vještičje kronike

also dakle…
ma si vidla ti ovo, prostak jedan
on bu meni tak…da ja ne znam kaj je kultura, dotepenec jedan nekulturni,
on bu to meni rekal, meni??rođenoj zagrepčanki..agramerici..
a daj ga poslušaj, sami samoglasnici i kak se dere na taj mobitel, ko da si magarca doziva
i kad mu se lepo veli da se stiša, da ne moramo svi čuti s kim i o čem se on sad razgovara
on ti meni veli da sam nekulturna, jer ga prekidam…
i ko mu je opće dal da takav uđe u kavanu, u majici i bermudama, pa kaj si on zamišlja?
da je gde?pa ni mu ovo plaža, nit su mu tu bačvice, se tak zove ona plaža na kojoj igraju picigin?
i takav hodati okolo? pa ni mu to onaj njegov kamenjar i kak oni vele..zvizdan upeko …
je zbilja, svega…
a i taj trg, kaj je to gradski trg? a tobož mitteleurope smo
ma daj pogle, pa šator su si razapeli i ne miču ga, furt je nekaj, skoro cijele godine i toče pivo i serviraju kobase, bogtepitaj kakve su…dok nekome ne bude zlo, ja ti opće ne znam kak je do toga došlo,
da nam gradom upravljaju neki ti... rodijaci, i po tim firmama, pa sve su upropastili
i kradu i lažeju, pa pune su ih novine..kolko je ko kral, a za kaj se još ni ne zna…
bogtepitaj kolko toga
n da, bzvze al fajn njih se je doteplo sim, si primetila?
i sad posle ovog rata, a naši dečki su im išli tam njihovo braniti, a oni po minhenu ili kak oni vele minkenu, hahah omajngott
i daj pogle ih sada, naši ljudi, po burzi su i po bolnicama, zgubljeno nekoliko generacija, da se stepeš
a ovi sve po babi i po stričevima i penez i rukovodeća mjesta i više odjednom niš ne dela, i više se niš ne splati,
i ljudi su gladni i kopaju po kontejnerima ili se hrane u javnoj kuhinji, kaj to ni grehota? sva sreća da sam karla nagovorila da prihvati ono mesto i da smo svi na vreme otišli van
stvarno više našu reč nemreš čuti
to ti se niš neće naučiti redu, nemaju pojma kaj je kinderštube,
sve im je bezveze, glupo, bahate se, ne znaju se ni razgovarati, ni pozdraviti
u kazalištu se dižu prije neg kaj se zastor spusti, plješćeju na krivim mestima, čisto me bude sram..ko da sam ja nekaj krivoga napravila, a sve zbog njih..nekulturnih
stvarno mi nekada bude neugodnjak..za prošvikati,
ne sjećam se kad sam zadnji puta videla da su poklonili buket ili hitali cveće na pozornicu
a tak je bilo krasnih predstava i izvedbi, balet, opera, joj baš sam prije dva tjedna bila, gostovala ti je ona…rumunjka…
dobro oni, poslije onog rata, ajde ti su se već naučili nečemu, a znaš kak je to bilo grdo vreme
svi moji, ti stari ,kaj su mi sad na mirogoju, bogimdušilako,
pa pol ilice je bilo naše, pa se to znalo, pa su nam sve oni iz šume„drugovi“jel, uzeli, ne?
pa pričala mi je baka, skoro su im uselili jednoga oficira, al je deda delal, sva sreća, u općini pa je taj bogec,
no bil je kod nas na šalati, samo pol godine i onda su ti se moji tiskali svi na katu kuće, a njemu su dole dali onaj manji stan…
grda su to bila vremena, deda se je odrekal titule, ni ih htel izazivati, ni bilo vreme za to…
pa je baka svakaj delala, zmišljavala, kad pogledam te slike, krasna je bila, na toj jednoj, drži se za taj kovani gelender, na štengama, sprema se na ples, u satenskoj dugoj haljini i ima prebačenu bijelu krznenu stolu prek ramena..
i onak sve kak se šika, iscrtane usne, lepe obrve i krasne oči sa velkim trepavicama
joj kak je sirota morala te svoje balske haljine, zrezati, pa dedi i tati, dati šivati, da imaju pošteni unterveš…
čuj ničega ti nije bilo, kupovalo se je na točkice… znala se je svaki puta rasplakati kad se je toga sjetila…
pa smo imali dvorkinju i podno centralno, u ono vreme, dok su od ovog oficira njegovi došli tu posle rata i uselili se na kraju kod tete Lole, je uzeli su joj sve, niš se nije moglo, deda je probal nekaj urgirati kod bakarića, al nije išlo…
ostal joj je samo donji dio one znaš, one velke kuće…tam blizu šloserovih, na ćošku, no ta kuća,sa onim krasnim velikim balkonom i pogledom, e pa to ti je sve bilo njeno i onaj mali perivoj iza…
a ona je pak ponorela sirota,
jedan dan je samo rekla da ona ide u ameriku kod viktora, i da nemre više, ponorela je, jer je vidla da su ovi palili parkete, nikad nisu vidli nekaj takvoga..i tak, svašta je bilo
grozan je taj rat..
ispadne da uvek dođu oni koji se nikad u normalnim okolnostima ne bi maknuli iz svog sela
nekaj drugo je grad, grad je grad, to se zna, i dubrovnik i opatija i zagreb
a daj ovoga pogle, ma molim te ga pogledaj
još jedan dojdek…
čuj micica, daj da platimo tu kavu pa idemo pogledati kaj ima na dolcu…ja opće više ne znam gde bumo je pile..
ovo je strašno..u kaj se je pretvorila ova kavana…
ah s obzirom ko vele da je vlasnik, i kak je došal do nje, ni niš čudnoga..kaj ne?

