Laprdarij

"Znaju li oni koji se kreću u svom zatvorenom izoliranom krugu ljudi kako izgleda stvarni život??
01.08.2012. u 7:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar"
Pogni, zapis posvećen meni. Ne jedanput mi je baš Pogni spočitnula da ne znam što je stvarni život. A i Krelec mi je imputirao više puta da živim na temelju knjiga. I ne samo oni.

Pitam se: što je to taj stvarni život o kojem oni pričaju? Koliko su njih dvoje proživjeli da tako samouvjereno gospodare pojmom - stvarni život?

Jednom su me ovdje prozivali i zbog nekakvih referenci, kao - nisam vjerodostojna. Jer sam rekla da ne bih uzimala citostatike u slučaju frke. Pak sam zato odlučila napisati koju o sebi. Jer, u konačnici, nije ljudima za zamjerit ako ne znaju tko sam. Iako mislm da bi i oni sami trebali biti svjesni da ne znaju o meni ništa, i da se s druge strane interneta može nalaziti bilo tko.

Izdvojit ću neke značajnije životne situacije, koje nadam se spadaju u stvarni život. Nabacujem kako mi što padne na pamet.

Obitelj:
- Jedinica, bili smo prilično siromašni sve dok tata nije otišao u Švicarsku i dok nisam dobila nasljedstvo. Ostala bez mame s 24, o kojoj sam se brinula u njezine zadnje dane, a bez tate s 28 godina. Velika familija se naglo osipala, poumiralo ih je puno u kratkom vremenu, u osamdesetima. Udala sam se s 32 za najboljeg prijatelja no nismo imali djecu, a meni je to bilo jako važno. Dalje uglavnom znate. Imam dvoje prekrasne i zdrave djece. I to mi je najveće životno dostignuće. I zbog njih sam se smirila, radim miran posao, i ne izazivam sudbinu više. Po prirodi sam hrabra, gotovo ničeg se ne bojim. Pogotovo ne ljudi.
- Možda trebam nabrojiti s koliko sam muškaraca spavala?

Sport:
- bavila sam se: rukometom u srednjoj, biciklizmom otkad znam za sebe i još sad ponekad, speleologijom puno, alpinizmom manje. Sudjelovala sam u nekoliko speleoloških ekspedicija izvan tadašnje Juge. Na jednoj sam ekspediciji skoro ostala bez glave, a onda bez prstiju, zbog smrzavanja. Skijanjem svim vrstama - langlauf, alspko, turno, volim trčati i koristim svaki trenutak za trčanje. Jedrenjem sam se bavila intenzivno 6-7 godina, s guštom. Iako ne volim vodu izbliza osim kad je bonaca ili lagani vjetar. Ljepša mi je iz daljine.
- Bila sam i rekorderka Balkana i držala rekord desetak godina.

Hobi:
- Homeopatija. Završila sam London International College of Classical Homeopathy. Tko ne zna, homeopatija je genijalan sustav iscjeljivanja. Vrlo, vrlo moćan. I vrlo, vrlo kompliciran. To me odmara. Pomogla sam nekoliko desetaka ljudi, bilježim neka iscjeljenja na granici čuda. Baš sam neki dan malo sređivala papire. Nekoliko parova koji su mi došli zbog neplodnosti, svi sad imaju bebe. Je li do mene ili nije, ne znam, ali je svejedno dobar osjećaj.
- Znam puno i o bioenergiji, i to sam upražnjavala, no nemam dobar zaštitni sustav i na mene se lijepe bolesti koje liječim. Pak sam s tim prestala dok ne naučim kako se obraniti. To ću jednog dana, nije mi na listi prioriteta. Klincima skidam temperaturu, izvrsna je kod glavobolja i nekim manjih problema.
- Čitanje mi je hobi. Ne baš beletristike.. Odmara me. To znate.
- Solo-pjevanje mi je hobi. Išla sam 3 godine u glazbenu školu, i nakon što mi je mama umrla, stisnulo mi se grlo. Tek sam desetak godina kasnije uspjela nešto pjevati. Žao mi je što sam to nekako zapostavila, no ne stignem sve.
- Sviram gitaru. Uglavnom sam samouka. Uzimala sam nešto i satove privatno.

