Laprdarij

Ili/i - stropnim grijanjem?

Plin je u uveden, ali mi je problem dimnjak. Možda postoji varijanta za fasadni plinski bojler, moram još provjeriti.

I tak, trenutno mi je politička scena u Hrvata prezanimljiva pa vrijeme provodim čitajući index. Nema tv serije, ni satire, što može naš narod smisliti. Ok, i serije i satire su samo blaga kopija stvarnosti.

Taman pomislim - ono je vrhunac, a kad tamo iskrsne neki novi skandal. Ok, skandal ko skandal, no najčudnije mi je što dio naroda misli kako je to ok, ili nebitno, ili - kaj sad ovi cjepidlače, pa svi tako rade.

I zapravo vidim koliko smo mi kao narod u k... Jer, moral je relativna kategorija, kažu. Prestrašno!

Obzirom da je to toliko tragično da je već postalo smiješno, ponekad umirem od smijeha na tragedije. Poput Brkićeve izjave da "koliko on zna, nije prepisao diplomski". A utvrđeno je da je prepisao 70%, čak je i tipfelere prepisao. Ali - on to ne zna. Netko je dobro zaključio - ne zna jer je kupio gotovi diplomski. Eto, reklo bi da ne može gore, a može.

A ja se čudila kad mi je netko na blogu rekao da sam kupila diplomu. U mojem shvaćanju svijeta takvo što ne postoji. Sad razmišljam - možda i ne zato jer sam ja sad neka moralna vertikala, nego - mene moja struka zanima, i želim naučiti što više. I to je vjerojatno malo čudno u Hrvata, da nekog nešto zanima, i da voli učiti i naučiti. Jer - čemu kad se može kupiti diploma?

Zanima me i puno više od osnovne mi struke, i mogu reći da imam više znanja nego diploma, da neka svoja znanja nisam okrunila diplomom iz nekih razloga, jer mi sam papir i nije presudan. Valjda sam izrod, kad pogledam oko sebe. Možda i nisam Hrvat? Aaaa, na to se odnosi ono - domoljub :) Sad kužim! Nisam reprezentativni Hrvat. Jer crnčim preko 8 sati na dan, i vikendom, spajam se od doma i pratim analize remotely. Zašto? Zato jer volim to što radim. Učim, studiram, jer me zanima - znanje.

Osim što učim i tako steknem diplomu, plaćam porez i prirez Zagrebu. Prijavljujem podstanare. Prijavim svaki honorar. Kupujem kartu u tramvaju. Čekam u redu na preglede. Vozim propisanom brzinom, trijezna naravno.

I onda me, naravno, povrijedi kad se vlasti dočepaju ljudi koji kao da nisu ni čuli da postoje zakoni, obveze, a da o moralnim obvezama i ne govorim. I to im je najnormalnije, a ja ispadam budala i tko mi je kriv, jel, što živim poštivajući pravila. Možda bi mi bilo lakše kad bih mislila da su toliko lukavi pa preveslaju zakon, jer bi to značilo da su barem pametni. Slaba utjeha, ali da barem znaju što rade. Tužna sam jer ispada da ovi pojma nemaju što rade, da misle da je to varanje i izigravanje zakona i pravila normalno, jer - svi tako rade. Nit su lukavi, nit pametni, nit dobri..

(komentirala kod Astralnog, pa sad sve ujedinila..)

Nema napretka isključivanjem ijedne mogućnosti. Meni ovaj ministar znanosti, Predrag Šustar, imponira. Jer ako je netko završio molekularnu biologiju, što je jedan od težih fakulteta, tada zna sve što se trenutno zna o životu na molekularnoj razini. Znanost je funckija vremena, i naivno je misliti da mi sada ovdje znamo sve što se može znati. Postoje ogromna područja koja ne znamo, to je ono što znamo da ne znamo, a onda postoje i ogromna područja za koje nismo ni svjesni da ih ne znamo.

Pravi znanstvenik je onaj koji si stalno postavlja pitanja, i koji se ne boji postavili bilo koje pitanje iz bilo kojeg razlgoa. U znanosti nema zabranjenih pitanja. Tako bi barem trebalo biti. Kad molekularni biolog završi i filozofiju, on je svojim znanjem pokrio sve što se u današnjem trenutku zna o pitanju života, s obje znanstvene strane - prirodnoznantvene i filozofske. I ako nakon svega toga još ostaje područja koja nemaju odgovore, naravno da je tu prostor za nešto treće, a to je duhovnost, ili kako god je zvali.

