Laprdarij

Eto.. Tvrdim ja već dugo da smo Vega i ja povezane nekim višim silama. No, da bismo obje napredovale, naš odnos treba biti preko nišana. Tko sam ja da preispitujem više sile?

Sinkro utoliko što sjedoh za komp nakon dugog vremena i kao idem na blog. A tema bi bila - način kuhanja. Jer uočih da i za kuhanje ne škodi znati fiziku. A kemiju pogotovo. Zato jer sad u ovom stanu ne kuham ja, a osoba koja kuha to radi tako da je sve masno i sljepljeno po kuhinji. Očistim ja kuhinju, odmastim elemente, i nakon tjedan dana mi se kosa opet nepažnjom zalijepi za napu. Grrr! Soljenka i posuda sa šećerom, timer, vaga, sve se lijepi!

U mojem bivšem stanu nije se nikad ništa lijepilo. A kuhala sam sve moguće vrste jela. I sad pročitam kod Vege kako "plin masti". Ne masti plin. Plin ako gori plavim plamenom, a trebao bi, onda potpuno sagorijeva i nema nus produkata gorenja osim CO2 i vode. Kako god, nema što mastiti iz plina. Ono što masti je prejaki plin kod kuhanja. Jer plin razvije jako visoke temperature i lako se snjim pretjera. Recimo: kad kuham u pretisu, zakuham otvoren na srednjem ringu, poklopim i stavim na najmanji i smanjim plin. I to lijepo krčka. Kad kuham bilo što, zakuham na jako, a onda smanjim uglavnom na najmanje i kuham. Jer voda ne može imati višu temp od cca 98C u Zagrebu. Preveliki dovod topline ne služi ničemu nego potrošnji plina (i zamašćivanju kod ulja). I kad pržim, poham, štogod, smanjim na minimum a da se još prži. Ono što masti stan je ulje koje isparava od previsoke temperature kod prženja. Ulje ima svoju optimalnu temperaturu, no to sigurno nije kad se počne dimiti. A plin je kriv utoliko jer se kod njega lako pretjera.

Osoba koja kod mene kuha, metne sve kuhati, peći, i ode pušit. A plin luduje. Da ne govorim o zagorenim rajnglama, za koje nema opravdanja. U mojem kuhanju nema zagorenih rajngli, a sve je kuhano, pečeno, prženo..

Usput, što se tiče kućanskih aparata, kupujem ih periodički i relativno često. Mi na poslu rokovodimo se kvalitetom servisa kad kupujemo neku opremu. Džabe ti vrhunski model, ako ne znaš kakav je servis. Slučajno saznah da je Electrolux servis nepouzdan. Za Candy perilicu imam izvrsna iskustva sa servisom. Došao čovjek, ja mu ispričam, on proba, ali mašina naravno radi normalno. I onda obično seviser veli, nije to ništa, radi ona. Ali ovaj veli, ne, ako ste vi nešto primijetili onda ima nečeg. Provjerit ćemo. Provjerava on, mašina opet veselo radi. Nije se dao tako dugo dok nije pokazala simptom. Jes! To je pravi majstor. I jedan od rijetkih koji sasluša i čuje. Končar i Gorenje servisi su mi isto ok.

Eto, kad nisam htjela brdu, došlo brdo k meni. Konačno i ja pogledah te sve nijanse sive, odnosno Greya. A prije toga sam čitala kritike i na temelju kritika bih zaključila da je film shit. A meni se je dopao. Možda zato što nisam ništa očekivala, ili sam očekivala teško sranje.

Ono što mi se je dopalo je psihologija likova. Točnije, ono što ja vidim u tomu. A to je taj switch izmeđ jednog romantika i drugog racionalnog. Priča je postavljena kao da je ona romantična, a on čisti racio, malo uvrnut, gotovo bezosjećajan. A na kraju ispada da je ona ta koja je skroz centrirana i ne odnesu je emocije, a on pokazuje svoje romantično lice i krši sva svoja pravila.

