'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

jeftino a nije iz trgovačkog centra.:)

A ovdje nikog...da niste i vi u redu..

Jebate sjatilo se pola sela zbog nešto balona i par krekera ,for free.
A ništa drugačijeg nema...radnici neljubazni,cijene svejednake....pemzije već potrošene

tako smo je zvali.
stariji su nam pričali o njoj.
prenosili nam svoja iskustva i govorili na koji način moramo držati ruke i noge. i gdje nam glava mora biti. a mi smo upijali njihove riječi. ti stari mangupi nisu nam govorili sve.
da to nije samo igra u kojoj se zabavlja,pobjeđuje ili gubi.
nisu govorili da to je način koji nam život čini podnošljivi u budućnosti,ako izvučemo pouke..
ta gruba muška igra,u dvije ekipe,kad jedan iza drugog ,pognutih leđa,stave glave između nogu ovome ispred sebe a protivnik sa zaletom skoči na njihova leđa. ovisno o procijeni,tko je je najslabiji u tom lancu,baca se na onog koji će prvi pasti. i tako redom dok se sve ne sruši...jašu jedan drugoga,ljuljaju, skaču...ili provociraju,ne bi li i na psihičkom planu dotukli protivnika.
nisu nam rekli ti stariji,da ono što nam predstoji u životu,isto bude kao i ta igra, u kojoj će najslabiji pokleknuti prvi a zbog njega i ostali budu ovisni o njemu.
no,to smo morali sami saznati..na vlastiti, leđima podnijeti teret onih koji nas jašu. i kako je najlakše uz pomoć prijatelja napraviti ,da sa sebe bacimo strano tijelo koje nas želi gaziti;
netko drugi da bude "trula kobila" koja će pokleknuti pod teretom.

a možda su znali ,ti stari,da moraju šutjeti

Mrzitelja svega što dolazi iz Zagreba. Takvi jedva dočekaju priliku našavši neku nebuloznu žvrljotinu, ne bi li svojoj mržnji dali potvrdu. Slično onom koji je tvrdio da u Zagrebu tuku sve koji pričaju dalmatinski. I onda u taj grad pošalje sina. Valjda da dobije batine.
Stvarno,nije kod nas rasizam najveći problem....ne znaju ništa ti iz EU.

kad nema nikog

spontano me zagrli,onako kao da me još voliš prebaci ruke oko moga vrata
...pogledaj me u oči i šuti.
Nek cijeli svemir miruje kad ti trepneš i nek meteori padnu
negdje u tom beskraju na kraju nečega...
spontano me poljubi kad vidiš da padam....
da mi duša odlazi putem nepovratnim....
osmjehni se i zažari mi usne dahom...
kao da utisneš život ostavi žig na mom obrazu,da jutrom kad se probudim pomislim na vječnost .....
spontano

...da se porod bliži kraju.....dišite....gurajte kad doc kaže.:))))

Što li će se iz toga izroditi.!?;)

Ne vide mu komentare.
Ne vide ga u redovima.
Ne vide ga konobari.
Zaobilaze prosjaci.
Savršen špijun.

što je slatko,lele što je slatko.:))))

želite pisati na blogu a istovremeno bi s ljudima i popili kavu?
želite da i dalje dolaze na blog,čitaju i komentiraju?
onda im ne prilazite. jer ubrzo vas neće primjećivati.
ne možete biti jedno i drugo

nije sve u brojevima...pomislio je dok je stavljao još jednu recku ...ima nešto i u dobro graviranom štapu...ta ga je pomisao zabavljala..mnogi njegovi vršnjaci još nisu ni počeli da pipkaju a on je jednom mjesečno podmirivao svoje potrebe...nije mnogo birao...u selu je bilo nešto udovica srednje dobi...bilo je i onih čiji su muževi više vremena provodili po birtijama nego kod kuće, u krevetu..a kad jednom prođe glas selom,ponude se samo redaju....sada je samo htio da nabavi novi štap..za nove recke....nikako nije mogao shvatiti,što toliko pričaju o toj ljubavi

Nijednog jutra
nijednog pogleda
nijednog izbijenog osmijeha
iz čeljusti ove zvijeri sto u meni bijesni
Ralje razjapljene da zagrizu ljubav
crvene oči od besanih noći
ružna rana na sedefnoj postelji
beskrajni krik za tebe..

Ne žalim ni prošlost ljubavnika
vrijeme provedeno u magli
tvojih močvara
slomljene katarke na brodu
što je plovio niz rijeku
brod bez veslača i kormila
bez pramca i smjera u kojem će ići.

Ne žalim ni praznog papira bez pjesme
olovke bez srca napola slomjljene u plaču
crvenog voska za pečat uzgubljeni
i moju ljubav nesalomljivu
ali zarobljenu u kutku tvog raja.

svanulo je iznad susjedovog krova i prve zrake svjetla su se probile kroz prozor ,na tijelo izlomljeno na trosjedu.opet sam zaspao uz televizor čekajući da....ma,što sam uopće čekao!?
da negdje u nekoj svijesti proradi žaruljica...uzaludno...neće se dogoditi...možda jednom...po Murphyjevom zakonu,onda kad bude prekasno.
al u ljudskoj je naravi da se nada a sati,dani,mjeseci prolaze u mazohističkom čekanju.
tek povremeno zaustavim vrijeme pa čekanje pretvorim u riječ,kao da će ona prodrijeti, poput onog svjetla, u nečije oko i cimnuti svijest-hej,ja sam tu...
ništa od toga,znam i sam..jer ljubav je ,kako kažu- "ako želiš a ne želiš,ako shvaćaš ali ne shvaćaš"...a kod nekog igra samo ono-"ako ne želiš,ne želiš".
pa sjedneš uz kapućino i buljiš u ekran kao u neki spas,satima pokušavajući nešto smisliti a misao stalno skreće negdje dolje ka otoku.
te ponekad tišinu razbiju note i riječi-"..što smo mogli mi smo ,jedno drugom dali..."

;PPPPP

mogli ste jednostavno reći da sam dosadan.