Gdje je moje mjesto?

 
 Imam neobičnu, bajkovitu želju-sresti muškarca kojeg ću htjeti upoznavati i koji će isto tako željeti upoznavati mene. Da, upotrijebila sam trajni oblik glagola-upoznavati. Upoznavati ga polagano i sa radošću.
 
Nisi mi se svidio u prvi tren. U stvari jesi, ali smo na trenutak, na sekundu, dok nisi progovorio, dok se nisi nasmiješio, dok nisi postao osvajač. Osvajače ne volim. Osvajanja su uvijek nasilna. Petar Veliki je Petar Grozni.
 
Iznenađuješ me, tvoj razgovor mijenja smjer, smiješak postaje prirodan, ne osvajaš više. Zar se mojim očima tako očito vidi: ne osvajaj, zadobij me! Ako možeš, ako znaš.
 
Dopuštaš mi da pričam, slušaš me! Jedan si od rijetkih. Da li razumiješ Malog princa i lisicu ili se samo praviš? Možda zvuči jeftino, možda otrcano, ali meni je važno. Ne, Alkemičara ne volim.
 
Čitaš li između redova? Čitaš li sa usana? Treba mi tvoja predaja. Polaka predaja. Nije to predaja vojnika, borca, ne, nema poraženih. Jer samo onome koji se meni preda ja se mogu predati.
 
Predaj se, ali nemoj odavati tajne. Ne odmah. Dopusti da ih polako otkrivam.
 
Još uvijek na vrijeme možeš pobjeći, sakriti se. U svakom trenutku možeš ostati neotkriven do kraja i započeti neka druga osvajanja onih koje žele biti osvojene. Ili ostati sa mnom.
 
Pričaš o zanimljivim stvarima. Ne pričaš samo sebi. A toliko saznajem. Znam li i ja čitati sa tvojih usana? Želim da sam na trenutak slijepa i da dodirom čitam sa njih. Poljubio si me! Kako si znao?
 
Čitaš me prebrzo! Stani, uspori!
 
Zašto se ovaj restoran tako rano zatvara?
 
Voziš me mojoj kući, stavljaš mi prst na usta i kažeš: Šuti! Kažeš mi: Nemoj mi ispričati sve. Kažeš mi: Još toliko puta te želim čuti! Kažeš mi: Kada mogu opet doći da te slušam?
 
Htjela bih reći: Uvijek!  Kažem: pa… javit ću ti! (oh, tako bih htjela da me ne ostaviš samu ispred kuće).
 
Parkiraš ispred kuće, izlaziš, otvaraš mi vrata i pružaš ruku. Zahvaljuješ na vremenu provedenom sa mnom, ja zatvaram oči i pitam se da li mi u mraku možeš opet čitati sa usana. Osjećam tvoj dah na uhu, i tvoje tihe riječi me tope: Lijepa si, lijepa si i duhom i tijelom. I nježni poljubac na vrat, tik iza uha. I otvaramo oči trenutak prekasno da te zadržim.
 
Odlaziš, mašeš mi iz automobila.
 
Kada, pitam se?
 
Večeras! Šaljem SMS-om. Ja kuham, tvoj odgovor.
 
Čini mi se da sada želim svaku večer drugo jelo. Iz tvoje kuhinje.

Sanjati znači živjeti u snu, živjeti znači ispunjavati snove. Vodim te, vodim te u polja nježnosti. Skini se, budi bosa, samo kratke hlačice i topić ponesi. Da te lakše slučajno dodirujem. A i na barci kojom krećemo više ti ni ne treba. Nahranit ću ti dušu na moru osjećaja. Pričaš mi dok barka lagano klizi prema maloj i pustoj uvali. Smijem se. Podbadam te. Smijemo se zajedno. Ne mogu izdržati, poljubim te brzo lagano, dok se smijemo, u obraz. Puštaš i praviš se kao da neprimjećuješ. Stigli smo. Sidrimo se. More je prozirno, pijesak se sjaji na dnu. Skidaš se. Topić i hlačice. Otkopčavaš grudnjak. Volim se kupati gola, kažeš. Gledam te dok se skidaš, gledam te kako skačeš umore. Hajde, zoveš me. Hajde sramežljivko. Smijem se i skidam kupaće. Skačem. U more, k tebi. Plivamo. Lovimo se. Ronimo. Potpuno goli. I slobodni. Iscrpljeni hvatamo se za barku. Pomozi mi, kažeš, pomozi mi da se popnem na barku. Pomažem ti, guram te, i dok dižem te u guzu poljubim te. Osmjehneš se, ali šutiš. Ulazi, govoriš mi, što čekaš, popni se!Neugodno mi je, malo sam se uzbudio odgovaram. Smiješ se, želim te vidjeti, sada, baš sada, evo ti ruka.Prihvaćam ruku, penjem se, gledaš me, smijemo se. Legnimo, neka nas sunce još malo zagrije. Na leđa. Ležimo na barci. Držiš me za ruku, moj ud strši prema nebu, smijemo se...