Znanstvenici koji se čvrsto drže onoga 'nije dokazano' su po meni ograničeni ljudi. Jer - koja je uloga znanosti? Da prvo uoči neku pojavu, i zatim da je pokuša znantveno objasniti - stvori znanstvenu tezu. Zatim se znanstvena teza dokazuje. Pod znanstveno dokazati mislim - pronaći uvjete koji bi doveli do navedene pojave, i da se to može ponoviti - ili - kontrolirano proizvesti navedenu pojavu. (Iako je neke vrlo zahtjevne stvari moguće makar jedanput dobiti da potvrde znanstvenu tezu, a da ne govorim o područjima znanosti u kojima kojima se možda nikada teze ne budu čvrsto dokazale, npr. crne rupe, i sl.)

Ako nešto dosad nije dokazano, to može značiti više stvari. I toga bi svaki znanstvenik trebao biti svjestan. Ili pojava nije dobro uočena, ili se nije uspjelo dobro stvoriti uvjete da se pojava dogodi, ili se rezultat nije dobro interpretirao, ili jednostavno dosadašnja znanja nisu dovoljna da se sve to dogodi. Mi smo trenutno samo mala točkica na pravcu kojim svijet ide, iza nas je puno spoznaja, a ispred nas je još više.

Imati stav o znanosti takav da se isključuju ostali pristupi - to je onda vjera u znanost. I onda nismo daleko odmaknuli od srednjeg vijeka. Pojam znanosti po meni ne isključuje niti jedan pristup, po meni bi se, ako je riječ o nekoj pojavi, trebali sjesti ljudi s različitim pristupima, pa makar zvučali totalno suludo, i da svi iznesu svoje viđenje problema, i da svi budu otvoreni da postoje i drukčije viđenje od onog koje oni 'vide'. Kad se to uspije postići, da recimo o raku, bolesti, zasjednu i molekularni biolozi, i medicinari, i filozofi, i duhovnjaci raznih vrsta, i kreacionisti, i - najvažnije - ljudi oboljeli od raka koji 'vide' iz prve ruke, tada bi to bilo pravo..

I da rezultat takve rasprave, ili istraživanja, bude u rasponu - od lijeka koji bi se dao bolesnomu, do načina prehrane, načina disanja, duhovnih vježbi, molitvi, interakcije s drugima, ljubavi, mjesta stanovanja, situacija, biranja struke, biranja radnog mjesta, biranja partnera... i sigurno ima toga još..

I tek tada bi sve krenulo u zdravom smjeru. Čovječanstvo bi tek tada krenulo s iscjeljivanjem.

Moje je mišljenje da smo mi Hrvati sretni i blagoslovljeni s ovakvim ministrom znanosti kojeg sada imamo, i da nam je pameti čuvali bismo ga kao kap vode na dlanu, jer nas takvi ljudi širokih vidika mogu iscijeliti i izliječiti, kao čovjeka i kao narod.

Da još dodam i ovo: među mojim kolegicama i kolegama, svjetskim znanstvenicima, doktorima znanosti, ima puno vjernika, duhovnjaka raznih fela, jedna je nakon molekularne biologije završila i teologiju. I to nije u konfliktu nego proširuje sliku. Uski umovi isključuju i boje se nepoznatog, široki umovi ispituju i preispituju i kako rekoh - nema zabranjenih pitanja..

.. kaže on meni, i još objašnjava to nadugačko i naširoko, a mogao je jednostavno reći - sretan ti rođendan. Ili - pusa za Valentinovo. Tko ne voli primiti lijepu želju?

Moja generacija u mladosti nije imala Valentinovo, no meni ne smeta ako se netko veseli :)

Danas sam na tv-u slučajno zahvatila izvrsnu emisiju o istraživanjima brakova u Hrvatskoj. Gost je bio poznati sociolog i psiholog Josip Obradović. Između hrpetine zanimljivosti bile su i krivulje kako se mijenja strast s godinama braka, kako se mijenja intimnost, i vjernost, gdje su najniže vrijednosti.

Nemam grafove, ali ću ih opisati. Strast je najjača na početku braka i onda opada do negdje 6-7 godine, pa je niska do negdje 11-12 godine i onda opet raste, ne do one razine kakva je bila na početku, ali ipak raste, i ima nekakav plato. Intimnost u prvom dijelu slijedi krivulju strasti, ali kad počne rasti u 11-12 godini braka, dostiže početnu intimnost (dakle, nije kao strast koja ne dostiže početne vrijednosti). A vjernost isto slijedi krivulju do 11-12 godine braka, na početku je najjača, pa opada, ali kad počne rasti, onda raste sve više i partneri postaju vjerni nakon ca 25 godina braka i povezuju se, kaže dr. Obradović - postaju jedno.