žalovanja, prihvaćanja ozbiljne bolesti ili "prevare", iznenadnog razvoda i sl..

• Negiranje: “Ma dobro je. Ovo se sigurno ne događa, ne meni!”

Za najveći broj ljudi ovo je najčešće kratkotrajni mehanizam obrane koji uskoro prelazi u sljedeću fazu….

• Ljutnja; “Zašto ja? Nije fer! Kako se to meni moglo dogoditi?”

Ljudi u ovoj fazi mogu biti ljuti i na sebe i na druge – a pogotovo one najbliže. Ljutnju koja dolazi od nekoga tko je u ovoj fazi,najbolje je stoga ignorirati, jer nakon ljutnje slijedi….

• Pregovaranje: “Napraviti ću bilo što, treba mi još malo vremena, dati ću sve što imam ako...”

Drugim riječima, čovjek pokušava odgoditi neumitno...odbija učiniti potrebno ili traži kompromis u nadi da će..ali put prema dnu se nastavlja i slijedi….

• Depresija; "Zašto da se uopće trudim? Ništa nema smisla, nedostaje mi, kako ću dalje bez ….?”

Ovo je faza kada uistinu skužimo da je to – to, odnosno – “da se desilo to što se desilo…”. Za ljude u ovoj fazi je važno da žaluju i da se osjećaji procesuiraju. Tuga, žaljenje, strah i nesigurnost su potpuno normalni, jer znače da je čovjek konačno shvatio u kakvoj se situaciji nalazi. A to je potrebno zato što mora doći….

• Prihvaćanje; “Znam da će sve biti u redu.” Ovo je faza u kojoj se čovjek pomiri sa situacijom i odjednom nalazi snagu da krene dalje.

