Laprdarij

Kad gledam unatrag čini mi se kao da sam uvijek bila slučajni sudionik u nekim tuđim pričama. Da niti jedna priča nije bila moja. Neke priče se događaju, i onda upadam ja, ni kriva ni dužna. A priča se dalje razvija neovisno od mene, ja samo promatram. I boli, vrlo često boli, jer se tu upletu emocije, i nisam ja ravnodušni promatrač, ali ne mogu ništa. Kao da sjedim pred tv-om i gledam neki film u kojem su glumci meni dragi ljudi.

Oni na ekranu vole, budu voljeni, žive, trgaju se, bore, odustaju, bježe, a ja samo promatram. Ako se pokušam umiješati i kucnem po ekranu, pokušam im malo pažnje ukrasti, otepu se na mene: ne tiče te se!

E, kad čujem taj: ne tiče te se, ili: kaj te briga, znam da sam opet zalutala u neku tuđu priču. Opet sam dobila najsporedniju ulogu - ulogu gledatelja. Bez ikakvih prava. Ako se pomaknem, javim, progovorim, svi se uzrujaju.

Jedina moja, i samo moja priča je - priča s djecom. Nas troje. Jedino u toj priči sam vidljiva, tu sudjelujem, i čuju me.

Sretni vi kad znate tako jasno što izabrati. Ja ne znam. Imam razloge i ZA i PROTIV.

ZA je pojednostavljenje mnogih procedura, uvoznih dozvola, uglavnom uklanjanje graničnih prepreka na razne načine. Što nije nevažno. Rado bih da moja djeca imaju mogućnost aplicirati za posao ravnopravno s drugima u EU gdje požele. Jedinstven novac je isto ok. I više administrativnog i ostalog reda, to se toplo nadam.

PROTIV mi je to što će nam dodjeljivati kvote. Tj. u jednom trenutku snime stanje, ne znam kad je taj trenutak, i kakvo stanje je zatečeno ostat će takoreć zaleđeno, teško će se mijenjati. Tko je posadio lozu, posadio je. Nema više. Osim ako se ne nađe neka slobodna kvota. Imaš dvije krave, imaj, ali nećeš moći imati treću, bez dozvole. Uzgajao si pšenicu, i ne bi više nego bi sad kaj ja znam proso recimo, e ne može, jer nema u EU kvote za to. Upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom bit će centralizirano. Za poljoprivredu znam, ali ne znam hoću li moći bez problema otvoriti neki obrt, ili ću i za to morati vidjeti postoji li kvota.

A zadnje - što nam je uopće ostalo od Hrvatske? Skoro sve je u vlasništvu stranaca. Koji odlučuju i koji će odlučivati. I koji vode politiku u HR. A prosječni Hrvat je toliko zadužen da zapravo i nema pravo glasa. To je najtužnije. Najtužnije je što mi uopće nismo u poziciji da zauzmemo stav jer nemamo pokriće za njega. Nemamo privredu, nemamo niš osim trgovine i to stranom robom. Nešto malo usluga. Pretužno!

To ti je kad se dopadneš programeru.

Ispričao mi on, dakle, samoinicijativno se otkrio. Kaže kad mi je doma instalirao nekakav komercijalni programčić sa sticka, usput mi je instalirao njegov vlastiti programčić koji prepoznaje u aplikacijama riječ 'password', i kad se signalizira njezina pojava, programčić zapamti što sam ja upisala pod passw i pošalje njemu.

I tako je dotični znao sve moje passworde i komotno čitao moju prepisku, emailove, sve gdje ima passw.

Pričao je on meni prije o takvim programčićima, i još nekakvima za ulaske u komp preko IP adrese, pa za prisluškivanje mobitela, a ja sam to onako, kroz jedno uho nutra, kroz drugo van.

Mislila sam si, koga to zanima? A ako me službeno hoće prisluškivati, to ionako ne mogu spriječiti.

I tako je taj moj - kak da ga nazovem - sve moje čitao i pročitao. I vjerojatno umro od dosade. Od 400 nepročitanih mailova, 398 je s Farmvillea. Ili iz konzuma. Ili nekakve reklame.

I iskricu je čitao. Pa zakaj, pitam ga? Htio sam znati tko si, s kim se dopisuješ, ima li tu nečega. Pa da si me pitao, rekla bih ti.

Takve me stvari ne uzrujavaju. Jedino mi ga je žao. Brže bi saznao direktno od mene.

