Laprdarij

U čemu je zapravo problem? U nesnalaženju. Prosjek nam je jadan u Hrvata. A to nam je donijela naša kultura koja se temelji na katoličanstvu koje brani misliti svojom glavom. Posljedično, u školama se ne uči razmišljati već bubati činjenice. I to se osjeti u društvu, mislim tu na opću kulturu, baratanje jezikom, razumijevanje stranih i pogotovo domaćih riječi, sintaksi, proširenih rečenica pa razumijevanje okoline, vremena u kojem živimo, i tak, općenito sposobnost uočavanja i primjećivanja, smještanja samog sebe u suvremeni kontekst.

Dobro, jednim dijelom se može opravdavati time gore, no čovjek u pedesetima bi već trebao nadrasti odgoj i ideje što su mu drugi servirali, trebao bi biti znatiželjan i sam stvoriti svoju sliku na temelju vlastitog iskustva. Znači, ako je rođen 1960, onda baratati činjenicama od recimo 1965 pa nadalje u budućnost, ovisi gdje je tko počeo primjećivati i pamtiti stvari oko sebe. Recimo, trebao bi shvatiti što je bitno, a što nije bitno, ili je barem manje bitno.

Hajde da ukratko promislim, što je bitno? Što je meni bitno? Bitne su mi primarne potrebe - voda, hrana, toplina, sklonište, mir, funkcioniranje - tj. zdravlje. Primarna potreba mi je i ljubav. Prema ljudima oko mene, onima prvima - roditeljima, djeci, rođacima, prijateljima.. pa nadalje kolegama, poznanicima, naravno nisu svi zasipani istom količinom ljubavi, no meni su dragi. Gledam ih kako se koprcaju, nose se sa životom bolje i lošije, stvaraju iluzije i ruše ih, već neki i odlaze zauvijek.. Bore se svatko s alatom koji ima, trude se naći bolje alate.. Da, i povrijede me ponekad u nespretnosti, ponekad i ja popizdim, no prođe to, i opet smo si dobri. Nema meni veće vrijednosti od ljudske pažnje, i dodira, razmjene, druženja, bla..

Da mi je u pitanju teška neimaština, borba za vodu, hranu, krov nad glavom, obranu obitelji, naravno da bih izvukla rogove. Srećom, rata nema, ostalog ima i previše, i ne vidim potrebu za rogovima. To je dobro ponoviti si povremeno - nema potrebe za borbom. Nema straha, nitko nije ugrožen životno.

E, sad, postoji nadogradnja, jel, kad su primarne potrebe zadovoljene, onda se zaborave. Onda počinju pizdarije biti važne. Onda je važno tko se kako oblači, koju glazbu sluša, s kim se druži, koje je škole završio, koji auto vozi, u kojem kvartu živi, koje je boje, koje je vrste, koje je vjere, koje je seksualne orijentacije, koje je političke orijentacije.

Onda postane važno kako se zove neki trg. Neki trg koji se tako zove 70 godina. Izgleda da nam je stvarno dobro i da vlada blagostanje, veliko blagostanje. Postoji skupina ljudi koji nikako ne mogu odvratiti pogled s imena toga trga. Uzalud puno toga lijepoga oko njih, puno novih stvari koje bi bilo dobro uvesti, ako ništa otići u prirodu i raditi na vlastitom zdravlju, malo se opustiti. Ali ne. Oni bulje u ploču s imenom trga i ni makac. Stali ljudi, zaglavili, korijenje pustili, drugi o svemu, novostima, modernim stvarima, a ovi bulje u ploču. Pa jadni ljudi! Ponekad im se odvrati pažnja na trenutak, no ubrzo opet - ploča!

Našli se i oni kojima to izvrsno posluži kad treba pozornost okrenuti s neke bitne stvari za život, recimo nekog zakona koji će opet i opet raditi protiv naroda, a ići na ruku manjini već ionako prebogatih. U takvom trenutku ti isti ploču s imenom trga osvijetle reflektorom, ovima koji već bulje u nju okice se zakrvave, novine i televizija imaju temu, kost je bačena, a novi zakon ili neko drugo sranje lijepo prođe nezapaženo. Kad frka prođe, zaključi se: ostavit ćemo ime trga, trebat će nam opet kad bude frka. Tako naime rade iskusni političari. Njeguju stvari oko kojih se narod gloži pa ih po potrebi izvuku. A naš narod je lak na tomu, mahneš im ovim ili onim, eto dinamike. Vidi prvo poglavlje ovog teksta.

