čudan čovjek čudnog imena

Raskošna nedjelja. Zvucima, maglom, Suncem, bojama, brižnom tišinom. Neznanci se smiju zaigranim psima, pušim pasijom zadnje cigarete, upijam statiku faune. Želim livadu iz sna.

Zabušavam. Konac sezone kotrlja se prema zapadu. Iscrpljeni Goodyear, sunce što žuri na počinak, varljiva jesen 2010 i ja. Nemrem se sjetiti gdje su nam najboljí ćevapi...

Stavi dlan na moj dlan i zareži iskrama repatice crnu svilu neba u koroti.
Podijelimo kozmos na dva jednaka dijela i igrajmo se sjena i gospodara.
Poziraj mi na fresci istočnog grijeha.

Odsjaj Sunca dalekog juga, puder na aknama mjeseca, prkosi ljepljivoj magli. Zbijen među zvijezdama friškog svitanja, lagano blijedi s prvim sjenama jutra, prati me mijenjajući pejzaže. Drži me budnim, u žuboru glasnih suputnika, kao korov na tratini kojom bos budim osjetila. Gubim ga hotimice iz vidokruga, da opustim kapke, sjednem na klupu u vrtu, dodirnem tvoje lice, nestanem, nestanem odavde.

vječnost je u trenutku neopisive opijenosti ljepotom

šećerim dan sa smješkom

...lakše je u dvoje.
Kada čežnje splasnu i pogube apetite
A sigurna no divlja žudnja
Ispuni prostor našeg bivanja.
Kada smo jedno drugom soba panike.

Akvarel predzadnjeg uzdaha rujna,
mekí, bljestavi ostaci ranog suljanja magle,
tope se na vlatima. Neuobicajeno, gravitiram sutnji (ako ne racunam sapat hrdjavih pluca),
lebdim s nikotinom.
Ne opirem se depri, jednostavno,
kao što ljubim dan, negiram je.
Cini li me to neodgovornim? Nad Pljesivicom crveni šal zaboravnog Sunca,
skeletni obrisi stabala uzmicu pred tamom a jedan bahati oblak gura se pred Lunom. Kreiram pejzaz proljeca, zamisljaj smjesta zelenu klupu ispod pupova jabuke
i tebe na nju, da odmoris misli i noge kad se kasno vratis doma.

Želje i žudnje.
Tako ljudske.
Abecedna začelja emotivnih slovopisa ne poznaju strahove. Nemirno su ostale snivati na dlanu
Kojim sam ti drhtavo dotaknuo kožu.
Pošten prema samom sebi,
fair play duha, strategijom Erosa,
vodi me u vrijeme gdje nestajem u tebi.
Čekanje je tako lakše.

svemir je garsonijera usamljenosti

Slušaj pažljivo kako bonaca zvukovne pučine mreška lice tišine i kako lahor prvog uzdaha kida konce mira i osiljen pobjedom izrasta u vihor koji mrvi brane tvojih izgladnjelih bedara i slobodom daruje vaginalne suze zadovoljstva.

Nebo je zamusana lica večeralo sumrak.
Kiša je stala.
Oluje su utišane.
Moramo poći.
Konspirativno rastežemo ukradeno popodne i odvlačimo odlaske na različite strane.
Bili smo jedno.
Taman koliko u pjesmu stane.

Slušaj pažljivo kako bonaca zvukovne pučine mreška lice tišine i kako lahor prvog uzdaha kida konce mira i osiljen pobjedom izrasta u vihor koji mrvi brane tvojih izgladnjelih bedara i slobodom daruje vaginalne suze zadovoljstva.

Klasovi lelujaju uz bok masnoga asfalta. Jugozapadnim kolosjekom buče barjaci jarbola crpke. Sviraju vjetar. Tebi nesuvislo zvuče moje iskrene riječi. Ne bih smio, znam. Ova je želja tabu mogućnosti. Tuđa si žena mojih snova.

Smiri se i opušteno, manirom iskusne ljubavnice dotakni usnama rubove stakla i ispij to vino do dna. Dopusti mi očekivanu slobodu pa da pobijedim otpor patent zatvarača i otkrijem koliko je još Sunca ostalo upijeno u tvoja leđa. Saplest ću se strpljivim gibanjima po tebi kao što se tama probuđena tvojom stidnjom sapliće o naša tijela i zidove sobe i čini nas sjenama u bludu...