanjam da mi kažeš:

„Srećo, volim te do zadnjeg. I kad odem, voljet ću te. Iz nekoga svijeta, ako li ga ima, slat ću tebi po anđelu ovom svakodnevno. Ako drugog nema postojanja, anđelu ću zapovjedit da ti doze daje. Za svaki trenutak sumnje, za buđenja usred noći, za pitanja našeg malog. Trebat će ti. Znam da hoće. Kad te pita, di je tata. Zašto moga nema oca.
Trebat će ti kad samoću tijela i čežnju osjetiš. Trebat će ti za samotne noći. Godinama trebat će ti. Jer te znam. Znam te. Srce svoje zatvorit ćeš, dušu tugom zalijevati, a za tijelo nećeš marit.

Znam te, najmilija. Zato nemoj. Protiv sebe, obećaj mi! Nemoj!

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, milena. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

I nek neki „Lupe petama“. Ti si lupio, najjače što si mogao. Do kraja.
Ja nisam lupila, ja tvoje čizme čuvam, a na svojima hodam oprezno, ponizno.
Zbog našega malog.
Izdržat ću..
Zbog njega i tebe.
Ponizno.
Do kraja ću..

--------------------------------------------------------------------------
Dubrovnik, studeni, osamnaest, 2010.

Ostajem sam. Odlaze polako. Prošle godine dvojica. Pregrmili rat, ali srce nije izdržalo mir.

Ni četrdeset navršenih. Moja braća po oružju, moji suborci, moja ogledala. Šutjeli bismo satima uz poneko: -Ah, šta ćeš, eh, ništa.

O snovima nismo pričali, ali snovi su pričali o našim šutnjama. Noći su bile ispunjene dugometražnim filmovima s glazbom s proživljenim scenarijima s stvarnim glumcima, naturščicima bez poznavanja rola do samog kraja. Trojica nisu dočekali odjavnu špicu, a dvojica se odjaviše iz sadašnjeg filma.

Ja još vrtim svoju. Ne zbog sebe, već zbog svojih anđela. Svojih bića koje stvorih. Život živi pola mene, prije podne, a poslije samo četvrt. Po noći me nema. Po noći se vraćam dvadesetak prije, tamo gdje smo svih pet. Na granici. Na ivici. Na rubove smrti. Četiri pune. Svaki dan kao zadnja filmska klapa iza koje slijedi pucanj i tišina.

Četiri su puno. Malo su četiri. Puno za umrijeti, malo za živjeti.

Svijet je bez nas iskrojio svoje. Neke nove ljude, očuvane, jakih ruku za svoja nadanja. Ne za druge, ne za zemlju, Domovinu, onaj oblak koji svemu smisao je dao.

Meni tada jeste dao.

Mojoj braći po oružju, isto.

Ali, kud sada s noćima, s težinom u prsima, s prstima što drhte. Što sa ljutnjom koja plane pred šalterom žene koja gleda kroz vas.

Što sa šutnjom. Što sa krivnjom koju imaš jer si čovjek, nisi kiborg pa se rane vide.

U pogledu, u govoru, u sporosti misli.

Što s četiri koje gore proveo sam.

Gdje ih stavit. Kome dat ih. Dan po dan. Sat po sat. I sekunde ko stoljeća. Kome dati.

Zašto dati.
Kad bez toga ne znam tko sam.
Te četiri, moje jezgro postale su.
Te četiri postao sam JA.

Ko oštrica blizu srca koju micat ne smiješ.
Kada bez nje ne znaš živjet više.
Ako makneš oštri dio, srce neće izdržati.
Naviklo se, za te četri, na blizinu noža.
Naviklo se da je život gledati u smrt.

„Ne bojim se. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati, prijatelju-brate.“

Hoću, izdržat ću. Zbog tebe! Do kraja ću…

---------------------------------------------------------------------------
--



Vukovar, studeni, osamnaest, 2013. Književna večer

Čita žena nagrađenu priču o Vukovaru. Čita i ne može dalje. A, ja sjedim kao da sam kamen koji će se odronuti kraj ceste od stakla. Odronuti i razbiti cijeli svijet. Čita druga, voditeljica knjižnice. Čita i ne može dalje. Čitam i ja ono što već sanjam i govorim u snovima, godinama, pa pročitam:

„Mili moj, još ti kosti nisam našla. Tvoje mile kosti. Da bar imam mali djelić negdje gdje će tvoje pisat ime. Iznad. Da kleknuti mogu, zaplakati, isplakati, smiraj naći. Ove tuge, godinama nakupljene i studeni mjeseci.