Kad gle čuda, promijenili ime trga! Koji neoprez, kako im se to omaknulo? Jednim potezom, i nestade sigurna kost koju su povlačili svakih par godina. Čime li će sada mahati u Zagrebu? Toliko je pogleda bilo uprtih u ploču s imenom, toliko ljudi blokiranih imenom tog trga da je preopasno tako naglo ljudima oduzeti smisao života. Pa ne može se samo tako i naglo, može biti po zdravlje opasno. Sad vidim ljude kako bauljaju centrom Zagreba, i ne znaju kamo bi gledali. Toliko su energije uložili u to da se ime trga promijeni, život je prolazio pokraj njih, i sad ne znaju kako će i kamo će.

A kako se ja osjećam? Paaa... meni je laknulo na neki način. Upravo iz gore navedenih razloga.

Jedna kost manje. Hehe :)

Kad su bile postavljene na tri zgrade na trgu, već se je komentiralo kako je to samo predizborno. A ja se naivna nadala da možda ipak nije. 26.7. je nastala ova fotka, na kojoj su uklanjali skelu s glazbene škole. Naravno - fasada na školi ostala ista kao i prije skela. Na još dvije zgrade su isto skele od proljeća, na početku Nazorove. Pogodite, radi li se nešto? Čekamo dan kad će doći šljakeri i pokupiti i te skele. Jer, izbori su uspješno prošli. Evo fotke tih skela:

I mene zanima kako je to biti nešto što nisi. Recimo - anđeo. Uvjeren si kako si dobar, siješ oko sebe ljubav, činiš predobra djela, aureola ti nad glavom.. Jest da ponekad ispališ nešto o nekrstima, jadnicima, utamanjivanju, moj mozak takve termine ni ne pamti. No, i to je valjda anđeoski. Treba potamaniti pola Hrvatske kako bi tzv. anđeli bili mirni.

Razmem ja što je imati dobro mišljenje o sebi. I ok je to. No, baš biti anđeo? Uz već poznati rječnik? Nisam baš proučavala hijerarhiju među anđelima, no sjećam se da je među nama tu na blogu dežuran navodno neki viši anđeo.

Ono što sam pročitala o anđelima - oni su vojska. Nemaju emocija, nemaju vlastito mišljenje, oni bez pitanja ispunjavaju što se od njih zatraži. U tom kontekstu bi naš anđeo čuvar doista mogao biti anđeo. Koji radi po zapovijedima, doduše ne baš božanskim, ali naputcima trenutno vladajuće stranke. Gdje se zna tko je ispravan, a tko nije. Tko treba opstati, a koga treba utamaniti.

Anđela se ne može optuživati, kad - ne misli. I ne osjeća. Nije anđeo kriv što ga prehiti, samo sluša zapovijedi. Na ključne riječi reagira. I tad su krivi oni koji ga provociraju. Ne bi on sam ništa. Ali ti mučki (ili mućki?) provokatori su krivi da angeleku izrastu rogovi. Aha.

Ako ništa, barem sam sada čula kosa kako se ljuti na šojku. Inače je gluha tišina. Ne bih ja to možda ni primijetila, jer kad adrenalin puca onda slabo slušam ptičice, nego je neka žena napisala kako ju plaši to što se ne čuju ptice, znači da još nije gotovo s potresima.

A tu inače sve bruji od ptica, imam snimke. E, sad se čuje neka ptica iz daljine, mislim da je vuga. Ako nitko, onda vuge fućkaju. I kosa se često čuje. Šojke krešte, no i njih je lijepo čuti :) Tu i tamo se neka sjenica oglasi. Da, i lastavice. Hm, nisam vidjela lastavice otkad su počeli potresi. Možda nije do lastavica, već do mene.

Danas oko 10h su bila dva manja potresa. Jučer je zatreslo nekoliko puta, ali puno slabije nego dan prije. Onak, osjetiš ako je mir i tišina. A dan prije sjedimo na plaži na zidiću. I zatrese nam se zidić pod guzicama, kamenje krene sim-tam. No, kako smo svi već poluludi, raja počela navijati - ooopaaaa!

Fakat je gluho, kao pred oluju. Moje papige nisu ništa predosjetile. Susjedov pas je zavijao prije prvog potresa, i nakon što je zatreslo pobjegao im je. Pas koji nikamo nikad ne ide. Našli su ga u drugom kraju sela. Vuga, jeeee!

