Laprdarij

Eh, da mi je svladat fotošop

Link

I još jedan :)

Link

Jučer je bio petak, a meni je petak najznačajniji dan u tjednu. Ne zato kaj je to kraj radnog tjedna, nego zato kaj petkom imam uvide. Petkom ujutro se probudim i dogodi se neki klik, i postanem pametnija. Svakim sam petkom pametnija i pametnija. Točnije, mudrija.

A jučer mi se dogodio jedan temeljni uvid. Naime, prije sam mislila da recimo nekome bez noge nije potrebno dati na znanje da primjećujem da nema nogu. Nekako mi se to podrazumijevalo da on valjda zna da ja vidim kako on nema nogu. No, s nogom je još i lako jer je to ipak toliko uočljivo da se ne može ne vidjeti.

Eto, moj uvid je bio taj: nekome bez noge moraš dati na znanje da vidiš kako on nema nogu. I pokazati svoj stav, kakav god bio. Naravno, na fin i pristojan način, da ne bude neugodno. Tj. svakome s kime se zbližiš, moraš dati na znanje da vidiš njegove nedostatke, još ih i imenuješ, i specificiraš. Da ne bude dvojbe. Znači, svjestan si njegovih nedostataka i to moraš dati jasno na znanje.

Nekako me je iznenadio taj uvid. Ali mi je sad baš legao. Pa da, ja sam nekak mislila da ako nekome raste rog na licu da mu ne moram reći da to vidim. Ili ako je nizak, pa ne moram mu dati na znanje da primjećujem kako je nizak. Ali očito sam griješila.

Zato jer je taj dotični svjestan svojeg nedostatka, ali ako ga ja ne spominjem on možda pomisli kako ne želim vidjeti taj njegov nedostatak i kako samu sebe zavaravam, pa mu je zbog toga neugodno i u njemu to budi osjećaj nesigurnosti.

Jer što kad jednog dana progledam i ugledam taj njegov nedostatak?

Eto, od jučer sam još mudrija..

Osjećam jaku povezanost s prirodom otkad znam za sebe. Kao klinku nisu me vukli na izlete jer ni oni nisu išli. Tata je odavno prestao ići po brdima, a mama nije nikad pokazivala želju maknuti se predaleko od asfalta. Ne sjećam se da je ikad obukla hlače. Čak niti pidžamu.

A mene vleče li vleče. No, sad su tu djeca, sto obaveza i nije lako to sve posložiti. Jučer mi se ipak oslobodio dan, a znala sam gdje je društvo, vrijeme prekrasno pa si rekoh - idem se prošetati. Medvednica, zapadni dio. Oko jedan sat hoda do cilja.

Rijetko sam išla sama. A volim. Volim zato jer sam tada skroz okrenuta k prirodi. Čujem svaki zvuk, osjetim svaki miris. Uzela sam fotić i isprobavajući makro sliknula svaki cvijetak. A ima ih prekrasnih.. Od svih prepoznala sam jedino jaglac i plućnjak.



Ove plave ne znam. A prekrasni su!





Na jedno 4 kvadrata sve se plavilo od ovih najvećih. Sliknula sam svaku vrstu, i sad gledam po internetu no ne nalazim im imena. Samo nekakve holandske varijante, nema ništa iz hrvatskih šuma. Znači, Hrvati fotiće u ruke i zabilježite ove naše divote.

U jednom času sam se čak malo i prepala. Nešto je krenulo za mnom, hop, hop. I htjelo mi skočiti na nogu. Žaba, sigurno ima dvajst deka u njoj. Dopala joj se moja cipela. Ipak sam je propustila naprijed, i sliknula je.

Zanimljivo mi je da od nekoliko familija koje sam srela u šumi, tri su bile stranci. Bit će oni bolje znaju cijeniti ono što imamo..

E, nakon 16 godina opet sam bila među sebi sličnima.. Slučajno se dogodio susret koji je prevagnuo. A možda i nije slučajno.