Svaki mi je studen i srpanj i lipanj, kolovoz i travanj.
Svaki mi je studeni osamnaest.

Kalendar je moj od jednoga dana i mjeseca jednog.

Mali nosi tvoje lice, ruke, hod i stav. Riječi su mu zapretene u prsima pa govori malo, kratko. Točno kao ti.

Najmiliji, svake noći u snovima tvoje riječi čujem. Govoriš mi ko da nisi moj šutljivi muž. Kao pjesnik govoriš mi. Tako meni pričaš da se budit ne bih htjela. Čim otvorim oči, zapišem ih. Već je toga napisano puno. To me krijepi, snagu daje. Noćas si mi ovo izrekao…

„ Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći…

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, mila. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

Izdržat ću.
Hodati po cesti od stakla. Bosa, rasutoga.
Zbog tebe ću.
Izdržati!
Do kraja..

------------------------------------------------------------------

Zagreb, studeni, osamnaest, 2014.

-Dobio sam film, mama! Snimit ću film!
-O Vukovaru, o tati, o stričeku Silviju iz Dubrovnika, o tvojoj kumi iz Bjelovara, o tebi, o baki, o vama svima, o glazbi koju ste slušali, o vašim gimnazijskim danima, o studenom osamnaest, o tuzi mama, da i o tuzi!
-Zvat će se: „Cesta od stakla!“
-Znaš kad sam onda napunio osamnaest i maštao upisati filmsku režiju htio sam da je stari tu. Toliko sam htio da sam popio svu rakiju kojom je baka mazala koljeno, naiskap i zaspao kao letva. U snu mi je tata rekao:

„Ne bojim se. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati, sine, ali tako izdržati da ti ovih osamnaest nisu bile studene, već toplinom moga daha s visina ugrijane. Nek ti bude toplih i devetnaest i dvadeset i trideset i sve one koje te čekaju. Samo vidi kada gledaš!“

Mama, bile su mi tople. Zbog tebe i bake. I zbog vaših suza skrivenih od mene. Tople kao cesta od rasutog stakla što ga sunce tako grije da se ravna, gladi, stopalima golim hodaš po melemu što ga stvori ne znam tko nit ne znam kad, i sve vidiš, jasnije i bolje.

Vidiš kada gledaš. Studeni osamnaest.
Do kraja ti vidiš….


(ZA: RUŽICU, STRICA NIKOLU, SILVIJA, DOMAGOJA , ZA DR. DRAŽENA ZA VUKOVAR, KUSONJE, ŠKABRNJU, DONJI LAPAC..

_______________________________________

____________________________________

___________________________________

____________________________
Moj.

Eto, dobra tema ze rezimiranje. Kad sam imala 35 ( ko da sad gledam) bila sam plava, prsata, ( kipuća petica), visoka (177 cm) plavooka, mjera 90-60-90 i taman toliko tupasta da bih bila sretna. No, kako sam navršila 40, počela sam čitati kao da mi od toga ovisi život. Prvo sam slistila beletristiku u gradskoj knjižnici, pa sociološki kutak, pa filozofska djela, pa političku policu i na kraju završila na Jergoviću i Tomiću.

Kosa mi počela tamnjeti, od pogurenosti izgubih 9 cm, oči mi se pretvoriše u crne pikule, podočnjaci mi postadoše dnevni pratitelj, a grudnjake sam prekrojila pa od tadašnjeg jednog, bogme na komotna dva, a kako završih na našim vrlim piscima obuze me krajnji očaj i beznađe.

Svatih da mi život gotov jer kako sam postajala pametnija, bilo me sram biti sretna. Stidjela sam se tog prozaičnog osjećaja, a bogme i što završih na Tomiću i Jergoviću. No, stid u tim godinama nekako postao glavna okosnica svakodnevnice. Te me stid državne vlasti, stid me besparice, stid me što više nisam onakva ( vidi gore) i stid me za sve one koji se ne znaju stidjeti. A, najviše me stid zbog bahatih, bezobraznih, 35 godišnjakinja.