Doduše, to se je moglo pretpostaviti nakon spoznaje da je ona djevica s 20+. A nije bedasta, ni ružna. I kaže - nisam još srela onog pravog. Žena zna što je ono pravo. Tu joj zavidim, jer ja ne znam. Meni su se gotovo svi činili pravima u nekom trenutku. Znači, žena je potpuno vladala svojim emocijama, i znala je što čeka. Blago njoj!

Pitala sam se gledajući taj film kolike bi žene bile toliko centrirane da im se udvara jedan alfa poput njega. A ova mala je držala svoje, nije joj se zamutilo od njegovih velikih prednosti. Mala zna, nije joj romantika pomutila pogled. Mala je vidjela njega, a ne svoj ružičasti balon.

Zgodan mi je i taj trenutak kad muško spoznaje da ima posla s djevicom. Tu se on otopi. A gle, muškima je to važno. I ja ih razmem. Da smo mi žene pametne, čuvale bi jumf za tog jednog posebnog i skupo bi ga naplatile. Govorim o sebi. A to govorim i s pokrićem. Jer tvrdim iz iskustva da nije stvar u broju kilometara, nego u kvaliteti. Sad s ove pozicije mislim da je pametnije s jednim graditi kvalitetnu i potpunu vezu od početka, od mladosti, nego mijenjati. Zanos prođe, i odnos se rasklima, nema korijena, kvalitete, dubine.. prva oluja sve potrga.

Sviđa mi se i njegova otvorenost. Koliko je god uvrnut, sve to ima jednu jaku poštenu crtu. Fair play. Ne da se dodirnuti, ali odgovara na pitanja.

Zapravo, čovjek je otvoreno uvrnut, ali sam sebe dobro pozna, pak se zna od početka na čemu si. A većina je nas uvrnuta no uglanvom se ne poznamo dovoljno da to odmah istresemo pa ili uzmi ili ostavi.

I tak.. sad me zanima nastavak.

Nije rudarenje bitcoina, već rudarenje misli.

Kažu, prije svake emocije postoji - misao. Emotivna reakcija je posljedica neke misli. Jedini je problem što je ta misao skrivena. Ali rudarenje te misli je prezanimljivo! Meni.

Tak si neki dan mislim kako su ovisnosti zapravo emotivne. Jer da su racionalne, ne bi postojale. Svima je jasno da pušenje nije zdravo, pa opet puše. Alkohol je nesreća, pak opet piju. Kockanje donosi prihod jedino vlasnicima kockarnica, takav je algoritam, pa tko bi lud kockao kad zna da će ionako lova većim dijelom završiti kod vlasnika. Jer kockari više daju nego dobiju. A kad dobiju, opet daju da bi više dobili, i tako dok sve ne izgube. I hrana je ovisnost, ne mora se jesti kad nisi gladan. Ali ipak neka misao svrdla i tjera te do frižidera.

E, sad, koja bi onda misao prethodila ovisnostima? Ja sam svoje misli izrudarila, pa tako nisam baš ni ovisna. Možda mi se zalomi hrana, no nije to neki teški slučaj, par kila viška.

Kažu, hrana je utjeha. Pa kako se može utješiti hranom? Neš ti utjehe ako ti je poslije muka kad staneš na vagu. Ono, fino mi je! I otrovne gljive su fine.

A dalje vi sami.

... zato jer ili mi nismo mogli nekog prihvatiti takvim kakav je, ili netko nas nije mogao prihvatiti takve kakvi smo. Udovice i udovci su druga priča. A pretpostavljam da svatko od nas želi upravo to - da bude prihvaćem takvim kakav jest. Da budemo svoji kad smo s nekim, da se ne moramo prodavati pod nešto što nismo, glumatati..

Današnji svijet je prijetvoran, nametnuti su nam standardi koje je praktički nemoguće dostići.

Zna li netko?

