The restaurant at the end of the multiverse

No cares for me
I'm happy as I can be
I learn to love and to live
Devil may care

No cares and woes
Whatever comes later goes
That's how I'll take and I'll give
Devil may care

When the day is through, I suffer no regrets
I know that he who frets, loses the night
For only a fool, thinks he can hold back the dawn
He was wise to never tries to revise what's past and gone

Live love today, love come tomorrow or May
Don't even stop for a sigh, it doesn't help if you cry
That's how I live and I'll die
Devil may care

("Devil may care" u interpretaciji Diane "kraljice" Krall)

Danas je, po prvi puta ove godine (što znači da će ih biti još tri do četiri) bio dan kad sam dobio ono čuveno pitanje od staraca: "a kad ćeš si naći curu?". Očito da su i oni jedni od onih koji smatraju kako netko moje dobi baš _mora_ imati nekoga, a ne bih se začudio ni da pomisle da sam gay :)

Zašto živimo u takvom društvu u kojem te ne sude po tome tko si nego po tome s kim si? Eto, imam oko sebe nekoliko primjera onih koji su u vezi samo zbog privjeska i ukrasa - nema ljubavi, nema razgovora. Kad kažem da meni veza kao veza (u "klasičnom" smislu) ne treba, onda me gledaju kao psihički poremećenog; a možda i jesam, oduvijek sam pokušavao naći smisao u besmislenom i strukturu u kaosu.

Još samo kad bi mi postalo jasno zašto me prošli utorak noge nisu boljele, a danas jedva hodam, unatoč tome što sam tek mizerno povećao intenzitet treninga...

... četrnaesti veljače. Doista mi nije jasna sva ta strka oko Valentinovog, osim s materijalne strane zlih kapitalista. Dan kao i svaki drugi; oni koji vole, vole jednako kao i dan prije i dan kasnije. Oni koji su usamljeni bit će jednako sami kao i inače, osim što će ih zlo društvo ispiliti na mozak svim srčekima i balonekima u izlozima i ljigavnim ljubavnim pjesmama na radiju (i osim što većina njih neće pronaći snage oduprijeti se Silama Zla (tm) pa cmizdriti pokriveni dekicom i glavom zagnjureni duboko u jastuk).

Meni je, kao samcu, bilo baš lijepo danas. Prošetao sam nasipom, gledao peseke kako se igraju i ptičice kako cvrkuću, odmeditirao svoje, malo radio, napisao par long-overdue mejlova i za večeru si ispekao jednu od mojih svjetski poznatih zbrljotina rajčice, šunke i sira na komadu tijesta, usput buljeći u gđicu Kate Beckinsale na telki. Slobodan sam i uživam u tome.

Dan jednog od mojih dražih frendova prošao je baš suprotno - cmizdrio mi je pola sata na telefonu dok je u pozadini patetično tulio Balašević (inače, organski ga ne podnosim) i plakao za bivšim dečkom, a da bi se na kraju uvrijedio kad sam mu rekao da ja inače nemam života, ali on me daleko nadmašio :)

