vještičje kronike

ionako nisu samo Taj Mahal i Agra bili u planu, ima još planova, al da li će biti vremena,
eh to je već druga priča, ali znaš da vremena na bacanje stvarno nemaš,
ali opet,
ne možeš ni takvim tempom svaki drugi dan, drugi grad ili udaljene van grada,
ne manje zanimljive znamenitosti, na jezerima obilaziti
ja ne mogu, ne tako brzo, intenzivno, da preletim i ništa od atmosfere, dojma, ne pohvatam
a da mi sve ne ispadne kao u onoj šali sa europskih mediteran cruiseva..
- draga, koji je danas dan i datum?
- utorak, 28.
- aaaha ok, onda je ovo croatia i sidrimo se u Dubrovniku..

dakle, za sada idem dalje, u cca 5 sati (od Agre) udobnim putničkim busom udaljeni -Jaipur
glavni grad države Rajasthan , u tzv. Pink City..
kaj je nekaj sasvim drugoga, od Agre (srećom), i ima svega naravno, mislim koji grad tamo nema svega,
jer ovaj ima 4,5 milja stanovnika, dakle starog grada i četiri Forta
svega, koliko 'oćeš
a bogme ni novi dio nije mali, i suvremen je al skroz, no mene zanimaju znamenitosti, povijest
i svakako želim vidjeti Hawa Mahal, i kraljevsku palaču, i.. i..
i klima je osjeća se, drugačija, suha i temperature sada u veljači su super ugodnih 25
i stvarno je lijep, i manje više sve važnije zgrade, pa i novi hoteli trude se biti te boje,
roskaste, a da bi (p)održali ime, jer su ga davnih dana u čast kralja Edvarda VII- vladara Indije
gradili od roskastog kamena ili farbali u roza boju
a unutar tih zidina forta, i kraljevske palače zgrada, vrlo dugačka ulica sa bezbroj dućančića, štandova,
tak da možeš tamo kupiti doslovce od lanaca, rajngli, lokota, okova, preko robe, odjeće
do srebrnog i zlatnog nakita, što na ulici, što u radnjama privatnika i makar jedan će te nagovarati
da dođeš u njegov dućan i posjesti u kožnu fotelju ili tabure, i pred tebi na prostrtu pliš tkaninu doslovce
iz raznih limenih/drvenih kutijica prosuti to svjetlucavo blago...
koje je tu, svi o tome, ali stvarno, za kupiti kao vrlo isplativo,
ali koliko sam ja dobila dojam, isplativo je zaista ako kupuješ onak na kile tog poludragog kamenja,
bilo da je neobrađeno, iako uvijek je makar malo obrađen, do savršeno ubrušenog komada ametista,
žada, dijamanata, rubina, pojedinačno ili već ugrađeno u ogrlicu, prsten, narukvicu..
sve ostalo na komad, u Jaipuru je manje više svugdje ista cijena, ili ona koju cjenkajući se, uspiješ ispregovarati,
dakle i za nas relativno jeftino i isplativo..
tak da osim stvarno vrhunski izgrađenih atrakcija, "vjetrovite palače" sa bezbroj kipića, pagodica, detalja,
obilaska bazara, divote kristala, skupih kamečića
to bi bilo to, od Jaipura, za mene...
ali ajd da velim i ovak,
imam cijelo vrijeme dojam da sam cca dvadeset godina prekasno tu
i vele mi, ma budi pozitivna, gledaj, upijaj i bla, bla
i ja sve to radim, stvarno da, jer oduvijek mi je želja bila - mistična Indija
a i uostalom da nisam pozitivna i znatiželjna, ne bi ni krenula
da nisam fest znatiželjna, ne bih se makla iz Delhija, pogotovo ne sama, sama
ali ne znam, znam da je to bilo prije, velim makar 20 godina, da bi mi sve mislim bilo ono
...aaaaa & wow ..i oči širom, i gledala bi oko sebe šta ovo, šta ono, i gle ovo, vidi ono,
a sada, kao da ja imam odmak, i kao da sam samo promatrač, i stvarno gledam i nije da nije
i dalje apsolutno fascinantno, jer je drugačije, mirisi, boje, arhitektura, ljudi, prolaznici
i ok
kažem, dozvoljavam da me sve to dotiče, jer ne može da te ne dotakne, ali sada sam valjda
kritična, odmaknuta, realnija, procjenjujem drugačije...
a da sam pak došla sim u svojim 20.im, mislila bih valjda da sam u "ali babinoj pećini",
u zemlji čudesa, bajki, jer je onda tada nekad bila ta spika..
kada smo još čekali jesenski velesajam, i zanimao nas je manje više samo Indijski paviljon
sa svim tim mirišljavim stvarčicama, mirisima, krpicama, sitnicama, a ko je stvarno u to
doba ‘80. bio tu u Indiji, gledali smo ga kao..ne znam, on/ona je , baš ..faca..
tak da naravno, drago mi je da sam tu, i gledam, i vidim i „dotikavle” me se, lagala bih da ne ..
i još uvijek je to stvarno egzotika, još uvijek postoje iznenađenja
ali meni je sada to kao veliki ogromni vašar, intenzivno, ali ja nikako da zagrizem u onu roza šećernu vatu
i sjednem ulijepljenih prstiju i lica, puna uzbuđenja na svoju ringišpil sjedalicu
i znam da nije do Indije, ona je cijelo vrijeme tu, malo ovakva, malo onakva, svakakva
i grabi velikim, skoro nezamislivim koracima u budućnost,
ja kasnim...


