'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

postao dosadniji od hrvatskih filmova

Netko je jeo previše graha. I ostao napuhan.


"Muški ego. Evo, to su prednosti nas žena jer nam tlačenjem kroz godine ego nije postao napuhan, pa smo spremne nešto čuti i naučiti."

Tako sam jučer saznao da to nisam ja.
Netko drugi pod mojim nickom.
Zanimljiva teza.
Ajmo zamisliti da sam zgodna i mlada žena.
Da mi je pun kufer svega....kod kuće, na poslu,u društvu....općenito u životu....i da taj život nema smisla.
Jeste zamislili?
I sigurno su žene pripremile svoje sitne prstiće da pišu svoja fenomenalna iskustva s tim...da me odgovarate od gluposti,da riječi utjehe padaju ko slapovi. Muški pokazuju svoje razumijevanje da bi pokazali kako su drugačiji i empatični pa nude pomoć jer svi imaju nekog svog "doktora",poznatog naravno,koji će učiniti uslugu a i podići svoj ugled.

Ok,dosta je. Opustite svoje.prstiće.
Ovo je samo sjebani,frustrirani pelpe. Beznačajan,nevažan širokoj masi.
Naravno da nemate volje pomoći takvima,nek se sami bakću svojim problemima.
Što će vas tu neko muško opterečivati. Uz mu se sigurno više i ne diže i nema nikakvu vrijednost kao takav(jer to je važna i često spominjana stavka na ljestvici uvreda uobičajena na blogu).
Naglo nestaje sućut i fokus se prebacuje na bitno ...kao što su odlasci sa bloga(kako bi bilo bez veze da se to ne najavi!?), tko je kome popušio i slične vrijednosnice .

Sunce se pokazalo i mislim da neće trebati grijati danas. Svejedno,na kavu se i onako nema s kim otići.

ja sam ispunila svoju kvotu prijatelja- rekla je...kvotu prijatelja?...postoji kvota nečega?...postoji li kvota ljudskosti?

dobrote?osjećaja koje treba dijeliti?

nade koju možeš nekome pružiti svojim bitkom. postoji li kvota sreće koju ispunjavaš pa višak sakrivaš negdje na tavanu?...

duboko zamrznutu hladnoćom duše...postoji li kvota laži koju možeš izreći? laž sakrivenu u osmjehu,zamataš li u šarene papire kao poklone za naivne?

riječi koje se kažu kad netko nestane,mjere li se nekom vagom? jačinom,veličinom,snagom?

nek vide drugi što žele vidjeti...nek čuju što žele čuti.

A tehnički gledano,jest. Ona Eva je sjebala koncepciju i navodno prva dala život. I kao takva potaknula proizvodnju kontraceptivnih sredstava. Jer Adam više nije imao vremena za zabavu.

-Donesi ovo,donesi ono....kakvo ti je ovo meso,konju jedan,neće moje dijete jesti starog mamuta....

I tako je krenulo....samo,zašto on njoj nije dao jabuku?

Znam puno je vremena prošlo i nisam više u tvojim mislima. Znam i da si negdje ostavila svoje zrno ljubavi da raste. U nekom drugom vrtu klija..znam da i ti ne spavaš kao ni ja...a ne stojim više pod tvojim prozorom kao luđak što prati svaki tvoj korak i pokret,tolko znan.
Ne suzi više oko. Ne svrbe više sjećanja na one dane u dimu cigareta...i čašama pića natopljena gorčinom.
Samo još liježem i ustajem s mislima na tebe...na one prve poljupce ...strastvene....kao da nikad nikog ljubili nismo prije toga....ostat će urezani u žilama ko tajni kod samo za nas stvoren.

Brzo će jutro svojim svjetlom razbiti magiju i otkriti mokar trag snova ....a ja ću s nestrpljenjem čekati sljedeću noć da opet odem u one dane kad smo pamtili prve trenutke i mjesta.
Prve ,zadnje i zauvijek

biti njonjav.

jer je to prednost u odnosu na narcisoidne spodobe koje se tješe da će naći nešto bolje od onog što viide u ogledalu.