Baš ih danas gledam na jednom službenom ručku. Prvo ulazi jedna: plava, visoka, prsata, eto i druge, još plavlja, još viša, još prsatija i na kraju eto i treće, ( ups) ipak to bijaše Đuka čajić u transrodnoj fazi. Ja naravno sjedim u zapećku i čitam čas Jergovića, čas Tomića i šutim dok se oni glasaju. Kikoću, klokoću, klepeću. Pravi perkusionistički mini-festival. No, taj festivalčić ima prođu. Okupiše se muškarci što stariji, što još stariji pa stadoše: mukati, blejati, roktati, njakati i svaki se mašio za takujin za platiti 35-njakinjama račun.

A kako se bez računa ne računa, uzeše one za doma relikvije relikvijarume restoranski morskih plodova, liganja, ćevapa, povrtne hrane i odnesoše ( kad vidješe da su stariji i još stariji sjeli na svoje romobile i otišli svojim ženama) koleginicama s posla 50+ na što kolegice obnevidješe od oduševljenja i gladnih očiju.

Ja sam i dalje čitala Jergovića, a Tomić otišao u Konzum po K 50+ nijansi sive za književnu inspiraciju.

Jergović je na kraju obrijao bradu i majkemijanje ko da mu je 35.

Visok, plav, s kipućim peticama od 15 cm.

I taman glup kao što je bio i prije.

Shvatih ja na pragu pedesetih, kućnom:

Nije isto sa 35, a bogme ni s 50.

Kuna u takujinu.

Loše je i jedno i drugo.

evo recimo, ja sam mlad u odnosu na vas....
i uopće mi ne smeta vaše ponašanje....
kad kažem vaše mislim na one 40+

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:39 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



ono,
reproduktivni sustav nije u funkciji....
probavni zapinje....
sfinkleri se sve slabije kontroliraju....
počinje se lagano zaboravljat....
u iščekivanju prvog zakrčenja žila....
samo još jezik funcionira...

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:41 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



promatrati vas je poput pogleda u terarij....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:42 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



žebe, daždvenjaci, kornjače....
močvarno bilje....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:42 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



pokoja zmija....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:43 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



i svi došli na iskricu po malo društva....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:45 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



ma sleep, zbog sexa se ljudi raspizde? no way!

Autor: cyberlady | 08.10.2013. u 9:45 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



suprotnog ili istog spola....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:45 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



i čim je skupina veća od tri idete zajebavati ove di ih je manje od dva....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:46 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



a transferi iz skupine u skupinu....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:48 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



samo najveća zabluda svih....
je da ste zanimljivi ikome....
osim sustanovnicima ovog terarija.....
jer da jeste...zar biste dane gubili u terariju.....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:49 | opcije

• Prijavi nepoćudni komentar



ne znan boli li istina...
il' jel' ovo uopće istina....
al' ja to tako vidin....

Autor: rolex-oyster | 08.10.2013. u 9:50 | opcije

očaravajući su mi suborci ko ti, lanena. da poštuješ Kokinu snagu- ne bi joj kajlala ledja. bogami. ček ček ček... jel to ti sebi čuvaš imaginarna ledja u kavanskoj tuči zvanoj Život, lagim transferiranjem? :P*

Autor: mmmmmm_da | 07.10.2013. u 12:06 | opcije

ajmo, polako. mmmči, koka napiše dobar post, kao i obično. volim ju čitati kad sam online i ostaviti :* ili smajlić ili respekt. to činim svo ovo vrijeme. koke je jedna od rijetkih na ovim prostorima ( ona i mai) koje imaju nešto što ja zovem: bjelinom, osunčanošću, svježinom. bez obzira koliko godina imaju, kakva iskustva nose. sve što napišu mene osunča. kapiši?

ideološki se s njima rijetko kad složim ( rijetko se složim s bilo kime osim s babom u tom pogledu) i to držim kao svoju tugu, a ne svoju prednost. kad se dogodi situacija i vidim da ste nekritički navalili na njen iskren, sunčan, svijetli i svježi, a bogme i izložen zapis onda mi prirodno reagirati jer je njena sunčanost i napor da vas osunča bio jak ko supernova.

druga stvar je često, tvoje ponajprije, patroniziranje prema ženama. razumijem cinizam i sama sam često takva, ali ponajprije prema muškima jer si dozvoljavam to pravo, njima bilo milo ili ne i taj animozitet ima svoju dinamiku koja nije loša u bloškoj komunikaciji. ali, na svježinu ne idem. pogotovo na svježinu i iskrenost žena. nema tu kajlanja, transfera niti nemuštog psihologiziranja kako ti insinuiraš.

naprosto, osunčam se i idem dalje. naravno, kad mi zaklanjate sunce, zeru mahnem rukom da vas rastjeram ko mušice i to je to.