Struka:
- PMF, brzo nakon diplome sam magistrirala, otada napravila dva doktorata, jedan od njih sam prijavila na medicini, ali ih nisam obranila. Što iz poslovnih, što strateških, što patentnih, a što privatnih razloga. Donedavno sam još uvijek razmišljala kako bih napravila i treći, ali mi se sada više ne da, a i djeca me trebaju. To je velika žrtva.
- Dobila sam stipendiju za Harvard Medical School, na poziv tamošnje ugledne profesorice
- Također i stipendiju Ujedinjenih naroda za rad u Beču, na drogama, tzv. balkanska ruta
- DEA (Drug Enforcement Administration), US, mi je platila edukaciju u Washingtonu. U sklopu toga posjetila sam Secret Service američkog predsjednika, bila za test spojena na njihov detektor laži, gledala vještačenje haljine Monice Lewinsky, upoznala tim koji se (između ostalog) brinuo i za sigurnost pesa Billa Clintona. Saznala puno o priskuškivanjima, praćenjima, bla... Posjetila sam Bijelu kuću, ne kao turist nego s aspekta mjera sigurnosti koje sam tamo učila. U FBI akademiji, Quantico, aktivirala alarmni sustav jer sam malo brže počela hodati prema autobusu nakon što je nastava završila, a u toj akademiji se ne smije trčati, niti malo brže hodati. To je odmah sumnjivo i taj čas se blokiraju vrata, i nekakva staklena neprobojna vrata iz zidova su izašla i zapriječila mi prolaz. Ostala sam zarobljena sve dok nisu odblokirali sustav. Imala sam cijelo vrijeme u Washingtonu pratnju Special Agenta, naoružanog. Je, i on je ostao zarobljen :)
- Kao toksikologu dogodilo mi se da se otrujem bojnim otrovom i skoro sam odapela. To smatram rijetkom čašću. Što više može toksikolog poželjeti nego otrovati se - bojnim otrovom?Strpali me u bolnicu pod lažnim imenom. I nisam smjela nikomu reći, pa ni doma. A dvoje male djece. Poslije je bilo na TV.
- Zbog posla, a i zbog okolnosti, bila sam prisluškivana i praćena godinama. Možda sam još uvijek pod povećalom, iako se nadam da više nisam. Vjerovali li ne, i CIA me je pratila.
- U to sam vrijeme bila i na nišanu snajperista. Ne znam jesu li me samo htjeli zaplašiti, ili fakat maknuti. Ne želim niti znati. To je bilo u centru Zagreba, daleko poslije rata.
- Razgovarala sam s Walterom Umphreyem, poznatim američkim odvjetnikom koji je bio povezan sa suđenjem duhanskoj industriji, tražila od njega savjet.
- U jednoj prilici mi je bila podmetnuta droga kako bih ispala narkićka, a time i nepouzdana, jer me je trebalo diskreditirati. Ali sam na vrijeme skužila. Otad ne pijem osim iz originalno i predamnom otvorenih flašica.
- Držala sam predavanja o drogi. Koju nisam probala. Znam sve o drogi, osim kakav je osjećaj nadrogirati se. Niti me zanima.
- Bavila sam se i bavim se još uvijek alkoholiziranošću u prometu.
- Zanimanje mi je, dakle, u širem smislu - toksikolog. Bavim se time od 1990. Sad se trenutno ne bavim samim otrovima, barem ne na glavnom poslu, već lijekovima. Klasičnim, medicinskim lijekovima. Ispitujem njihova svojstva, analiziram njihove tragove u organizmu, proučavam metabolizam lijekova, interakcije među lijekovima.. Najviše se bavim novim, potencijalnim lijekovima, koji još nisu na tržištu. Ono što ja istražujem, vi ćete piti jednog dana.

-------------------------

Trebam li još nešto reći kao dokaz da imam i stvarni život? Neke stvari odavde ne znaju niti moji doma. Ma, ima još toga...

Nisam se došla dokazivati na blog jer mi to ne treba, dokazala sam se u životu puno puta. Došla sam se ovdje odmarati, naći malo mira, podijeliti koju lijepu s nekim, zezati se. I to je to.