(28.o2.2019. Jaipur- rajastan)

iako naravno uvijek ima još toga, pa još onoga, ne možeš reći ni nakon desetak dana
sad sam sve važno vidjela, ali dakle ipak, odluka pada, iz Delhija van
a kamo, ok znaš, priznaješ si sa žaljenjem, da baš i nemaš vremena pogledati zbilja
kaj bi sve trebalo pogledati, i da, to kaj ipak imaš u planu, je ionako samo 25% ili sam i sa tim postotkom pretjerala (?)
onoga kaj treba pod “must” pogledati, obići...
ali to je Indija, ogromna, prepuna razlika od skroz sjajnih dijelova, povijesti, novih zgrada, širokih ulica, avenija,
do uskih zapuštenih ulica, razlike od nevjerojatnog bogatstva, pa srednje klase, do siromaštva, do onih koji zbilja,
ali zbilja, spavaju na cesti, ok uz cestu
ispod improviziranih nadstrešnica od najlona, pokrivača, ili onih umotanih u deku na samom pločniku, leže na kartonu,
al zanemarimo to, jer si u Indiji i nemaš se kaj sad tu 'ščuđavati
znaš da je zemlja nevjerojatnih kontrasta, kad je sve obrni okreni crno-bijelo-sivo
i obojano svim ostalim bojama i sve tak
dobro, ide se u Agru, i da, tam je slavni - Taj Mahal
ali Agra
od Delhija 4 i pol sata vožnje, brzom cestom, udaljena cca 220 km, grad od milju i pol stanovnika u Uttar Pradesh državi,
ali postoji ograničenje brzine, 80km/h i za divno čudo toga se drže, i da bude jednostavnije,
zakupiš taxi za 6.ooo rps (cca600kn) koji te vozi i tamo i natrag i vozač ti je još i vodič, po Agri,
ali ja nazad isti dan ne idem
moje društvo se vraća u Delhi, ja ovaj puta ne, nastavljam dalje sama, jer Indija..
mjesta, gradovi, znamenitosti, ne mogu to samo tako “preletjeti”..
a i taj dan je nebo bilo tmurno, padala na momente sitna kišica, koja je počinjala, pa prestajala i
nakon prefinog čaja, u stanci, za 25rps, (2,5 kn) serviranog u, od pečene gline, čašici/posudici, koja se jednostavno baci, napokon Agra..
no, meni Agra nije sjela, nikak
i ubijte me zbog političke nekorektnosti i osobnog stava,
(zadržavam pravo da si ga imam, ko što dozvoljavam nekome da me uvjeri u suprotno)
ali po meni je čudna, u najmanju ruku, jer ono što ja vidjeh
(ili je ipak sve u očima promatrača?)
je poluizgrađeno, polurazrušeno, sa gomilom nedefiniranih ili ulica ili zgrada, i ne znaš jel grade, ili ruše, ili im na pola posla nestalo financija, ideja, ili ?
i ono kaj me je recimo prestalo čuditi u Delhiju, u Agri me je baš zgađalo,
a to su uglavnom uz zidove “ forta”, a svaki grad ga ima, taj Fort/tvrđavu, crne kaljuže vode, pomiješane sa smećem i
svim usputnim mirisima, koji na momente zagušuju, jer dnevna temperatura u veljači je ugodnih 25-27*c
i ne pokušavajte si to zamisliti, to morate vidjeti, osjetiti ili bolje ne :)
a kaj je najveći štos moj hostel i ta neka kao ulica bili su vrlo blizu ceste, prema Taj Mahal,u,
dakle, reklo bi se sami pik, centar turizma u tom dijelu
i tamo recimo uz ogradu Taj,a, a ogorman je kompleks, ne voze motorne rikshe, već ili bicikli rikše ili mali ili malo veći
turistički autobusi, koji voze samo na struju
