parablog

čitala sam nešto o anarhizmu i nasilju
i još ponešto o kulturi kolaža.
jedni su umislili da oslobađaju ljude
od morala i etike izgrađenih u laboratoriju.
drugi pak da oslobađaju
od nemorala i neetike
izgrađenih u laboratoriju,
isto.
treće pak gone totalitarističke strukture
koje se ne mogu razbiti,
već im se može samo suprostavljati.

je, kaže robi.. nema koka-kole, ali tu je pepsi-kola umjesto nje. izgleda drugačije, ali je okus isti.

Link :))

na pletenoj stolici
ispred proljetnog pejzaža
sjedim ti ja.

Link

leonora je sinoć vidjela sveto trojstvo. supermena, betmena i robina. i to kad se vratila kući iz snova napornog dana. zatekla ih je kako se friziraju u njenoj kupaoni. kasnije su razrađivali strogo povjerljive informacije. ona im nije rekla ništa a oni su njoj rekli sve. postoji tek šačica pravih ljudi izvan stripa. svi ostali su ili marsovci ili heroji ili roboti - programirani da misle kako su heroji.

Link

:)

"gutaj, no!" prolomio se krik u arkadi miroljubivog kuropušačkog salona. i konsuela bješe uhvaćena za vrijeme racije dok je jednim okom šarala marala a drugim čitala gandijevu autobiografiju "muda od labuda":) "odjebi tog pavijana" rekla je sama sebi kad ju je napustila snaga i kad je pala na patos da se najzad odmori.

prilagodili vlado, vojo, duško & co, a čitala ja.

Link

Ovu mi je knjigu nedavno poslao Davor u PDF-u. Fora su pričice :) Jedna od njih ide ovako:

"Ne mogu", rekao sam mu. "Ne mogu!" Siguran si?" upitao me on.
"Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sjesti pred nju i reći joj da mi je žao... Ali ne mogu."
Debeli je sjeo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmiješio se, pogledao me u oči govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam rekao mi je:
"Dopusti da ti ispričam..."
Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo pričati: Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage... Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: "Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.

Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku
slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega... Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...

Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.

Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: Ne mogu i nikad neću ni moći."
Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao, sjeo na pod ispred mene i nastavio:
"To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao.
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem... Svim srcem!"


(Jedan Link za dobro jutro preko cijelog ekrana za moje cure i za moje dečke :) )

češljam čekićem po kućama.
ako ovaj log bljeska, tada i vi ispunjavate uvjete za sudjelovanje u službenom programu green card lottery!
eto.



Link :)))

Link

da nisam danas našla dorin dnevnik, riskirala bih saznanje da nismo sami. ide ovako: jutros sam se probudila ko najgora budala i odmah sam se javila na natječaj (...) izvukla sam pitanja i radi koncentracije popela se na ozračje, a orkestar HRM je svirao koračnice. najviše su aplauza dobili za kompoziciju "beskrajno je more", čiji tekst glasi: "patkice, patkice, patkice češljaju kosu prema dolje, najljepša su naša polja, bit će bolje, bit će bolje" (...:) kad sam došla kući, na vratima je stajao ljubiša dalanović, a malo dalje, reklo bi se, potpuno nezainteresirano stajao je pitagorin poučak. prišla sam poučku, zagrlili smo se i ja sam rekla: "da li se sjećaš?". oči su mu se zacaklile, gutao je pljuvačku, zatresla mu se brada, a onda je eksplodirao. dalanović se bacio, pokupio katete i hipotenuzu, a meni je rekao: "eno ti kvadrati i gibaj!".

đermano je super. šta jest jest. :)

biti će čudno ovdje šetati parkovima. stolice na rasklapanje - nestale. lutajući ljubavnici - nestali. bakice u svojim nedjeljnim šeširima - nestale. prazan prostor i spokojna vrsta odmora. biti će stvarno čudno šetati ovdje, lagano hodati oko pustih podija za orkestar, čekati desetljeće i šaljive nove dolaske.


Link

jednom davno, iza sedam gora i iza sedam mora, živio je jedan čovjek. izradi on olovku i prije nego je stavi u kutiju i pošalje u svijet, ovako joj reče: postoji pet stvari koje trebaš znati prije nego napustiš ovu kuću. dobro ih zapamti i postati ćeš najbolja olovka koja možeš biti.
olovka kimne i načuli i grafit i gumicu.
prvo, moći ćeš činiti mnoge lijepe stvari ako dopustiš nekome da te drži u ruci.
drugo, s vremena na vrijeme osjetiti ćeš bolno oštrenje, ali to će biti potrebno kako bi postala boljom olovkom.
treće, moći ćeš ispraviti bilo koju grešku koju počiniš.
četvrto, najvažniji dio tebe biti će onaj koji je iznutra.
i peto, morat ćeš ostaviti trag na svakoj površini na kojoj se nađeš. bez obzira na uvjete, nastavi pisati.
olovka prihvati sve što joj je rečeno, obeća da će se uvijek sjetiti njegovih riječi i uđe u kutiju spremna za pustolovinu :))

ukoliko ste se tek probudili, obavještavamo vas da je dan sunčan i topao, sa tendencijom da takav i ostane. more je mirno, a vidljivost dobra. hvala na pažnji i ugodan vam nastavak putovanja.

Link

naravno, pokušala sam mu reći
ali on okrene glavu bez izvinjenja.
rekoh mu da nebo juri sunce
a on se osmjehne i reče:
"kakva korist od toga."
opet sam se osjećala kao demon
pa rekoh:
"ali, ocean istjeruje ribe."
ovog puta on se nasmija
i reče:
"zamisli da su jagode
odfurale u planinu."
nakon toga
znala sam
da je rat počeo.
ovako smo se borili:
on: "kolica s jabukama
kao drška od metle
pucketaju i rascjepljuju
stare nizozemske cipele."
ja: "munja će udariti u stari hrast
i osloboditi gnjev."
on: "ljuta ulica bez imena."
ja: "ćelavi ubojica! ćelavi ubojica!"
on reče, zaista razljućen:
"vruće peći! gas! kauč!"
a ja, samo se smješkajući, odgovorih:
"znam da bi bog okrenuo glavu
kad bih ja sjedila mirno i mislila."
završili smo otapanjem,
mrzeći zrak.

Link

Link

Link

obzirom je poznato kako su ljudi kroz povijest uvijek kreativno reagirali na nadolazeće krize, počevši recimo od kabaretske dekadencije koja je kulminirala tamo negdje prije drugog svjetskog rata, preko političkih karikatura i ezoterije koja je preuzela ulogu religije (č/p), pa sve tamo do neobuzdanog rasta industrije i posve novih, gotovo anarhističkih umjetničkih ideja, slijedi jedan nadasve kreativan krizni log:

Link



:D

"postupno će se razvedriti, pa će veći dio dana biti barem djelomice sunčano. vjetar slab do umjeren sjeverozapadni. jutarnja temperatura zraka od -4 do 0, a najviša dnevna od 2 do 5°C."

Link

na grupnoj terapiji "sutra ne postoji" iscijedili smo sljedeće: što god učinio bit će beznačajno, no veoma je važno da to učiniš.

so play it again, hal! :)