Kaže meni jedan: nitko sa mnom ne razgovara na način kao što ti razgovaraš! Kakav to način? Tako otvoreno! (Ja shvatila da mi želi reći i "tako bezobrazno"). Pitaj se zašto, kažem mu. On ne zna. E, zato jer se ti ponašaš prema meni upravo na takav način, i time si mi dao dozvolu da se i ja prema tebi mogu tako ponašati. I to ga je iznenadilo. Pojma on nije imao da mi je "dao dozvolu" za takvo ponašanje. Mislio je da se neću usuditi.

Naravno, da mi je poslodavac, ili nadređeni, ili bilo tko tko me plaća, bilo bi drukčije. Ali nas dvoje smo ravnopravni i ne vidim razlog da se ne uspostavi ravnoteža.

Ima situacija i kad mi netko daje dozvolu da prema njemu budem bezobrazna, ili već kakva, ali meni se ne da, ili mi je žao. Jer znam da bi ga/ju to jako pogodilo. Eh, kao da je teško vidjeti nečije bolno mjesto! Pa se maknem, ignoriram.

Oprezno s dozvolama!

Gledajući oko sebe, i unatrag, teško mi je sjetiti se nekog tko nema problema s ocem. I muško, i žensko. A pogotovo muško. I pogotovo oni kojima je otac još živ. Oni kojima je otac mrtav već desetak godina, ti već počinju gledati oca drugim očima.

Izgleda da iz nekog razloga veza otac-sin ne šljaka. Svaki otac je sretan kad dobije sina, ali ga onda satre već kao malu bebu. Većina očeva ne razumije da su to samo mala djeca, i da nisu odrasli ljudi koji trebaju preživljavati u najsurovijim uvjetima i dokazivati svoju muškost. Da im kao bebama treba puno ljubavi, zagrljaj. Valjda misle da onda neće biti muško. A ispadne - ajme...

I, naravno, sin takvog oca ne zna drukčije nego nastavlja priču sa svojim sinom. Svi žele imati sinove junake. Emocije zabranjene.

Nije niti kod mene doma bolje. Otac mojeg sina izvodi gluposti. Jer je njemu njegov otac isto izvodio gluposti. A taj je pak imao oca vojničinu koji je rano poginuo... I tak u prošlost..

I ulovim se jednog dana kako svojem sinu objašnjavam: "gle, tvoj tata je već u godinama, teško da će se mijenjati. Prihvati ga takvim kakav je. Takav je zato jer nije imao priliku biti drukčiji. A ti si mlad, pametan, uočavaš stvari, pa probaj svojim ponašanjem ne izazivati ga i probaj ga smekšati". Sin me gleda. Možda tražim previše. A postoji li drugo rješenje? Starog konja se ne može dresirati. Možda će na ovaj način moj sin dati šansu svojim sinovima. Bolje ih razumjeti. Prekinuti taj lanac.

Jučer se ulovim kako svojoj prijateljici, koja je ogorčena na postupke svojeg oca, govorim istu stvar. "Pusti, on je u godinama kad samo još više otvrdnjuje, ne očekuj puno. ALi ti si mlada, fleksibilna, znaš, vidiš, i na tebi je odgovornost."

Čitam Pamin zapis pa mi više toga pada na pamet. Na vječnu temu - po kojim kriterijima ili na koji način biramo partnera.

Ono što sam ja pohvatala na tu temu i čini mi se istinitim, jest da biramo partnera koji ima slične psihološke povrede kao i mi, odnosno onog koji će naše povrede ponavljati i ponavljati, i sto puta ponavljati kako bismo ih konačno iščistili. Ako odemo od partnera jer ne možemo više izdržati s njim, naći ćemo jednakog, pa i malo goreg jer svoju temu moramo obraditi.

Ako netko naoko privlačan izabere partnera koji je pretil, ili je invalid, nekog iz 'niže kategorije', možda to čini zato jer se ne bi mogao nositi s partnerom koji bi mogao biti privlačan i drugima. Tu bi neka duboka nesigurnost bila u pitanju.Strah od napuštanja.. Tko zna..