Svi spominju predosjećaj životinja. Možda i biljke predosjete, one su ipak najbolje uzemljene. Recimo, moja pasiflora, koju pratim već ca 8 godina, cvate lijepo redom. Ima grane koje se šire i pužu po ogradi, i ima pupoljak za pupoljkom, svaki dan se otvori pupoljak u nizu koji je na redu. Dan unaprijed znam koji će se sutra otvoriti. Koji put pupoljak zakasni jedan dan, ali to je to. Cvijetovi se otvaraju oko podne, u 2-3 minute. Naočigled se otvaraju, snimala ja to.

U ponedjeljak popodne radim ja inventuru koji se je cvijet gdje otvorio, a kad ono, nigdje cvjetova. Gledam i ne vjerujem. Nađem dvojicu - jedan je otvorio samo vanjske latice, 5 latica, a ostatak je ostao zatvoren. Ajme! Ima deset vanjskih latica, 5 otvorio i zapeo. A drugi je ostao sljepljen u pokušaju otvaranja. I to je sve. Začudilo me, no ipak sam snimila. Tražim fotke, no photography management mi nije bogznakaj. Ima prostora za improvement :)

Taman sinoć htjedoh sjesti u miru za komp, kad ono drmne opet. Trk ja van iz kuće, opet. To je bilo oko 22:40. Noćna mora! A još se i bojim potresa! Za takve poput mene je ovo noćas bilo grozno! Jučer je prvi put oko podne drmnulo dvaput, pa je pomalo do navečer, i onda taj udar, pa poslije još jedan, pa se cijelu noć čulo slabije ili jače podrhtavanje, i tutnjave. To je bilo recimo vertikalno potresanje, kao da je kuća povučena po rifljači. Drnnn..

Susjedi i ja spavali u autima, mnogi su tako. Na stražnjem sjedalu je kod mene spavala susjeda iz Švicarske, sama ovdje, bez auta, nešto starija od mene. Tresla se jadna. Spakirali tako najnužnije i dremaj. Djecu sam poslala kod frendova da spavaju u natkrivenoj depadansi.

Zadnje se je čulo negdje oko svitanja, ne znam koliko je bilo sati. Sad sam u stanu i s jednom nogom prema izlazu. Umorna ko pas, no još uvijek pod adrenalinom.

Neugodno, jako neugodno je bilo..

da iskoristim to za napisati blog.

Danas sam u Gorskom kotaru slagala drva za grijanje. Nakon toga se okupala u pretoplom moru. Crikvenica more 28C, a kod mene je garant 30 na nekim mjestima na površini. Plivaš i dođeš na vruće zone. Ima i jedan hladniji komadić mora, valjda je vrulja, tamo sam uživala. Nije ni u dubini nešto hladnije, juha, juha.

A zrak je toliko vruć da sam odlučila prati jastuke. Bome suhi za sat dva. Kao u sušilici.

Kad sam u Sarajevu u Konzumu pitala gdje stoji piva, rekoše mi - ne držimo alkohol. Ha? Nezamislivo! A opet si mislim, bilo bi prekrasno kad alkoholnih pića jednostavno ne bi bilo. Niti ostalih tvari koje utječu na percepciju. Zakaj ljudima treba alkohol? Neki sam dan o tomu sa kćeri. "Da se opuste". Baš! Nek se nauče opustiti bez alkohola. Zakaj su uopće napeti? Rekoh kćeri, ljudi vjeorjatno piju jer se tako osjećaju moćnije. Dok su trijezni svjesni su gdje su, no kad se opiju, postanu face, krila im narastu, svašta tada mogu. Jadni!

Žeđ? Za to je najbolja voda.

U pozadini svega je vjerojatno ona - "nisam dovoljno dobar", pa udri po alkoholu jer se onda osjećam dobar. A koliko je alkohol zla napravio u našem društvu! Koliko žena samo pije, o tomu se ne priča. Čemu? Sve je nekako naopako. Alkohol se nudi kao izlaz, uvjet za prihvaćanje u društvu, 'društveni katalizator', bla.. Jadno je to.

Zato bih voljela da Konzumi i u Hrvata ne drže alkohol.

Roditelji se opijaju pred djecom, i mame i tate, kao - na godišnjem su, pa se čude kad ovi odrastu i posegnu za flašom. Upravo tomu svjedočim.

Pa me neka tuga uhvatila..

