Ručkić krčkić

Zavidim ljudima koji znaju raskinuti uz buku pravedničkog gnjeva, osvetnički pravdoljubivi i duboko uvjereni u ispravnost treskanja vratima, sigurni da ih više neće otvoriti, zlurado svjesni tuge iza njih. Meni to ne ide. Moji raskidi su sličniji skidanju s droge, mučni, postupni, ispunjeni grizodušjem i svakodnevnom žarkom željom da ponovno utonem u udobnost navike, koja povremeno poprimi značajke izgubljenog raja iz kojeg sam izgnana, možda za vlastito dobro, ali ipak protiv svoje volje.

Ako postoje dobri i loši načini (ra)skidanja, onda je onaj prvi bolji, osobito ako ne brojiš kolateralne žrtve: nešto smo htjeli, nismo dobili, i sad se srdimo. S pravom. Psmtr, izgledao si kao premija, a nisi; obećavao si mi skinuti nebo, a skinuo si samo smrdljive čarape i ostavio ih nasred sobe; govorio si da me shvaćaš, a shvaćao si samo da mogu ispuniti neku tvoju prazninu, ali ne i da ja imam svoje; mislila sam da me voliš, ali ti zapravo trebaš nekoga, ne nužno mene... Cap! E, nećeš više!

A ja, ja se udubim u praiskon svakog odnosa, onak, analitički i teoretski, počevši od premise suodnosa i obostrane odgovornosti, e da bih se zadržala na svojoj, i naravno, uvijek je našla u izobilju. I pri toj vivisekciji nosim rukavice obzira prema tom bivšem, kako osobi, tako i odnosu, koje ne smijem onečistiti svojim sitnim pakostima, jer neko su vrijeme bili tu, bili središte mojeg svemira, jel'te, i nije red da ih sad tranširam kao dekapitiranog punjenog piceka, nego ću ja to s ljubavlju i nježno, poput pogrebnika koji balzamira preminulog ljubimca. Ali sebe sjeckam neumoljivo.

Osim u jednom aspektu: motivima takve obzirnosti. Zašto mi je teško priznati da sam se zeznula? Zašto zanijekati da sam u nekom razdoblju svojeg života jednostavno imala loš ukus? Pa zaboga, tko od nas tko je bio živ i fotografiran tijekom 1980-ih nema jezivu natapiranu frizuru? Ili neku jezivu kreaciju s golemim jastučićima za ramena? Hm. Ali ja još uvijek nosim jastučiće; i uvijek mi se čini da nemam dovoljno kose, iako me svaka frizerka tiho prokune kad skuži da neće moći zaraditi 200 kuna za 15 minuta prčkanja po mojoj glavi.

Ah, ja sam ovisnica... Ovisnica o prisnosti poznatoga. To mi najviše fali nakon svakog raskida. Nakon kojeg me užasava prešaltavanje na nekog novog, tajanstvenog i tuđeg, iako je možda sretniji izbor. U početku, svakom gestom gubi, jer svaka je drugačija od one koju žudim, navikom, razumijevanjem, udobnošću koja mi znači sreću. Tek kad izniknu prvi mali rituali, prve navike s tim novim, ah, tek onda mogu odahnuti... I zaista dati šansu.

A oni bivši... Paaaa, njih nikako da pospremim na neku policu. Još dugo ću ih premještati po svojem životu i tražiti im neko (po)časno mjesto. Sve dok ne započnemo neki uobičajeni razgovor i ne shvatim da govori navika, lišena značenja, potpuno prazna; da su sad i oni tajanstveni i tuđi.

Takvi ste mi danas vi, Iskričari.

Evo, i meni se dogodilo: bolnica. Odeš na hitnu, završiš u bolnici, ne puste te doma. Nemaš ništa, ni pidžamu, ni četkicu za zube, samo malo snage u bateriji mobitela, bez punjača, naravno.

I mozgaš o tome. Ne brineš o svojem zdravlju, to ne, sad si na pravom mjestu i zbrinuta, nego razvlačiš misli na praktikalije. I ne brineš za svoj život, ma kakvi, iako te nagriza strepnja da bi se mogao bitno promijeniti, da sad ulaziš u fazu bolesne osobe, a to ne želiš biti, OK, tu i tamo koja tableta može proći, ali ne želiš postati Bolesnica.