Na žalost je teško reći točno koliko je potrebno da se do zadnje faze konačno stigne...

hodala je polako, s noge na nogu, spuštene glave, spuštenih ramena…vukla se, a za sobom ona kolica za plac,
u stvari je petljala nekaj s njima, dok ih nije uspjela usmjeriti, prema ulazu u dućan..
i gledam ja nju, i čini mi se tužnjikava, u toj usporenosti, ali znatiželjna, jer gleda izlog
i ono što jesam primijetila na njoj je nos..dakle ok, ima taj i takav nos
nisam joj gledala u noge, nisam gledala u njene ruke
vidjela sam nju, nekako cijelu i zapazila jedino tu lanenu tuniku, obješenu, široku, al ne na onaj sportivo safari način,
već onak, nabačenu na sebe, pa nek je takva, dojam je očito nebitan, iako djeluje šlampasto neuredan, valjda je praktično, no nebitno
ja sam na tom njenom spuštenom, i dalje pognutom, malo zaklonjeno kosom, licu, vidjela samo taj nos…
i to je bilo ono glavno, fascinantno, jedino što sam „čitala“ iz njenog lica
a bio je to nešto kao nos prkosa,
(nećete vi mene samo tako otpisati, ja vrijedim, ja znam, ja sam takva)
kao nos zabadanja, (nema teorije da priznam da me zanima, ali me ipak zanima)
kao nos tuge, kao nos predavanja, (samljelo me, neću si priznati, ali samljelo me, a nisam ni primijetila kad)
ali i dalje njuškav, znatiželjan, na pomalo podrugljiv,ciničan način …
sa strane djeluje kao da je „ušpičen“... u tom svom njuškanju..
i ništa osim toga ne vidjeh, nikakav izraz lica, sve ravno, ništa se nije primijetilo, nikakav trzaj, pomak,
dignuta obrva, trzaj u kraju usnica, natruha smješka
ni kad je ušla u dućan i kratko odzdravila, vrlo lijepoj i ljubazno prisnoj dobrodošlici
u stavu- ehh tako je kako je, i sa tim se treba pomiriti, prihvatiti, što prije to bolje

ja eto vidjeh, i skoro da sam joj se javila, ali nisam,
jer nepotrebno je..

dakle also svašta.."veš mašina budućnosti.." je stvar (između ostalih vražjih novotarija)zbog koje odjednom ne znamo kaj bumo sa viškom vremena???..al nema veze, kaj danas više ni nema materijala koji bi se mogal iskuhavati u lužinama i ispirati na potoku i tuči o kamen ili rabiti rifljaču…o mrzloj vodi i posljedično artritičnim prstima i zglobovima da ne govorimo..o tome da ženska napokon ne mora biti klasična umorna pralja..i tsl..stvarno se ježim..
i to 'ladno napiše žena..školovana..

o uzrocima pretilosti..ne bih…jer je zabranjeno, nekulturno i nadasve necivilizirano jesti nekaj kaj ti srce zaželi, makar možda i ne smiješ, a kamoli se pri tome i „ubuciti“..jer naravno sve to košta zdravstvo, a onda i ove kaj uplaćuju u to isto zdravstveno, pa recimo takvi bi valjda zabranjivali..šta? jelo? masnije? meso? kobase, kulen, čvarke?
Debljinu? Kao proskribiranu prognati iz svog vidokruga ili takvima nesvjesnima i nesavjesnima ukinuti zdravstveno, pa onda kad ga ipak treba medicinska pomoć reći im:
-e nemere, nisi slušao, jeo si, nisi pazio da to radiš pažljivije, krepaj sad, ko ti je kriv?!!!

ti hedonisto jedan.. neumjereni, nezajažljivi, nepromišljeni i lijeni..kojem je još dosadno..pfuj niškoristi si

nije da je život van "kutije" nešto posebno uzbudljiv i različit od ovoga ovdje,
ako se izuzmu
izleti, večerice, šetnjice i romantika uz ponešto sexića