S druge strane, i ja imam kategoriju s kojom ne bih mogla biti jer mi je 'prejaka', recimo s Bruceom Willisom. Jer on može birati žene kojima ja ne mogu konkurirati iz stotinu razloga. Samo bih se mučila. Ne spadamo u iste kategorije.

Gledano kroz moju vlastitu povijest, točno mogu definirati s kojim sam muškarcem što prolazila, što je koji muškarac odrađivao kod mene. Kako bih se riješila nekog obrasca tako bi ta vrsta ljudi otišla od mene. Ali bi došla nova, jer ima materijala... O, da..

Sada kad sam toga postala svjesna, rado bih partnera iz 'svoje kategorije', koji je također svjestan. I kada bismo se nas dvoje tako svjesnih potrudili riješiti svoje povrede, izaći iz svojih labirinata, ali na konstruktivan način, to bi onda imalo budućnost. A svjesnih je tako malo...

Recimo, partnera koji razumije ovo što sam napisala..

ajme, pušila sam tada


evo, samo za Božu, oblačim tange, prilično skupi model. To sam negdje u Božinom kraju. Ogorje Gornje (ili Donje), Svilaja

Na prošlom mojem zapisu Medo je spomenuo film Tajna. Bio mi je poznat, ali se ne sjećam otkud, gdje sam ga već gledala. A i nije bilo nedavno.

Jesam vam već rekla kako sam oduševljena kabelskom TV jer mogu gledati youtube na TV ekranu? Pak sam si jednu večer ovaj tjedan pustila taj film. Prilažem link koji je Medo dao prošli put u komentarima. Link

Ako niste, neće vam biti žao, pogledajte ga. Film je napravljen u američkom stilu, malo me podsjeća na tv prodaju :), top-shop, no nek vas to ne spriječi. Ne bih imala ništa protiv da takve stvari pričaju u top-shopu. Btw, moj je sin zaključio da je top-shop jako zanimljiv jer se malo-malo tamo pojavljuju sise, guzice... veli on - nigdje toliko sisa i guzica koliko u top-shopu.

Film. Dobro je napravljen, motivirajući je, pojednostavljen, simpatičan, šaren, govornici su respektabilni. Dinamičan iznad svega, ponese. Govornici sa žarom iznose svoje priče i vidi se da govore iz prve ruke. Malen je to broj govornika. Ali mogao bi biti ogroman.

Ako ste loše volje, ako vam nije dan baš onak, pustite si taj film. Film energizira.

Namjerno se ne osvrćem na sadržaj. Samo ću ukratko reći kao znanstvenik, prirodoslovac, da je zakon privlačnosti o kojem oni pričaju opće poznati i sveprisutan prirodni zakon (za one koji ne znaju). I još bih rekla - to nije tajna. Nije to saznanje bilo dostupno samo manjini. Svaka religija govori o tom zakonu. Prisutan je i u narodnim izrekama. Svuda je oko nas, samo ga trebamo uočiti.

Čak i u jednoj TV reklami kažu (pazi, čak i u reklami!): naše granice sami si postavljamo. Meni je ovo super!! Drugim riječima, ako mislimo da je nešto moguće - moguće je. Stvar je u mentalnoj barijeri samo.

Uživajte!

Jutros se probudih s mislima o anđelima. Zaključila sam kako prerijetko mislim na anđele i kako im prerijetko zahvaljujem na svemu što čine za moju djece i mene. Pitala sam se je li im je dobro kod nas? I što bih mogla učiniti da im bude bolje, ljepše?

Moji klinci često se prije spavanja sjete pomoliti 'Anđele mili'. Ja sam tu molitvu naučila od njih, ali se je ne sjetim. Pa sam se jutros, još je bio mrak, pomolila. Prvi put, drugi put, treći put...

U jednom sam času osjetila kao da mi je anđeo pomaknuo pramen kose. Preplavio me je osjećaj blaženstva. Tko taj osjećaj nije upoznao, neće shvatiti.

Nadalje sam razmišljala - kako nekome tko nije iskusio to blaženstvo objasniti kakav je to osjećaj? A riječi su tu loše sredstvo.

Moja interpetacija - taj osjećaj najbliži je osjećaju zaljubljenosti. Jake i sretne zaljubljenosti! Pa - zar nije prekrasan? Tko ne voli biti sretno zaljubljen?