Ima na putu za Sljeme kod Adolfovca jedan kamen uz Leustekov put (planinarsku stazu) kojeg zovu Meteor. Taj Meteor je meni moj tata pokazival kad sam s njim planinarila prije 40 godina. A danas sam svoju kćer odvela do tog istog kamena. Čudno, šuma se mijenja, ali taj kamen ostaje jednak, nije zarastao u mahovinu kao drugi, oko njega stijene zelenog škriljevca ili je kremen, a ovaj nekakav drukčiji, djeluje homogeno, slično granitu. Ne kužim se tako dobro u stijene. Odudara od okoline, zato ga valjda tak i zovu. A možda fakat i je meteor. Moram proguglat.

Malo nakon Meteora počeo je led po stazi. E, Leustekov put je poznat po tome da nigdje snijega ili leda, ali na njemu se zadrži. Puno ljudi tabana po njemu, razgraze snijeg, to se zaledi u nekakav netopljivi led i taj led stoji tjednima, po južini. A strmo lijevo, strmo desno. Tak je bilo i danas, iako sam vidjela i gorih varijanti.

Ali ono što mi je uvijek sreća vidjeti je kad se kristali leda naprave tik ispod površine zemlje, nekom jako sporom kristalizacijom blata. I ne vide se dok slučajno ne staneš na njih, onda se otkriju. A kako sam na aparatiću otkrila i makroa, mam sam sliknula te kristaliće. Duljina im je oko 3 cm. U gornjem dijelu slike još se vide oni neizgaženi.



Moja mala htjela vidjeti stazu po kojoj je Kostelić neki dan skijao. Ajd, neka dijete vidi umjetni snijeg. Pa kakav je to umjetni snijeg, od čega, kako se radi, upitnik za upitnikom. Uglavnom, dijete mi zaključilo: sve što ne razumije ili je latinski, ili fizika. Pametno moje! Danas smo uglavnom fiziku proučavali.

Znate one koji sparkiraju na zelenom valu kad je špica, i boli ih ona stvar kaj frtalj Zagreba čeka u koloni zbog njih? To su oni koji moraju autom stati pred vrata, jer se tako radi u njihovom selu. I oni jadni ne znaju drukčije. Misle si oni, što su sad ovi nervozni, vidi imaju još dvije trake.

Ne kuži taj, niti bude ikad kužio. I sad, pitam se, trebam li mu se ja diviti? Zato jer on obavi svoje, postigne svoje, reklo bi se - uspješan je. On ide naprijed, ne obazirući se na ostale. A mi čekamo u koloni jer nas je on zeznuo. Je li bi on meni tebao biti uzor? Je li bih mu trebala biti zavidna? Takvo se ponašanje cijeni? Trebamo li se svi tako ponašati?

Tak je i na blogu. Taj mentalitet 'stati pred vrata'. Ne može takav kužiti da ispada budala. E, takvi bi barem trebali biti spremni da ima luđaka koji neće pristojno čekati i zaobići parkiranog. Nego će ga možda čak i upucati, što se i događalo. I to će biti vjerojatno netko njemu sličan.

Različite ljude osjećam na različitim mjestima. Bitne mi ljude, naravno. Partnere. Govorim o vezama, ali pod 'veza' ne smatram ljubavnu vezu, tj. vezu u smislu 'jesmo li u vezi'.

Jednog sam osjećala u pleksusu, prema jetri. Jak, izvlačeći osjećaj. Pomalo bolan. U rijtkeim trenucima kad bih od njega nešto dobivala, to bi bio prekrasan, ispunjavajući, skoro blaženi osjećaj. Ali ti su trenuci bili prerijetki. S njim sam teško prekinula vezu.

Jednog sam osjećala u donjem trbuhu. To je bila slaba veza, ali zanimljiva. Puno smo dali jedno drugome, oboje slobodni, lagana, lepršava veza. No, veza je bila preslaba da bi nas održala zajedno. Valjda smo odradili zajedno što smo trebali, i svatko na svoju stranu.

S jednim je bila posebna veza, preko dlanova. Te njegove ruke! Glazbenik! A glazbenici su u rukama, u dlanovima. Od njega se sjećam samo dlanova. Koji su stvarali i razarali. Jedinu poeziju u životu napisala sam o tim njegovim rukama. Kad mene lupi na poeziju, onda je stvarno frka.

