'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

kreno marko na kosovo,
visoke planine da prijeđe
al u glavi mu stalno biješe
da prči sve rjeđe

onaj sulejman svakoga dana
diže uz harem svog velikog sultana
a marko junačina htjede mu pokazat
pa sve turke i turkinje htjede smazat.

isukanog koplja kroz šumu je kreno
kad ugleda vilu samo je bleno.
halje je digla viš koljena
vidi joj se guza,bijela ogoljena.

nagnula se nisko,gljive je brala
ne znade marko da je netom s....a

al ne mari marko navalili iz skoka
mamila ga ludo njena bijela koka.

udri junačina u po bijela dana
ne mareć za trnje i sve više rana.

izranjavan tako,prčeć cijelog dana
ne mareć za boli i krv iz rana
bijesno konja svoga podbode
da se sulji hvali kako vilu ubode.

i dok tako on junačina jaho
vila u šumi plače tugaljivo ,plahoR
omilio joj se junak s kopljem svojim
dignutim,krutim,golim

a ne znade jadna dok za gljivama gmiže
kasno marko na kosovo stiže

Sitni sati usamljenosti
ko pješčani sat
Sa sitnim pijeskom život curi
Kad okreneš strane
Sve je opet isto
Nigdje nikog nema.

Mogao sam više,bolje-često kažemo sami sebi pa zatim analiziramo situacije u kojima smo svoj dio života odradili onako ,kako smo u tom trenutku željeli,morali ili je jednostavno samo po sebi došlo. Tek poslije dolazi trenutak otrežnjenja kad uvidimo ide li naša zamisao u pravcu koji bismo željeli.

Imamo mogućnost popravka. Ali mnogi od nas ne učine ništa.Zadovoljni su sobom jer nam vrijeme ne pokazuje da smo pogriješili. Pokazuju nam ljudi. Pa njihovo mišljenje uvažimo ili ne.I opet napravimo grešku.Ili samim uvažavanjem ili odustajanjem od željenog. Pritom je povoljna okolnost ako nema posljedica.A to je ono čega se svi pribojavamo.Da će naš potez donijeti nešto loše.

A život je igra na koju nismo pristali ali je moramo odigrati.Što prije shvatimo, da je dobro i loše dio života i da će naše shvaćanje svega imati za posljedicu zadovoljstvo učinjenim, to ćemo prije svoj život dovesti u stanje prihvatljivosti.

A igra koju igramo tek je dio puta koji moramo proći,da bi dokazali da postojimo.Sebi dokazali ispravnost,možda za neke buduće živote koje nam nametnu ili ih sami stvaramo.

to je tak kad ti sunce ubije oko već oko petice i ne zna da je nedjelja i da svako normalan počinje dan oko podne.

i onda se vratiš s kave i pojedeš nešto pa ostaneš žedan a zaboraviš da je tek deveta ura prije podneva i natočiš gemišt

jer

sunce već neumitno (koji kufer pak to znači,valjda ima veze s Baumit-om) peče a opće je poznato da gemišt ide uvijek u paru

ili više njih i ne misliš pritom na gorenavedeni naslov i njegovu štetnost.

a idešminajetru izraz dođe od vjerovanja da je jetra centar osjećaja pa kad to nekom kažem automatski znači da nam netko

dira osjećajčiće i da njegov boravak našem organu (maloprije spomenutom,da ne bi bilo zabune) nije poželjan s obzirom

na obzir da se danas osjećaji kriju kao što krokodili kriju suze i to ima za posljedicu društveno neprihvatljivo ponašanje u

segmentu prihvaćanja raznolikosti i poticanja na temeljno pravilo građevinske mafije-

HRVATSKI CEMENT U HRVATSKOM BETONU.

PA ako završimo u nekakvom betonu,bez tragova našeg postojanja ,možda neki medicinski dokaz kao što je loša

jetrena slika donese tračak nade u zagrobnom životu u kojem će na betonu ukazanjem krvavim suzama pisatI


-IDEM SI NA JETRU.

Pita učiteljica djecu:

- “Znate li djeco da se u našoj zemlji mjesečno potroši preko 20 kg toalet papira po glavi stanovnika?”

Jedino Ivica podigao ruku, a učiteljica ga pita:

- “Što ti nije jasno, Ivice?”

- “Pa nije mi jasno zašto po glavi?”

Napokon otok.-pomislio je dok je oblizivao ispucane usne. Sunce je pržilo već nekoliko dana a on je potrošio svu zalihu vode. Splav na kojem je plutao načinjen je od ostataka nekog drva,možda vrata,i plastike ,dovoljno da pluta tih nekoliko dana ali nikako nije mogao napraviti zaklon od vrućine. Možda u nekom drugom filmu.

Otok je bio malen i gotovo ravan. Pokrivalo ga je raslinje i ostaci nekakvih sitnih kostiju i ljušture skoljaka. Valjda će pronaći nešto za jelo i vodu te zaklon od sunca. Čim se iskrcao splav je plutala dalje od tog mjesta. Nema veze-pomislio je-više mi neće trebati. Vrijeme je prolazilo u ispitivanju a noć se polako spuštala. Zavukao se pod neko grmlje sretan što će se napokon naspavati na čvrstom tlu.

Probudilo ga je nešto hladno oko nogu i na leđima. Onako pospanom tek je u jednom trenu sinulo da je to što ga dotiče mokro i da je more podiglo razinu. Ustao je i vidio da se more sve više uvlači u unutrašnjost otoka.
Udaljeni val visok nekoliko metara brzo se približavao. Nije stigao razmišljati,samo mu je osmjeh pobjegao u kut usana-više neće imati problema sa snom. Ikada.

ne treba bit pametan i zanimljiv. jer se onda ne vidi dalje od nosa....pametni pametuju,kamenjari kamenuju,divlji divljaju...

a normalni šute . dosadni sebi i drugima. rade svoj posao (ili ne rade uopće,koga briga) i pokušavaju preživjeti
neprimjetno.

takav im odabir. nije da je zapisan negdje,u nekim nebeskim knjigama ali nije li ponekad potrebno zanemariti ta sitna zadovoljstva nezadovoljstvom. i pokazati zube.

ne baš kao oni poluidioti sa crtanjem kukastih križeva ili poluluda majka,odglumljena svetica kurvanjskog vokabulara, nego
makar šetnja gradom, upicanjen i samozadovoljan osmijeh na licu.

pa kad staneš pred izlogom pogledati neku pomodarsku "sitnicu" ,cijenom u visini pola prosječne plaće,nek pogled potajno krene na lik koji se odražava u staklu.....i pomisliš-"gle i ja sam tu".

umjesto

ja mislio ,žena ima jebačke oči kad ono-vidovita.

odma mi sve jasnije.:)))))