Što znači da je bračna kriza između 6-12 godine braka otprilike kad opadnu strast, osjećaj intimnosti, pa i vjernost potrpi, i brakovi koji prevladaju tu krizu zbližavaju se i imaju poslije toga sretan brak, uglavnom. Također je bilo riječi o tomu da prvo dijete isto djeluje na krizu u braku, supružnici dobivaju nove uloge u kojima se pogube. Ako to uspješno prebrode, sljedeća djeca ne utječu više na brak. Isto je rekao da su upravo iz tih razlgoa brakovi bez djece stabiliniji.

Zaključak: ljudi koji stupaju u brak trebalo bi biti informirani što ih čeka, kad dolaze krize, koji su okidači i - najvažnije - kako ih prevladati.

.. možete li se zamisliti s partnerom koji je na drugoj strani - ako ste ljevičar sa desničarom, i obrnuto?

"na primjer, to je ona situacija gdje ja stvaljam na Silvestrovo, par minuta prije ponoći, na stol svoj kolač kojeg sam za nas ispekla. On to pogleda, iskritizira da to očajno izgleda i nevalja, i da to uopće nije to..(ustraje na točnom i preciznom), znači on nešto radi, čini. - on kritizira.

Za njega taj kolač na stolu je moja manipulacija, gdje ja njega hoću pobijediti, uzeti mu njegovu suverenost i integritet mu je ugrožen jer sam ja našto napravila - kolač, a on nije napravio ništa."

Neki dan gledam nekog komičara kojeg mi je sin preporučio.. Na početku mi se nije gledalo jer mu je svaka druga bila 'fuck', 'fucking'. A onda me je zainteresirao jer je stalno ponavljao - 'ne osuđujte, smijte se umjesto toga, premalo se smijete', pa opet 'nemojte osuđivati, okrenite na šalu', itd. Dobar je :)

Malo prije pročitah Gerin zapis pa bih malo o njemu, i o win-win i ostalim kombinacijama, s naglaskom na dramu. Dok je drame, po meni nije dobro. Ne misle svi tako, znam. Ne kažem da bih postupila upravo onako kako ću sad napisati jer sam sad hladne glave, kao što je i Gera bila dok je pisala zapis, a dok se to događa postoji faktor iznenađenja. Ukratko - po meni je potrebno izaći iz drame, ili iz igre.

A iz igre se izlazi (i iz drame), tako da se - ne bude u drami, jel. A u drami nismo kad smo centrirani, svoji, iliti 'cool'. Izlazak iz drame, ili igre moguć je ako se fokusiramo na doslovno značenje riječi koje nam netko uputi. I ne dodajemo vlastita značenja niti ne čitamo među redovima. Primjerice, ako on kaže da kolač 'očajno izgleda i ne valja', pitati ga prvo zašto tako misliš, što ti se točno ne sviđa na kolaču?(prebaciti mu lopticu nek se sam lopta) - ili - ako sam dobro shvatila (parafraziranje je izvrstan alat za kuliranje), tebi se ovaj kolač ne sviđa i ne želiš ga jesti? A on će - ako želi i dalje dramu - reći "da, očajan je - zato i zato".. Ja kažem, ok, razumijem da se tebi ovaj kolač ne sviđa, ukusi su različiti, a ja sam se baš namjerila da ću uživati u njemu pa još i bolje tako. I lijepo primaknem sebi cijeli kolač, i počnem uživati kao prase :).

Ako se on stilta i prekine igru jer skuži da je pretjerao i počne se izmotavati, onda ga treba lijepo nasjeckati na komadiće parafraziranjem svake rečenice, dok se ne razbistri što on zapravo želi reći. Drugim riječima, niti u jednom trenutku NE OPRAVDAVATI SE ILI ISPRIČAVATI, već mu vraćati lopticu kako bi on sam objasnio svoje stavove, a ne da ja nešto krivo shvatim, ili interpretiram.

Ja sebe volim, želim si najbolje, i ne dam da mi netko nabacuje osjećaje krivnje, ili kojekakve 'mamce' i 'udice', pa da me uzruja. A onda se nahrani mojim osjećajem nemoći. Ili ćemo razgovarati 'na istoj razini', ili nikako.

Eto, tako, usput, tako ja čula...

Danas ujutro..

Tak, mislim da bi svaka partnerska veza trebala imati kuma. Tako si ja barem zamišljam ulogu kuma. Kum je tu kad krene krivo, kad dođe do nesporazuma, da pomogne razriješiti taj nesporazum.