To su trenuci kad se sve poklopi, kad se sve dogodi u pravo vrijeme i na pravom mjestu. I svi akteri to prepoznaju i vesele se tome. Već sam zaboravila kako je biti među ljudima koji se ne živciraju, ne čangrizaju, ne pizde, smiju se, smišljaju zezancije koje su svima smiješne, a ne samo nekima. Ljudima kojima okice svjetlucaju od zadovoljstva, kojima nije potreban ni alkohol ni ikakvo drugo kemijsko pomagalo da budu high. Od tridesetak nas nitko nije pušio, ne mogu ne primijetiti.

Uglavnom, uputili smo se 100-tinjak km od ZG, bili na izmišljenom mjestu za koje premalo Hrvata zna, nahodali se, skupljali drva, vatru ložili, pekli kobase, djeca su trčkarala okolo, izvor, rijeka, livada, šuma, mirisi, boje.. Upravo ono što mi je falilo. A iznad svega druženje sa smijehom..

Jedan je mali pao u vodu i smočio se, plitka voda. Roditelji su ga presvukli i samo odmahnuli - osušit će se. Drugom se auto zaključao, a ključ mu je ostao u autu. Razbio je staklo, bez uzrujavanja. Pa to je samo staklo, zar ne? A neće njemu nekakvo staklo kvariti vikend.

Smireno. Jednostavno. I lijepo.

...planiram odlazak u terme Čatež (u petero), i odem u Mercator gdje dobijem 50% popusta za kupanje u termama Čatež, za 8 (osam) osoba.

To je moj sin jučer shvatio.

Pa priđemo onima koji su nam manje važni. Ili oni nama. A šteta...

Na kraju budemo s nekim s kim je jednostavno biti, a srce je negdje drugdje.. Koliko takvih brakova ima..

Od svih osjećaja koji se razvijaju u nama, najskuplje se naplaćuje - bahatost, oholost. Kad osjetim kako me misli vode ka tome, dajem si packe i skrećem misli jer znam da će mi naplata stići vrlo brzo.

Jučer sam bila u jednoj takvoj situaciji. Stvar je posla, ono kad nekome govorite - pazi, opasnost vreba, a on se oglušuje, tvrdi da zna - i nakon nekog vremena ispadne da nije znao, da ga je ta opasnost spopala, i posljedice su nezgodne. Teško je u takvom trenutku ne likovati, pa je i meni došlo. Nisam mu rekla 'jesam ti rekla!", samo sam pomislila nešto malo oholo... I naplata mi je stigla za cca jedan sat. Nešto sam zeznula što nisam trebala. Ok, šteta je zanemariva, i da se lako popraviti, ali naplata je stigla.

Sve u svemu, sretna sam što se to kod mene vrti tako brzo. Sad već dobro prepoznajem takve igre svemira, i zahvalna sam što mi naplata stigne gotovo odmah, jer na taj način brzo učim i korigiram se.

Volim snijeg. Obožavam ga! I volim ove minuse kad škripi pod nogama. Volim kad je zrak bjeličast, kad se u zraku vidi da je jako hladno. Kad štipa za obraze i moram šal preko lica staviti da mi malo ugrije zrak koji udišem. To je pravo zdravo vrijeme. Valjda imam neke nordijske gene. Najdraži zimski sport mi je langlauf. A ovaj vikend je moj i ničiji :)

Elektroničke cigarete

Link

Sa mnom radi jedna cura koja to konzumira i presretna je. I svi mi. Ona kaže da je njezina ovisnost u rukama, i ustima, jednom rječju u ritualu. I za nju je ta cigareta rješenje. Dakle, preporučam iz druge ruke.

Ako mi je nešto bljak, ono stvarno bljak kod nekog para, to je kad jedan drugog počnu vrijeđati pred drugima. Ili omalovažavati. Ili na bilo koji način negirati integritet onog drugog. Makar i samo izjavom - nisi u pravu. Ili, 'ne, to nije tako'. Grozno mi je to.

