Laprdarij

Potaknuta jučerašnjom diskusijom malo sam si ponovila političku organizaciju Hrvatske. Mi živimo u parlamentarnoj demokraciji, u kojoj je vlast, radi RAVNOTEŽE I MEĐUSOBNE KONTROLE, podijeljena na tri dijela: na zakonodavnu (Sabor), na izvršnu (Vlada i Predjsednik države) i na sudbenu.

Kaže lijepo u Wiki: "Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je ZNANJE. Svojim zalaganjem može pridonijeti samo osoba koja poznaje sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije."

Evo kako ja to shvaćam.

Državni aparat, sve ovo gore nabrojeno + državna uprava, to su službe koje postoje radi mene i ostalih građana kako bi nam osigurali kvalitetne okvire za život. Okvire za školovanje, za liječenje, za pokretanje biznisa, čuvaju nas od kriminalaca, štite nam biznis, ali štite i socijalne slučajeve i one koji se sami ne mogu štititi. Za sve to treba lova, i kroz poreze se namiče. Ja plaćam porez kako bi mi država osigurala mehanizme za ostvarivanje onog što si sama ne mogu organizirati kroz razne službe. JA plaćam porez, JA, dakle novac je moj, i ostalih poreznih obveznika, i nama treba podnijeti izvješće gdje je novac, kako i na što se troši.

Ljude koji će trošiti i upravljati mojim novcem biram na izborima. To je moje pravo i građanska dužnost. A ja biram one kojima više vjerujem.

Samostalni vijećnici su u funkciji države, produžena ruka izvršne vlasti. Što bi značilo da su oni u bliskom kontaktu s ljudima koji su ih birali, prate neispunjene potrebe tih ljudi i s političke strane nalaze načine kako da riješe probleme. Recimo, ako u mojem kvartu kradu šahtove, onda bi kvartovski vijećnik trebao naći način kako da to riješimo kroz postojeće mehanizme državnog aparata. Hoćemo li prijavu na policiju, naravno, to bi bilo prvo, drugo, hoćemo li pokrenuti službu koja se brine o šahtovima da nadoknade te šahtove, pa da ih zavare da se ne kradu, koliko to košta, ima li fond za to (naravno, to ide iz održavanja), ima li se sredstava u tom fondu, kome dalje uputiti problem, treba li problem dignuti na gradski ili viši nivo, bla, treba li možda uspostaviti neki novi mehanizam?

Ono što od vijećnika NE OČEKUJEM je da ide po kvartu i da žica novac od pojedinačnih građana za šahtove. Da se bavi humanitarnim radom. Jer postoje nevladine udruge, i njihov su segment - humanitarne akcije. Ono u čemu država ne funkcionira ili što nije u domeni državnog aparata, to se pokriva nevladinim udrugama. A da sve funkcionira kako spada, onda humanitarnog rada ne bi trebalo niti biti. Osim u slučajevima nekakvih velikih katastrofa, to je nešto što je mala vjerojatnost pa se ne pokriva mehanizmima države.

Što se tiče jučerašnje diskusije oko obroka djece u školama. Postoji mehanizam kojeg je državni aparat osmislio, a taj je da djeca socijalni slučajevi imaju besplatan obrok u školama. Tako je barem u školi moje djece, i to koliko vidim funkcionira. Roditelj mora donijeti potvrdu gdje se vidi da su mu primanja premala ili ih nema, i dijete dobije besplatan topli obrok. Tj. topli ručak plus jedan gablec. Vrijednost toga je oko 250,00 kn, toliko plaćam ja koja imam dovoljno.

Znači, državni aparat je predvidio tu situaciju, postoji zakonski i provedbeni okvir za to. Ako postoje gladna djeca u državi, što je preopćenita izjava, što bi trebao napraviti samostalni vijećnik ako želi pomoći u takvoj situaciji? Po meni, ići u prvu školu tamo gdje je izabran za samostalnog vijećnika, i raspitati se kako stvari stoje, ima li gladne djece koja ne ostvaruju pravo na topli obrok. Ako da, gdje je zapelo? Postoji li propust škole, ili roditelja? Ako da, upozoriti jedne i druge da se to pokrene i riješi. Mehanizam postoji, možda zapinje, možda treba socijalnu službu aktivirati.