lude, nerazumne, očajne, zaljubljene, razočarane, ostavljene, izgubljene
same
i svaka se kune da je dala ama baš sve od sebe da to, taj njihov brak ,sa tim nekim,
a njim ,opstane i ostane, što zbog sebe, što zbog djece, ali najviše zbog njih dvoje,
jer one ih i dalje vole
a taj jedan,
ima mlađu i dijete s tom drugom, a doma, natrag, dolazi samo svaki dan na ručak
koji mu ona skuha, i dok on jede ona ga gleda i nada se da će se vratiti, a sve ostalo iz tog drugog paralelnog života, pobrisati, zanijekati, čudom nestati
a taj drugi
vara je već godinama, s nekima drugima, a kad ga se nešto pita, poriče, laže i viče,
u zadnje vrijeme kad ga suoči sa sms porukama, ponekad je tuče
i ona ga ne može očima vidjeti, pa je otišla, sa dvije vrećice i stvarima
ali svejedno čeka da je on nazove, da je nagovori da se vrati, da popričaju, da on pokaže kajanje, zatraži oprost, ponudi objašnjenje uz izvinjenje

i ni jednu nije smetalo ni zanimalo ništa,
ni kad se koji sa posla vraća, ni kolka mu je plaća,
ni svađe, ni mučna šutnja
smeta ih ta laž
poniženje
odustajanje

ovdje pribrajam i prijatelje i poznanike…
nisu „prostaci“
pod prostake smatram sve sa nedostatkom kulture ophođenja, ponašanja, nesvjesnih ili svjesnih kretnji, gesta..itd
dakle taj ili ti koji su sa mnom u društvu, neformalnom, formalnom, iskrenom, prijateljskom, intimnom..dakle ti..oni..
nikada se ni jedan nije okrenuo za nekom „drugom“,
ako je i bilo nešto slično, ja to svakako nisam primijetila
nikada nije vulgarno komentirao tu neku „drugu“, nepoznatu, poznatu...
nikada me na ikoji način nije stavljao u „drugi“ plan, a da bi se osjećala „isključenom“ ili da bi mi bilo neugodno…
o gestama, kretnjama, nesvjesnim, svjesnim..tipa kopanje nosa, češkanje i sl..da ne govorim..
isto tako iako sam ne htijući,par puta bila u toj situaciji, da naleti neki njegov poznati, „prijatelj“ i sl,
koji
dođe i lagano je provokativan ili podrugljiv prema tom, njemu,
a neizravno ili izravno se upucava meni…u smislu, ja sam "bolji od njega"
a njega radi, predamnom.. „komičnim“, „smotanim“
ja nikada nisam prihvaćala takvo ponašanje..
ili sam ga totalno ignorirala, do okretanja glave,
ili sam vrlo direktno, ali negativno, odgovorila…
sam da znate vi koji niste sigurni
tak se ponaša kad si u društvu…drage osobe, prijatelja, poznanika..itd..

dobivala sam ih, pisala
godinama u nizu
jedno dobiveno jedno poslano i smjenjivala su se…
u danima kada je postojala odvojenost kao moranje
u tjednima kad je to bio jedini dokaz misli, pripadanja
godinama, dok je trajalo, a onda ponekad samo zato što je zaista bilo lijepo
dobiti pismo, mirišljavo..od žvake koja je poslana uz to pismo
kao i ono krvlju napisano, skroz ludo romantično
i ona pisma koja su napisana i nisu poslana, a onda poštar donese sva tri
i kolaž razglednice koje smo sami radili, a na kojima je pisao samo stih te neke pjesme koju smo slušali,
pa smo raznježeni, umireni, sretni
a najnovija su se držala pod jastukom, i ponovo i ponovo čitala
i skupilo ih se zbilja gomila..i sva su sačuvana
u jednoj velikoj starinskoj kutiji za šešire, povezana vrpcom
izmiješana moja i njegova

valjda je tako bilo zapisano

rekla sam da ću te naći
doći
ali tada, bio je snijeg, bilo je ovo, pa ono
bilo je- vrijeme
rijetko prođe dan da te se ne sjetim
i nisam fer, jer svaki puta ti opet velim
nisi fer
prerano je
i toliko toga bi se još imalo za reći
poslušati, zagrliti, poljubiti
svejedno, našla sam te
ipak
razveselilo me to što sam vidjela
uz suze
rastužilo me to što sam vidjela
nepovratno