Jednog sam osjećala u prsima. U predjelu srca i pluća. Kroz tu vezu sam čuda naučila, duboka veza. Ta je veza od svih koje sam imala najviše obećavala. S tim sam tipom uspjela razgovarati na razini na kojoj nisam ni sa kime. Ja sam bila spremna, ali on nije. Još smo i sada duboko povezani, iako smo se udaljili. Takve veze ostavljaju trag zauvijek. Niti ga ne želim maknuti.

A jednog osjećam - na leđima. Taj bi volio biti nošen. Navalio mi se na leđa i ajde Coco, nosaj ga. Može Coco, nije da ne može, ali Coco bi isto voljela da je netko nosi. S njim su mi tema - leđa. I njemu moja, i meni njegova. Volim njegova leđa. Možda zato jer ih ne da. Nije lud. A on voli moja jer u meni vidi nekog tko ga može nositi. A on bi glumio sepet. Da barem šuti, još bi ga ja i nosala. Ima dana kad je lakši, ali ima dana kad se pognem od tereta. Dotle je išlo da sam pitala neke ljude kako skinuti ove koje se navale na leđa. Rekli mi, ja to obavila, neko vrijeme mir i eto njega opet na leđima. Napast! I bivši mi je bio na leđima. Ali je bio lagan unatoč sranjma koja mi je priređivao. Ali ovaj je težak!

I sinoć gledam onaj grozni film s DiCapriom, i osjetim kako mi ovaj s leđa odlazi! Yes!! Napokon! Miče se on, mene sve škaklja, namještam se u krevetu, plazi on, ide na rame, odlazi!! Ali, prerano sam se poveselila. Nije otišao nego mi se smjestio s prednje strane, na prsa. Sad bi i cicu! Znači, zaigrao bi na majčinske osjećaje. Pa da, svi oni trebaju mamu. Još je bilo dobro dok je bio na leđima!

Ali kako je rekla moja planetljanka, najgori su mi ovi na leđima jer ih ne možeš samo tako skinuti. A kad mi dođu sprijeda onda ih mogu odgurnuti. Eto, tako ja sad ovog mogu odgurnuti, odbaciti od sise. Mogu. Ali razmislit ću još što s njim.

Postoji ženska verzija dragog nam pisca iz djetinjstva. U našoj blizini. Koja čast!

Ona ne treba iskustvo, već ga u sebi ima, rođena je s njime. Hja, Zagorka. I ne samo to, ona ne mora stjecati nikakvo iskustvo, dovoljno je sjediti u sobi negdje u Vlaškoj i pisati. Pogledati koji put kroz prozor. I prošetati psa. Da nema tog psa, tri četvrtine zapisa ne bi postojalo. Jer je to ipak izlazak iz sobe, koji doduše nije nužan, ali pri tome se dragocjena iskustva skupljaju. Čitali smo njezina velika djela. Koji put piše pod pseudonimom Julica (Žilica) Ve(r)ne. Ukratko:

Pokušala je Karlica stići u južni dio svojeg grada, prije nekoliko godina, i nije se izgubila iako je bilo frkovito. Uspjela je naći odredište. I Vlašku na povratku. Doduše, plativši taksistu. Ali - važan je rezultat. Sve je to dokumentirano. Na dalekom jugu. Ili - Put oko svijeta u 80 minuta.

Neki dan je nastao povijesni zapis o lovu na divlje ptice u svrhu njihovog spasenja i očuvanja vrste, na koje su vrebale divlje zvijeri (iza vratiju). Ajd, taj zapis o Lovcima na medvjede je ok. Iskustvo iz prve ruke se odmah osjeti.

Prošle godine je sa svojom ispravnom predodžbom o Bahamima otišla hrabro na jedan jadranski otok. I šokirala se! Pa to nisu Bahami!! I sve ih je tužila. Ili nije, ne sjećam se. Winnetou je pao u zaborav i ostao zasjenjen opasnostma koje je Karlica doživjela na putu do toaleta. Djelo se zove Wegannetou (Čitaj: Vega-Ne-Tu!)

Čekam zapis o ulasku u Pothodnik, pokraj GLavnog kolodvora. Ili neku podzemnu garažu. Tako da i Put u središte zemlje apsolviramo.

Znam da Karlica čeka moju reakciju. Evo, toliko od mene.

Ovo je opće poznata stvar. Samo je prenosim jer mi je zanimljiva, možda se nađete u nečemu.