Ako taj isti vijećnik dođe tu na blog žicati novac za školski obrok djece, i još manipulativno igra na osjećaj krivnje, pitam se što uopće taj vijećnik zna o svojim zadacima, i domenama? Vijećnici, a ni političari, se ne bave humanitranim radom! Jer na taj način otvoreno pokazuju da je državni aparat zakazao. Ili pokazuju da nemaju pojma koji im je zadatak. Ili je više seksi se humanitarnim radom nego zagrepsti tamo gdje treba i gdje im je dužnost... To je domena nevladinih udruga koje su korektiv i komplementiv (dobar mi izraz, ha?)državnom aparatu. A tko trpi? Ja, porezni obveznik. Jer imam nesposobnog vijećnika i još trebam dati privatno lovu koju sam već dala kroz porez.

Nadam se da će se i samom tom vijećniku nakon ovog teksta izbistriti što mu je uloga.

Usput, i ovo mi je lijepo za razmilsiti gdje smo mi: "Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa."

Ajd, nešto lijepo. Imam najboljeg dragog na svijetu. Kad smo se tek upoznali, ja nešto glagoljim, a on će meni - sve će biti dobro, gledaj to pozitivno. Skoro sam pala s klupe. Da meni netko veli - gledaj pozitivno? Jer obično sam ja ta koja okreće na pozitivu. Tko se ne bi zaljubio?

A moj život je film. Danas je moj klinac iz škole otišao ne k tati, već je otišao k mojem dragom. Jer mu je njegov sin prijatelj, i kolega iz razreda. I bio cijelo popodne kod njega. A moj dragi onda obojicu vozi na ples, a poslije plesa mojeg sina isporuči k tati. Usput, upoznala sam bivšu ženu svojeg dragog. Film.

Danas sam doma jer me nekakva viroza safatala, boli me svaki mišić, temperaturica, kašalj, bez glasa ostala, i sutra bum doma. Mirna sam. Možda puknem. Vjerojatno budem. Sada sam tupa, bez osjećaja. Gledajući pozitivno, ovo sve je dobar test. Da vidim kako tata i sin funkcioniraju. Jer to inače nije baš išlo. A to mi je važno. Sa kćeri se on dobro razumije, ali sa sinom zapinje. Ako sada pokažu da mogu, ja sam mirna. Tata je iznenađujuće strpljiv. Zasad. Drugi dan. Držim im fige.

Danas sam shvatila da nisam baš imala suosjećanja za vlastitu majku. Umrla je prije 29 godina. I često mi je išla na živce. Nisam bila prema njoj bezobrazna otvoreno, ali sam puhala, okretala očima, i sl. No, do zadnjeg dana mi je bila autoritet. I poštivala sam njezine želje. U tih 29 godina koliko je nema nedostajala mi je svega nekoliko puta. I to uglavnom kad su se moja djeca rodila, bila bih sretna da ih je upoznala i nosala kao baka, i da su je oni upoznali. A ona mi je znala reći, puno prije nego se razboljela, vidjet ćeš kako će ti biti kad ja umrem. Ta izjava me nije bila dirnula, jer koje dijete može to shvatiti? A sad kad gledam to mislim si ona bi vjerojatno bila sretna da vidi da mi zapravo ne nedostaje.

Ako nisam ja suosjećala sa svojom mamom, onda ne mogu očekivati niti da će moja djeca suosjećati sa mnom. Danas sam shvatila da su majke zapravo jedan veliki davež uglavnom. Najdivnije su - kad ih nema. Moja je mama odrasla bez svoje mame, i kad su se srele nakon puno godina, u njoj je gledala božanstvo. Da ju je ova pilila svaki dan, sumnjam da bi bila tako očarana njome.

Moj je sin danas otišao živjeti k tati. Šteta da se muči sa mnom. Ne želi učiti iz inata, a inati se meni na svoju štetu. Nisam uspjela otkriti zbog čega mi se inati, ali valjda ima razloga.. jer sam vjerojatno davež. Jer za sve ono što mu pružam, tražim da ima pozitivne ocjene u školi. A to je valjda previše.

Upravo pogledah film "Obični ljudi" na HBO. Naravno da sam čula za njega, ali ga sve do sada nisam gledala. A film iz 1980. Tema samooptuživanja, i tema odvojenosti od osjećaja - sviđa mi se kako je to napravljeno. A ta koja je bila najodvojenija je - majka. Film se zove obični ljudi, i dobar mu je naslov. Jer koliko god to u filmu izgleda pretjerano, to je tako često! Tako su česte majke koje ne grle svoju djecu. Koje ne potiču osjećaje. Čija djeca niti ne znaju što osjećaju. Imam rođakinju koju pitam - kako se osjećaš kada... ne znam, veli ona, nisam o tomu nikad razmišljala. Veli mi - postavljaš čudna pitanja.