Uvijek sam mislila da bih prva stradala u nekim životnim nedaćama - zbjegu, prihvatilištu nakon prirodne kataklizme poput one u Japanu - ali sad mi se čini, ne bih: odjednom iznikne smisao za humor. I vidiš samo dobro. Soba je pregrijana i zagušljiva, ali cimerice su OK i uspijevaš ih nagovoriti da otvorimo prozor. A i balkon je u blizini. PUŠENJE!!! Strogo zabranjeno, ali sestre se samo smiju i opomenu te prije vizite. Hrana je fina, osobito nakon upozorenja da će biti odvratna, čak su i sestre tako rekle, jer si na "neslanoj"; a i nikad ne znaš hoćeš li dobiti, zbog pretraga, ili ako nisi bila u sobi kad su dijelili, pa sve slistiš i još obližeš tanjur. Ne, nemojte mi ništa donositi, kažeš, kako se ne bi opterećivala razlikom; i uspomenama.

Sele te u drugu sobu, četverokrevetnu. Dvije bakice, jedna potpuno dementna, milo te gleda i očito pita nešto što ne razumiješ. Pričaš joj kao djetetu, a ona kaka. I smrdi za popizdit! Druga ima 92 godine, uredna, dostojanstvena i prokleto zla, kinji sestre, ne da im sjesti: čaj već dugo stoji. Gladna je, a ne daju joj jesti (ima dvopeke). Najviše ju je rasrdio kirurg: kad ju je bolno isprepipao, okrenula se meni i zlobno mi rekla "I vas to čeka!" Krcka bombone "505 sa crtom" nevjerojatno izdržljivim zubima ili fenomenalnim zubalom i malo se udobrovolji. A kad je dobila kašicu - mmmmmmm!!! Sretna žena. Onda smo se sprijateljile. Do bolnice je hodala, ali više ne može. Svi su joj umrli, živi sama. Ako ne prohoda, čeka je Marof. Ako preživi, jer jako je bolesna. I ona ima pelenu. Ali kinji sestre pa rijetko smrdi.

Do mojeg kreveta, također žena s pelenom. Došla je zbog bubrežnih kolika, dobila upalu pluća. Bori se za život, ali to zapravo ne zna, nije svjesna koliko je ozbiljno. Nju brine da ja nisam mogla spavati zbog njenog kašlja. A ja nisam mogla spavati jer je dementna bakica cijelu noć ili gromoglasno hrkala ili jaukala. No dobro, utješi me činjenica da je ovdje bar zahod čišći nego u bivšoj sobi, jer muški iz susjedne sobe, s kojom dijelimo sanitarije, očito imaju katetere; oni iz bivše su se uglavnom spremali na kolonoskopiju, a to je živi užas.

Uglavnom boravim na balkonu. Srećom, vrijeme je lijepo, toplo. Imam ondje svoju škvadru. I svi su bolesniji od mene! Zar to nije fenomenalno? Za mene, naime. Jedna je sretna što je njen rak (drugi, jednog već dugo ima na jetri) nije metastaza nego primarni; druga nema pojma da je njena gušterača dala svoje i da vjerojatno nikad više neće kušati friška jajca svojih domaćih piceka, kao ni kokošju juhicu. Tu je i gospon koji je upravo stigao s Intenzivne. "Pet dana sam bio razapet ko Kristuš", veli on. "U jednoj ruci jedna infuzija, u drugoj druga, niš u usta nemreš staviti, i tak pet dana, gospođo moja!" Ne, on nije zadovoljan što sad može jesti. "Joooooj, pa kaj je ovo hrana? Pa meni to nije ni za jedan zub. A da vi znate kaj ja sve doma imam: kakve kobase! Pa kokice. Pajceke. Šunkice. Pa kad žena kolače speče..."

Dođe i moja bivša cimerica, žena koju od Crohnove bolesti više muči usamljenost. Družila bi se, a ne zna kako. Sa mnom priča, s drugima teže. Obećala sam da ću je naučiti koristiti internet. I priznala da je polovica mojih posjetitelja tog porijekla. I da mi šetaju šaponju, sad kad sam u nevolji. Ne znam hoće li mi se javiti, ali ima broj telefona.