To je nastavak na jedan moj tekst kojeg sam obrisala, nema veze, a koji govori o našoj povezanosti s prirodom. O tome da smo i mi sami priroda, naravno, nedjeljivi od nje. I kako smo tu evoluirali, u sebi sadržimo zapise iz svih tih naših razvojnih faza, kao i zapise onoga što pojedemo, udahnemo, popijemo, ozračimo se...

Što će reći da u sebi imamo zapis i o stijenama, i o biljkama, i o životinjama, naravno nižim organizmima, i o plinovima, tekućinama, zračenjima, drogama, čemu još? Svemu što nas okružuje i barem smo jednom došli u doticaj s time. Možda i nečemu s drugih planeta. Imamo u sebi i zapise o ljudima s kojima smo došli u kontakt. Izmijenili sokove s njima. Zato trebamo biti oprezni!

No, neki zapisi su bljeđi, neki skroz potisnuti, a neki dominiraju. Neki se pojavljuju samo akutno. Neki često, neki ponekad.

I prema tim dominantnim zapisima ljude dijelimo u tri glavne skupine: minerale, biljke i životinje. Dijelimo ih prema načinu reakcije na okolinu, načinu kako se prilagođavaju okolini, načinu reakcije na neke situacije, dug je popis. Ukratko ću opisati pojedine skupine.


MINERALI

To su ljudi čvrstih stavova, stabilni, slabo prilagodljivi, 'tvrdi', nepopustljivi. Oni su moralne vertikale. Kad si nešto zacrtaju, idu kroz zidove. Dugo pamte, ne opraštaju lako. Važna im je jako pravednost, ispravnost, svijet im je prilično crno bijel. Vole nositi i takve uzorke, pravilne, geometrijske, uglavnom zemljanih boja, crno i bijelo. Stan u kojem žive bit će tako namješten, čistih linija. Pravilnost u svakom segmentu života. Točni su. Otporni su, ali kad se prenapregnu - pucaju. I to im je slabost. Nesavitljivi su, neelastični, i kad se slome, kasno je. Takvi ljudi skloni su teškim bolestima, pogotovo bolestima sustava za kretanje jer su 'ukočeni'.

BILJKE

To su mekši-mekani ljudi, nježni, blagi, sve je kod njih puno nijansi, čak i vole nositi cvjetne uzorke ili nepravilne, s puno boja, oko njih je šarenilo, živost, a nježnost. Nisu agresivni. Kroz život prolaze na svoj blagi način, po potrebi se savijaju, mekano primaju udarce. Ugodni su u društvu, brižni, a opet uporni, i streme ka visinama. Naravno, i oni se mogu slomiti, ali puno teže od minerala. A i nakon sloma ponovno potjeraju novu biljku. Ako ih se hrani i zalijeva, rastu i bujaju, dajući puno od sebe. Ljudi biljke obolijevaju od lakših bolesti jer se manje opiru, više idu 'niz struju'.

ŽIVOTINJE

Njih je lako prepoznati jer su uglavnom u napadačkom stavu. Oni ne miruju, stalno su u pokretu (mentalnom), ili iz straha da ih se ne ulovi, ili zato jer oni nekog love. Agresivni su, često neugodni, zauzimaju teritorije, brane ih, nameću se, grizu, rado zgaze nekog. Ne podnose suprotstavljanje. Koji put love iz stupice, koji put otvoreno napadaju. Znaju i slijediti nekoga u stopu i čekati povoljni trenutak kad ovaj oslabi i taf! Brane i svoje pripadnike krda. Žestoki su. I lukavi. Ili su vođe, ili slijepo slijede vođe. Vole nositi životinjske uzorke, krzna, često im zubi rastu prema unutra - baš kao grabežljivcima. Zbog nemira i stalne spremnosti na akciju često imaju problema sa živcima. Znaju biti nestabilni.

I naravno unutar svake skupine ima niz potpodjela, ovo su samo glavne karakteristike.

Dotaknula me jedna scena, a i naježila, u filmu "About a Boy" s Hugh Grantom. Navodno komedija. A to je scena kad on iz dosade ode u klub samohranih roditelja, laže da ima malo dijete, a s namjerom da tamo zbari neku samohranu mamu jer su one lak plijen.

Da, samohrane majke su lak plijen. Pogotovo ako su im djeca mala, a rastava teška. A uglavnom je teška jer ne ide to lako uz malenu djecu. I ako su friško rastavljene. Gladne su malo pažnje, malo ljubavi, lijepih riječi, nije ih teško smotati. Još ako taj pokaže i neku nježnost prema djetetu - gotovo je...