i svuda uokolo su natpisi „make Agra -clean”, e sad, jel su se oni toga sjetili zato kaj kuže da su pretjerali sa nebrigom,
ili je to onak spika vlasti i vladajuće garniture, jer ipak turisti i to mase ljudi , ne znam..
(za koji mjesec će im izbori, kasnije saznala da je Agra grozna po korupciji, nesposobnosti upravljačke, a gradske garniture)
ali ja ne vidim baš koristi od toga, od isključivo bicikl-rikše, i na struju autobusa
(ili sam opet to, samo ja?) kad im ok u malo ipak zabačenom dijelu zidina Forta
stoje neisušene crne kaljuže
ali odlučila sam dati još jedan dan Agri, i novom jutru, priliku da me razuvjeri..
drugi dan, uzela u ruke neki plan grada i mislim si idem obići bazar, i taj Fort Agra
btw. u Agri naučila još nešto, zaboravite da ćete se lijepo dići rano, oko 7-8h, popiti kavu , doručkovati i
oko 10h biti već na bazaru,
ja sam to napravila, ali neka čudna pustoš, ok vidjela sam dan prije savršeni Taj Mahal
ali me potresla priča, ne o ljubavi, već o odluci tog mogulskog vladara da svim tim umjetnicima, koji su izrađivali intarzije, ukrase, odreže desnu ruku, a da oni ne bi više nikome, nikad mogli napraviti sličnu ljepotu, pa ono ostaneš bez txta..
i malo ti potamni sjaj ukrasnog poludragog kamenja, žada, lapisa, tirkiza, safira sveukupno 28 vrstaa, utisnutog u bijele mramorne zidine, a reljefi na zidovima zadobiju sjenu i to je uglavnom to..
a onda lutajući uokolo uglavnom (pješice) skužila da oni sve bazare, dućane, usputne restače, manje više otvaraju
tek oko 11-12h, tak da se slobodno zaboravi svježe jutro i šetnja, tipa plac, znamenitost, park i sl.
od 13h pa na dalje tek počinje ono pravo..
i usput se malo pogubiš, (kao ja, iako zapravo ne) pa kad shvatiš da si napravila krug sve pehaka uokolo,
a šetnja je trajala, sa odmaranjem oko 5-6-7 sati, skontaš da si opet tam, gdje si bila jučer,
i da je iza dva ćoška tvoj hostel, i da ne moraš uopće, kao ujutro, uzeti bicikl rikšu i vozača koji te izvoza uokolo naokolo
samo da ispadne što dulje, i usput ti kenjka kako je to daleko za njega, i platiš mu 130 rps, sa ozbiljnim cjenjkanjem
za ni 20 minute vožnje, ali ti si turista, a on domaći...
ali u Agri imaš masu suvenira od bijelog mramora, fino tkane šalove od svile ili kašmira, restorančiće vrlo jeftine,
pa sa terase dok jedeš prefini dahl sa chapatijem i piješ masala chai sa mlijekom i mirodijama
imaš pogled na magličasti Taj ili šetaš, razgledaš, i vidiš majmune po zidovima parkova, koji baš i nisu druželjubivi,
prugaste vjeverice, koje žicaju tvoje mrvice, zelene papige po drveću i paune po parkovima,
ali i pored klupe u parku gdje sjediš i odmaraš, prođe, zapravo progmiže, jel' tik pored tvojih nogu
ta neka smeđe-zlatna debela zmija, očito neotrovna i vrlo, vrlo lijena,(ili se meni pomakao osjećaj za vrijeme)
ali duga oko metar, pa te malo štrecne..
i ne znaš, jel bi se digla istog momenta i zbrisala, ili ostala sjediti što ukočenije, ili kaj
al’ velim da je zanimljivo, kontrastno, kaj god to podrazumijevalo...

(Agra- 25. veljače 2019. )