Razmišljajući dalje sjetim se one priče o zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljenost kao traje 2-3 godine najdulje, a onda nastupi ili ne - ljubav. A znamo da je zaljubljenost prestala u trenutku kad počnemo uočavati loše strane i nesavršenost našeg objekta.

Što će reć, u vrijeme zaljubljenosti vidimo samo dobre strane našeg partnera. Ali ne samo njega, nego i svega ostalog. Jednostavno, imamo ružičaste naočale. Svijet je lijep! Ljudi su dragi! Sretni smo!

Pa se pitam: što je loše u tome? Svijet je onakav kakvim ga interpretiramo. Ako ga vidimo lijepim onda je lijep. Ako smo sretni, ljudi su nam dragi. Volimo i prolaznike na ulici. I stisnute ljude u tramvaju. I nemogući susjed nam je nekako drag. Ako je on nama drag, i on to osjeti, i njegove obrane će se istopiti. Ako nam netko i učini nešto nažao, vidimo da to čini zato jer je slab, nesretan... jer mu fali ljubavi.

E, a razlika između blaženstva i zaljubljenosti je u tome što zaljubljenost ima objekt. Usmjerena je, i time - potrošiva. No, ne mora biti. A blaženstvo nema objekt, to je osjećaj unutar nas, nevezan uz neku osobu ili nešto drugo.

Koliko znam, prividno blaženstvo može se umjetno postići drogom, alkoholom. Mene ti oblici ne zanimaju. Zanima me blaženstvo dosegnuto duhovnim putem. Koje živim i koje ću živjeti. I svojim primjerom pokazivati da je moguće.

Da. Moguće je voljeti sve ljude..

Nisam htjela kvariti Uskrs. Ali danas eto pitam. Ne bi li trebalo isto vrijediti i za religijske blagdane?

Doduše, čula sam svašta u vrijeme kad se je meni trebalo čestitati rođendan. Te - ne držim do rođendana, ne znam rođendan niti svoje djece, ma to je glupost!, i puno sam rečenica čula umjesto jednostavne - Sretan ti rođendan!

E, sad, zašto je nekim ljudima tako teško preko ustiju prevaliti taj Sretan rođendan? Ili kompliment? Ili bilo što - Sretno? Možda zato jer imaju zabranu na vlastitu sreću, pa zašto bi onda netko bio pokraj njih sretan, ili nekomu nešto bilo sretno? A upravo time - Sretan ti (što već)! poklanjamo nekome pozornost, u tom času odričemo se svojeg ega, sebe kao centra svijeta, dajemo komadić sebe. A to je najteže dati. Pozornost.

Zato svima kojima Uskrs nešto znači - Sretan Uskrs!

Ponovilo mi se nešto: neki dan gledam hotele u Parizu jer bih rado odvela klince tamo. Danas otvorim iskricu, i umjesto reklama šetaju mi slike nekoliko hotela koje sam neki dan pregledavala. Da mi je prvi put, pomislila bih da je slučajno.

Znači, oni zapamte moju IP adresu, a iskrica valjda ima deal s njima, ili s kim već, pa meni sada dok sam u sasvim drugom filmu naturaju ono što me je neki dan zanimalo. Kao: "Aha, skužili smo da te to zanima, očito si spremna platiti, sad ćemo te obraditi!"

To mi je zastrašujuće - te ciljane reklame. Ne reklamiraju oni meni nešto slučajno, nego nešto na što sam bacila pogled na internetu.

U skladu s tim:

Link

Moj je život ispleten od šarenila, ima tu svega. Kao i svaki život uostalom. Od vrlo teških trenutaka, na granici izdržljivosti, do prekrasnih, prevrijednih. S tim da ovih zadnjih ima vrlo malo. Ako bih trebala opisati svoje životne ciljeve, onda bi to bilo - lijepi trenuci. Kreiranje, odnosno prepoznavanje lijepih trenutaka.