Moje prvo iskustvo, a nažalost i jedino, bilo je kad sam se drugi put razvodila. Ok, on je našao drugu i htio se što prije rastati, a meni je bilo teško. Došli smo na socijalni rad i socijalna radnica je razgovarala s nama. To je bilo - čudo! Tad sam shvatila što znači 'razgovarati iz odraslog', i 'igre' koje igramo. Muž i ja smo stalno ulazili u igre tipa - ti meni ovo, ja tebi ono, a socijalna radnica bi ubacila neko pitanje - nas dvoje bismo zastali, isti tren izašli iz igre, i stvar pogledali iz drugog ugla. I zrelo bismo odgovorili. Ok, ubrzo bismo opet upali u 'igru'..

Tad sam shvatila koliko bi bilo dobro imati pravog kuma, onog komu bi stalo do naše veze, kuma koji ne bi zauzimao nečiju stranu nego bi se zalagao za naš odnos, pokušao izvući najbolje iz oboje, pokušao pronaći još ostatke onog ljepila koje nas je nekad vezivalo. Da 'razbistri' situaciju. U oba moja braka kumovi nisu odradili što su trebali, nažalost.

Jer znam da ljudi ne kreću sa zlim namjerama. Svatko radi najbolje što zna i može. Još se može i naučiti neko znanje, ali traume, zabrane koje imamo u sebi nije lako zaobići. Što smo stariji, veća je hrpa tih nerazriješenih negodnih događaja u nama, teže je otvoriti se, teže je biti hrabar kao što smo bili sa 17. Možda bismo i htjeli odnos, ali nam 'nešto ne da', povrijedimo partnera i poslije nam je žao, napravimo nešto da ni sami ne znamo zašto, jer eto, nakupilo se.

Možda smo krenuli prenaglo pa se uplašili, treba nam više vlastitog prostora. Možda se još nismo otvorili do kraja, jer eto nije još vrijeme, a stvari traže otvaranje.. Možda nam druga strana previše zadire u prostor, nismo još spremni toliko dijeliti.. Ima toga..

E, zato treba kum. Kojeg će pozvati jedan ili drugi, ili oboje, ili će kum sam osjetiti da je potreban pa da se spasi što se spasiti da. Kum kao prevoditelj, moderator, znaš - ona je zapravo htjela ovo, ili on je zapravo htio reći ono, nisu mislili ništa loše.

Blog može poslužiti kao kum, ali nisu svi dobronamjerni, nije ovdje zrelost na toj visini, zauzimaju se strane što nikako nije dobro. Jer, kum NE TRAŽI KRIVCA, ne osuđuje, ne brani, nego pomaže razbistriti situaciju. Ionako je odluka na njih dvoje kako će dalje.

Puse svima!

Da sam Indijanac, rekla bih - to su znakovi. Jučer mi je bio neobičan dan.

Prva neobična stvar koja mi se je dogodila je da semafor na Heinzelovoj nije pokazivao sva četiri jednaka svjetla, što inače radi, jer ima četiri trake, i za svaku traku po jedno svjetlo. Ne mogu dvije trake za ravno biti zelene, a dvije crvene. A upravo mi se jučer to dogodilo da su dva svjetla bila zelena, a dva crvena, od četiri. Da sam bila sama rekla bih da mi se učinilo, ali bio je sin sa mnom. Pitam ga, vidiš li ti da su svjetla različita na semaforu? Da, veli on, ni meni nije jasno. Čekali smo sljedeći ciklus, i tada je bilo ok.

Druga neobična stvar je ova tablica koju sam uočila u garaži na putu za ples. Meni je neobična. Ne znam zašto, mislila sam da tablice moraju ići od 1. Ali ne, ova pokazuje da je i nula ravnopravni broj. Danas sam pomislila, možda to nisu brojevi, možda su to slova 'o', pa sve daje 'oooop' :). No, i dalje mi je neobično.