"Budala je onaj koji živi vjerujući; budala je onaj koji vjeruje protivno svom iskustvu. Prevariš ga, vjeruje ti; prevariš ga opet, i dalje ti vjeruje; ponovo ga prevariš, vjeruje još uvijek. Reći ćeš da je budala, ne uči. Njegovo je povjerenje beskonačno, njegova vjera toliko čista da ju nitko ne može oskvrnuti." ... reče jednom jedan zen-majstor.
Istinito. Gore spomenuta budala (u daljnjem tekstu ja) vjeruje i dalje, unatoč socijalnoj prigodnosti koja čini ličnost. Volim za sebe misliti da sam pojedinac, individua, jedan, sam, da postojim bez obzira na sve što se smatra društveno prilagođenim i normalnim... A to isto društvo satire jedinke ukazujući im na to da su više vrijedni samo u stadu identičnih; od zvijeri čini kućne ljubimce, od zvijezda sazviježđa. Borim se - bar pokušavam - no u konačnici uvijek se pronađe netko ili nešto i baci me korak, dva, pet, ... unatrag. Ponekad pomislim da sam na istome mjestu kao i pred godinu dana, baš kao što sam pomislio i danas.
Iz nekog razloga, današnji sam dan još od (preranog) buđenja doživio kao drugačiji od drugih. Nešto je u meni tinjalo, čakre lagano vibrirale; jedan od onih pasivnih, indirektnih osjećaja kojima ne možeš točno odrediti polazište i odredište. I tek sam maloprije shvatio: prije točno godinu dana rekla je da me voli. Dakle, nisam tamo gdje sam bio 365 dana ranije.
Oboje smo bili munjare i ludare kojima klasični životni rituali nisu predstavljali ništa naročito, ništa vrijedno spomena, a susreli se potpuno slučajno na mjestu koje ni sa kim od nas nije imalo veze. Kliknuli smo praktički odmah, nakon prvog napisanog mejla, nastavili u smjeru koji je bio paralelan, proporcionalan i sukladan nama samima i razvili se do točke u kojoj su moje "ja" i njeno "ja" postali "JA", a ne "mi" ili "MI". Dakako, "ja"-ovi su i dalje postojali, svakome svoj...
Nažalost, socijalna je uvjetovanost uzela svoj danak; "mi" oko nje su je slomili, nije bila spremna. "Sudar titana". S jedne strane pritisak, s druge sloboda... Polako je bježala, pukla napola i na kraju pronašla ono što nije željela, ali je trebala: nekoga s kime neće moći samo postojati i biti, već "biti". Ne zamjeram joj što je tako odlučila, ali meni, budali, nije trebala lagati - oduvijek smo bili potpuno iskreni, davali jedno drugome potpunu slobodu misli i kretanja. A ona je odabrala lanac, usput me optuživši da sam veći diktator, imperator i oligarh od njenoga novog gospodara. Naslućivao sam, ali sam vjerovao njenim obećanjima. Grubo zvuči (premda je u praksi učinjeno na daleko gori način nego što je ovdje celofanizirano i mašnizirano), no bio sam izdan od strane svoje srodne duše i najbolje prijateljice.
Danas, naravno, više nema gotovo ničega. Ona više nije ona, ja sam još više ja, naša kombinacija brojeva više nikada neće postojati na listiću neke od igara na sreću, ali još uvijek vjerujem. Ne njoj, nego u nju... Vjerujem da će ponovo postati ono što je i bila i da ju porazne činjenice koje će shvatiti čim otvori oči neće dotući jer joj je budućnost, realno gledano, nepostojeća. Vjerujem njenom odabiru jer nisam nikada imao potrebu birati umjesto nje. Vjerujem u čistoću njene duše i ponovni susret jednoga dana, negdje i nekako.
A opet ne vjerujem ništa i mrzim ju iz dna duše.
Dobar dan, ovce, ja sam lav i čini mi se da ću se neko vrijeme družiti s vama.

Sjedim za računalom i kvarim oči, slušam zidni sat (smješten sasvim prigodno na stolu) kako tikće i takče i upravo mi je na pamet pala pomalo glupa misao: vrisnem li, svi će začepiti uši.

U nedostatku pametnijih stvari za raditi, malo sam kopao po profilima meni interesantne grupe ženskih osoba... Ako me nešto užasava, onda je to nepismenost i nepoznavanje osnovnih gramatičkih i pravopisnih pravila, a toga se, kao da me Netko Tamo Gore (tm) mrzi, na Iskrici nađe i previše. Nije li žalosno da 25-godišnja osoba nije u stanju razlikovati "č" i "ć" ili "ije" i "je"? Nije tu ni kraj, u jednom sam profilu pronašao riječ "đep". Kao, ono, "u đepu imam paket ćudnih žvaka, baš su ljepe"... Shvaćam da nekim ljudima literarno izražavanje baš i ne ide od ruke, ali - pobogu - može li takva osoba bilo kome i na bilo koji način biti interesantna? Ili ja samo imam glupe i neprikladne kriterije ocjenjivanja ljudi?
Svejedno, imam dojam da bi nam bilo lakše da smo u Sloveniji, tamo su obdareni nedostatkom slova "ć". A možda i ne bi, siguran sam da bi se našlo i onih koji bi "abjuzali" dvojinu...