Laprdarij

ovo je povijesni trenutak ne znam kako vi koristite li mi to inače dog prevoditelj autom dok se vozite autom upitnik

Iznenadili me tom primjedbom. Jer odlaze oni u druge domove, druže se s djecom, pa vele - kod njih je po špagici, postoji vrijeme za jelo, za odmor, za posjete, a kod nas je - ležerno. Drugi su roditelji strogi, ovaj ima problema s tatom, ova s mamom, a kod nas je - ležerno. A meni drago :)

Ekipo iz pivnice.. Nabrzaka, gore, dole, možda kratko pićence gore?

Ima na youtubeu zgodnih primjera. Znam da vas ta tema ludo zanima :)

Okrenite na RTL ak još niste.. a kapela je prošlo, predobro! Sad bu finale finala.

Stare duše.. i anđeli..

Sara Andrić je moj favorit, ako uopće mogu izabrati.. Zrela, pa što ta još može naučiti?

danas sam se opet prihaklala na iskricu, uhvatila me nekakva sjeta, usamljenost, došla mi želja da s nekim razmijenim par riječi, pa tko god to bio... klinci su s tatom u brdima, a ja samujem tu u zg... baš me nekako stislo... kad sam se prikvačila javio mi se jedan oženjeni koji je eto u sretnom baku ali je ipak i na iskrici i poševi tu i tamo koju... počeli smo se dopisivati iako ne želim ništa imati s oženjenima, i tako mu ja kažem kako sam usamljena i kako si želim naći nekog - naravno slobodnog, a on meni: da to ne ide preko noći, da moram biti strpljiva, da ovo, da ono, da nije dobro da si to želim!!!... održao mi besmislenu prodiku...osjetila sam kao da je sramota hjteti imati nekog... e, da, i tu sam počela u glavi anallizirati kako ljudi zapravo teško čuju da je netko usamljen i da želi imati nekoga... kaj to nije neobično? možda bi me trebalo biti sram zbog toga? ne kužim, pa kaj nije zdravo htjeti imati nekoga ako si usamljen? imam neki čudan dojam da bi bolje bilo kad bih rekla kako mi je super samoj i kako mi nitko ne treba... jel to zato što ljudi inače ne vole tuđe probleme? ne bih rekla, jer ljudima paše čuti da nekome nije dobro... ili ih svojim priznanjem dotaknem u nešto što sami ne žele dirati?

ljude nije sram priznati da žele recimo ljubavnicu, ili skupi auto, ili kuću prvi red do mora, ili bilo što, ali kad ja kažem da želim partnera, muža, to je sramotno? pa što je tu krivo? trebam se praviti da ne želim? zar je grijeh biti usamljen? ili nije moderno? ili je zarazno? i to mi spočitava neki tamo koji ševi ženi iza leđa? a da sam rekla da se hoću s njim zgaziti, to bi bilo valjda prihvatljivo? kamo ovaj svijet ide, svi su neiskreni, više se cijeni mržnja (ili barem ravnodušnost) nego ljubav, ljudi se zatvaraju u sebe, osamljuju se jer se ne ufaju reći da su sami... trebao bi jednostavno nastati pokret, revolucija, u kojoj bi svi morali imati partnere, gdje nitko ne bi bio više sam, svi bi birali nečije društvo a ne samoću... ja ugibam i venem od usamljenosti, do suicidalnosti... ovako rastavljena uvijek sam treća i ne zovu me ljudi rado... a ni meni nije ugodno među parovima... kao da mi piše na čelu... milijuni usamljenih, a privid je kao da se većina ludo provodi, ima puno prijatelja, poznanika, a drek, svi samuju i vikendima padaju u depresije, piju, seksaju se da zaborave, ne daju blizu svojim srcima, kao da im se nešto i može uzeti... ne žele dotaknuti svoje emocije uopće...

kad je netko usamljen, kao da je mrtav... svi ga zaobilaze...

(lipanj 2009.)

Reče meni neki dan Pamela, otprilike, da je bila bezobrazna prema meni zato jer se vjerojatno osjetila ugroženom. I time je zapravo sve rekla. Ali - što ja imam s tim? Ako pričam o svojem stavu prema seksu, jer je u toj situaciji Pam popizdila, kaj se Pam tiče moj stav o seksu? Ili o mojem tijelu? Što ona ima s tim, ili što ja imam s njezinom reakcijom? Ništa.

A što se zapravo događalo? Pam se tada borila sa svojim demonima koji su se osjetili ugroženima. Jer demoni su jako osjetljivi i ne daju se rušiti s pozicija koje zu zauzeli u našim glavama.