eh, Delhi
tu sad treba priprema, onako duboki uzdah i unutarnje bodrenje sa
- ma, mogu ja to i sama..
a onda se hrabro baciš u sav taj žamor, pa šta bude..
jer nema smisla smjestiti se, proći sav taj put i čamiti i dalje u hostelu, ili šetuckati kvartom,
razgledati ili zalaziti u dućane, kad je sami Delhi ogroman, sa više od 19milja stanovnika
a moj sadašnji “kvart”, gdje sam se smjestila ih ima cca 3oo.ooo, kvart jel’
i ima se šta i gledati i doživjeti, al ti je opet u jedno jutro, opet žućkasto i bez tračka plavog neba
odjednom bljesnulo u glavi
...điii u što se ja to upustih, i kako ću zapravo...
spomenula sam buku, trubljenje, ludu gužvu na ulicama
jesam?
ok, ali zbilja, ali zbilja je gužva, i ne znam baš da poštuju znakove, smjer, jer ako je ulica
s jedne strane jednosmjerna, i ima dvije trake, očekujte da iz “krivog” suprotnog smjera
prema vama idu barem dva tri motora, i to bez kacige, jer valjda vjera, karma
i usput dve tri motorne rikše, ili tuk-tuk, kako ih hoćete zvati
i to je to, i to je tako, zbunjujuće i besmisleno i opasno, ali je tako
i ja se ispočetka malo osjećala ono ‘ko budala, da zašto na jednosmjernoj cesti gledam
i dolje i gore smjer, al onda shvatiš da i nisi baš tak bedast
(a sve ostalo tek može da bude :) )
a na semaforu, iako su (samo) dvije trake, naprave se 4 reda,kolone, al to je zapravo gužva opća
jer svi bi da krenu, u još luđe guranje preko križanja, i da, ne sudare se, ne odbijaju si retrovizore,
niko ne ispada iz rikše..
i da, trube, ili si dovikuju, ili mašu, ili rukom pokazuju smjer, da ti prođeš ili će on tamo proći
taj dio mi je bio definitivno zbunjujući jel on tada signalizira nama, sebi, kome?
ali najčešće stanu, blizu, jako blizu, ali stanu, na vrijeme, tik do doticaja
i onda se smješkaš onima u rikši, tik do tebe, jer se oni smješkaju tebi, jer pogledavaju oni tebe
a i ti njih škicaš
a i već si odavno nogama istiskala sve zamišljene pedale po podu, kao da kočiš, i rukama se čvrsto,
skroz do bijelih zglobova držiš za štangu, ali nakon nekog vremena shvatiš
da te bole šake, ramena, jer si stalno ukočena, napeta, jer stalno stiskaš nešto, imaginarno
ali je svaka vožnja uzbuđenje i doživljaj za sebe, o čuđenju iznova nema više smisla
i nakon nekoliko vožnji u rikši, a koja nije nimalo spora, ni puzajuća,
na kraju se samo držiš tek toliko, onako ili kad baš procijeniš da će ogromno križanje
naglo zaustavljanje, skretanje, i zapravo održavaš ravnotežu još samo u zavoju
na ostalo se tijelo već naviknulo, a i mozak um ti je u "ommmm" prihvaćanju
a na ravnom dijelu, već 'ladno piješ coffee2go i nadaš se da taj koji te vozi zna kaj dela
i da danas nema loš dan ili bilo kakvu naplatu karme..
iako najčešće nema pojma gdje je tvoj hostel, pa usput staje i pita nekoga na cesti,
a i ti skupa sa njime zirkaš uokolo, gledaš poznate natpise, od popodne poznate izloge,
koje si velevažno popamtila za orijentir, kao i zgrade
i znaš da si tu negdje, vrlo blizu, jer si prošla tuda, pješice, ili vozeći se,
ali sada je već večer, i sve je malo puno drugačije i tu je, skoro što nije, imaš taj dojam
ali još nisi baš tamo..
ali onda prepoznaš ćošak, dućan, sjajan natpis na mramornoj fasadi i prepoznaš ulaz
u svoju ulicu, gdje ti je hostel, a koja ima rampu na ulazu i shvatiš, - gle, stigla sam..
i onda njemu, vozaču, uz kuckanje po leđima kažeš, zapravo dovikuješ, jer buka...
here, here, stop here !!
i uz uzdah olakšanja platiš mu tih 100rps (otprilike 10kn,)
iako znaš da je previše, ali eh, došla si..
ali da je zanimljivo, zanimljivo je, pogotovo navečer, kada neki uopće ne upale farove,
njima je svjetlo (valjda) od ulične rasvjete sasvim dovoljno
a ulice, hm
pločnici su uglavnom zmazani, malo ih ima, malo su cigleni, malo su asfaltni, malo su zemljani, malo ih uopće nema,
ili je na njima usput smeće, da baš smeće, ili su parkirani auti do ulaza, motori, prodavači cvijeća, po podu razasuli svoje aranžmane, ili prodaju voće na tezgi, ili je tu baš, a bez odvajanja ikakvog, autobusna stanica, bilo što..
pa se ne može proći, tak da moraš sve zaobići i tak, opet si na cesti, i držiš se ruba..
i da, tada pored tebe prozuji vrlo skupi auto, ili autobus, rikša, ili bicikl sa širokom drvenom od dasaka poslaganom prikolicom, na kojoj je povrće, voće i vaga,
ili bicikl koji na sebi zakačene vozi 6 (da, 6!!) plinskih boca, za pol većih i malo širih od naših
ili da, i konj, koji liči na kljuse, u laganom galopu sa improviziranom kočijom i kočijašem..
ali kužiš, shvaćaš, prihvaćaš, tu je to tako i hrabro ideš dalje, gledaš u taj svoj neki plan, papirnati
ili na mobitel, pokušavaš se orijentirati
i oprezno, jer promet, no ustrajno ideš prema metrou (da, imaju savršeni btw. bijeli metro)
i za cca 3 kn kartu, koja se kupuje na automatu, se voziš preko, pardon, ispod pola grada
i/ili pitaš gdje je taj spomenik, gdje je taj park, gdje je taj bazar, i svi su neizmjerno ljubazni
- m/ž, i vrlo susretljivi i nema ružnog pogleda, ni geste, već ti žele i napisati u tvoj notes ili
idu komadić puta sa tobom, pa čavrljate, jer da, znaju engleski, skoro pa svi, vrlo solidno (i bolje od mene)
ako ne i odlično, pa te dalje usmjere ili zamole prolaznika da te dalje uputi
i smješkaju se ili te pitaju ako se zbunjeno okrećeš radi orijentacije
- any problem ma'am ??
i evo me, skoro 7 dana sam već tu, a zapravo ni jedne loše impresije, doživljaja, od bilo čega,
bilo koga, dakle - no problem at all...
-
(.18.02. '19. 20:23. a vani 21*c)