Naučilo me da ne čekam, nego da djelujem. Da stvaram svoj život. Da ne konzumiram tuđe živote. Draže mi je biti na pozornici nego u publici. Volim utakmice odigravati, a ne gledati i navijati. E, zato i ne volim gledati filmove. Jer filmovi sui neki tuđi život. Niti knjige više ne volim čitati jer su i one neki tuđi život. S 50+ nakupilo se u meni materijala i za knjige i za filmove... no to će i ostati u obliku materijala koji je dostupan samo meni. Pa umjesto fimova u kinima vrtim te svoje filmove u glavi, a umjesto odlaska u knjižnicu čitam te svoje nenapisane knjige. Djeci sam dok su bili manji pričala svoje priče prije spavanja. Istinite priče.

Kao klinka prolazila sam fazu skupljanja svega, salveta, maraka, sličica životinjskog carstva, tko se više sjeća. No, nije me se primilo. Nisam tip kolekcionara. Zapravo sve se više rješavam stvari, ostavljam samo najpotrebnije.

A ako nešto skupljam to su onda - trenuci. Lijepi trenuci. Koje tražim, kreiram, osmišljavam. Ne čekam da se dogode već ih izazivam. A to izgleda otprilike ovako: zateknem se na nekom mjestu u nekom trenutku, slučajno ili namjerno, i tada pokušam na tom mjestu, u tom trenutku, pronaći nešto lijepo. U ljudima kojima sam okružena, bilo samo trenutačno, bilo na poslu, bilo doma, bili to susjedi ili neko staro društvo u kojem predviđam već svaku riječ, u njima gledam lijepe stvari. Gledam što je vrijedno kod njih. Tu i sad. Osjećam kao da ponekad moram stisnuti gumb 'refresh'. Kako bih izbistrila sliku.

Naravno, postoje situacije u kojima je to teško postići. Postoje i ljudi koji rigaju vatru i nemogući su, i kod njih je teže doći do tog lijepog. No u takvim situacijama i kod takvih ljudi to je i veći izazov.

A najljepši trenuci u mojoj su kolekciji oni u kojima kao da je vrijeme na trenutak stalo. U kojima osjetih blaženstvo, potpunu prisutnost. Mir. U kojima je sve na svojem mjestu, ništa ne nedostaje, savršeno.

I kad mi je teško jednostavno prelistam tu svoju kolekciju.

Ovo mi je simpa tekst iz jedne reklame. Na što je ovaj čovjek iz reklame zaboravio?

Često kad napišem neki komentar na blogu samu sebe potaknem na razmišljanje. To mi se je i jučer dogodilo. Kad sam spominjala tko mi imponira, i tko ima 'težinu'. I što je ta 'težina'.

Medo je jedanput lijepo spomenuo nešto u smislu - a što je dobro za dušu? Što se događa na razini duše? Eto, u tu 'težinu' čini mi se da je nekako upletena duša. Ne znam definiciju duše, ne znam ni podjelu ljudskog energetskog tijela, to sam pokušavala zapamtiti ali mi ne ide. Nisam se srodila s tim. Mogu pisati samo o onomu što osjećam i kako osjećam.

Svoju dušu osjećam unutar sebe, u prsima. I tuđe duše nalazim na istom mjestu. Ako trebam opisati, rekla bih - duša ne viri, ona je skrivena i zaštićena. Moja duša meni ispunjava cijelu unutrašnjost, ide do samih rubova, do kože. I doživljavam je uglavnom kao laganu, s ponekim teškim dijelom, ima boju kože, zdrave kože. Nas dvije smo u dobrom kontaktu. Dišemo zajedno.

A mogu nekako vidjeti i tuđe duše. Vjerojatno to i drugi vide, ali ne obraćaju pozornost. Kod nekih vidim isto tako velike duše, ali kod nekih nažalost vidim dušu skvrčenu, stisnutu, tvrdu, u nekom ćošku, tamno sivu. Nesretnu.

Ono što se vidi na nekome izvana, npr. zdravlje, bogatstvo, status - društveni, obiteljski, izvanjska sreća, tuga, zapravo nemaju puno veze sa samom dušom i njezinim stanjem. Duša ima neki svoj život. I neku svoju svrhu. Kad se povežemo s vlastitom dušom i osvjestimo njezinu svrhu, tada i naš život postaje smislen.

Uh, kako ću se zaplesti :) Teško je riječima opisivati nešto za što riječi nisu niti predviđene.