Tzv. ledene majke. I ja sam bila ledena na početku, trebalo mi je vremena da se otopim. A bila sam ledena jer se nisam mogla opustiti. Nakon puno godina željenja konačno sam dobila dijete, i bojala sam se da će nestati. Da je sve samo san. Bojala sam se vezati, jer što ako... Mučila sam i sebe i dijete. S drugim sam se djetetom odledila, jer se smanjio strah. I nekako sam počela vjerovati da to ipak nije samo privid. Teška je to tema.

Imala sam sreću pa sam sve to osvijestila. Sreću? Bila sam otvorena, i sreća je došla. Jer moja mama mene nije grlila. Ne sjećam se da sam joj sjedila u krilu. Ni poljubila me nije, koliko se sjećam. Nije me baš ni hvalila, baš naprotiv, osim pred drugima kad me nije bilo blizu. Nije znala, sirota. Jer ni nju njezina mama nije grlila, ostavila ju je kao malenu kod neke rođakinje da bi je pozvala k sebi s njezinih 22. Ta moja baka je bila stroga, voljela je mojeg bratića i njemu bi poskrivečki davala banane. A čuvala nas je oboje. Hja, ipak sam ja neko bezvezno žensko. Nije bila nimalo nježna prema mojoj mami, jer ni ona nije dobila majčine topline, njezina je mama rano umrla. Ali, kad smo joj došli reći da joj je kći (moja mama) umrla, žena se je taj čas izgubila. I tako je bila izgubljena godinu dana, kopnila i umrla. Od tuge. Ta ledena mama.

I to su obične majke. Prosječne majke. I gotovo svako dijete pati zbog majčine hladnoće, jer se to vuče generacijama. I da bi tu hladnoću dalje prenijelo na svoju djecu. Hvala Bogu što sam to osvijestila. Što ne znači da sam savršena, daleko od toga. Ali osjetim kad zeznem, ili kad pogodim.

Promatram svoje kako se ponašaju u blizini male djece. Oboje ih vole, igraju se s njima, uzimaju ih u krilo, i sin i kći, i sretna sam zbog toga.

Sad ide ona slika iz Veginog bloga. Kak to da je do 19. stoljeća bilo ok na svijetu što se napučenosti tiče, i onda je odjedanput u 20. stoljeću nastao problem? U 20. stoljeću nas je medicina uvjerila da ne možemo bez nje. A kako su ljudi živjeli do tog 20-og stoljeća bez te medicine? A opstali su milijun godina.. Ok, liječili su se na razne načine, uspješne ili manje uspješne, i ipak su preživljavali. Bila je do tada dobra prirodna i društvena selekcija, valjda je i to prirodno - ratovi, međusobni sukobi i sl.

Priča meni jedna gospođa, sada 90+, dok je ona bila mlada rađalo se i do dvadesetak djece po obitellima. I puno ih je umiralo. Ako je dijete i umrlo nije to bila neka katastrofa, jer da je dijete bilo jako - preživjelo bi. Samo jači bi preživjeli. Naše bake i dede, i svi njihovi preci, bili su oni jači. Roditelji su nam već upitni. Pogotovo vama mlađima.

I onda dođe 20-i vijek. I penicilin. I dezinfekcija. I prekida se prirodna selekcija. Odjedanput previše ljudi preživljava. Znači, medicina nam čuva živote, ali s druge strane nas je sve više, pa i previše. Prvo ti medicina sačuva život, onda te taj cijeli život liječi, i ako si slučajno zdrav uvjeri te da nisi, a ako ipak i dalje jesi, onda te uvjeri da si ružan. Ako pak pristaneš biti ružan, onda si manje vrijedan zbog obleke koju nosiš. I zbog kvarta u kojem živiš. Ako sve to izdržiš, pošalju chemtrailove i ostale načine kako bi te satrli. Jer kome ćeš takav neprofitan?

Ukratko, mi se oplođujemo, rađamo, živimo, održavamo na životu, održavamo lijepima i atraktivnima, a i umiremo - ali ne spontano, već na način da će netko na nama zaraditi: i na našem začeću, rođenju, i liječenju, i uljepšavanju, i smrti. Sve je profit.

Ima li to vama smisla?