Pametni muškarci kojima je stalo samo do seksa, ili ne misle na ozbiljne veze, zaobilazit će takve. To je ta kategorija 'handle with care'. Ne mislim na one muškarce pametne samo za sebe, poput Hugh Granta, nego one kojima je stalo da nekog ne povrijede. Koji misle na svoja karmička opterećenja, ako hoćete tim riječima. Koji mogu i žele biti fer. Jer samohrana majka ne može se obraniti, jednostavno nije dovoljno jaka da bi mogla odoljeti i preuzeti odgovornost u potpunosti za svoje emocije. Svaka emocionlana bura jako ju potrese, svaka nada je previše košta, svako razočaranje podnosi teže jer je tu i dijete (ili više njih) koje treba poštedjeti. Ne može si priuštiti cmoljenje danima i zacjeljivanje rana, mora biti tu i odmah, prisebna i stabilna.

Ovo je jedna od najosjetljivijih kategorija, iako ne vidim razloga da se sa svakim tako ne postupa..

Upravo pogledah Vicky Cristina Barcelona film, po drugi put. Rijetko strastven film. Wow! Nakon takvog filma što ima smisla osim - strasti? One jedne jedine strasti u životu koja nam se dogodila? I koja se ne može do kraja realizirati jer je vjerojatno prejaka? Destruktivna i autodestruktivna? Kad oboje ostanu bez daha, i moraju pobjeći jedno od drugog jer će poludjeti.. Prejaka strast, koja vremenom postaje još jača, do boli..

Sve ostalo izgleda blijedo, smiješno, rasipanje vremena.. Mogu li se dogoditi dvije velike strasti? Možda i mogu, ali s vremenom izblijede i ostane samo posljednja? Ona svježa? Ili kad dođe ona prava strast, opisana u filmu, nakon nje ne postoji više ništa.. Nakon nje sve postane bezukusno, postane onak, na silu..

Ona strast kad je moguće i ono što nikad ne bismo napravili.. Ono za što se zaklinjemo da nećemo nikad napraviti, a dođe ta glupa strast i sve pomete, izgubimo svaki sram, obzir, zaboravimo i na najbliže, razum bye, bye... Strast koja putuje kralježnicom i ne smiri se, nikad se više ne smiri, samo traži njegove ruke, zvuk glasa, pogled, nepravilnosti na njegovom licu, miris..

Sanjala sam neku noć da ga držim za ruke, za podlaktice. Točno sam osjećala opseg njegovih ruku, i dlačice, i teksturu, to su nedvojbeno bile njegove ruke, toliko stvarne da sam se probudila uznemirena, tražeći ga po krevetu. Osjećaj u dlanovima mi je ostao, poznati osjećaj, ali njega nema. Na trenutak kao da me je opet dotaknuo, ali - nema ga. NEMA GA!

To boli! Boli s njim, boli i bez njega! Osjećam se kao Penelope Cruz u tom filmu.. Uništava me kad je blizu, uništava me i kad ga nema..

A opet, to nedoživjeti... nema smisla.. bez toga ništa nema smisla..

Sad kao već iskusna iskričarka - ne po broju popijenih kava jer mi ne bi vjerovali, niti po nekom drugom broju - uhvatila sam neke zajedničke karakteristike mnogima ovdje. Na to me potaknuo razgovor s jednim dragim prijateljem iskričarom nekim dan. A polazim i od sebe.

No, kaže meni dragi prijatelj: da ulažem toliko energije u svoj posao kao što ulažem u potragu za nekom ženom ovdje da ne budem sam, već bih bio milijuner.

Kad sam tek došla na iskricu, i ja sam mislila da se ovdje traže partneri. Tada sam mislila - ajd, možda to ne mora biti dugotrajna veza koja mora završiti brakom, ali barem nekakvo druženje koje traje više od 3 dana. Očekivala sam da kad netko oglasi da je sam i da traži nekog, da to stvarno tako i misli. Učim, učim, učim..

Ja došla na iskricu jer sam htjela prekinuti jednu trogodišnju agoniju s tipom koji me zajebaval. Te bi, te ne bi, pa kad se udaljim od njega onda on jako bi, a kad mu se približim onda baš i ne bi. Poznato, jel? Nisam imala snage to odrezat, trebala mi je nekakva dodatna sila. Bilo tko samo da mi malo skrene pozornost s njega.