Ne moram ni reći da svojim partnerima to ne toleriram ni u najmanjoj dozi. Ako mi je partner, onda je red da je na mojoj strani, makar sto puta mislio drukčije. U najgorem slučaju može otšutjeti. Ali pred drugima ići protiv mene, to ne postoji. Tu nema mjesta niti za humor, niti za dvojake poruke.

Zašto? Zato jer po važnosti postavlja nekakvu i nečiju istinu ispred mene. Važnije je to nešto od onog kako se ja osjećam. A to ne može biti, jednostavno. Mojem partneru MORA biti najvažnije kako se ja osjećam i moj integritet. I to je iznad svega. Zato jer i ja njega tako tretiram. S poštovanjem. Pa poštovanje tražim i zauzvrat.

I zato jer kod drugih parova isto to izuzetno cijenim, kad znam ili osjetim da jedan partner možda i misli drukčije, ali stane uz onog drugog.

To je za mene pravo partnerstvo, ili život u dvoje. Bez uzajamnog poštivanja ne treba mi niti savršeni seks, niti sva ostala obilja i izobilja.

Kaže moj diša - vrijeme za promjene je kad nam ide dobro. U jednoj je rečenici sažeo tajnu življenja. Operativnu tajnu življenja. Jer kad nam ide dobro, obično se uspavamo. A kad nam krene loše, budimo se. A treba biti upravo obrnuto. Jer slično privlači slično.

Primijetila sam da je tako i s ljudima. S upoznavanjem novih ljudi. Kad sam loše, upoznajem čudne ljude, bolje da ih niti ne upoznam. A kad sam dobro, za mene se lijepe prekrasni ljudi.

A snijeg se lijepi na snijeg. Idem kuhati sarmu.

..
Nije za svakog slobodno radno vrijeme. Pogotovo ne za one kojima se teško ujutro rano dići. A ne rade u kazalištu ili sl. Nije za njih niti rad kod kuće.

Tak je jedan moj prijatelj postal slobodnjak. Jer nije on od onih koji rade od 8-16. Ok. Pak je ujutro počel spat malo dulje. Pak bi sve kasnije započinjao raditi. A oni s kojima surađuje dižu se rano, zakazuju sastanke u 9, i što prije popodne žele završiti s poslom. Ali ovaj oko podne tek krmelja. Oko 1h kavica, pa malo internet - kaj ima novoga. Pa netko nazove, i eto 4 popodne. A tko je videl počinjati u 4 popodne. Pak se malo protegnuti, ima vremena, noć je pred njim, njegova je i božja. Ionako on radi noću. Aha.

Navečer se skuplja društvo i on se taman oko 6 popodne malo primi posla, ali jga, u 7, pol 8 ga zovu van. I ode on. Vrati se oko 11-12, malo si je popio, ili malo više. I sad će on, večer je pred njim. Ali, da vidimo kaj ima na internetu, pa mailovi, pa je gladan, ide si nekaj skuhati. Dođe 2, pol 3 u noći, on je nešto malo radio, ili mu se možda samo čini. Još jedan viski prije spavanja.

Oko 4 legne. I tako novi krug. Ako je prisiljen dići se rano, popodne odvali 2-3 sata i opet ne stigne niš raditi.

Baš me zanima kak bu dugo tak. Na alkohol se već navukao. Mušterije pomalo gubi. Zarađuje sve manje. Sad već od ustajanja čeka samo večer pa da izađe van, što je njemu uskoro. On spava kad svi rade.

Ako je njemu dobro, i meni je. Jedno je ziher - nije mi konkurencija.

Nije to grm iz naslova, naslov nema veze sa zapisom. Nije ni zec.

Razrjeđivanje je rješenje za zagađenje. Tak je to nekad bilo. Ali nažalost već odavno to ne pali jer je Zemlja toliko zagađena da razrjeđivanje više ne dolazi u obzir. Ali, u nečemu pali.