Emotivna Boža
Perce premium (sam uplatio)
Iskrena Meija
Ljubazna Vega
Pobožna Juicy
Strpljiva Paske
Nježni Krelec
Koko u haljini
Frigidna Mai
Samozatajni Eternis
Pomirljivi Toold
Raky ima morsku bolest
Aseksualni Rex
Skulirana Mmmka
Caffedolcina psovka
Stiksa ravnodušna prema krumpirima
CC-ina pravopisna greška
Fleksibilna Pogni
Bezobrazna Biserna
Nezrihtana Cyb
Lijena Anerak
Originalna Sleep

Kad mogu drugi evo i ja spjevala pjesmu Anti Markoviću. Danas mi je došlo da žalim za tim vremenom. Kratkim ali slatkim.

Markoviću, Markoviću,
ah ja jadna sada gdje ću,
5 minuta si nam bio
blagostanjem nas zasladio

srebrni pir se približava
sve je tvrđa za nas java

sanjamo o tebi spasitelju Ante
usput prekopavamo od smeća kante
I u kantama svega ima manje
govna sve sitnija, a veće je sranje

Ante, Ante, dok je tebe bilo
što nam se snilo to nam se i zbilo
To je bilo naših slavnih 5 minuta
Ali došao rat da sve to proguta

Umjesto mijenjanja plaća na crno u marke,
dao si nam da časno odemo u banke
tih 5 minuta priuštiti smo mogli si sve,
dok nije to sve otišlo u jagode

-Škorpion pita žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba se ispočetka boji da će je škorpion ubosti, ali škorpion je uvjerava kako će, ako je ubode, ona potonuti te će se on utopiti. Žaba potom pristaje; ali je škorpion ipak na sredini rijeke ubode i tako oboje osudi na smrt. Kada ga žaba u samrtnom hropcu upita zašto je to učinio, škorpion odgovara "Ja sam škorpion, to mi je u prirodi."-

Metnula je Pam ovdje filmić o papagaju koji ide za mačkom, a ovaj bježi od njega. Ne znam kakav je osjećaj u vama probudio taj filmić. Meni je bilo žao i mačka i papige. Obožavam ptičice, volim i mačke. No, ova mačka, sirotica, oduzeto joj je ono njezino mačje, i zato mi ju je bilo žao. Nije reagirala kao mačka. A nije ni papagaj reagirao kao papagaj. Trebao bi se bojati mačke. Kakva je to mačka koja ne ganja papigaja i koje se papagaj ne boji? Reklo bi se, ode sve vrit. Ubijeni nagoni u životinjama, nemaju ono što ih obilježava.. Njihova priroda je izmijenjena. Meni je to zapravo scary.

Ta me je mačka podsjetila na neke ljude. I u njima su ubijeni nagoni.. To je koliko ja znam uglavnom posljedica ponašanja roditelja. Ali nisu krivi roditelji, oni nisu znali drukčije. Nisu bili svjesni što rade.

Ljudi s ubijenim seksualnim nagonom. Žene s ubijenim majčinskim nagonom...

Sinoć tu razmjenih par riječi, i ne osjećah se dobro poslije. Nakon loše energije nisam sretna. Paše li vama ta loša energija? A valjda paše kad ste tu i vrtite li vrtite.. A ne osjećam se dobro iz dva razloga. Prvi je namjera kojom se nešto kaže. A namjera jučer nije bila dobra. Sam način po sebi može se i prekoračiti ako se u pozadini osjeti dobra namjera. A drugo je - različiti jezici kojima pričamo. Osjećate li vi to? Govorimo iste riječi, ali meni te iste riječi ne znače isto kao i Stiksi, recimo. Drukčije su boje, zvuka..

I ovdje smo naklonjeniji onima čiji jezik bolje razumijemo. Tako barem ja to vidim. Stiki me etiketirala nešto u vezi s Georgi, nisam to točno razumjela. Ono što znam je da razumijem Georgi. Razumijem njezin jezik. Kao što razumijem i Maijin. Neke ovdje razumijem djelomično i mjestimično. A neke nimalo. I ne bismo se mogli sresti ni nakon sto godina. I to je tak i ne zamaram se time.

A zbog čega se s nekima bolje razumijemo, to je valjda jasno više manje..

Da se vratim namjeri. Razlika je kad netko brani svoj dio terena, ili kad zadire u 'protivnikov' dio. Meni paše igranje oko centra. Niti ti meni, niti ja tebi. Pozivat ću na centar, ali ne idem dublje. Ne zanima me. No, ne dozvoljavam niti igru na svojoj polovici.