 
Volio bih da sam konj, ali da me ne jašu. Jurio bih bez prestanka.
Volio bih da sam orao, ali da me ne truju. U janjcima bi uživao.
Volio bih da sam bik, ali da me ne kolju. Sve bi krave bile moje.
Volio bih da sam klokan, ali da me ne ubijaju. Sve bih prepreke preskočio.
Volio bih da sam jelen, ali da me ne love. Imao bih prekrasno držanje.
Volio bih da sam slon, ali kljove da mi ostave. Bio bih tako gord.
Volio bih da sam delfin, ali u mrežama da ne stradam. Igrao bi se bez prestanka.
Volio bih biti puno toga, ali da me nitko ne proganja. Radio bih tada svašta.
Part II komentar na komentare
Volio bih da sam magarac, ali da mi nitko ne natjeruje. Nirvanu bih postigao.
Volio bih da znate, da ima jedna koja ovog konja može da jaše. I da tom konju to baš paše.

 
Danas njegujem cinizam i sarkazam.
I, jebote, stvarno pali. Samo vrijeđaš druge i postaneš zvijezda.
Misija ispunjena. 100 komentara. A ne kao kad pišem pametno.
A svima koji su se javljali komentarima na ovaj blog: Fuck it, kad je jače od nas. I mene.
 

Mislim da su bili i usklicnik i upitnik. Zajedno.
Ti stvarno ne znaš drugačije nego da ga lupiš?! rekla mi je  mama kad sam lupio našeg psa nakon još jedne njegove nepodopštine.
Zbilja, znam li drugačije?
Nisam znao drugačije, ali sam odlućio da necu nikad više onako kako znam.
Od tada ga nisam lupio. (imao je 4 mjeseca, sada ima 8 godina)
Prijetelji se ne tuku. Niti vode na lancu. Ni ne dresiraju.
Prijatelji se vole. I poštuju. I jedan drugome uvijek obraduju.

 
Molim vas, NEMOJTE pogledati moj profil.
Unaprijed hvala što NECETE komentirati ovaj blog.
Bart

Pjesma za malu djecu i samog sebe, meteoropatija sa klasičnim simptomima. Riječi: svemir nije beskonačan...mi ga ne znamo odrediti hodajući gradom, a na onim poljima koja tako volim ,tamo ostaje moje biće, jedan sonet šala-mala zbog onih finih sto,što izdao je Pablo o svom trošku i zato ovo je jedna vrlo duboka pjesma nastala iz straha jer je plaha i što se boji dubine, stara tri stotine godina a Tin mi sa nebesa prstom maše. Nepoznati gospodin M. i jedna ozbiljna priča za vrlo ozbiljne ljude s najozbiljnijom namjerom a sve zbog mojih jabuka, dječji stihovi sklepani lošom manirom i sa pretenzijom, iz dana kada sam bio mlad i neupućen, egzibicionizam s šarmom ili kako već sam zaboravio taj prvi korak ili metaforički, tableta za spavanje jer bez ljubavi on je nitko i ništa, i zato, zato ovo sam ukrao dotičnoj i  dodao autocenzuru: Virtualna pozornica ili nova varijacija na staru temu, a sve zbog velike vlažnosti u zraku i zato što se znojim, treće zrno mekoće, vrlo naivno i istinito.  Bart ne kradi jer nema naslova....da ga ne ukradu Celestin, drugo zrno mekoće i puno tišine zato jer tako si lijepa obučena u dugine boje. Čudna pjesma, nesuvislih misli s jednom željom i jednim grijehom koji počinje ne znajući za zrno mekoće i posipanje laticama crvenih ruža u ime onih koji ne ljube zlatni okvir. Poncije, pranje ruku i ljubav, Franz, Halil, Wittgenstein i autosarkizam, a zatim dvojba u mom vrtu tlapnji i laži, gdje, molm te, jabuku ti ne traži, mekoća i petarpanovska replika uvaženoj, u dva daha i s malo ispravaka, nešto kontradikcija i puno kontraindikacija.
Ja sam lopov. I ne kajem se.