I taman kad su mi liječnici uništili samopouzdanjem neprestanim pripisivanjem bar dijela tegoba mojoj težini (onaj gad na ultrazvuku mi je čak rekao da mora stistkati "jer se drugačije ne može probiti kroz špek"), evo ti njega: visok, vretenast, uopće ne izgleda bolesno, mladolik, glatkog preplanulog lica i živahnih očiju. Pričamo o psima. I o medvjedima. I o krdu od 11 košuta, telaca, junaca i jelena koje je gledao kako idu na pojilo. Cijelu noć smo skupa, one noći kad se on pripremao za kolonoskopiju, a moja dementna bakica jaukala iz sveg glasa.

Sljedećih dana počinje navraćati u moju sobu. "Idemo?" Jock, ja moram primiti infuziju. Kaplje tri jebena sata! Cimerica s upalom pluća je prebrodila krizu i veli, "Bogme, imate vi zgodno društvo na tom balkonu!" I tek tad skužim, jesemti, pa fakat... Nisam se usudila pomisliti, kosa mi je neoprana već 10 dana, po nogama bujaju dlake, nemam grudnjaka, i zapravo me uopće nije briga kako izgledam, bitno mi je samo omogućiti liječnicima pristup do relevantnih dijelova mojeg tijela i neometano pikanje gdje već treba.

Nisam saznala kako se zove. To na balkonu nije bitno. Trebaš preživjeti dosadne večeri i grozne noći. Trebaš preživjeti. Kad sam mu rekla da idem doma, snuždio se. I on je jako bolestan. Puno, puno bolesniji od mene. "S kim ću ja pričati?" zavapio je. "Već će se netko naći", tješila sam ga. "Nije to isto", odgovorio je. Izgrlili smo se i poželjeli si da se nikad više ne sretnemo.

Veli mi nedavno jedan znanac "Zvučiš kao razočarana žena"; onak, pomalo slavodobitno, pomalo ogorčeno, ali uz puno optuživanja.

Trgnula sam se. Ne, ne želim biti razočarana žena! Samo razočarana kako-tako, ali razočarana žena... Cccc. Takva tvrdnja implicira stravične propuste s moje strane, uzrokovane previdom, omaškom ili namjernom zlobom, svejedno je, evolucijski nepoćudnu rigidnost koja opravdano rezultira neizbježnom i pravednom kaznom osamljeništva u razočaranju: uskratila sam muškarcima dar svoje ljubavi; dopustila sam si želje koje oni ne mogu, ne znaju, ne žele i, na koncu konca, ne moraju ispunjavati.

Sasvim refleksno, počela sam se ispričavati, polaskana što mi sugovornik s jedne strane ukazuje da sam imala (možda još uvijek imam?) izbor i moć promijeniti to žalosno stanje, a s druge da sam očito bedastija nego što volim o sebi misliti, a ja nikako ne bih voljela da mi se ta razina gluposti pripiše kao trajno obilježje.

Tako da sam se uhvatila za onu implicitnu mogućnost previda i počela nabrajati loše kondicioniranje u familiji, djed ovakav, otac onakav, ujak još gori, susjedi jezivi... I shvatila, muškarci me dobar dio života uopće nisu razočaravali: bili su točno onakvi kakve sam očekivala: sebični, neodgovorni, neobuzdani, nasilni ili ljigave ulizice kad bi htjeli nešto što ranije spomenutim nastupom ne bi uspijevali dobiti. Za razliku od svojih vršnjakinja, nisam se ni najmanje čudila kukavičkom bijegu koji bi uslijedio nakon verbalnog ili tjelesnog napuhavanja, gruboj zahtjevnosti nakon udvoritog nošenja težih tereta, ili sebičnoj posesivnosti nakon velikodušnog dijeljenja domaće zadaće, knjige ili sendviča.