Sjetim se često one bajke u kojoj su jednoj kraljevni iz ustiju dok je pričala izlazile ruže. A drugoj - žabe. Jučer je ovdje bilo puno žaba. Isprika žabama.

Neki dan se ovdje cendralo kako je blog postao ovo ili ono.. a tko čini blog? I hoće li neki cendravi zapis popraviti stanje? Ja cijenim ovo mjesto. Tu sam si razbistrila neke stvari, razmišljala na glas, i budem opet.. Trudim se ne zagađivati ga..

Sad mi je još pala na pamet jedna stvar. Kad je netko prema meni zao, pomislim - kakav bi bio prema meni da recimo zna da neću više dugo? A kako on uopće zna hoću ja još dugo ili neću? Eto, toga se sjetim kad prema nekomu osjetim nešto neugodno.. tko zna što taj u sebi krije. Već sam to bila rekla i prije.. budite dobri prema meni i drugima sada, dok smo još tu, dok imate priliku, nemojte samo 'o mrtvima sve najbolje', nemojte žaliti poslije. Jer sada je trenutak, a ne sutra, ili jednog dana..

I ovo moje će netko razmjeti, i jedan je već puno, a mnogi neće. Kao što je i s većinom stvari.

..evo obećah..





Obje slike su s udaljenosti - preko ceste. Daklem, ja gledam natpis s udaljenosti širine Ilice, i ne vidim pročitati natpis na drugoj strani ulice.

"...Kao najpoznatije članove mediji redovito navode Franju Tuđmana (Zmaj od Hrvatske), msgr. Đuru Koksu (Zmaj od Krbuljina), akademika Andriju Mohorovičića (Zmaj Kvarnerski), slikara Ivana Lackovića (Zmaj od Batinske), grofa Jakoba Eltza (Zmaj Vukovarski III.), Žarka Domljana (Zmaj Mosorsko-poljički), Nedjeljka Mihanovića (Zmaj Poljički III.), Vladimira Seksa (Zmaj Dravski), Milana Bandića, Dinamovog predsjednika Barišića, biskupa Bogovića i msgr. Juraja Jezerinca.

- Matica Družbe, to jest Zagreb sa Zagrebačkom županijom, može imati najviše 101 člana, a svaki od 19 zmajskih stolova po hrvatskim županijama može imati najviše 11 članova. Svaki član Družbe ima zmajsko ime, pa je tako Bandić 'Zmaj od Kamenitih vrata IV'. Kako nije mogao dobiti ime 'Zmaj Sljemenski', koje je prvo poželio, budući da se tako zove jedan drugi član Družbe, Bandić se odlučio za ovo jer se Majku Božju od Kamenitih vrata smatra zaštitnicom grada Zagreba. Brojka četiri uz to ime znači da su ga već nosila tri pokojna člana Družbe, među kojima je posljednja bila zmajica Lelja Dobronić. povjesničarka umjetnosti, preminula u prosincu prošle godine - dodaje bloger Duh Vremena."

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2013/06/07/razotkrivena-druzba-braca-h


rvatskog-zmaja-pripadati-zigmundovom-drustvu-je-kao-da-pripadate-hitleru/

Zašto se kaže - putar na glavi? Zašto baš putar? Pa na glavi?

Razmišljam o korupciji. I podmazivanju. Možda otud putar? Ok, ajde o proviziji. Zašto su politička mjesta tako omiljena? Osim nekakve moći koja je ili nije, zbog provizija. Koje su zabranjene. Ali su zamamne. Recimo, ako neki političar pristane na sklapanje posla sa stranim partnerom, a tom stranom partneru je u interesu sklopiti posao jer su tržišta zasićena, strani partner podmaže tog političara. I to je svima jasno kao dan. Što je veća lova u igri, to je zamamniji posao. I provizija. Otvori se račun u švicarskoj banci, sjedne lova, i političar miran. Hrvatska porezna pojma nema. Uostalom, Švicarska i živi od diskrecije svojih klijenata. Reče mi jedan Švicarac, još davno, Švicarska između ostalog jako dobro živi i zbog toga što mnogi klijenti koji otvore račune u Švicarskoj jednostavno nestanu. Nakon nekog vremena ta lova pripadne banci. Poklon Švicarskoj. I zato Švicarsku nitko ne dira jer svi imaju lovu na sigurnom tamo. Tako se vodi država, sa skrivenim adutima. A ne guzicu na sunce pa ajmo redaljka..