I uspjela sam vrlo brzo naići na zanimljive ljude koje su me udaljili od ovog prvog. (I, naravno, taj je počeo cviliti za mnom, i cvili još dan danas. E, popizdim na to. Ne daš mi onda kad trebam, onda mi nemoj nuditi kad ne trebam. A mnogi vole tu igru. O tome moram zasebni blog napisat jer ima tu tema i tema.)

No, ta prva druženja su ostajala na jednoj ili nijednoj popijenoj kavi, samo dopisivanje. E, dakle, koliko su ti ljudi mogli pisati! Volim i ja pisati, ali nekako mi je lakše kad znam s kim se dopisujem. Prvi čudan znak mi je bio kad se jedan nije htio sa mnom upoznati, a dopisivali smo se tjednima, možda i mjesecima. I izvrsno smo se družili telefonom. Zezali se, smijali.. I onda ja rekla - ili ćemo se upoznat ili prekidamo komunikaciju. Ok, pristane on jedva. Bilo mi ga je žao, nisam srela čovjeka kojem je bilo toliko neugodno. Ok, možda je on očekivao najmanje Avu Gardner, ili neku njezinog formata, ili je možda mislio da su moja očekivanja drukčija, tad nisam kužila u čemu je problem. No, postalo je naporno sjediti s nekim tko ne zna kamo bi sa sobom, ni sa svojim rukama, nije mogao WC pogoditi, zbunjen 100 na sat. Da sam bila žaba, ili zmajica, mislim da bi bio manje zbunjen. Koji mu je klinac? Evo, to je bilo pitanje koje nisam mogla postaviti na prvom spoju.

Dakle, bila je to jedina kava, ali on bi se i dalje dopisivao. Onda mi je poslao svoj kontakt s nekih drugih dating siteova, valjda, jer nikad nisam za njih čula. Ja mu odgovorila, ajmo radije na kavu ako se želiš družiti - muk s druge strane. Tad sam shvatila tu bolest kojom se ovdje može zaraziti. Bolest vječne potrage. I skupljanje skalpova. Ja sam bila jedan skalp, jedno ime više u VIPici, moju je energiju crpio na taj neki meni skroz novi način i to mu je bilo dovoljno. To je razina na kojoj on ostaje. Treba mu samo taj moj mali djelić pozornosti kojim se hrani, i tako x puta, sa x žena, na x dating siteova, i to mu je ok.

Njemu je dovoljno ime u VIPici, nekima je dovoljno otići na kavu, neki su fokusirani na seks i tu skupljaju skalpove. Vječna potraga koja se ne može prekinuti ni na koji način. Vječita glad koja se ne može utažiti, nego se pojačava. Jer receptori otupljuju.

I sad primjećujem kod tog svojeg prijatelja već pomalo te simptome. On traži li traži. Uzima i odbacuje jednakom brzinom. I odgovorim mu: Sve je to ok, ali da te jedinstvena prilika, savršena žena poput dobitka na lotu tu lupi u glavu, da ti dođe doma, bi li je prepoznao?

Teško, jer ne da ni sebi ni njoj minimum vremena za prepoznavanje. A zapravo ga niti ne zanima. Jer potraga postaje samoj sebi svrhom. Sama potraga već namiruje potrebu, ne treba više od toga..Već sam napisala jedan post o tim neotpakiranim poklonima koji nas privlače, a otpakirani su nam već dosadili.

I, je li sreća u tome? I kamo to vodi?

Gdje sam u svemu tome ja? Nakon što sam skužila tu bolest društvenih mreža, prekinula sam potragu. Ne želim ovisiti ni o čemu, pa ni o tome. Želim biti slobodna. Blog smatram mjestom za zezanje i opuštanje i nečim različitim od ostatka mojeg načina življenja. Daje mi ravnotežu na neki način. I zasad mi je ok.

I ono što je ovdje jako vidljivo je kako se mijenja kultura ophođenja s vremenom. Oni koji su dulje na takvim siteovima postaju otresiti, grubi, nestrpljivi, sve im je teško, sve manje imaju živaca i za najjednostavniju komunikaciju. Prestaju biti oni i postaju nekakvi - ne kužim, prvo govore ovdje stvari koje nikad ne bi u reali, a onda to i u reali počnu.. Izgube kompas. Kao da se tu izvlače neke mračne stvari iz ljudi. Ako to primijetim kod sebe, mičem se isti čas.