činjenica je da nekoliko vas postmodernista, koji btw. često ironizirate "izložene" nikad niste napisali nešto da se i gujica zeru osunča. razumijem, nećete, ali čemu onda potreba, ako ste već tako silno zadovoljni u svom hermetizmu, koji mi je simpa, biti na ovim vjetrometinama. možete reći: šta te briga, lanči. i bili biste u pravu. i nije me briga osim kad mi "mušićate" prema malo sunca kojeg nađem na ovoj pustopoljini.

dakle, niti je nepoštivanje kokine ili maine snage, niti je životna birtija, već samo zeru sunca kojeg ipak volim.

a, što se tiče snažnih ljudi. za mene je svatko snažan tko se izloži, bilo tu, bilo negdje drugdje. izlaganje je ruski rulet sa samim sobom. cijenim kad se to čini. cijenim kad to činim. a, kad sam ovdje bila najizloženija, svojom ili tuđom krivnjom, ili spletom okolnosti koke mi je znala uputiti toplu riječ i ja to ne zaboravljam. i uzvraćam i uvijek ću uzvratiti.

jer tako treba biti.

govorili su da i ja neke osunčam, ali za razliku od koke, ja znam da nemam svježinu. imala sam, ali ju više nemam. i koke mi neće zamjerati što se malo zgrijem kod nje.

znam da neće.

jer koke je dobra žena i ja je lolim zbog toga.

Kako sam u mirovini od proljetos imam vremena kao nikad do sad. Zeru gledam ove turske serije. Dvije ujutro, dvije popodne i jednu na večer. Ništa prekoviše, kao moja susjeda s drugog. Ona, božem prosti sve podupla. Kažu, sapunice. Bit će što lijepo mirišu. Nekako na mesliđan i stari mi kraj odakle mi baba. Moja pokojna baba Jula po kojoj i svoje ime nosam.

Između ovih stranjskih pogledam ja i naše sapunice. Pjene se, ali ne mirišu. Čuju se više na kakve stare biljce što u trapovima krumpir od mraza čuvaju. Čuju se na kupus što kiselim nikad postat neće, čuju se i uši kad začepiš, čuju se, majko mila, na onaj nam davni vakat kad mi baba Jula po selu red radila. Kad se nije smjelo kod Donpetra donijet peku mesa o Božiću nek se čeljad i u župnom dvoru provesele.

Bio to je vakat, kako baba pred smrt znala reći:

-Za neljude dobar, za poštena svita pakao i jad.

Bojali se moje babe svi odreda. Imala je jezičinu za nadlajat sve po selu.
Mrva od žene slaba tijela, ali volje jake kao kod najjačeg selskog baka. Bila ona sitna, malešna, ali brza kao metak iz kubure kakvog hajdučkog junaka.
Znala ona u vremena gledat. O budućem pričala bi oblake gledajuć, iz plamena svitnjačkoga na Svetog Ivana, iz piljaka u Milinom docu, iz pramenja ošišane kose mladoženja u proljetnje doba.

Znala baba gatat ko nitko u kraju.

Pročulo se za nju. Od naroda što je htio da mu kaže što će biti jedva živjet mogla. Kako su joj dosadili „Markovi konaci“ i redovi ljudi ispred kućnog praga znala bi mi reći:

-Unučice, rano moja, dođ der babi svojoj. Rec der da me nema. Dođi meni da ti velim šta mi šanu onaj gori što nas vidi ko na dlanu. Naše prošlo i buduće, naše rane, suze, a i cirlik naš.

Dođi ćerce da vidimo što nam konta sami Bog!

Kako sjednem pokraj babe, ko da sada gledam, očiju mi mojih, stade ona pričat, a pred očma mi ko da film se prikazuje.

Priča moja baba Jula:

-Evo vakta jednog za pedest prolića, i pedeset zima. Evo ga, pljunuti ko ovaj u kom sada jesmo. Ako štogod pisneš pržun ti ne gine. Ne smiš na glas Boga štovat, ne smiš mater materom nazvati, a spomenut čijega si roda ravno ti je najvećemu griju. Ćaća nije ćaća, već roditelj pod nekakvim brojem. A, ako je jado i papučar i nula od čovika ko od jadne Milušine ćeri zet, ondak je roditelj pod brojem 2.