Pratim i ja Tomaševića i njegovu ženu. Kako to riješiti? Općenito, što napraviti kad je muž nasilnik? Kad ne pokaže svoje pravo lice dok je još dovoljno rano da se pobjegne, nego tek kad dođu djeca, kad nije lako samo tako otići? Kad se možda i nema kamo, nema se love, domaćica je, bla..

Pa eto, moje je razmišljanje da su žene moćne, "muškarac je glava u kući, a žena je vrat koja okreće glavu kako joj paše". Nismo toliko nemoćne kako se čini. Ne smijemo pristati biti nemoćne. Na pameti mi je Cesar Millan, šaptač psima. Njegove su mi emisije bile super jer se puno može naučiti o govoru tijela, pozi, stavu, onom neizrečenom. O čemu govori i Desmond Morris. Jer zašto netko svojom pozom, svojim stavom, držanjem, djeluje samouvjereno i ne pada ti na pamet nešto mu protusloviti, makar riječi nije izrekao, a na nekog bi se istresao s lakoćom? Upravo u tomu vidim i problem i rješenje.

To je taj sindrom žrtve koju se nanjuši. A žena koja je izmorena trudnoćom, rađanjem, kućanstvom, mužem koji gleda u nekom drugom smjeru, naravno da postaje laka žrtva. Ako je nekad i imala pozu, umorila se je. Više nije najbrža antilopa u krdu, postala je lakši plijen za lavove.

Da, bilo bi lijepo kad bi muž dao podršku svojoj supruzi, kad bi podijelio s njom kućanske i ostale obveze.

Možda cijele dane radi da bi zaradio, pa kad dođe doma umoran je, frustriran, jer ga je netko ponizio a on nije smio uzvratiti pa guta, bla, itd. Vrit, život nije bajka, treba se napregnuti da se ima.

Cesar zna kako s psima. A i ljudi su bića čopora. Zgodno mi je recimo kad je pričao da se nikako ne smije dopustiti psu da ide ispred nas na lajni. Njemu je mjesto malo iza nas, time mu dajemo na znanje da smo autoritet, da smo mi vođa čopora.

Zgodno je vidjeti parove i tko ide naprijed. Taj je vođa čopora. A ima još hrpa takvih fora.

Zato, žene koje su žrtve muževa nasilnika potrebno je naučiti da nisu nemoćne. Naučiti ih kako pozom, stavom, ponašanjem izaći iz uloge žrtve i postati ravnopravni partner, ako ne i vođa.

Vidim kokos, ali nije o meni..

CroRanga me je potaknula na razmišljanje.

Dobro je to, locirati i nazvati pravim imenom. Ja shvatila za sebe da je to moja karma, udomljavati ove s vrećicom, koji su pitomi, bez primanja, uglavnom dobro kuhaju, sve daju samo za krov nad glavom. Ok, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam, i što sad. Valjda mi to i paše na neki način. Ja sam lovac, a on je domaćica. S druge strane, nikako mi ne sjedaju alfe, mačoi i sl.

Ako zanemarimo stereotipe, zašto uostalom ne bi netko mahao repom kad dođem doma, a nije pas? Čudno, ne volim pse.

Meni potraga za muškarcem nikad nije bila u fokusu. Ja bih rado imala nekog tako da ne moram opet i ispočetka ići na dejtove, upoznavati se, gutati priče.. I onda kad imam nekog pokraj sebe da se mogu baviti drugim stvarima koje me vuku. Zapravo, ne kužim zakaj se delaju mise oko tog izbora partnera. Na kraju ispadne - ili želimo biti zajedno, ili ne želimo. Ako želimo, progutat ćemo svašta, ako ne želimo, smetat će nam i najmanja sitnica.

Već sam pisala i o tomu - zašto smo blagonakloni prema sranjima koja nam naprave recimo kućni ljubimci, a prema ljudima smo zbog sitnica jako strogi? Zato jer znamo da ljubimci ne mogu više, znamo koliko možemo očekivati. A zašto od ljudi očekujemo puno? A ljudi isto uglavnom ne mogu, imaju limite. Kad se tako postave stvari, ljudi postanu dragi i mili. Jer ni oni ne mogu bolje i više, takvi su.