daklem, 'zgubila sam putem cijeli jedan dan, jer sam krenula rano u utorak 12.02. a chekiranje na našem aerodromu i sve ostalo, traje...
i kažu ti lijepo, nekoliko puta, dva sata prije polaska se moraš nacrtati,
iako nemaš kaj delati dva sata ranije, jer je utorkom i četvrtkom (?) ispada, manja gužva
a i zanimljivo, da ionak nema nikoga na šalteru, gdje se prijavljuješ,
jer se službenici, zemaljsko osoblje, stvore tek sat ili čak manje, vremena ranije, i onda stojiš tam u redu,
i čekaš da sve krene..
jer si ti štreberski i uz „reisefieber” stigao tam 3 sata prije leta
a let i sve ostalo sasvim ok, iako vele
('ko zna, da su ti ruski avioni malo glasni)
- aeroflotom do Sheremetyeva, zanimljivo je da ih ipak kužim natpise, jer eto, ćirilica, neke slične riječi s našima itd.
a i bila sam pristojna, pa na pravim mjestima u pravom momentu upotrebljavala one osnove tipa „harašo” i „ spasiba”
a zauzvrat dobijala vrlo lijepe osmijehe, kimanje glavom i sve one reklo bi se, male povlastice..
jer eto, držim se one prastare, da lijepa riječ samo pomaže
a i još starije spike, kaj su me davno učili, a to je da sam svojim ponašanjem ambasador svoje zemlje..
( ne znam dal' se toga još ko sjeća, osim mene )
u Moskvi je bila fest magla, pa se nije vidjelo apsolutno ništa, osim kaj su stakla bila malo zmrznuta, pa pretpostavljaš
da je zima, jer je jer je 12.o2.2019.
a i rusija je to, moskva, pa ništa od pogleda na svjetla dolje
i onda fino izađeš van iz letala, i ideš, i ideš i ideš
jer sami aerodrom ima 6 raznih terminala, ja sam se morala nacrtati na 42. za let za Delhi
ali svaki exit ili smjer prema idućem letu, (a ima ih jako puno) prolaziš ili pokraj ili direktno između polica duty free-shopa
pa sam bila malo onak, konsternirana, da kakva trgovačka navlakuša,
a i sad sam tek u dolasku, i nisam si niš kupila, ionak to stignem u povratku, ako ostane para, jer opet čekam let za zgb,
kao i sada, jer sam na sheremetyevu čekala 3 i pol sata, let za New Delhi..
pa se ima dost vremena za gledanje uokolo, sveg tog nakita od jantara, svih tih babuški, a zapravo ispravno je reći - matrjoška
i rađene su od lipovog drveta, a onda i rukotvorina, ovoga onoga, obilje svega...
a i već sam prošla neke vremenske zone, pa je bio već i mrak
a avion za Delhi onaj ogroman, aeroflotov, onaj sa dva sjedala do prozora, pa četiri po sredini, pa opet dva do prozora
ali već je bila noć, niš se ne vidi i ja spavala i spavala, osim kaj su me budili
za sokiće, ručkić, i naravski cendrava dječica, (komada barem 3), a ispod godine dana, ili tu negdje
dakle, skoro bebe, nervozne, pospane, uznemirene...