Volim čekati. Nešto lijepo. Ili nešto bez veze. Volim čekati u redu u banci, ili na pošti. To me odmara. To su jedini trenuci kad ne moram ništa raditi i mogu pustiti mozak nek luta. Tako usporavam vrijeme. Volim promatrati lica i pomišljati što se krije iza njih, kako su trenutno raspoloženi, a kako inače. Volim čekati tramvaj, volim se voziti tramvajem jer tada isto nešto čekam. Volim dogovor unaprijed jer se mogu danima veseliti :))

I sad nešto čekam. Neka čekam :) Minute, sati traaaaaju...

Kak ono ide s najboljim prijateljicama? Moja kći je jako opterećena tim 'najboljim prijateljicama', koja je njoj najbolja, i kojoj je ona, i općenito tko je kome. Vidim da je to velika tema u njezinoj dobi. I to je moguće samo jedan na jedan. Ne mogu se naći recimo tri prijateljice i prijateljevati. Ne sjećam se kakva sam ja bila u njezinim godinama, ali znam da mi to 'najbolja prijateljica' nije bilo nešto prevažno. Najbolja je bila ona s kojom sam provodila najviše vremena, uglavnom skitajući, kližući, i već kaj. ALi koliko je to bilo duboko prijateljstvo nemam pojma. Uglavnom je bilo površno, ali valjda je odradilo neke moje (naše) razvojne zahtjeve.

Negdje s 35 mi se pojavila u životu jedna bolja prijateljica, s njom sam mogla i malo u dubinu. Ali me s vremenom počela gušiti jer je bila preposesivna, preagresivna, nije mi ostavljala nimalo prostora za mene samu. Svugdje je morala biti i ona.

I sad nedavno mi se pojavila jedna za koju stvarno mogu reći da mi je najbolja prijateljica, valjda prva u životu. Moja planetljanka.

Ali. Imam jednog jaaako, jako dobrog prijatelja. Taj čovjek je jednostavno blagoslov. Vidimo se rijetko jer nije iz Zagreba. Jučer smo se čuli, iščestitali si.. Njemu mogu reći i ono što sama sebi ne mogu. To je i on meni potvrdio. I rekao mi je predivno: da predamnom ne osjeća nikakav sram, nikakvu potrebu glumiti nekog drugog, ne boji se kako ću ga ja doživjeti, jer mi vjeruje. Vjeruje da ga prihvaćam takvog kakav je, i da ću ga prihvatiti što god mi povjerio. Nije, kaže, bitno toliko hoću li ja nekome dalje to prenijeti, iako zna da neću, nego upravo to da ga neću osuđivati. Da ga neću odbaciti jer je napravio, rekao ili pomislio to i to. Ili ako nešto nije napravio. Nema predamnom potrebu ulaziti u nekakve uloge. Predamnom je on - on. Rekao je i da ima dobrih i jako dobrih prijatelja, ali jedino sa mnom može otvoreno razgovarati. Bez ostatka.

A isto i ja osjećam prema njemu. I lijepo je s takvim mislima i takvim ljudima započeti Novu.. :)

Ne da mi se pisati novi blog. Šteta je maknuti ovakvo remek djelo od slike :) Jednog dana, ako ne pogodim dubinsku, pročitat ću uputstva, obećajem.

E, ova će godina biti mrak! Još jedan mali događaj (jedan profesor na mojem faksu je inzistirao da pišemo 'dogođaj'). Dakle, jedan mali dogođaj mi se je dogodio (ne dogadio) koji me je podsjetio (zašto nije potsjetiti, kad je 's' bezvučno?).. o čemu sam ono htjela pisati? Aha, no dogadilo mi se je nešto što mi se rijetko dogođa, a to je da sam istinski sretno rastavljena žena. Razvedena, kao obala, sjeveroistočna talijanska, aha. Da, baš im je ta obala dosadna. Jadni Talijani, kak su imali peh s takvom obalom! Cijelo Sredozemlje je bajkovito, osim te obale.. Mi Hrvati si to ne možemo zamisliti, tak nekaj bezveze. Kod nas je i najgluplja obala san snova.

No, razvedenica. Sretnica. Cvrkućem od ranog jutra. A pogotovo nakon tog dogođoja. Dogo-joy. Do-go-joy. Uradi-idi-veseli se! Yes!!!

