čudan čovjek čudnog imena

Sva je galama bezvučna, jednoplošni uznik u staklu. Mirišeš na kuhano vino, požuda s cimetom u kosi. Vrpoljiš se s osmijehom, sužnji padaju kao klasje a ja skupljam rijedak pogled meni, službenost ti je krinka. Znaš. Znamo da ćemo se jebati.

biska iz kućne radinosti?
Parazit razuma lomi trenutak.
Ne.
Kostur javora prkosi krajnosti.
Ovo živo meso želi, želi,
želi voditi ljubav.
Kad sam u tebi reinkarniram nadu.

Gledam film koji utjelovljava moja prisjećanja. Oprosti mi bar maštanje. Kako si?

- nadam se da imaš astmu.
- hvala doktorice
Kiša pripada vremenu.
Sve je u kurcu,
s naznakama da ode u pičku materinu...
Vesna ih je odjebala.
Vesna je proljeće.

Pusti nestrpljivu kišu da te utješi, gacaj, s osmjehom na potplatama, brazdama nižeg srednjeg sloja, pleši po lokvama, i ti si od Boga. Ne grči hrapave prste u uzaludnost šake, prosipaj mrvice vranama zaborava, znanje bez sjene izgubljenog ne odjeva smisao, i trn je samo oštrica ljepote ruže, i tuga je od Boga.

Pritajeno se upitam, da ne probudim buku, ne preplašim nijeme pahulje. Zašto da gubim jedino vrijeme koje imam, na čvorove rubikove kocke, ili podsmijeh gubitnika, statist kada je tako divno radošću pomoći Majci da se mijenja svakodnevno dok joj zanesenjaci traganja za besmislom brazdaju lice, čupaju kosu, kaskaju za njenom spontanošću? Mole li znanstvenici boga da im ukaže smjernice, ne bi li ga negirali? Zima mi ponekad injektira paradokse.
Nedaleko, iz trube kaplje Tišina, klonute glave parkiraju tijelo u garažu krajnjih oproštaja. Mi smo pukotine u krugu, s podočnjacima od nesanice, ljubomorni mjesečarimo, nemoćni, konačni, u krajoliku neopisive samoobnove.

Ne diraj me sada. Ne dotici spokoj. Visoki sam casnik prve boemske. In vino veritas. Matiram stvarnost repasazom babljeg ljeta. Produljenom punocom pomrčine ljudskosti. Pusti da stanem, zapitam se tko sam i ostanem.

m.youtube.com/watch?gl=US&warned=True&client=mv-google&hl=hr&v=B3nFT-RwViQ

Sati, kako teku, vuku maglu ka nebu. Zagreb se rasteže, lijen u zimsko, nedjeljno jutro. Ne zamjeram, svijet u vremenu je moj. Žurbe ne poznaju spontane ljepote. Zvona, udarci u pleksus. Zvona, umnožena, razlicita, mole za misu. Ljudi stakla, rijetki i očigledni, gluhi usklađaju korake. Odakle ravnodušje? Buka je kao pijani prijatelj u grizodušju, ometa sklad intime no darujem je osmjehom. Čupam trenutak siječanskog jutra, A.D. tjeskobnog kapitalizma, ljubim obzor pogledom sirokog spektra.

Vidim, trazis njeznost, oko tebe zari se, iskri beznadje. Svađa mi obično izgleda tako. No zelja se migolji, zmijski eroticno, mozak se brzo snađe. Ne slušam buku, svlacim te polako.

Nesnosan je besmisao šaputanja o fabulama izgubljenog víkenda. Opet smo pronevjerili vrijeme, skučili se među zidovima a vani mekana jesen i sagovi od lišća, umorno nebo, neshvaćeno rasipa kišu, da nam odvoji misli od tjeskobe, zove da stanemo ispod stare tise, šutimo i gledamo, upijamo.

Usitnjen dan vijori prema kraju. Sivo obujmljuje šutnje, dok te blagim kretnjama budim iz nesuvisle tuge. U prvom pixelu buđenja, iza prozora skelet i šiblje oraha, ne boj se, prehladno je za tjeskobu.

tko je veći frajer od clint eastwooda? Uz obrazloženje molim

Zabijam nokte u praskozorje, kletvom zbog prenute podsvijesti. Tako kratka nit vremena za snove, puca poput rosne paučine beskonačnosti..tamo paralelno postaje jedno... Spominješ mi ime, zakasnit ćemo, čujem kako umivaš lice, zamagljuješ staklo, para uobličuje miris kave. Instant buđenja nisu za mene.

Titrava svjetlost kajanja i tuge čeka me na uzdahu sjevera dok me bude komešanja svitanja. Zaborav, kao varikina izbljeđuje mrlje noći, guli snove, čađavo kestenje, nestrpljiv gutljaj mošta nestaje, iščezava u zvižducima vjetra. Brige moje ljubavi buče na jastuku, lijepa je kad spava, dekom joj potajice pokrivam grudi. Sat me upozorava, požuri, čekaju te biljke. I ljudi. Glamour nejednakih smrti. Koračam tiho, da je škripa ne probudi.