Ono što jasno vidim je - koliko je netko povezan sa svojom dušom. Jako su rijetki oni povezani. Rijetki su i oni koji su je uopće svjesni na toj nekoj razini, koji su uspjeli s njom ostvariti neki kontakt. Mnogi osjećaju da nečega tu ima, ali ne znaju što i kako pa se meškolje, čohaju. I budu vrlo neugodni ponekad. A većina mi se nažalost čini skroz odsječena od svoje duše.

Patnja duša je velika na ovom svijetu. To osjećam. Duše cvile i tuguju, zanemarene su. Negirane. Od duša je važnije mnogo toga površnoga, oku ugodnoga, a samo nas udaljava od vlastitih duša. Roditelji ne prepoznavaju duše svoje vlastite djece, pa ih zatiru.

I tako, mogla bih još... no, kad sam mislila na 'težinu', mislila sam zapravo na povezanost s vlastitom dušom. Ne deklarativnu, nego onu istinsku, dubinsku.

Buduća znanstvenica
Onda mala zbrka u identitetu
Volim cvijeće
Škola i ja

Mene učilo, što doma, što okolo, da ako imam prigovor nečemu, ako mislim da nešto ne valja - neka predložim rješenje. Neka velim kako bi po meni stvari trebale izgledati. I ne biIo kakvo rješenje, nego rješenje u kojem bi sve strane imale neku zadovoljštinu. I tako sam od rana shvatila da nemam ništa od pobune, ako ne ponudim istovremeno i rješenje.

Ok, nije lako smisliti rješenje, pogotovo rješenje koje je uistinu dobro, u kojem svi idemo naprijed. I treba biti svjestan da to nije lako. Isto tako treba biti svjestan da takvo rješenje uvijek postoji. A i kad smislimo (uočimo) rješenje, ono što je jako teško je - predložiti na koji način sprovesti to rješenje. Znači - kako. Ili ga sam sprovesti.

Sada s 50+ znam puno više nego sam znala prije. Znam, recimo, da ako samu sebe ne mogu nagovoriti na nešto, recimo na prestanak pušenja, kako ću onda nekog drugog nagovoriti na nešto? Ako se ne mogu sama sa sobom dogovoriti, ako ne mogu sama sebe uvjeriti u nešto, kako ću nekog drugog?

Ili: ako ne mogu od sebe same, od djece doma dobiti ono što želim, ili od vlastitog supruga, na temelju čega se mogu zanositi idejom da mogu promijeniti svijet?

Ne znam kakvi su vaši poslovi. Moj posao je vrlo kreativan. I imam dosta slobode za uvođenje novih stvari u posao. Nazivno. Međutim, kad smislim nešto novo i kad to želim provesti, uvijek naiđem na otpor. Ljudi jednostavno ne vole promjene. I ne zanima ih koji su benefiti te promjene nego se zaključaju čim osjete da je promjena na pomolu, i počnu se braniti, neki vrlo agrsivno. No, svjesna sam toga, pa imam načine kako ljude uvjeravati, kako ih dovesti u situaciju da na kraju sami požele tu promjenu, i kako postići da pomisle kako je svijet besmislen bez te promjene. No, to nije lako. Zapravo, riječ uvjeravati tu ne stoji. Jer ne idem ja od jednog do drugog objašnjavajući im kakve koristi imamo od te promjene, jer znam da to nema smisla. Tako bih se samo izložila njihovim verbalnim akrobacijama. Uostalom, to kako izvedem stvar - to je moja vrijednost, i moja tajna. Nemam bez veze 50+. Ali ujedno - to je i moj domet. U stanju sam uvesti promjenu u grupu od cca 100 ljudi. To sam isprobala i provjerila više puta. S tim da ta promjena ne zadire u mijenjanje ličnosti, već samo mijenja svakodnevne navike. Dakle, ništa na osobnom planu. Usput, koliko ljudi vi uspijevate uvjeriti u nešto?