Danas se rugamo onima koji su mislili da je Zemlja ravna ploča. I onima koji su mislili da se Bog ljuti kad sijevaju munje (to je zanimljivo!) Pa se čudimo onima koji nisu znali da treba prati ruke kako se bolesti ne bi prenosile. I tak, te i takve smatramo primitivnima.

A s druge strane, vjerujemo u Isusa i ostale čudne događaje iz onog vremena. Ok, ima nas koji u to ne vjerujemo. A što je isitna, jednog ćemo dana saznati. A možda se već i zna, samo se nije proširilo. Jer, kako bi to bilo da se obznani kako je Isus zapravo bio vanzemaljac, a i ta njegova ekipa, da su to bili svemirski putnici koji su svratili na Zemlju. A narod tada nije poznavao tehnologiju pa je opisivao svojim riječima koje su zvučale onako kako ih dan danas ponavljaju čitajući Bibliju.

Meni je zanimljiva priča o Jahvinoj slavi. Koje se opisuje u Bibliji, u Starom zavjetu, u knjizi Ezekielovoj. Daniken je bio taj koji je rekao da je Jahvina slava zapravo svemirski brod. Pa je NASA-in stručnjak Josef Blumrich odlučio opovrgnuti Danikena. No, kako je čitao Ezekielova svjedočanstva, i sam se je uvjerio kako je zapravo detaljno opisan svemirski brod. U svojoj je knjizi The Spaceships of Ezekiel opisao kako susret s Bogom nije bio baš duhovne prirode, već su to bili susreti ljudi s vanzemaljcima koji se letali u svemiskrim brodovima. Ti vanzemaljci, Bogovi, piše, nisu dozvoljavali crtati svemirske brodove, već samo opisivati riječima.

A jedan naš strojar, Branko Hiršl, primio se je posla i prema opisima iz Ezekielove knjige, a i iz opisa Mojsija i drugih suvremenika, napravio je nacrt svemirskog broda, i objavio knjigu na tu temu. Trebamo biti ponosni na njega, godinama je to proučavao i skicirao.

Prije nego velite kako je to glupost, uzmite Bibliju, Ezekielovu knjigu, i čitajte pa recite kako vam se čini. Zapravo, nije mi jasno kad to čitam kako se to nije prije uočilo? Zar je trebao tek netko poput Danikena kako bi naveo kako se Biblija može čitati? Zapravo, kaj se ja čudim, pa do drugog vatikanskog koncila mise su se držale na latinskom. I tko se je uopće i mogao zamisliti nad Biblijom? Tumačenje Biblije bilo je rezervirano samo za uski krug. Pitanja unutar katoličke crkve smiju postavljati samo Isusovci. Tako da je sve pod kontrolom.

I tak, mi slavimo nekakav Božić, Isusa, isto kao što se siromašna afrička plemena čude boci Coca-Cole i smatraju to božantsvom (ok, karikiram). Jednog dana će ovo drukčije shvaćanje Biblije doći u širu javnost, pričat će se o tomu. Što će tada biti s crkvom? I religijama? Zato se takve stvari i ne saznavaju. A znaju se. Tj. ta teorija je ravnopravna s drugim teorijama, čak mi se čini puno utemeljenija od nekakvih utvara i čuda, a ne spominje se javno.

I, nakon ovih informacija, jeste li spremni nekritički prihvaćati postojanje Isusa, ili ste spremni postavljati pitanja i tražiti odgovore? Makar pogledati link: https://www.youtube.com/watch?v=pkZ8-VD90m0

Uslikala sinoć

Uredi zapis

29.10.2017. u 10:53   |   Editirano: 29.10.2017. u 10:56   |   Komentari: 23   |   Dodaj komentar