4ž

ali ne, pa ja se informiram kroz ovo kroz ono, ma pa nisam fokusirana isključivo na net,
ja čitam knjige, ja se družim, ja imam „život“…
a onda se laptop zblesa, onak usprkos i unatoč svemu pokupi nekaj,
i sve se iskomplicira, pa se odnese na popravak…
a za to vrijeme se živi „život“, pa se svakih 3-4 sata uhvatim,
da idem samo škicnut kaj ima novoga?
gdje ono nešto, a pametno piše?
koji je ono bio naslov onog članka?
čekaj, a autor onoga je bil?
kaj se događa na iskri?
i sve tak, krenem, i skužim, ..a a nema..jok..ništa…
a kao ja sam skontrolirana, nije baš da sam zakačena..i svi oni izgovori,
ma samo na pol sata,
samo da pogledam ovo, ono,
ma neću sad zasjest…
ispadne čista samoobmana
i zaista sam lik iz one karikature…
„ja volim svoj kompjuter, jer u njemu žive svi moji prijatelji“

dakle naravno, ima se priča za javnost, koju se može mirne duše priznati i mami….
a ide otprilike ovak..
da bio je jedan, prva prava ljubav, ali bili smo jako mladi i blesavi,
da, bio je drugi, koji je bio ljubav nad ljubavima, ali sile zla (i/ili njegova mama) urotile su se protiv vas, pa niste završili pred oltarom i
…sadašnji.. da, mucice moja, ti si taj…

a ima onih koji se ne računaju, ili ih se zaboravi, jer nisu zadovoljili,
( khm da… razlog je upravo to što ste pomislili)
a ima onih kojih se sjetite samo uz Sinatrinu pjesmu „ strangers in the night.“…
ali se nikako ne možete sjetiti imena….( kak ono? nešto sa…)…
ali da bi se uistinu dobro osjećali u tako nekom samo vama znanom podvlačenju računa
potrebno je u škrinjici sjećanja imati:
jednog koji vas je toliko obožavao, a vi ste mu iščupali i izgazili srce, da je zauvijek osuđen na patnju i tihi jecaj iz grudiju za vama savršenom, nedostižnom…pa se nikada nije oženio..
jednog koji vas je toliko volio, ali vas je život razdvojio, da je prvorođenu kćer nazvao vašim imenom…
jednog koji je u vrlo zrelim godinama upoznao vas, mlađahnu, pa želeći upiti vašu mladost, radost, polet i duh vječnosti, umalo što nije (ili je) doživio srčani udar..i sa svakim udahom i srhom čežnje na usnama izgovara po n-ti puta….
ma gdje si bila prije X godina…


2007.

alooo curke, društvo, lijeve, desne i one prave
nemmooojjjteee ako boga znate..(eto jel se ovo računa pod.. prestanite i please i nemojtee)a od jedne agnostikice
alo
alo dajete im materijala
alo dajete im života
aloooo
a zakaj si to delate?
a da se napijete?
vode, alkohola, tableta
pa prespavate, a kažu... jutro je pametnije od večeri
a ujutro se pogledate u špigl, nasmijete sebe u ogledalo, pa sebe cmoknete onako feš našminkane,
sređene i visoko podignute glave
a?

a ostatak publikuma bu zaboravilo kaj je vidlo
opće mi niš nije jasno ali vidim da.. ni dobro, bormeč ni