Bezvoljan,utučen jedva noge vučem kroz mokro lišće kestena. Ispali plodovi kotrljaju se predamnom udareni onako slučajno;možda nam je svima takva sudbina,da budemo udarani i maknuti s mjesta na kojem jesmo kako bi promijenili nešto. Da staru ranu zamijeni nova....sve dok ne nađemo mirno,skladno mjesto gdje može niknuti onaj plod što nosimo u sebi. Štros je bio prazan, ako ne računamo brojne ljubavne parove što su se skrivali po klupama u sjeni krošnje,tamo gdje nježna svjetlost kandelabra nije dopirala. Iz kafića je dolazila neka stara dobra glazba,iz onog doba kad su se ljudi znali voljeti i kad je izgovorena riječ-volim te značila upravo to.
Svakim korakom gubio se zvuk nježnosti i zamjenila je čudna tišina grada.
Samo je iz zašuštalog grma izašao mokri mačak,ogledao se lijevo desno i krenuo dalje u grmlje preko puta.
Da li je znao kamo je krenuo!?

znala je da blagdan sa sobom donosi posebno raspoloženje. i ona se voljela opustiti i popiti koju čašu vina više.
-pa sutra je Božić-mislila je,može se malo opustiti i čekati u blagostanju taj praznik duše.
znala je i da on voli pogledati malo više u dno čaše jer nije jednom pokazao zlu ćud u takvim prilikama.
bio je rizik da se oboje nađu u takvom stanju ali nada je poticala ono što se ponekad i nije moralo dogoditi.
čaša po čaša,riječ po riječ,tenzije su se dizale neometane razumom.
kad je krenulo šake su letjele na sve strane. nije se pazilo koji dio tijela može nastradati.
tragovi krvi bili su po zidu i podu i namještaju.
po dolasku policije nije mogla reći ništa drugo nego da je pala s bicikla.
ali ono u duši...oni tragovi i ožiljci što su ostajali, bili su sjeme koje je klijalo polako ali uporno,ne dajući ni približno sliku što bi iz toga moglo izrasti. uvjeravala je sebe da je on voli a i on se nakon toga trudio dokazati da je to bio trenutak. JOŠ jedan trenutak nestabilnosti.još jedan trenutak kad je svemir zadrhtao nad nevinim i slabijim.


voljela ga je...i vjerovala da će jednog dana on biti taj koji će joj pružiti sve ono u ljubavi o kojoj se priča.
a on je samo bio tu i vjerovao da je ono što zna pružiti dovoljno da je zadrži zauvijek.


onaj drugi slušao je što ona priča. šutio je i gledao svaki njen pokret,svaku izgovorenu riječ gotovo je znao napamet. i kad je napravila pokret da će ustati,on je pitao da li želi kući...kad je oblizala usne ,on je pitao- želi li čokoladu.
strpljiv,uporan,čekao je da ona učini korak ka njegovoj želji.

a ono sjeme,zasijano u zemlji sumnje i zablude,lagano je izvirilo gonjeno toplinom pružajući prve latice prema suncu ostavljajući za sobom sve crne dane...kaznu i zabludu.
nemir.

od svih narodnih poslovica ova najbolje oslikava naivnost.

budeš čovjek,pomogneš nekome ,tko ti i nije nešto,niti kao čovjek niti kao prijatelj.

i onda ti se sve vrati u glavu,obrnuto od onog što pružiš.

i kad ne tražiš ništa,dobiješ dvostruko ništa. jer si se usudio reći popu,pop i bobu,bob.

pa time dirneš u osinje gnijezdo narcisoidnosti.

a kako su rekli Latini ,Asinus asinum vricat,prije nego išta kažeš moraš paziti tko stoji iza tebe.

bio prav ili kriv,najebo si.

ili se promijenilo Vrijeme ili sam ja zaostao u onom nekom vremenu koje je nudilo više i bolje.

kad uđem malo dublje u problematiku ne vidim razloga da se mijenjam.

bilo je loših poteza ali nikad sa zlobom koju su drugi iskazivali. i kad spadne knjiga na dva tri komentara,uvijek jednih te istih osoba,moraš se pitati što je raztlog tome.

vidiš da su ovdje jedni te isti ljudi kao prije 6,7 godina.ali fale oni dobri.nekoliko novih ne može popuniti tu prazninu.

s druge strane ,ti normalni našli su sebi slične i to mi je drago.drago mi je i što moje blogove na drugom sajtu kopiraju,preprave i postave ovdje kao svoje.

nije mi drago što moram biti pijan ili lud da bi netkom primjetio da si tu.nije mi drago što oni koji čitaju ne mogu komentitrati a oni koji mogu komentirati ne čitaju.

nije mi drago što moram zatvoriti komentiranje jer mi je onda lakše.

kao da pišem u knjigu koju nitko nikad neće pročitati.

srce na dlanu ostavljam tebi...i spomen na ljubav s one strane ogledala....nekog drugog svijeta i vremena.... s one strane galaksije gdje ljetna noć ne završava s odlaskom mjeseca...samo zora svojim prstima dodiruje osmijehe na našim licima...i gura nam sunce pod plahte da ne zaspimo spojeni kao sijamski blizanci u vrtlogu...pa nam posipa put bijelim ružama...za nevinost koju osjećamo....za dah što izmjenjujemo na našim obrazima.... putem luđaka da nosimo križ svoj što smo donijeli sa sobom...svaki svoj...jedan za drugog