U tom vaktu, konta baba, ima jedan čovik. Lip, čust, rumen ko jabučica iz pratrova vrtla, s đozlucima da budućnost bolje vidi. Lip ko da je od nas, ko da je s kamena našeg. Lip, al pogana jezika i gadne naravi. Taj napisa depešu sa zlatnom penkalom, dade jaranima svojim da narodu poruče i jasnim zborom vele:

„Svako na vom svitu, a i ovdje u ovome selu mora dobro slušat, u možđane svoje usaditi i po ovom ravnat svoja djela. Svako ko do sebe i napretka drži mora mirno, u tišini, ponizno i krotko, ko kad Rozariju žalosnog otajstva moli, sve što tute piše izvršit do zadnjeg. A kad dođe do tog zadnjega nek se vrati otpočetka i oplete jopet.

Sve dok svima sve ne bude jasno!“


-Tako jasno, tiho će mi baba, da jasnoća kad najcrnja jest, kad je crna kao sami mrak, svitli kao snig na badnjačku večer. Jasnoća samo onima koji čiste duše ljubav prema malenima nose. Nejači ljudskog roda, a i božjeg za čije se duše pisači depeša nikada ne zabrinu. Osim kad ih čiste misli, čista bura, a i jugo čisto ne zaslijepi da ih boli pogled na lipotu od iskonskoga, od Višnjega, od majčinskog al bez broja.

Pa sve misle, nemoguće da bilina tako bili svaku tamu oko sebe. Baš po sebi sama.

Pa sve viču:
„Od davnina to vam nije, da sva tmina od svjetlosti mine“.
Vi lažete, krivo govorite, to vam sve je
od obične Varekine!
Ja sam momak s Varekinom, nazadnjačkom vladam tminom.
Brišem, stupam, đonovima gazim i ničije mišljenje ne tražim.

Ja sam momak s Varekinom, po mom bit će, milom ili silom!"

Baš pokušavam rezimirati ovaj neviđeni politički rašomon posljednjih tjedana. U skladu s današnjom temom bloga: seks vako i nako i tako, mislim da je bavljenje, što misaono, što u praksi, politikom znak starenja, a bogme i ubija seksualnost.

Tja!

Ionako sam starica od malih nogu, a odvajanje seksualnosti od cjelokupne osobnosti i života u cjelini u kojoj pobjegneš na plejbojev ružičasti oblak u kojem mehanistički izlaziš iz sebe i bivaš netko sebi stran, mi skros otužno i nedostojno.
Meni su jednokratni ševci, mitraljesci golubljeg srca i udovoljavanje nagonima mi ionako bljak. Nagoni služe za prevladavanje, za jačanje vertikale, za ubijanje horizontale. Ma, tko je horizontalan uopće dostojanstven? Nitko. Dakle, seksualnost treba biti vertikalna, po mogućnosti na fakir-madracu tako da se eventualni užitak odmah debelo naplati patnjom.

No, hajmo po redu:

Naš tj. moj i rodičin zemljak predsjednik otišao u rodni nam kraj i onda usput do Krka predsjedničkim zrakoplovom u privatni posjet. Neka mu. Naš je. Ne udi!

Bivši predsjednik "s predsjednikom na kavicu", bogme danas nikad čuo za Patriu, nema on blage o svemu što se događalo. A danas je začuđujuće hvalio Tuđmana u NU2, a ogradio se od svog posilnog, Karamarka. Ni o izručenju Gotovine nema pojma. Iz cijele emisije je razvidno da on skoro da nije ni postojao dok je predsjednikovao.

Mediji? Genijalno mi je portalsko izvješćivanje. Pročitam manje više sve i onda se čudom čudim. Teška prepisivačina, ali s različitim predznakom. Znakovito je kako Index sad pljuje po vladi jer se prema njima nije postupilo kao prema Pavićevom EPH-u. HTV je prava, pravcata režimska agit-prop kuća. Aparatčik Radman premašio Kineze u kontroli komunikacije djelatnika.
Dnevno.hr je desne provinijencije, ali novinarski loše, T.posral je totalno crveno-kmerski, Jutarnji se i dalje čmari u vladinoj gujici pa im i svaki prdac miriši.