I naravno, svaka svađa, svaki konflikt je zapravo konflikt sa samim sobom, sa svojim demonima. Onaj tko je češće u konfliktu, taj ima više demona s kojima se bori. A onaj na kojeg je taj konflikt usmjeren nema baš niš s tim.

Pam se razljuti na mene, izvrijeđa me me zbog mojeg stava. I što sad? Ja sam sa svojim demonima na ti, mi se poznajemo, prepoznajem ih kad se počnu meškoljiti, i to mi je znak da imam još puno posla sa samom sobom. Ali da idem nekog napasti zato jer su moji demoni nemirni? U najmanju ruku - nije fer. A onda je glupo, bez veze i bez smisla. A o nastaloj šteti da ne govorim.

Jer što ću zapravo napraviti ako nekog napadnem? Nahraniti svojeg demona koji se onda još više podeblja. A ja to ne želim. Želim biti slobodna od demona. To je prava sloboda. Zašto bih se dala iscrpljivati od nekakvih starih, ofucanih i dosadnih demona?

I, otkud demoni? Pa uglavnom su ih nam naši roditelji poklonili, u najboljoj namjeri, naravno. Jer i oni nose svoje demone koje su dobili. Demoni su poput magnetofonskih traka u našim glavama na kojima su snimljene riječi naših roditelja, a skoro sve se svodi da - nisi (dovoljno) dobar.

I tako je, nakon pročitanog mojeg teksta, Pamelin demon njoj vrištao - ne valjaš - a ona je to usmjerila na mene. A mogla je i na demona, lijepo porazgovarati s njim i vidjeti koji mu je to gumb bi stisnut. I riješiti to s njim, a mene i moje stavove pustiti na miru. Jer ja Pamelu ne ugrožavam, niti ju mogu ugroziti. I zaboli me za Pam. I ostale.

Potpisuje: Coco.

Svijet idu u ovom smjeru :(

.. prvim seksualnim iskustvima vlastite djece? Sinova, kćeri?

Uzela s foruma - http://www.forum.hr/showthread.php?p=24636522

http://atma.hr/potisnute-emocije-zaboravljeni-titanik/

Pa vi sad vrtite i reciklirajte.. Bolje izazivati događaje nego razmišljati o njima.

Hehe :)

Pokušavam s prisjetiti kakva sam bila kao mlada.. Sjećam se da sam bila kampanjac, sve u zadnji čas, i malo iza. Osnovnu i srednju sam prošla praktički ne učeći, samo slušajući na satu. Na faksu sam shvatila da ne mogu više tako i morala zagrijati stolac.

I sjećam se da mi je bilo važno - razveseliti roditelje :) Možda sam bila odličan đak zbog njih. Trudila sam se, i uživala kad bi me pohvalili. Bio mi je važan osjećaj - lojalnost prema svojim roditeljima. Ja pripadam njima, i neću iznevjeriti njihova uvjerenja i njihove vrijednosti. Čak i danas, 30 godina što ih nema, i dalje osjećam tu lojalnost, i pripadnost. I dalje mi je to važno, lijep mi je to osjećaj, ugodan.

Moji su roditelji bili najkraće rečeno - karmički čisti. Dvoje nevinih ljudi, pomalo naivnih, vrijednih, veselih, iznad svega jednostavnih. Čast mi je da su me dopali njih dvoje. I u meni je jaki osjećaj da sam dužna taj njihov duh njegovati i prenositi ga dalje.

Možda bi netko mogao reći da sam si neke stvari uskratila zbog te lojalnosti, no ja tako ne osjećam. Ne znaju drugi što je sve meni sveto. A puno toga mi je sveto.

Velika svetinja mi je život sam po sebi. Život je čudo pred kojim se doslovno klanjam. Svetinja su mi ljudi oko mene. Priroda. Pa i ja sam samoj sebi - svetinja :) Kad se pogledam kao rezultat tog čuda zvanog život, koliko je generacija prošlo i zahvljujući njima sam tu, vučem korijene od prve pojave života ako je takav trenutak uopće postojao.. Meni je to fascinantno! Pa kako imam sreće da sam se rodila na najljepšem mjestu na svijetu, od najboljih roditelja, da sam rodila zdravu i dobru djecu, da sam okružena zlatnim ljudima, pa tko to ne bi smatrao svetinjom?

Nadam se da sam barem dio prenijela svojoj djeci, i ljudima oko sebe, i da nisam previše zmazala obiteljsku karmu..