Ipak, bit će da se već ondje prikrio taj moj fatalni propust, jer moje su se vršnjakinje uporno uspijevale razveseliti pozitivnom dijelu nabrojanih jednadžbi, dok bi mene negativni svaki put odbio. Uostalom, ja čak ni to pozitivno nisam trebala, sasvim lijepo sam se snalazila i sama, i to sa 100%-tnom pouzdanošću, tako da mi nije bilo teško reći "Ne, hvala", kao što bih lijepo rekla svakome tko mi nudi nešto što ne trebam i ne želim, a mogao bi kasnije naplatiti iako nisam ni trebala ni željela, ali sam prihvatila, eto, iz pristojnosti.

A onda sam osjetila navalu gnjeva: jerbo, zašto ja ne smijem željeti ono što želim, a ne željeti ono što mi se ne sviđa? Otkud sad to? Nakon svih onih divnih bajki u kojima prinčevi znaju što rade pa učinkovito razbuđuju princeze iz letargije malodušja, životnih neprilika i hibernacije samotnjaštva, nakon silnih romana u kojima se muškarci zaljubljuju, vole, humaniziraju patnjom i zaista žele usrećiti ženu na način koji joj najbolje odgovara, a ne po nekom svojem fiksnom programu, reduciranom (kasnije sam uvidjela) na penetraciju glavićem (a ne glavom) i orgazmički uzdah? Razbjesnila sam se i zbog toga jer je moje sasvim uljudno i nimalo agresivno odbijanje nailazilo ne samo na čuđenje, nego i zamjeranje i osudu; popizdila sam što mi se osporavalo pravo na želje, puke želje, koliko god nerealne, ali moje, moje najintimnije pravo i osnovni preduvjet da zadovoljim sebe, da živim u skladu sa svojom osobnošću, a ne da budem osoba za druge, a neosoba u vlastitom životu.

Što me pak natjeralo da preispitam evolucijsku oportunost svojih želja i zaključim, hm, jebiga, što bi bilo s onom Trnoružicom da nije žmirila i da nije bilo poljupca…? Pa sam zažmirila i dala se ljubiti. Još uvijek se ljubim zatvorenih očiju; vele da je to znak velike senzualnosti. Je, to mi ide, senzualnost… Ali, priznajem, čim otvorim oči, više nije tak dobro. Zato muškarce uključujem u svoj život u onim djelatnostima u kojima im se doista mogu razveseliti, u onim dijelovima koje uistinu obogaćuju.
A to pak u njima izaziva bijes. Jerbo, parcijala je njihova prćija, a ne ženska: oni smiju, mogu i trebaju živjeti naširoko i nadaleko izvan svojih odnosa sa ženama (u množini!), ali niti jedna od njih ne smije, ne može i ne treba otvarati samo prozorčić u svojem životu, osim na samom početku, tijekom udvaranja, i to zato da bi uvidjela koliko je on spretan pa mu se divila.

A divljenje nije ljubav. Umorim se, čovječe, od divljenja. Postanem nestrpljiva kad mi trapavo prtlja po životnim pitanjima koje trablšutam u sekundama, a kad zaserem, bar se ne moram demfati da ne velim "Sranje!". Znam da su muškarci osjetljivi na takve primjedbe; znam da zbog njih istinski pate. Znam i to da me ne žele razočarati i da im je moja sreća uistinu važna. Samo kad bi bila po njihovome…

Razočarala sam samu sebe na kraju razgovora s početka ove priče: trtljavo sam se ispričavala i uljudno argumentirala svoje frustracije. Zapravo, tvrdila sam da NISAM razočarana, a onda me razočaralo baš to što nisam, jer više bih voljela da jesam; više bih voljela da me muškarci nisu tako često uvjerili da su moja očekivanja potpuno ispravna, a želje daleko od stvarnosti.
Razočaralo me i to što mi se čini da nemam izbora; ne znam što bih mijenjala; ne znam kako popraviti. I zato sam, kad sam slučajno upala u onu 4000 ljudi dugu kolonu prosvjednika, s guštom izvikivala "Ho-će-mo pro-mje-ne, ho-će-mo pro-mje-ne!!!", besciljno i bez grizodušja, jer mi je dosta šutnje, dosta čeprkanja po vlastitim iznutricama, i jer znam da ne mogu baš za sve u životu biti jedino ja sama kriva.

Kakve li tek bajke priča svojoj djeci, da mi je znati...?