Brinem se za ZG SDP. Sram me umjesto njih. Takva teška grabež. Ne znam koji je perspektivniji: Mrsić, Maras ili Bernardić. iako mi SS Ostojić ( prava arijevska faca) omilio jer je podržao Bernardića i time javno i hrabro objavio da mu Milanovićevo govno ne miriši kao što je mirisalo na lokalnim izborima.

Milošević dobro govori. Nema se što reći. Zeru mu prezime poznato. Vuče mi na jogurt, kajmak, pavlaku. tako nekako. No, kao HDZ-ovac, bogme u intervjuu tjedna na 101 svaka mu bila na mjestu.

Što se tiče tok šoova mogu vam reći da se ove naprde tipa Stankovića mogu sakriti pred Bujancem. Moram priznati da mi izgledao nako retard-skvičavski u početku, ali..ali, novinarski je jači trenutno od svih.

Zašto, vjerojatno se pitate. Ma, ljudi moji, pravi novinar ne treba sipati svoje znanje, on treba biti glup ( ne baš kao pam(i)jela btw. šlapa ti tintaru nosi) ili se graditi glupim, postavljati jednostavna pitanja, znati navući gosta, ne progutati emisiju svojim narcizmom ( što Aco na žalost radi), a to Velimir fantastično radi. Priznajem da sam svoje svakodnevno vježbanje prebacila s RTL danas prebacila na Bujicu u 20.05. pon-do četvr.

Rex Perković? I Tito je imao Rexa, zašo ne bi i Milanović?

Valjda će mu spasit glavu.

Što se tiče muzičke numere, slušam samo svoju vladu..

Evo vam Septica. Nisam dugo

Link

bez proglema.
a nemam ni flizuru kak spada.

dobra vam večer moje male šećerleme!

Moja majka ima 73 i onako je baš pravo lijepa žena. Oduvijek je bila. To nije samo moje subjektivno mišljenje kao kćerke, već je to poznata činjenica u široj i užoj obitelji. Zelenooka, svjetloputa, tamnokosa. One vilinsko-bajkovite kombinacije kakve zamišljamo kroz likovove za priče o princezama.

I bila je naša princeza. Svih nas četvoro: tatina, sestrina, bratova i moja. Mi smo živi dokaz kako je ljepota fascinantna i kako se ljepoti štošta oprašta i kako se ljepoti služi. To ne znači da je imala lagodan život. Nikako. Ali, bila je obožavana i voljena supruga, a bogme i majka. To su bile ljubavi bezrezervne za koje se ona nije morala posebno truditi. I otuda je njena fizička ljepota redovito hranjena i zbog toga se i očuvala. Naravno, moja majka toga uopće nije bila svjesna, nije to isticala.

Dugo vremena sam mislila da je to znak urođene skromnosti ili rezultat odgoja, a sad nekako mislim da je razlog jednostavan. Bila je lijepa i neprestano joj se potvrđivala ta činjenica i zato joj i nije bila važna. Baš kao što meni nije važna činjenica da sam pametna, britka i da imam more beskorisnih znanja o svemu i svačemu pa me nečije priznanje o tome ni ne dira.

Jednostavno je tako.

Mislim da je mojoj majci bilo puno važnije da je i reduša, a ne samo ljepotica. I priznanje da je reduša joj i dan danas znači. Istom logikom bi se moglo reći da je sumnjala u svoje „redušarstvo“, no to nije ni čudo jer se kao reduša moraš neprestano dokazivati i rediti sve oko sebe. I naravno, rediš i ljude oko sebe, a čim si u prostoru drugih, treba ti i nekakva povratna informacija kako redušarenje ide.

A, noj je dobro išlo. Od malena je bila reduša. Iz podneblja iz kojeg potječe žene su mogle biti: „reduše“, „linguze“ i „naravne“. „Reduše“ su one koje lože peć tako da istovremeno i s istim učinkom vremena, nema oko peći trješčica, nema pepela, cjepanice se već suše, uredno složene za sljedeće loženje i bijela kava je već pripremljena. „Naravna“ loži peć, zaboravi istresti pepeo, dva tri puta ide po drva iako je mogla to odjedanput, kava nije ni samljevena jer dugo je do doručka, a linguza jednostavno još spava i kako to već svi u kući znaju, sav posao će obaviti netko drugi.

