zanimljive priče

Mirno more nikad nije stvorilo vjestog mornara

Bol potice covjeka da misli.
Misao cini covjeka mudrim.
Mudrost cini zivot podnosljivim

Nikad se ne raspravljaj s budalom – ljudi neće uočiti razliku.

Nikad mi neće bit jasni ljudi koji su u svemu naj
i onda kao pljuju po drugima. dal ih je bolje ignorirtat ili uć u raspravu

Kad se udje u pogresan vlak, sve stanice su krive.

slušam Sandija http://www.youtube.com/watch?v=gKeGKUe-KcI i razmišljam o sebi


U životu svom ja ne bi ništa mijenjao
I da mogu istim putem ja bih krenuo
Okrenem se tek ponekad za sobom
Evo lud sam bio samo za tobom
Samo za tobom



imo sam priliku i propustio sam

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

U Kini je nosac vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na stapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila ostecena, a druga je bila cijela. Iz ostecene posude voda je curila cijelim putem prema kuci.
Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosac donosio kuci mnogo vise vode nego u ostecenoj, a ostecena se posuda zbog toga sramila.
Jednog je dana ostecena posuda rekla svom nosacu: ''Sramim se jer ti ne mogu sluziti onako kako bih zeljela.''
Nosac joj odgovori: ''Jesi li primijetila da cvijece cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato sto sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijece na tvojoj strani puta. Svaki si dan ti to cvijece zalijevala. Vec dvije godine berem to cudesno cvijece koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijece ne bi radovalo iz dana u dan.''
Pouka:
Svatko od nas ima svoj poseban nedostatak.
Svatko je od nas na neki nacin ostecena posuda, ali upravo ti nedostaci cine nas zivot zanimljivim i vrijednim.

Prihvatimo se takvima kakvi jesmo i trudimo se s veseljem traziti pozitivne osobine nasih ukucana, prijatelja i suradnika.
Ustanovit cete da bas svatko ima nesto dobro u sebi!

Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji. Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je, uvek tako luda, predložila: "Hajde da se igramo skrivalice! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osećanjima." INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši prećutati, upitala: "Skrivalice? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim brojanje, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik."
ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikad ništa nije interesovalo. Ali, nisu se svi hteli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio da predloži igru. OPREZ nije hteo da reskira.
"Jedan, dva, tri", počela je brojati LUDOST. Prva se sakrila LENJOST, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senku USPEHA, koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za nekog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. DIVOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe! LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je LUDOST izbrojavala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milion!", povikala je LUDOST i započela potragu. Prvu je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo da je pčelinja košnica.
Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU. Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu.
Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TESKOBU u izgubljenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali. Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je već bila besna, ugledala je ručičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je LJUBAVI oči. LUDOST nije znala šta da učini. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali LJUBAV je postala slepa. Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti, i na kraju odlučila da zauvek ostane uz LJUBAV i da joj pomaže.
Tako je LJUBAV ispala pobednik nad osećanjima, ali je ostala slepa, a LUDOST je prati gde god ide.

ZIVOT JE KRATAK, ZATO KORACAJ POLAKO I NIKADA SE NEMOJ KAJATI. PAMTI SVE STO JE LJEPO, ALI NE ZIVI OD USPOMENA. VOLI, ALI NE PREVISE, VEC POLAKO I ZAUVIJEK...

Čovjek nije nikada toliko nesretan kao što misli, ni tako sretan kao što se nadao da će biti.....a kundera kaže; ...potrebno je tako malo, potreban je samo dašak povjetarca da se stvari malo pomjere i da se ono za što bih trenutak ranije čovjek dao život pokaže kao besadržajna besmislica.

Većina ljudi znatno više će lagati ako su uvjereni da ne mogu biti uhvaćeni u laži. Kako je komunikacija putem Interneta ponudila oblike komunikacije u kojima sugovornici mogu ostati potpuno anonimni, ovo kod njih stvara dojam sigurnosti. Posljedica toga je da iznimno velik dio ljudi u anonimnoj komunikaciji putem Interneta GOTOVO ISKLJUČIVO LAŽE

Živio u kanalizaciji mali crv...


Živio i pojma nije imao da neki žive i drugačije...
Jednog dana, nađe on neke stare novine...


Počne čitati, čitati, čitati...
Pa zaprepašteno upita tatu:


Tata, je li točno da ima crva koji žive u jabukama...?!
Točno je, sine..., odgovara tata...


A, je li točno da neki crvi žive i u mesu...?
I to je točno, pile tatino...


A, ima ih i u salami...!
Ima dijete moje, ima...


Pa, zašto mi onda živimo u ovim govnima...?!
Zato sine, što je ovo naša domovina...

Mladi kralj Artur je bio iznenađen i uhvaćen od kralja susjednog
kraljevstva dok je kriomice lovio u njegovim šumama.Kralj ga je
mogao ubiti na mjestu jer je to bila kazna za sve one koji bi krali
na kraljevu posjedu, ali on ustuknu pred Arturovom mladošću
i simpatičnošću i ponudio mu je slobodu u zamjenu za odgovor na
jedno teško pitanje.
Šta ustvari žele žene?