u Delhi stigla oko 5h ujutro, dakle po noći i opet ništa ne vidjeh, al je avion rulao pistom, okretao se, skretao,
dobrih 15 i kusur min, pa sam si mislila..điii mora da je ogroman aerodrom, jer sada nisam sjedila do prozora,
i usput naravski vidiš i poveliku grupu ruskih „hare krshna” pripadnika, koji cijelo vrijeme tiho mantraju
uz „japa malu”, koju drže oko ruke u platnenoj vrećici, pa je bilo i nekoliko obitelji „sikha” sa crnim ili tamno crvenim turbanima
ili specijalnim kapicama koje već nose i vrlo mali dječaci itd.
...izlazak, sve ok, al opet ista priča, ravno okolo, naokolo prek' duty free dućana, mrmlj
ne sviđa mi se to, šta da radim, kad mi se ne sviđa..
e, da, da bi uopće došao do svog kofera i izlaza, moraš prvo ispuniti neku turističku vizu, pa stani u red
pa ti je neki službenici pečatiraju, snime te na kameru, usporede sa tvojom vizom u pasošu
i tek onda ideš po svoju glavnu prtljagu, jesam li rekla kroz duty free
dakle naravno, uokolo kroz duty free
a onda je već dan, jutro, i izlaziš u buku, i u žamor, trubljenje, smog, sivo jutro, kroz smog se tek nazire sunce
i opću gužvu i na ulice delhija...jeeesss, stigla sam..
p.s.
jesam li rekla da nema pušenja na zgb aerodromu? na onom akvariju piše -out of order,
na ruskom aerodromu ga uopće nema, akvarija, (pitala ja čistačice), iako vidjela u
ženskom wc,u da je neko popušio par slim cigareta, al ja se nisam usudila, ali na Delhi. indira ghandi aerodromu ima prostorija, iako dim možeš kak se veli rezati nožem, pa sam zdimila samo jednu, i bilo mi je sasvim dost'...
indijski Delhi aerodrom opet ogroman, na zidu ima velike ruke, svaka ogromna, obojana u zlatno
i svaka u položaju jedne “mudre”...

Volim se igrati, stvarati
Malu ljubavnu osvetu čarati
Večeras ću upravo to raditi
Tvoj lik od slame, voska i ljubavi graditi..

Složit ću lutkicu, malu , uzeti suhu posebnu travu
a onda ću oblikovati tijelo i glavu
obući to u kaputić, napravljen od crvene čoje
opšiven pažljivim bodom, crvene boje

Uz prigodnu pjesmu i riječi molitve moje
Naravno da ću staviti nešto tvoje
možda, onaj tvoj pramen kose lijepi
jer sve to moje ustreptalo srce krijepi

Uz riječi koje atmosferu i djelo tvore
svijeća, njih dvije trebam, da gore
i na pergamentu još ispisati tvoje ime
da te podsjetim na sebe, samo da ne pobrkam rime

A zatim ću uzeti one igle, špenadlice,u sedam boja
pažljivo ću ih zabadati, ona bolna, ta će biti moja
u mjesto gdje je zašiveno tvoje ime i pramen kose
osjetit ćeš, ne brini, ovakve večeri svu težinu čarolije nose…