Jos i danas pregledavam naše poruke.  Zbog tebe sam poceo pisati rime. E, to je bilo naše vrime ;)
Bila si moja prva ljubav (na Iskrici i nema veze sa seksom i muško-ženskim odnosom da sve vas ostale odmah preduhitrim).
Došli smo do teme koja je za naš odnos postala breme.
Znam, da rekacije neke bile su čudne, ali nisu bile više bludne.
Oh, molim te daj mi znak, da barem malo sam ti drag!
Da te mogu vratiti u VIP grupu, i da me ne boli kad tvoj nick gledam.

tako je jednostavan. Autodestrukcija ja tako snažna. Korak naprijed, dva nazad. Sreca. Spas u zadnji cas. Pa dalje. Skok. Greške se pamte. Ponavljaju. Improvizacija. Do kada? Strpljenje onih koji vole. Veselje i tuga. Propuštene prilike. Uspjesi ni  iz cega. Ipak ispred drugih. Šarm. Prijateljstva. Put vodi kroz šumu. U dubokom moru gubi se kontrola. Sve tako genijalno i sve tako glupo. Unutarnji porivi. Dvostruki um. Tako cool. Nikad mira. Stvaranje necega. . Rijeci, rijeci...
 

Zavaravajuci druge
da ja nisam takva,
jednostavna i laka,
zavarala sam samo sebe,
da sam bolja od tebe,
i od svih drugih koji mi se nude,
a toliko želim da sa mnome blude.
 
Posveceno svim onima koje previše toga propuštaju i ostaju same

Zavolio sam te kao što se vole junaci najboljih knjiga. Nisam to mogao izbjeci jer ti si tako dobra junakinja tako dobrih blogova.
Nemoj mi nestati!

U mojoj zemlji bjesnio je rat. Moji sunarodnjaci bili su bijesni na svijet, bijesni iz inata, bijesni iz nemoći.
Iz inata jer su nam branili da postanemo slobodni, iz nemoći jer nam nisu htjeli pomoći.
Pa zašto ne pošalju sve vojnike da nas zaštite, kako mogu mirno gledati dok nas ubijaju i gaze, naše crkve pale, pitali smo se, vikali smo, urlikali. Gdje su sada Amerikanci, Belgijanci, Englezi i Francuzi, gdje su Nijemci, Talijani, Nizozemci? Zar i mi nismo dio civilizirane Europe, dio njihovog svijeta?
A znali smo, znali smo da život jednog Amerikanca vijedi 100 Hrvata, život jednog Talijana 50 Hrvata, život jednog Belgijanca 10 Hrvata.
A pitamo li se danas koliko vrijedi život jednog Hrvata? 10, 100, 1000 Afganistanaca, 10000 Sudanaca? Jesu li oni koji su najglasnije vikali gdje su Amerikanci, spremni poslati naše vojnike u rat? ili u nametanje mira? Pa toliki nas trebaju!
I zašto život jednog vojnika vrijedi više od žiovta policajca ili vatrogasca? Nije li vojnik školovan i plačen da se bori, da ubija, a policajac da štiti, vatrogasac da se sa vatrom bori. Da povučemo policajce sa cesta da ne bi stradali?
Zašto smo svi toliko dvolični i površni?

Kada sam bio mali moj dida zabranio mi je da mu odgovaram sa "možda", Postoji samo da ili ne, hoću ili neću, govorio mi je.
Mislio sam da me samo, bez veze, gnjavi, da je to samo još jedna od njegovih ekscentričnih pedanterija u njegovom poimanju rada i reda. Kako nema možda?  Kako kazati da nisi siguran da li ćeš doći negdje, da li je nešto moguće, ali ne i sigurno?
Trebale su mi godine da shvatim zašto mu je "možda" bilo neprihvatljivo. Riječ "možda" izgubila je svoj smisao zbog načina kako je ljudi upotrebljavaju. "Možda" više ne govori o mogućnosti nego je postala izlika.  Svaki put kad ne želimo nekog povrijediti kažemo mu možda. Svaki put kad se opravdavamo kažemo možda. Svaki put kad nekog izbjegavamo kažemo možda. Svaki put kad znamo da nećemo nešto napraviti kažemo možda.
I čemu takav odgovor, čemu takva riječ. Zar za onaj jedan iskreni možda od sto dobivenih?
I zato kad sa mnom razgovarate, kad se sa mnom dopisujete, nemojte reći, nemojte napisati riječ "možda". Postoji samo da ili ne, hoću ili neću. 
 

Bilo je tužno gledati kako ljudi koji su mogli promijeniti Hrvatsku ne mogu promijeniti sebe. A ne žele promijeniti sebe makar ne mijenjali Hrvatsku.
Toliko sebicnosti od ljudi koji bi trebali biti nesebicni.
 
 

Bez tuđica molim.