Ah, predvidljivo
...napušten, jadan, djetinjstvo provedeno u tvorničkom krugu.
Rane, strah i stalno odbacivanje definitivno je ostavilo traume koje su trebale psihijatrijsko liječenje.
No, ljudi koji su ga udomili, smatrali su da briga, pažnja i ljubav koju je dobivao... no, da će to biti dovoljno....za oporavak.
Sve je počelo iznenada...pubertet je i njega uhvatio, a sa pubertetom i momačka znatiželja.
Često bi se u predvečerje iskradao kroz dvorišta, preko malih vrtova i cvjetnjaka. Isprva je samo promatrao taj svijet, razuzdanog večernjeg života, zločestih kvartovskih dječaka.
S vremenom je aktivno sudjelovao u momačkom dokazivanju, pale su i male tučnjave, čarke, pokoja ogrebotina uz mnogo buke. Bilo je i nekih pokušaja približavanja suprotnom, privlačnom spolu. Igre nadmudrivanja , obigravanja oko vrlo ljupke susjede, koja se nažalost ...vrlo brzo odselila iz kvarta.
I što im je preostalo, tim momcima uličarima, nego da vrijeme troše smišljajući međusobne gadosti.
Zov prirode čini svoje.
A onda je došlo rano proljeće i igra je postala gruba. Znao je ulijetati u kuću, širom otvorenih uplašenih okruglih očiju, bježeći pred njima, nekolicinom starih iskusnih mačora.
Jedne noći nakon strašne buke, skoro polomljenog prozorskog stakla i molećivog pogleda za pomoć, u tamnim očima ogledao se strah i saznanje. Bio je napastovan, sexualno.
Došlo je ljeto a on se nije ni pokušao othrvati svojoj prirodi. Dijelom se prepustio inerciji, a dijelom je uživao. Zvali smo ga, čekali, očekivali. Posjećivao nas je još samo ponekad. I dalje crn, ali vidjelo se i da je brižno njegovan, uglađenih kretnji, istančanog ukusa. Kesten pire sa šlagom je i dalje bila njegova omiljena poslastica.
Prolazeći pored jednog lijepog cvjetnog dvorišta, ugledali su ga, kako se izležava na crvenom plišanom jastučiću
u barbie-lutka kolicima...sa roza velikom satenskom mašnom oko vrata.
Uživao je u pažnji kojom je okružen,u dječjoj pjesmici, barbie lutkama, šarenim mašnama, majušnim šalicama za čaj. Okupan suncem zadovoljno je preo dok se njime zabavljala mala djevojčica nutkajući ga keksima i mlijekom.
Naš mačak prihvatio je svoju prirodu i odlučio napraviti iskorak, te uživati bez srama ili osjećaja krivnje u onome što je. Coco homosexualac.


(23.03.2007)

i brašno prosipavala, a tramvaji nisu vozili preko trga..pa se išlo pješice..
a na trgu bio na najjače odvaljen neki ludi tehno ritam, sa kamiona, onaj i onakav u kojem ti bubrezi poskakuju i korak nesvjesno upada u to ta dam ta dam ta dam..
i sve je bilo veselo i zabavno i ludo i ok, dok su ih snimali za te neke kronike i dnevnike,
dok je policija sve budno pratila, a hitna sirene nije palila
i svi ti zabavni natpisi na šarenim majicama..koje su nosili poneki teturavi, zagrljeni, nasmijani,
poneki pametni i lukavi pa crno vino presipavali u cola flaše..i smijali se, dovikivali, zviždali, grlili, pa pitali one koji sjede da jesu li dobro
a meni skoro suze krenule, a srce postalo veliko i sretno...koliko mi je bilo drago vidjeti svu tu veselu djecu, kako plešu
puni entuzijazma, vriske, cike, smijeha i alkohola...

pa kaže:
"Pročitala sam intervju sa Hrvojem Hegedušićem koji u svojoj sedamdeset i osmoj kaže: “Svima nam treba da budemo voljeni.” Jes! Moj najdraži šansonijer je napustio ženu od sebe mlađu dvadeset godina, kako ta žena prekrasno pjeva, i krenuo u novi život.
...Nabavio je brod u Novom Vinodolskom, iz teksta se iščitava da će se na tom brodu ljuljati sa ženskom od sebe mlađom jedno pedeset godina. “Ljubav moraš zaslužiti i predati joj se. Pa koliko traje da traje.” To, majstore! Ploviti treba! Ljubiti treba! ...Nema medija koji nije pozdravio herojski čin našeg Hrvoja. Očekivano.
Ljudi vole čitati priče o herojima. Priče o poznatim jebačima. Hegedušić mi je prodao recept za sreću. Treba ostvariti svoje snove...itd.."v rudanblog