pa ide izjava:
"Ja stalno molim Poglavara da mi dade jednu visoku policijsku funkciju. Bio bih jako ponosan da sam hrvatski policajac i da svakome mogu kazati: 'Čekaj malo, ti nemaš pravo govoriti ništa protiv Poglavara i Države!' A kad bi mi netko prigovorio da sam režimski čovjek, ja bih mu ponosno odgovorio: 'Jesam! Režimski sam čovjek, jer ovo je sada moja država, i svi bismo trebali biti režimski ljudi!' Zamisli kakav bi to red bio u državi!"
-
"Svi koji kritiziraju predsjednika Tuđmana, pa i vi novinari, neka se stide svoga porijekla i hrvatskog identiteta! Sve što imamo on nam je dao, a njegovi neprijatelji hoće rušiti Hrvatsku!"
-
"A di vam je onaj Krstulović, urednik? A Damir Pilić? Njega trebam, milu mu majku jebem! Pa kako je mogao napisati da je naš Predsjednik lud, da je 'Predsjednik sišao s uma'?! Nakon svega što je učinio za nas, za Hrvatsku! Tko je taj Pilić, je li njemu otac četnik ili šta, milu mu majku jebem, da mu jebem!"
-
"U poluvremenu sam uletio u svlačionicu i zavapio igračima: 'Ne smijete razočarati napaćeni hrvatski narod i predsjednika Franju Tuđmana kojega toliko volite, kao što i on voli vas!"
-
"Kad bi naš Poglavar bio demagog, on bi is tog časa ratio ime Dinamo i cijeli bi mu stadion vikao, 'Franjo, Franjo!'. Ali ne! On je uvjeren da se za Hrvatsku i njezinu promidžbu klub mora zvati Croatia. A kad bi slušali narod, mi ne samo da ne bismo doživjeli ovu povijesnu pobjedu protiv Partizana, nego bismo još ratovali!"
-
"Zar vam nije lakše umjesto 'Dinamo' reći - 'Croatia'?"
-
"Rekao sam da u četvrtfinalu prvenstva Europe želim Njemačku, jer volim Nijemce. A najviše ih volim u tenku ili štuki. Uostalom, Nijemci su tako natukli Ruse na ovom prvenstvu da su im se osvetili i za Staljingrad i za sve drugo!"
-
"Tuđman mi je iz kreveta vikao da ne prilazim jer bih mogao dobiti gripu, a ja sam uletio u krevet i viknuo: 'Predsjedniče, hoću vašu gripu!'"
-
"Gospodin Tuđman je najveća ličnost hrvatske povijesti. Mislim da nas treba biti sram ako nismo u stanju da mu na svakom koraku izrazimo zahvalnost što nam je nakon devetsto godina dao državu. Svi smo mi beznačajni u odnosu na njega!"
-
"Poglavarova želja da Hrvatska postane zemlja sreće i blagostanja toliko je jaka da je čak i opaku bolest nadvladala. On je pobijedio najtežu bolest samo iz želje da nama bude bolje! Pa kako možete da mu se ne divite?"
itd
itd

nemam mišljenje, ali neka ostane zapisano

r.i.p. Ćiro

ljudi, imamo rupu u podu broda!

odgovori:

-kaj te nije sram tak šta reći?,i to za Naš brod, ima puno gorih od našeg, pa plove

-a ti si stručnjak za plovila? bolje gledaj svoja posla, pametnjakoviću, u šta se sve pačaš

-ja sam jako ponosan/a na naše graditelje, pogle kakav su brod napravili, a sve im je otežavalo gradnju, posebno rat

-ljudi dajte nemojte biti tak negativni, furt vam nekaj smeta, al vi ste ionako mrzitelji svega Našega

- a kaj se to tebe tiče, meni je opće sjajan uspjeh kaj imamo brod i uostalom, pa odi sa broda, ak ti se ne sviđa

- kae nostalgičarko, htela bi da je ostalo po starome, kad su se brodovi gradili samo za vas crvene drugove

- mrš u mp3, ni brod ti sada ne paše,&%$# trebalo je više vas poterati , svi bi vi meni ošli na traktorima =/$$%#$$

----------
a ak vam je dosadno, pa bi se prošetali gornjim gradom, navratili na Markov trg, nekaj si poslikali
a onda se i sjetili da ste i vi zainteresirana strana, da je to zbog svih nas
da je to demokracija, građanska svijest, savjest

dođite .... 2. veljače '23. od 12- 15h na Markov trg
jer - Pomorsko dobro je 100% naše!
nikakve privatne koncesije za plaže, uvale, nikakve ograde i zabrane prilaska
jer
Obala i more, 100% slobodno, 100% naše!

eto, opet 1. subota u mjesecu
fkt su uporni
a vrijeme ih služi
iskreno se nadam da ih neće i podržati u vremenu, to vrijeme

al treba to onak brendirat nekak, da privuče više pažnje

"incel fest" u hrvata

otprilike tak nekak :))

molim jedan iskreni aplauz
za sve trgovkinje, trgovce
prodavačice i prodavače
blagajnice, blagajnike
mi kao da nismo normalni, kupujemo kao da sutra ne postoji ili ga neće biti
i to do 17 sati
sretnici su oni koji doma stignu do 18h
kolko im vremena ostaje za bilo što drugo?
ili mislimo da su to sve mrzitelji, grinčevi per se, i žestoki ateisti, da ne spominjem prostu riječ na K*
(preobučeni i pritajeni opet u ilegali - *komunisti)
pa im je ono..kaj? danas je badnjak? pih

bronca
al "zlatnoga sjaja"
kaj fali bronci? u toj konkurenciji?

tihi promatrači nepravde
šutljivi gledači nasilništva
pasivni promatrači života
neodlučni jebači
promatrači igre

ministar rekao da će u školama biti dozvoljeno gledati nogomet
al da će se nastava morati nadoknaditi
svi se čude
niti je ko obavijestio roditelje jel može ne može, hoće li neće li
niti je rekao ikome kako, kada će se nastavni program nadoknaditi
no-go-met u učionice !
šta je sljedeće?!