Sada s 50+ vidim u kojoj mjeri ljudi mlate praznu slamu. Vidim kako pričaju o nekom problemu, sjedeći i pušeći za kompom, u toplome, s hranom i/ili pijačom pred sobom. Vidim kako se zamišljaju na vjetromitini, šibani snijegom, ili kako trče pustinjom i skapavaju od žeđi, ili spašavaju ljude od nekog zla ili 'zla', ili su vođe koji svojim govorničkim vještinama zavode mase i ove ih slijepo slijede. I sve to oni rade u svrhu neke velike ideje, jer oni - mijenjaju svijet. A drek, sjede pred ekranom, niti cipele nisu obukli.

Oni 'napredniji' odu u birtiju, ili na neki tulum, pa udri po problemima i kuknjavi, sa sličnim filmovima u glavi kao i oni doma pred kompom, energično rješavaju svjetske probleme, da bi drugi dan zaboravili o čemu su uopće pričali.

Najgore je to što su oni uvjereni kako su nešto uistinu napravili.

Nema druge, nego prvo pospremiti vlastito dvorišće (aha, znam, lakše je drugom reda raditi).

Eh, sad mi se otvorilo novo područje, a to je - kako Hrvati pasivno čekaju da im drugi riješe probleme. No, o tome drugi put.

Rodila sam se i rano djetinjstvo provela u kući s puno ljudi. Živjelo nas je u njoj devetero: baka i deda, bakin brat, troje bakine najmlađe djece koji su još studirali, mama, tata i ja. Predivno! Bile su u toj kući, dakle, tri odrasle žene koje su imale brigu o kućanstvu. Baka je kuhala i prala suđe, brinula oko kuhinje, moja mama je prala veš i spremala, uz to je radila u firmi puno radno vrijeme (to je bila njezina želja), a moja teta, studentica, ona je bila zadužena za nabavke i isto za spremanje dijela kuće. I tako su se njih tri podijelile.

Koliko se sjećam, muški nisu prali suđe, nisu niti kuhali. A bome nisu niti veš prali. Tata je mami pomogao kad je bilo nešto teško za prenijeti jer tada nije naravno bilo vešmašine nego se je veš iskuhavao u kotlu, na peći na drva. U veškuhinji u podrumu.

Muški su radili i zarađivali, dvojica su studirala. I zarađivali bi sezonskim poslovima.

Sve je štimalo. Znalo se je gdje je komu mjesto. I uglavnom nisu bili preopterećeni. Mojoj mami je znalo biti previše jer je veša za devetero bilo poprilično. Ali je imala skuhano, za dijete su joj se svi brinuli, a meni je bilo super! Uvijek je netko bio na raspolaganju. Sjećam se kako me je jedan stric učio stavljati nogu za vrat, drugi me je učio kopati nos, a teta me je šminkala.. Tak su se sprdali sa mnom, a ja uživala :)

Eto, to je bilo unatrag 45 godina, u Zagrebu. Dakle, i ne tako davno. (Više nitko od njih nažalost nije živ, ima 15 i više godina, jer su svi poumirali rel. mladi).

I meni je to ostao pojam sreće. Velika kuća i puno ljudi u njoj, različitih generacija, u kojima su poslovi podijeljeni, a djeca uvijek nađu nekog tko je raspoložen za njih. I tada se je znalo što je muški dio, a što ženski. I nitko nikog nije okrivljavao niti optuživao da se ne uključuje u nekakve poslove. Da ne zaboravim, znalo se je i tko je gazda. Baka i deda su bili gazde, i bilo je onako kako su oni rekli.

I to što se je danas sve svelo na život u dvoje, sa ili bez djece, nije čovjeku urođeno. Jer smo stotinama i tisućama godina živjeli u grupama, plemenima, velikim obiteljima. Dijelili smo poslove - žene međusobno, muški međusobno. I tako je ostala potreba za dijeljenjem poslova, no kako to sad izvesti kad su prisutni samo dvoje umornih, i oboje mora raditi full time da bi preživjelo? Nisu ni muški krivi, a niti žene, sve se je poremetilo, udaljili smo se jedni od drugih, veliča se pojedinac, a obitelj gubi na vrijednosti...

Ili - samohrane majke: što dalje reći? Sve moramo same dok djeca malo ne stasaju. I nigdje nikog. Patim za onom prepunom kućom.

Kako bilo - Sretna vam Dan žena, ne osuđujte već ljubite..