čudan čovjek čudnog imena

Ovo kolovoško jutro, paučinasto, vrelo, nemirisno, skotno sa strahovima, provlači konce kroz šuplju statiku smisla. Ne voliš kad se bojim, tjeskoba kao bršljan grli deblo dana, ne volim kad se bojim, omamljen slabošću, stidom ispraznog djelovanja, trpim, dišem, namačem uzrujani zglob noge u hamperu hladnih osjećaja. Odmak kojim izmjenjujem zbilju. Mrvicama mašte, žudnje, čežnje, hranim oslabjele težnje.

prošlost je sadašnjost s greškom

Osjećaju ju li tvoji prsti zabludu? Nespokoj mijenjaju za krnji mir. Jedna je noć lažan uspjeh protiv zaborava.
Ova svjetlost slavi samosvijest. Ova je svjetlost vruća, kao maligna vijest sa žutih naslovnica, zrake izgubljene nježnosti, predatori grebu tijelo, sjena kao led, vidljivo svježa, kao da bježi pod stopala. Odavno smo zgazili svježinu...tišinu...zagrlili gorčinu...

Ne plači, kao ovo dokono plavetnilo nad nama, i loše su stvari hrana za budućnost. Dopusti ponekad pojedincima sredine da uzivaju u ponosu gluposti. U meni se vrtlože tvoji nemiri.

Raznjezi me sutnjom. Kao i poljupcem.Razum kopni, tijelo bridi , zelim raznijeti nedjeljnu statiku zvukova i kretnji. Skupljam na stegna stigme tvoje predanosti, opipljiv, neprisutan
Dok zgrusanom pohotom trazim epicentar tvojih drhtaja, pripadnost nam nije obostrana. Laziram vrhunce koitusa zapletom astralnih trnaca, u tebi sam, njen.

Postoje meandri zamisljaja gdje te cekam u tajnoj sobi predaje...

- Dođi da ti spečem jajca.
- Može ali ne s koprivom..

Hlade me mekane sjene a šapat neizbježnosti, zarolan u izgaranjima lampaša, nestaje na sjeveru nošen blagim jugom. Gube se prividi stvarnosti, lica oprana od krinki zure u tišinu. U očima nam strah. Rimujem emociju skupine. Krah.