TOLIKO TEATRA

IMA LJUDI KOJI NE MOGU NIKADA BITI PRAVO SRETNI.ZA
NJIH  SRECA OVISI O TISUCU MALIH STVARI,I UVIJEK IM NESTO NEDOSTAJE.
ONI ZABORAVLJAJU DA SE SRECA SASTOJI IZ MNOGO DIJELOVA.UVIJEK JE NEKI DIO PREKRATAK.
ZLO JE AKO BUDU MORALI CITAV ZIVOT CEKATI NA JEDAN DIO KOJEG NEMA.
ONI SU SLIJEPI ZA MNOGE DRUGE DIJELOVE S KOJIMA BI MOGLI BITI SRETNI.
ALI IH NE VIDE,TE MALE,OBICNE STVARI!!!

              PITI BEZ ZEĐI,
              VODITI LJUBAV U SVAKO DOBA,
              TO JE SVE GOSPODO CIME SE RAZLIKUJEMO
              OD ZIVOTINJA!!!

                          TOLIKO TEATRA
Neki ljudi kad napuste svoja cetiri zida i pođu među ljude,uspinju se na visoko postolje,na nevidljivu pozornicu.Misle:sada su reflektori upaljeni i usmjereni na mene. I dok sve drugo tone pred njima u tamu,oni uzivaju svjetlo reflektora:gledajte ovdje sam ja ,ovdje je moje JA!
Koliko puta u danu kazemo:JA! Cudili bismo se zbog tisucu puta izgovorenog JA. Kako brzo sami sebe isticemo kada razgovaramo s ljudima! Kako rado usmjeravamo reflektore na sebe kada razgovaramo s drugima!
Toliko teatra-zar nije smjesno? Zar nije puno jednostavnije sici s tog visokog postolja i i skljuciti reflektore?
Postat cemo sretni tek kada se oslobodimo smijesna lova za umisljenom velicinom,za neprestanom paznjom svojega maloga JA! Mozemo uciniti oslobođavajuci korak prema drugome,prema nekom covjeku iz nase blizine,prema nekome tko mozda dugo na nas ceka!!!