dal je to ikad iko sazno


Ovakvo bi pitanje ostavilo bez riječi i najstarije mudrace i mladom
Arturu se činilo da je nemoguće odgovoriti na njega.
Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umrijeti obješen,tako da se
vratio u svoje kraljevstvo i počeo ispitivati svoje podanike.
Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim
sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom , sa svima.
Ali, niko mu nije dao zadovoljavajući odgovor.
Međutim, svi su mu savjetovali da potraži odgovor kod stare vještice,
jer ga je ona jedina i znala.
Cijena bi bila velika, jer je stara vještica bila nadaleko poznata po
svojim preskupim uslugama. Došao je konačno i zadnji dan godine
i Artur nije imao drugog rješenja već da razgovara sa vješticom.
Ona je pristala dati odgovor, ali u zamjenu za slijedeće:
želi da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog
stola i Arturovog najboljeg prijatelja.Mladi Artur je uplašeno gledao;
bila je gobava i užasno ružna, imala je jedan jedini zub, širila je oko
sebe takav smrad koji ga je tjerao na povraćanje i ispuštala je
neobične krike i zvukove.Nikad Artur nije u svom životu vidio
odvratnijeg stvorenja.Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja
da oženi ovo stvorenje, uplašio se i odustao.
Ali Sir Gawain je saznao što se dogodilo i odlučno rekao da je
žrtvovanje za zivot svog prijatelja i za očuvanje Okruglog stola vrijedno
toga.Najavljeno je vjenčanje, nakon čega je stara vještica u svojoj
paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!"
čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku
mudrost i da je potpuno u pravu.
Isto tako, da je i mladi Artur spašen. Tako je i bilo.čim je čuo odgovor,
kralj susjednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu ipravo na život.
Vjenčanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko
više od Artura nije osjećao i olakšanje i težinu u isto vrijeme.
Sir Gawain je bio nasmiješen sve vrijeme, ljubazan i pun poštovanja, po
svom starom običaju.
Stara vještica je napravila pravi skandal svojim najgorim načinom
ponašanja: žderala je kao zvijer, bez upotrebe pribora za jelo-rukama
i uz to proizvodila zastrašujuće urlike i zvuke, a da ne spominjemo
nepodnošljivi smrad.
Konačno je došlo i vrijeme prve bračne noći i dok je čekao svoju
mladu da mu dođe u krevet...
Gawain je ugledao kako mu prilazi najljepše žensko stvorenje koje je ikad
u životu mogao zamisliti.Sav očaran je upitao što se dogodilo,
na što mu mlada djeva odgovori da je to ona, vještica,
ali da ce pola vremena provesti s njim kao vještica, a pola kao mlada
djeva i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vrijeme.
Isto tako, upitala ga je koji njen izgled želi preko dana, a koji preko
noći. Koje okrutno pitanje!
Gawain je požurio sa razmišljanjem.
Da li da preko dana ima divnu djevu koju ce moći svima pokazivati bez
straha i srama,a noću u intimnosti svog kreveta imati zastrašujuću vješticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vješticu, a trenutke bračnog
sladostrašća provoditi sa divnom djevom???


Sta biste vi izabrali?

Plemeniti Gawain joj je rekao da joj on dozvoljava da sama odluči.
Čim je to čula, vještica je rekla da ce uvijek biti u obliku mlade djeve,
i danju i noću, jer ju je on poštovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog
života.
<!--[if !supportLineBreakNewLine]-->
<!--[endif]-->Koja je pouka ove priče?


Nije bitno da li je žena lijepa ili ružna.
U biti...........uvijek je vještica.

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koje drugo biće na ovoj Zemlji. Od trenutka kada napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Tada se uvuče među divlje njegove isprepletane grane i pjevajuči ubode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn. Dok umire njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od bilo koje druge ptice. Cijena te pjesme je život gdje svi zastoje da slušaju, a Bog na nebu se osmjehuje.



Dal i mi to radimo ..... dal kad umre ljubav umre dio nas ... al mi to ne priznajemo sebi ni drugima

JER ONO NAJBOLJE U ŽIVOTU MOŽE SE DOBTI SAMO PO CIJENU VELIKE BOLI !!!

Živimo dan po dan, ali recite možete li izdvojiti neki događaj ili trenutak koji ste zapamtili,a dogodio se jučer ili danas?? Možda ćete i moći izdvojiti neki događaj koji se dogodio,ali da vas isto to pitam za mjesec dana mislim da se nebiste sjetili... Istina je da naš život obilježavaju trenuci koji su nam oduzeli dah,kao što naslov kaže. Iako živimo dan po dan, mislim da ipak živimo u tim trenucima koji su nam oduzeli dah i nas same... primjerice, kad nekoga jednom zavoliš teško ga je zaboraviti i sjećaš se svih trenutaka koji su se desili sa tobom osobom kao da su bili jučer,a možda su bili odavno... ali mi ih pamtimo i uvijek volimo prepričavati drugima te trenutke. Zašto?? baš zato jer su nam oduzeli dah... jer su naš život učinili vrijednim življenja.nevjerojatno je koliko nam neki proživljeni trenuci u životu znače. I vi volite nekoga i živite za trenutke koji su se desili... i živite za trenutke koji će se ponovo desiti. Živite za osobu koja će jednom doći i učiniti isto što i osoba prije nje,oduzeti vam dah. I opet ćete živjeti za trenutke. ili za trenutak. Isto tako događaju nam se stvari koje bole i trenuci koji su nam oduzeli dah,ali u negativnom smislu. I to je život,samo s druge strane. I opet živimo u tom jednom trenutku duže vrijeme,jer ga je preteško zaboraviti. Istovremeno živimo u više trenutaka koji su nas slomili,usrećili,borimo se da zaboravimo,i dugo zaglibimo tamo... ali i to je u redu, ponekad treba vremena da se zaboravi. ali isto tako potrebno je upaliti svijeću nade.

"Bolje i jednu svijeću zapaliti,nego proklinjati mrak"