Ako mi ikad bude teško što sam razvedenica, sjetit ću se današnjeg dana. Ili ću nazvat ženu koja me je maloprije sva jadna nazvala i rekla mi: kako si sretna što si rastavljenica! I ispričala mi je što joj je njezin dragi mužić jučer priredio. Jadna... A i okolnosti su bile teške. On je jedan od onih koji ne može nekog vidjeti sretnog, a da ne počne srat. Znate takve? Ono, baš ste dobro, super ste, ide vam, i želite podijeliti s dragim to, a on počne napadati. Vrijeđati. Prekidati, ušutkavati. Imala ja to. Sam ne zna biti sretan pa popizdi na druge.. Veli meni žena, bravo, hrabra si što si izašla iz toga, ja nisam nikad imala hrabrosti. (Vrapca sam bila tak pametna, srećom me je on ostavil. Kad nemremo sami, Bog nam pomogne :). Da, teta, ali sve vam ima svojih prednosti, tješim ja nju.. Ona se boji za svoje zdravlje, dotle je došlo.

E, nek samo još jedanput velim kak nisam sretna..

Dakle ova godina će biti SUPER! To ti je kad hodam po stanu i gledam ne znam kam, uglavnom ne gledam da ne vidim nered. I hodam bez očala jer mi je tad sve ok. A kad ih metnem, jao! One za čitanje su pogotovo opasne.

I tak metnula ja naočale ne znam točno više zakaj, i ugledam - dobit ćemo bebu! Naša orhideja koju si je moja kći zaželjela prošle godine potjerala je novu granu s pupoljcima. Jedan moj kolega, stručnjak za orhideje, obećavao mi je da će ona kad-tad potjerati cvijet. A ja već izgubila nadu. Ali nek stoji kad je već doma. Naime, ta je orhidejica cvjetala i cvjetala, držala je cvjetove duuugo, sve dok nisam otišla na službeni put na par dana. Imala je oko 8 cvjetova, prekrasnih velikih bijelih. Vratim se ja sa službenog, a na njoj niti jednog cvijeta! Što si joj radio???, ispalim ja na bivšeg koji je čuval klince. Pa ništa, čim si otišla, pali svi cvjetovi. Djeca posvjedočila.

Dragica moja, ljube moja, ona je od tuge pobacala cvjetove! Bome bi i meni opali cvjetovi u blizini onog... da ga ne imenujem.. ma ok, nije on tako loš, ali i ja sam ocvala pokraj njega, vidi me sad! A bila sam mlada i lepa kak orhideja! Hja, on je od onih koji taknu zlato i pretvore ga u drek. Ja taknem drek i pretvorim ga u - drek. Drek bio, drek ostao. Zato ga baš i ne volim taknuti. Zlato da. Šmrc, nemam nikakve alkemijske moći.

Evo, i slikicu sam priložila. Doduše, malo sam se namučila uslikati je jer imam novi aparatić s kojim ne znam rukovati. Naime, nekad najjednostavniju stvar - dubinsku oštrinu, sad nisam mogla otkriti kako podesiti. Htjela sam samo granu uslikati, ali ne, mora se vidjeti i susjedna kuća, i susjedov auto, i živica oko koje se svađamo, i lješnjak, i tak.. grrrr. Da, dubinska oštrina. Sad buju svi znali di stanujem. I kakav mi auto ima sused. A možda to i nije sused, možda je nečiji gost. Nekad sam znala aute u zgradi, sad više ne znam. Možda se netko i prepozna.

No, onaj nazubljeni dio lista ne mora tako izgledati, to su ga papige dohvatile. Bio im je jako fin, taj komad lista je nestao u trenutku. Preživjele su, dakle papigama možete bez straha ponuditi listove orhideje. I pšenicu su mi pojele, onu božićnu. Bit će plodna godina, ali i trošna!

Malo sam i krotona uhvatila u sliku, nek se vidi da ga imam. Tu zelenjavu baš volim. Na jednom bivšem poslu imali smo stablo krotona, visoko oko 2m.

Znam da će biti dobra godina i po tome što sam se sjetila lukovice zumbula koju sam prošle godine zamotala u novinski papir i puknula nekam u ormar u mrak. Tak su mi rekli. I u prosincu ju treba zapiknuti u zemlju. Hm, nisam puno zakasnila. I danas se sjetim. I nađem ju od prve, micek je počela tjerati! Brzo zemljica i evo je već na prozoru, zalivena.

Tak da sad čekamo dvije bebe.. A postala sam i teta neki dan, saznala preko fejsa..