Zanimljivo je da se rodiš kao jedna od njih jer odgoj je tu porilično neučinkovit. Sva djeca su u to vrijeme odgajana po istoj matrici, a sestre su znale biti različite ko nebo i zemlja. I tako se te obiteljske uloge vrlo brzo usvoje i bez obzira što matere i ćaće beštimaju i psuju, „reduše“ ostaju reduše i tegle za „linguze“ i „naravne“. Naravno, pri udaji bi značilo ako se zna da si reduša, ali bogme, po mom sjećanju „naravne“ su najbolje prolazile, a bogme i „linguze“. Uvijek je sestra reduša dolazila na ispomoć i to se samo po sebi podrazumijevalo. Sestra reduša je njegovala i bolesne roditelje na samrti, rješavala i redila međusobne obiteljske svađe i bila rame za plakanje kako je kome ustrebalo.

I tako je moja majka kroz genetski materijal dala meni redušarenje u potpunosti. Ljepotu mi dala nekih 70% i zbog onih 30% koje mi je uskraćeno iz ne znam kojih razloga, još sam veća reduša od nje. Sestra je reduša poprilična, ali za nijansu je naravnija od mene. Brat je onako više „linguz“ što , uz dvije sestre reduše, i nije čudo.

Majka je redušarila svugdje, ali u svojoj najužoj obitelji nije morala jer smo nas dvije jako rano preuzele redušarenje tako da si ona sad dozvoljava luksuz „naravne“ žene i često sama kaže: „Joj, djeco, mogu vam reći da je baš dobro zeru ostavit suđe za sutra, veš samo složiti bez peglanja, a šta fali ako nije usisano.
No, pogled joj ipak nemiran pa seka i ja joj operemo, ispeglamo i usišemo, a ona se smješka i milo nas gleda.

Onako baš pravo, lijepo.
Kako samo reduše koje postaju naravne.
Znaju.
:).

Ponovo uživam u košarci. Ta mlada generacija obećava. Moj prezimenjak je sbilja silan.

Nego, razmišljajala sam o zaštitnim faktorima ili konstantama vlastitog života. O ritualizaciji koja me drži na okupu. To je već šestu godinu teretana, dva puta tjedno. Četvrtak i subota. Stalna ekipa, fine šutnje, ali i lagani, neopterećujući razgovori.

Tridesetineštogodišnjakinja iz banke, nešto letećih srednjoškolaca, jedan vrlo, vrlo lijepi bivši rukometaš, dvije gospode mojih godina sa suda, jedan 50+ sudac i dvojica informatičara iz susjedstva. Ritualizirali smo dolaske u isto vrijeme i nerijetko se zapitamo, ako nekoga nema više termina, događa li se nešto nedobro. Jedna vrlo izi ekipa. Pažljivi smo jedni prema drugima. Zna se tko prvo ide na bic, tko je u dijelu s utezima, tko je na traci. Kako tko završi, uzima neki šejk i lagano nas zabavlja. Uglavnom, ispada da se svi međusobno pričekamo, desetak minuta popričamo i svatko ide na svoju stranu.

Jedino što konstruktivno učinim za sebe jest vježbanje. Ne iz nekakvog ideološkog zaleđa o samoljubavi prema sebi i svom tijelu, ugodi, investiranju u zdravlje i sl., već jednostavno iz želje za iscrpljivanjem, fizičkim, tjelesnim. Zapravo, započelo je iz zdravstvenih razloga, a preraslo u silnu endorfinsku sreću u slatkastom, opuštajućem umoru. Benefiti fizičke prirode su vidljivi, ali nisu mi nešto posebno bitni.

Druga konstanta je moja Šljiva i sada već, poprilično narasla moja druga maca. Moja Kimi- Kiminator. Jedna tako blentava mijung maca za pošiziti. Kad dolazim, otključavam vrata tako glasno predu da se doslovno čuje na hodniku. Kiminator se izvali na trbuh za češkanje, a Šljiva mi priža glavicu za pusu između ušiju. Onda se sipa hranica i obvezno izvaljivanje na krevet, bar par minuta.

Treći ritual je večernji razgovor s mojim vječnonedostajućim potomkom. Znam da mi udovoljava tim ritualom. Znam da zna koliko mi je to bitno. Pokazao mi na mobu da me ima pod imenom: "davež-majka džekson". Ali, ipak se javi i otrpi moje: učiš li, piješ li vitamine, dolaziš ovaj vikend, daj, pls, briši preašinu redovito i usisaj bar jedanput tjedno, razvuci lovu, odi do bake na ručak, što da ti pošaljem..itd... Kad je dobre volje, onda mi sve to izrecitira i kaže da se baš sprema pod tuš.