Treća neobična stvar - muči me jedan problem već oko pola godine, i nikako se odlučit. Trebam donijeti odluku, a pola mene želi jedno, druga polovica drugo. Blago pravocrtnima! I ja kakva već jesam zamolim Svemir za pomoć. Jučer shvatih da čitam jednu knjigu već neko vrijeme, imam ju već dugo, nekad davno sam ju započela, ali me nije vukla. Sad ju uzela s police i čitam i oduševljavam se svakim poglavljem. Knjigica je o likovima unutar nas, o ulogama u koje ulazimo, o drami.. No, jučer mi sine - pa u tomu je odgovor! Hvala ti Bože! Pomaže Svemir, samo treba vidjeti odgovor oko nas ili u nama, osvijestiti gdje se nalazi! Dva lika unutar mene se ne mogu dogovoriti. Evo mi zanimacije: sad trebam definirati ta dva lika, vidjeti koje su im želje i pozadine tih želja, i maknuti te likove na stranu da vidim što zapravo želim Ja, bez likova. (Usput, mi u našem životu ulazimo u likove - likovi su nesvjesni, a uloge svjesne. Cilj je prevesti likove u uloge. Puno sam o tomu čitala, mislila, vježbala, proučavala, ali evo i dalje se zateknem kako uđem u likove nesvjesno, a svaki dere svoje. Uglavnom, svatko od nas ima likove u koje ulazi: supruga, majka, poslovna žena, kći, sportašica .. Likovi - to su skup ponašanja koje mijenjamo ovisno o situaciji u kojoj smo trenutno, ovisno koja nam ponašanja izaziva situacija u kojoj smo. Loše je ako nas likovi bacaju amo-tamo, kao brod na valovima. Ako lik prevedemo u ulogu, tada svjesno nešto 'odigramo'). I to je sloboda.

Večeras iza 21h u Hollywoodu, Tuškanac 1, ulaz sa stražnje strane kina: Mai, ja, ...
Ako nemate pametnijeg posla i pleše vam se na glazbu naše mladosti, dođite gore..

Veli Boža da se vidim u filmu. Snimalo se negdje na početkom ljeta. Koliko vidim po naslovu filma koji se spominje ovdje na blogu, film je o iskrici, a snimano je u udruzi 40+, rastavljeni, ili kako se već zove, ni ne znam točno. Snimano je na plesnjaku koji nije povezan s iskricom.

Ok. vjerojatno je većina tamo s iskrice. Sad kad si mislim, zapravo ja se nimalo ne osjećam da sam s iskrice, ja sam s bloga. Bila sam na iskrici prije ca 7 godina. I prije 6 sam prešla na blog i otad se više ne dopisujem. Ma nije to bitno, no meni je to velika razlika, a sa strane je to isto. Taj plesnjak je za upoznavanje jer kao tamo dolaze samci. Ok, taj plesnjak ima istu svrhu kao i iskrica. S tim da je tamo kao i na iskrici dosta zauzetih koji se dođu malo 'proluftati', dolaze i vjenčani parovi. Ali, zar svaki plesnjak nema svrhu upoznavanja ljudi, svako mjesto gdje se ljudi nalaze je zapravo mjesto gdje se ima prilika nekog upoznati?

Ovaj plesnjak je meni dobar zato jer su tamo moji vršnjaci, a mi smo se i kao mladi znali dobro zabavljati, prepoznajem taj generacijski štih. Tada nije bilo baš ni trave, a pogotovo ekstazija, najveći događaj su bili gemišti, ili žestica. Na ples se je dolazilo plesati, a ne oduzeti, kako danas mladi rade. Tako je i gore, i otkad tamo dolazim možda sam vidjela jednog pripitog, ostalo sve raja pri sebi, vesele se bez katalizatora :)

Natalitet u svijetu


Jeee, bolji smo od Njemačke. To su naši gastarbajteri donijeli u Hrvatsku.


Evo kako izgleda natalitetna slika svijeta. Bijelci izumiru. Uzalud nama ministarstva ljubavi kad živimo u takvom svijetu. Cijela Europa je plava, zapravo sve gdje ima bijelog stanovništva je plavo. Slika prirasta stanovništva je slična.

Zaključak: Trebamo useljavati Afganistance. Oni su jedni od rijetkih necrnaca gdje se rađa puno djece. Doduše, Afganistanci koji su s izbjeglicama došli u Hrvatsku nisu pokazali interes ostati ovdje. Ako ne ide s Afganistancima, onda ćemo prijeći na crnce. Evo, Afrika nam može biti target. Izaberemo neku državicu, i ajmo uzeti par obitelji s 10-20 djece, dati im uvjete i za 20-30 godina ćemo biti u plusu.

Ima još jedno rješenje: penzioneri žive predugo. Projekt 'kontejneri' je bio dobra ideja za demografsku obnovu. Ali - penzioneri žilavi! Dobra je to korjenika! Smanjiti penzije je rješenje, i natjerati penzionere ako već prežive da odu recimo u Indiju, tamo će im penzija od 1000 kn biti za lagodan život. I eto prirasta.