Na pameti mi je film Vicky Cristina Barcelona u kojem Penelope i onaj njezin zavodljivi Španjolac zaključuju da ne mogu biti zajedno jer nešto fali u njihovom odnosu, nekakav mali komadić. Ali oni ne mogu razaznati što je to. I onda dolazi treća, Cristina, i odnos u troje štima. Cristina je bila navodno taj komadić koji je falio. Tako Penelope kaže.

A ja si pak mislim drukčije. Jer imam slične primjere u vlastitom iskustvu. Neki su ljudi, poput Penelope, jednostavno prenabijeni. Energija frca odsvakud. Ona je temperamentna, zahtjevna, posesivna, puno daje, jako puno, i puno, puno traži. Kad voli, to je vatromet, eksplozija, Hirošima i Nagasaki. Totalna destrukcija. Tu se povlači oružje, igra na život ili smrt. I veza s takvom osobom je pakao.

Ali, postoji rješenje. A to je razrjeđenje. Barem meni pomaže. A znam da i drugima. Zato i mislim da je u tom filmu dolazak Cristine u trokut s njih dvoje zapravo razrijedio taj nabijeni odnos. Tek uz treću osobu su Penelope i njezin mogli jedno s drugim.

Dilution is solution. Manje peče.

Really. Really, really.

U nekom zapisu spominje se povremeni, ali redoviti seks kao poželjan, i naravno bez emocija. S muške strane.

Pitam se što je to toliko gadno u ženskim emocijama da toliki muški zaziru od toga?

Meni su emocije važne. I nužne. I posao koji radim radim sa strašću. Ni ne pristajem na drukčije. U hobije isto ulažem strast. I u pisanje ovih zapisića unosim neku malu strast. U prijateljske odnose s ljudima unosim strast druženja, kad igram neki sport isto to radim sa strašću.. I u odgoj djece unosim strast. Nek žive život punim plućima. Ne gledam film ako nema tu neke emocije. Ni glazbu ne slušam koja me ne dirne. Ne mogu nešto odsvirati ako nisam u emocijama... Moj je cijeli svijet obojen emocijama i strašću..

I to sam ja, i ne pristajem na manje od toga. Bez emocija stvari nemaju okus. Miris. Bezbojne su, neprimjetne.. Za mene život bez emocija nema smisla.. Ja sam sačinjena od emocija i one me vode..

I sad mi neko muško veli da ne želi emocije?? Pa kaj da ja radim s njim? Čak i peglam sa strašću iako mi je peglanje na dnu strastvene ljestvice.

A seks je vrh vrhova ljestvice. I sad nek ja nemam emocije u nečemu tako zahtjevnom i vrhunskom i najvažnijem? To mi je kao da moram začepiti nos kad sam okružena najfinijim mirisima, ili zatvoriti oči kad sam okružena najljepšim bojama. Začepiti uha na koncertu?? Ili da moram jesti, a isključiti osjet okusa? Kak?? To mi je jednostavno neizvedivo. Totalno promašeno! Ne kužim - koji je smisao ? Kako se uopće može uživati bez emocija? A čemu seks ako ne uživamo?

Znači, ako netko ulazi u seksualni odnos bez emocija, kakav je onda u drugim segmentima života? Bojim se i zamisliti koliko mu je život isprazan i bezukusan... Pa s tim ne bih ni na ćevape jer bi mi vjerojatno pokvario gušt.

Ako žele nešto - ok, ako ne žele, nitko ih ne prisiljava. Nek odu. Ali - izgleda da bi muški rado bili osvajani. A pri tome bi se rado otimali, branili, kopali vodene rovove.. I onda ako je ženska prava vitezica i svlada sve vodene i vatrene prepreke, ubije zmaja, onda je zaslužila malo emocija??? Pa i ja očekujem viteza, ako ćemo pravo. Gdje su?? I nije li ta uloga osvajanja muškima primjerenija?

čekala, čekala, i dočekala :) Ako nije navlakuša

Link