vjeronauk u redovnoj nastavi?!

oh wait
-
-
-

dan kad se kasno probudiš, pogledaš u ogledalu i tamo nema nikog...
dan kada ne izlaziš iz pidžame, a hodaš po dvorištu i prosipavaš latice sparušenih ruža
dan kada bi trebalo obaviti zaostatke, a ne da ti se..
dan kada se smucaš uokolo sa pljugom i šalicom kave
i iako je relativno sunčan pa si se pripremila u mislima biti aktivna, bezbrižna zadovoljna..jer sunce
dan kada se ne moraš našminkati i nacrtati, da bi imao lice..
dan koji je u tvojim mislima i kalendaru uvijek označen za druženje, smijeh, izlet, ugodu i onak, zadovoljstvo..
dan u kojem te neki i traže, ali ti ne želiš biti pronađena
pa se ni ne javljaš na telefon, ne odgovaraš na poruke,
poslije ćeš ionako nešto slagati
dan za koji znaš, da bi mogao biti drugačiji, ali ti ne želiš, nemaš volje, snage, ne da tiii seee...
pretvara se u dan tupila, glupila, sjete, dosade, blage nervoze,mrzovolje i velikog nezadovoljstva jer je profulan
dan kada se osjetiš, onak nedefinirano, nekoordinirano,nedruštveno...
nedjelja..

možemo se mi zajebavati kolko oćemo,
no opresivni klerikalni fašizam zapravo ovako počinje

naslov- index- Neki likovi na glavnom zagrebačkom trgu jutros klečali i molili

https://www.index.hr/vijesti/clanak/neki-likovi-na-glavnom-zagrebackom-trgu
-jutros-klecali-i-molili/2409345.aspx


prvo je došla u javnost markićka, zar ne? dizala buru oko toga što je po njoj obitelj i kako se ima definirati
i tiho, glasno, uporno rovareći ishodila referendum
onda su batarelo i stier pa bartulica kao i onaj nedrk ilčić pustili svoje nazadnjačke pipke uokolo
pa nam je i to prestalo biti čudno, navikli smo se da su tamo, takvi
a sada, evo već drugi puta (zapravo treći puta) no danas u subotu opet u razmaku od 30 dana
kreteni opet klečali i molili na trgu
i najavljuju da će to činiti do daljnjega svaku prvu subotu u mjesecu i javno moliti krunicu
i propagirati ćudoređe i napominjati gdje je ženi mjesto

tako je počelo i u iranu, kada su organizirano - molili da žene pokriju kosu...onda još, odmah nakon "vjerske revolucije"
sada, nakon johoho godina žene tamo ( i dalje) hrabro demonstriraju, nakon što je vjerska policija uhapsila i ubila
djevojku Mahsu Amini, kojoj kosa nije bila dovoljno pokrivena, i dalje hrabre pale hidjabe, ali ih ubijaju, uhićuju, zatvaraju :(
prestrašno, zbog čega? zbog pokrivala za glavu, kosu

sjećate se "sluškinjina priča" scene, ? gdje njih dvije idu prije posla na kavu, i žele istu tu kavu platiti karticom
međutim objema im je kartica blokirana
jer su žene u gileadu , koje više nemaju prava, nikakva, a da bude jasnije blokiraju ti prihode
čini vam se to totalna distopija? pitam, dokle?
kako jednostavno, kako perfidno, kako lako
mene je prošla jeza od te scene
a ništa manja zebnja me ne prolazi na pogled i najave ovih klerikalnih fašista

je zorni primjer kada fizičko tijelo putuje puno brže nego "duša"
tijelo je velikom, pa i neslućenom brzinom već tamo negdje, na željenom odredištu
no duša, tako barem ispada, ide za nama, za našim fizičkim tijelom i jednostavno i poprilično očigledno - kaska,
a i vjerujem, da je taj "nespoj" razlog, ili barem jedan od
zašto je nekima/nama problem realno shvatiti/ prihvatiti/doživjeti
da li smo u skladu sa prostorom, vremenom i da li je to porihtano sa našim smještajem (u opet vremenu prostoru)
sa dušom
jer ja želim vjerovati, da je srce stvarno dugo "mlado", da ga ne mogu oduševiti stvari/situacije koje ga nisu mogle
oduševiti i prije
no, ili pak zato, čini mi se da i ono pati od ozbiljnog jet lag,a
pa se pitam -,kada ćemo se sustići?