Navodno je i moj jedan stric imao lovu tamo - obrtnik, nije političar, umro, a nije ostavio detalje gdje je lova i pod kojom šifrom.

Drugo pitanje o kojem razmišljam je tko zapravo vlada Hrvatskom. Ne znam točan odgovor, ali ga naslućujem. No, to sigurno nije ekipa na vlasti, oni su sitne ribe.. Marionete, topovsko meso. No, možda takvi nakon nekog vremena bivanja na vlasti naslažu putra, i prijeđu u sivu zonu, više se ne čuje aktivno za njih ali oni su jedni od tih koji vuku konce.. Nakon što im se račun u Švicarskoj dovoljno podeblja da uđu u 'pravu ekipu'. Zapravo, prava imena su skrivena, prave snage se ne eksponiraju. Taj dio je nevidljiv.

Hrvatskom vladaju i strane banke. Taj dio je vidljiv.

U tom kontekstu, razmišljam kakva revolucija bi imala smisla? Kad zapravo ne znamo protiv koga se borimo? Jedino reovlucija koja bi uzdrmala svjetski bankarski svijet bi imala smisla, no to nije lokalna hrvatska revolucija. A i kako s praćkom na tenk?

Budući da skrivene sile jako dobro vladaju i nemaju gubitaka, kako bi bilo da se njih metne na direktnu vlast? Oni znaju s novcem i imaju mrežu svega..

Na natpisima ulica u zg. Koji je smisao ploce s natpisom ulice? Da se CITA. A kako citati nesto postavljeno 4 m iznad zemlje i napisano sitnim slovima?

Prvo, postoji zagrebacka plava boja, i ploce bi trebale biti te boje. Ok, mogu biti malo tamnije, ali ne skoro crne.

Drugo, natpis ulice je na gornjoj osmini ploce, onda veliko nista, a na doljnjoj osmini nesto jos sitnije, sto bi najvise strance zanimalo, ali je eto na hrvatskom. Nije mi jasno cemu to -nista? Velika ploca, a natpis na njima mali?

Trece, bijela crta s lijeva je bez veze. Da je s desna, imalo bi smisla, ovako ploca 'curi' na desno..

Cetvrto, da je to radio netko tko je makar malo odslusao struku, graficku, znao bi da takvi nazivi trebaju biti napisani velikim slovima (capital letters), i po dimenzijama velikim slovima.

Peto, sto je falilo starim plocama? Prelijepe su, diskretan bijeli obrub i u sredini veliko i citljivo ime ulice.

A da ne velim da je recimo u voznji nemoguce procitati te ploce. Prigovor stranaca je da su nam ulice lose oznacene, e sad su jos gore.. a putokaza kojih fali - nema i dalje

Eto, tako se rusi Zagreb

Kako vama izgleda Kolindin pogled? Meni ju je nekak neugodno gledati, ima prazan pogled u nista. Onak se malo jezim..

To mi je jedna od čudnih riječi (poput glup, mrziti, ...) Što bi to značilo, neku stvar napraviti uvijek na isti način, o nekoj stvari imati uvijek jedno određeno mišljenje i sl? Hm.

Recimo, u svojoj bivšoj spavaćoj sobi koja je sad kćerina, neko vrijeme bih spavala glavom prema sjeverozapadu. Onda bi mi je jednom trenutku došlo da promijenim stranu i okrenem glavu prema jugoistoku. I tako spavam neko vrijeme, a za to vrijeme mi nikako ne ide u glavu kako sam mogla spavati okrenuta prema sjeverozapadu. Pa sve do nekog trenutka kad bih se opet okrenula za 180, ne svaćajući više kako sam pak mogla imati glavu prema jugoistoku. I tako naizmjence.

Ili, idem autom na posao danima.. i onda mi prekopča i krenem vlakom. Dok idem autom, nije mi jasno kak mi se da ići vlakom. Kad krenem vlakom, nije mi jasno zašto ikad idem autom..

I sad, ako jedan dio mene ne razumije drugi dio mene, tj. samu sebe ne razumijem, a stvar se ponavlja i vidim to, kako da onda razumijem druge? Ili kako zahtijevati ili očekivati da mene netko razumije? Ili, kako od nekog očekivati dosljednost? Ne usudim se..

Jeste li vi dosljedni?