No dobro, ova tema mi je zbilja zanimljiva, a moram je obraditi ovdje, jer nema smisla da Iskričare razmatram negdje drugdje, jel' tak? A tema glasi, kakva je razlika između buckinog niza (citat otprilike) "pička, kurac, sise, guzica, jebanje" i međunožne dlake na jajetu i sikirčeta u međunožju njene najžešće kritičarke?

Pa, buckin je definitivno učinkovitiji: ako se dobro sjećam, 300-ak zaigranih komentara + pola tuceta pratećih blogova. Bez puno okolišanja, bucka pogađa svekoliko iskričarsko pučanstvo: od onih koji spomenuti niz doživljavaju mrtvo ozbiljno, do onih koji ga čitaju s ironičnim odmakom na račun ovih prvih; ili sebe samih.

Ako se ne varam, Najžešća Kritičarka je zbogradi spomenutog niza bucki štošta zamjerala, od korištenja vulgarizama, do buckinih godina i spola, kao da kurac i pička nisu svakodnevna pojava kod svakoga, čak i hermafrodita, bez obzira na godište; i kao da su nešto drugo ako ih ne imenujemo ili koristimo latinske inačice (penis, vagina, coitus, mammae, a za guzicu ne znam) ili hrvatske (za pičku ne znam, nježnik, dojke, pozadina, snošaj). Samo zvuče izvještačeno i neprimjereno kontekstu, zar ne? U kritičarki, međutim, buckine riječi pobuđuju asocijacije na buckino eventualno pomanjkanje seksualne suzdržljivosti, te njenu izravnost poistovjećuje s "nuđenjem za badave" (citat po sjećanju).

Nadalje joj spočitava manjak erotike. Hm. Moja osobna definicija erotičnosti glasi da je to UMJETNINA (!!! - ne piskaranje ili bilo kakva žvrljotina) koja seksualni prizor obuhvaća u njegovoj emocionalnoj i misaonoj cjelovitosti; ali, kako ja ne moram biti mjerodavna, evo iz Wikipedije: "Erotika je filozofska kontemplacija usredotočena na estetski aspekt seksualne žudnje, senzulnost i romantičnu ljubav: 'sama riječ 'erotski' implicira superiornu vrijednost, profinjenu umjetnost, estetiku koja uzvišuje um i usput stimulira tijelo'" (Susie Bright).

Sjekirom?

Kao osoba koja voli pisati i povremeno uspijeva pisati i jako dobro, erotično, štoviše, na Iskricu sam došla i zbog toga jer sam se kolebala koristiti riječi iz buckinog niza; a to sam smatrala svojom slabošću. Joooooj, sjećam se kad mi je stigla jedna poruka obožavanja mojeg međunožja, ali onak, izravno opisanog, ja sam to jedva pročitala. A primjereno odgovoriti uopće nisam znala. Znate tko mi je napisao izravan odgovor? Još jedna bloška profinjena dušica: Janica. ;-)))))))))))))))))) No dobro, uz svesrdnu pomoć Iskričara, svoje sam inhibicije prebrodila i sad znam i jedno i drugo: i pičkasto i međunožno, a bogme i erotično.

Ukratko, meni su oba bloga bezvezna, ali buckin manje: bar se cura sprda! Ali ove pretenciozne piskaralice, čiju pretencioznost ja osobno (možda pogrešno!) poistovjećujem sa seksualnom i socijalnom zakočenošću prevođenja inače sasvim izravno uistinu VULGARNIH sanjarija, ove što među nogama imaju "mačkice", a na rebrima "dekolte", pa na blogu duboko uzdišu kak bi se "maaaaaziiiiileeeeee" i "maaaasiiiiiiraaaaaleeeee" (čvrsto)elem da bi muškići slovno kapali po njihovim komentarima, e te su mi fakat odvratne. Ako je već pornjava, onda neka bude hard.

Spoznala sam ga tek na faksu, iako sam ga susretala i ranije, ali sporadično. Taj diskretni šarm, naime. A na faksu sam upoznala kolegu koji je baš takav posjedovao: nametljiv, beskrupulozan, egoističan.