I tako, moj sin, moje mace i teretana preko puta su moje referentne tjedno-dnevne točke, moji dodiri s realitetom i moja obrana da stabilna kreativna depresija, koja je moje naravno stanje, ne ode u običnu, čas jest-čast nije, običnu i dosadnu depru.

A blog?

Postaje mi referentna točka jedino kad sam u fazi pisanja, a na žalost, sad trenutno nisam osim ovog objašnjavajućeg, dnevničkog, osobnog koje nikad ni nisam držala pisanjem. Za mene pisanje nije eksplicitna ja, već duše predaka, likovi koje stvaram iz bog zna kojih kolektivnih matrica, likovi koje neizmjerno zavolim u njihovim tužno-humorno-umornim životima.

---------------------------

sve je stvar svježine. a, svježina je stvar manjka iskustva, a manjak iskustva rađa živahnost, a živahnost je fascinantna i plijeni. razumijem bezobraznu mladosti. iz ove razine iako je moja mladost bila sve samo ne bezobrazna. ne vjerujem da je neka žena gledajuć me ucrnjenu s nekih dvadesetak koja je bila bliže 50.ima nego 40. ima mislila: nu, te svježine mladosti, nu tog lica sjajnog od iščekivanja čuda i čudesa životnih, nu samog života u punini kako caruje kroz nju.

prije bih rekla da sam ja u nekoj socijalističkoj fircigerici, utegnutoj službenici s friškom natapiranom hladnom trajnom pomislila: nu, bujne tete kako dobro i suvereno korača dvanaesticom koketno se smiješeći vozaču i usput samo jednim pogledom pod tirkiznim sjenilom nas studentariju diže sa sjedala da odmori pomalo stupaste noge u visokim ABBA sandalama.

bilo je to vrijeme neseksualiziranie studentarije, tinejdžerki koje su skrivale grudi u očevim košuljama, nekakav čedni post-hipi gard ili pak darkersko odricanje od pastelne odjeće, okružja pa i misli. bili smo nekonkurentni, bili smo djeca.

danas, gledam s balkona mladost. stan mi u ulici s dva-tri kluba za vikend ružione. deračina je u rangu derbija dinamo-zvezda. grupice sjednu na stepenice kraj ulaznih vrata i urlaju cijuelu noć. tu i tamo zveknu kakvu bocu o zid, izlbljuju se i redovito završe ludom jurnjavom ulicom u kojoj uvijek netko s nekim prekida pa se trči pa se vraćaju, pa se mire pa frendovi ili frendice navijaju ili tješe ili psuju trenutnog krivca. na kraju ipak svi završe zagrljeni i redovito zapišavaju prizemnicu preko puta.

no, to je taj eksplicitni, glasni, suvremeni život.

decibel-život. ako si tih klinac ili mlad čovjek onda te nema ili te ima kako je nas imalo tj. nemalo, onih osamdesetih.
ne kažem, bilo je glasanja i od nas, ali u našem autističnom svijetu. u minucioznosti zamaskirane za svijet putenih fircigerica ili dobrodržećih stričeka. za nas su bili stričeki i tete i bilo je gotovo na razini opskurnosti zanjihati suknjicom s nekih 12 cm štula pred očima kakvog pedesetgodišnjaka.

a, večeras čujem: jes vidla kak te onaj djed pasao, ajde opet. baš je bilo brutalno! hahahaha!

svjetovi su bili odvojeni granicom možda naivnosti, možda odgoja, možda čistog zdravog razuma,

naša svježina je ostajala nama.
nije bila u izlogu.
nije bila ozvučena.
nije bila tako nametljivo sveprisutna.

bila je NAŠA.
generacijska.

gledam kimi-natora, svoju novu macu punu doslovno prštećeg života i svoju tužnju i depresivnu šljivicu i ulovim se kako uživam u kiminatoru, uživam ju gledati jer je tako blentavo-životna.

a, svoju šljivicu, po starački, mačjim godinama stara je kao i ja,
kad me tužnim očicama gleda i traži da idemo leći, gladim i tepam i osjećam smiraj.

onaj naš.
generacijski.
kao nekad.


Link virgin prunes- ajme, večeras se sjetih tog benda. za me i za moju šljivicu.