Ova sjemenka je relativno velika (ima oko 3-4mm) u odnosu na biljku koja iz nje naraste (rikola). Ljudsko jajašce je manje, a koliki čovjek izraste. Kažu, u sjemenki/jajašcu sadržane su sve informacije za rast jedinke. A valjda je tak. Meni se vjerojatnijom čini teorija da su sjemenke i zapisi u njima pojendostavljeno primopredajnici, kao i odrasle jedinke, i da primaju/odašilju informacije iz/u polja, tj. da je to jedna velika sprega. Lingvističko-valna genetika mi se čini smislena, ako je netko upućen. Drugim riječima, živo biće nije samo nakupina molekula, puno je više od toga, jel. Ovo pišem jer izgleda da većina još uvijek misli kako smo mi vreća atoma povezanih u nekakve molekule, i kako te molekule po poznatim fizičko-kemijskim principima održavaju život. Ok, ali što su ti fizičko-kemijski principi? Još jedna teorija mi je privlačna - da prirodni zakoni isto evoluiraju. Da priroda uči. No, o tomu sam već pisala.

Gledam prirodu i čudim se kako to sve funkcionira, i divim se..

Neki dan bilo na TV o računu Bozanića u vatikanskoj banci. Pa onda oko te banke, čemu služi, tajanstvena, ovo, ono, pa između ostalog spomenu kako je ta institucija sudjelovala u rušenju Berlinskog zida, i komunizma u Europi. U dnevniku na tv. Dakle, nije tajna ako se o tomu govori i u dnevniku. Pa su spomenuli kako je u redu da crkva ima zalihe i keš jer između ostalog nekad u groznom komunizmu nije novac lako mogao putovati crkvenim putevima, pa su morali tu siću nositi u torbama, jadni.

Eto, živimo u Europi u kojoj se javno zna da je Vatikan sudjelovao u rušenju Berlinskog zida. I onda u uništavanju pošasti zvane komunizam kroz komadanje Jugoslavije. Jer kako unišiti komunizam (ili bilo što drugo?) nego tako da se posvadi narod? I onda se mi čudimo kako to da je vjeronauk došao u osnovne škole, i ne može van. Čudimo se tko financira konzervativnu vlast u Hr da su toliko moćni i umreženi i nikako ih maknut. Čudimo se, barem ja, tko nas bre zavadi? Do jučer bili dobri, i preko noći postali ljuti neprijatelji. Poljska je potpuno pala pod utjecaj. Imam dojam da sve ide vrit, u suprtonom smjeru nego smo se mi entuzijasti nadali.

Eto, i opet ispada da je Tito bio u pravu kad nije dozvolio crkvi da se miješa u državne poslove. Znao je s kim ima posla.

Gledate li vi Andriju i Anđelku? Ajme koliko se deru.. ali kaj je, je, imaju zdrav odnos. Tu se niš ne prešuti. To je u redu.

Imam kolegicu koja mi je školski primjer nekog tko luta ko guska u magli, i ne zna otkud vjetar puše. Drugim riječima, ne zna gdje je problem pa ga ni ne rješava tamo gdje on jest, već na nekom drugom mjestu. Troši ogromnu količinu energije meni objašnjavajući kako joj netko tamo ovo i ono. A ja joj velim - kriva adresa, idi tomu tamo i njemu reci, njega se to tiče. Da, bi ona, ali to nema smisla, jer ionako taj neće htjeti, bla, bla.. Ukratko, vječna žrtva, stalno joj netko nešto napravi krivo, a ona baš tomu ne kaže nego nekomu drugom. Uh, baš me umorila. E, sjetila sam se te kolegice jer se ona drzne biti bezobrazna. Ja sam joj odgovorila dvaput na isti način pa je bila tiha misa par dana. Kamo sreće da se s njom mogu pokvačiti kao Andrija i Anđelka.

Imam kolege s kojima imam takav odnos. Oni meni skrešu, ja njima, naravno ne prostači se, ali si sve velimo. I to je zdravo.

Zdravo je reći u pravom trenutku pravoj osobi pravu stvar. Sve ostalo je nezdravo.

Hehe..

"...možda bi onda tvoja pokojna majka posthumno doživjela čašćenje.. "

A i "dobiti po piksli" ne znam otkud. Ali ajd, mozda se zeza.. U zg se dobije po piksi.

Cekam u kaficu da mi serviser zamijeni poklopac na gorivu, onaj vanjski. Ja ga strgala, imam nekkavu majicu s resicama i zapela na pumpi dok sam gorivo tocila. Polojepila ka to nekim jakim ljepilima, drzi neko vrijeme i opet otpadne. Pa se potrgal na jos jednom mjestu, plastika propala. Konacno dogovorim sa servisom zamjenu, cijena prava sitnoca

Kaj ima novog?