U stvari, kolegu sam iz viđenja znala s faksa, a upoznali smo se u tramvaju. Dok smo prijateljica i ja pričale o tulumu koji pripremamo kod nje. Začuvši to, ovaj se smjesta predstavio, pozvao na zajedničko studiranje i zalijepio za nas. Nije se odlijepio 3 stanice, a bogme ni kad smo izašle, pa ni kad smo krenule prema prijateljičinoj kući, ni kad smo ušle, jer je ušao s nama uz "neodoljiv" osmijeh; a i mi smo htjele vidjeti dokle će ići. Pa, išao je do kraja, tj. stana, u koji je ušao, odmah pronašao kuhinju, bez pitanja otvorio hladnjak, izvukao jednu zdjelu uz ushićen povik "Joj, jagodice!" (prve, najskuplje) i sve ih smazao. A navečer se nepozvan pojavio na našem tulumu sa svojom divljom hordom.

(Naravoučenije: ne pričaj u javnosti o stvarima koje ne namjeravaš razglasiti.)

Ubacivanje na naše tulume mu je prešlo u naviku (Ne, nismo naučile biti diskretne, a i mislile smo si, čemu se skrivati zbog jedne ljige?), kao i svinjsko ponašanje: dođe praznih ruku, ispije i izjede za petoricu, zasvinji sve oko sebe čikovima, bljuje gdje stigne... Ma, užas! I tako smo odlučile uzvratiti udarac: saznale smo da on nešto sprema. I došle sa svojom pitomom hordom, noseći cugu i kolače. E, kod njega je bogme vladao puno stroži režim: izuvanje, nema pušenja, nema galame i niš ne smiješ dirati. Nismo se uspjele osvetiti. Najgore što smo mogle napraviti bilo je da bacimo pluteni čep na pod. Jednostavno, ništa gore od toga nam nije bilo u odgoju i naravi.

(Naravoučenije: ne sveti se na način koji ti nije blizak i svojstven.)

Nije taj bio ljiga samo što se tiče tuluma, nego svega: love (muktaroš), knjiga (tuđe hoće i ne vraća, svoje ne da), ukopavanja na ispitima (Možete li vjerovati da je gad slušao moj ispit i meni iza leđa ustima oblikovao odgovore kad bih ja zapela? I da je profesoru rekao da moj odgovor "Nije za 5" i da bi on "to bolje znao"?) Svejedno, bio je popularan. Mic po mic i više se nije morao nasilu ubacivati na tulume, nego su ga pozivali; postalo je normalno da se od njega ne očekuje participacija u kafiću; a kad bi netko prigovorio zbog knjiga, skripti, cinkarenja i svakovrsnog ljigarenja, uvijek bi se našao netko tko bi dobacio "Ma, nije on loš". Zapravo, bio je OMILJEN.

Sve do nedavno mi je ta popularnost ljigaroša, ne samo ovog, nego i niza drugih koje sam tijekom života upoznala, bila potpuno neshvatljiva: čemu se družiti s nekim od koga ne dobijaš ništa i niš dobroga nemreš očekivat?

E, prevarih se! Od ljige dobijemo opuštanje: ljiga nas ne prosuđuje i ne osuđuje i od nas ne očekuje niš osim da udovoljimo njegovom muktarenju. A neće se zgroziti ni ako mi muktarimo, kod drugih, naravno; niti ako se ponašamo kao svinje (oprostite, praščići!) u smislu blaćenja, doslovnog i metaforičkog.

(Naravoučenije: nije važno biti dobar, nego ne osuđivati loše.)

Što uvelike objašnjava rasprostranjenost ljiga u upravljačkim strukturama, osobito mid-managementa, njihovu medijsku eksponiranost i uspješnost na raznoraznim natjecanjima u kojima presuđuje glas naroda; a i ovdje, na Iskrici. Te Iskričinu nevoljkost da ljigarenje obuzda: ti vrapca, pa oni su korisnička baza!

A od ove godine internetski portali moraju 0,5 posto svojeg prihoda uplaćivati Agenciji za elektroničke medije. Što znači da bi trebali imati neke prihode, jel'te... I onda budale kao što sam ja plate pretplatu, a ljige se šlepaju u bazi. Navodno jedan jedinstveni korisnik vrijedi 38 dolara. Bez obzira jel plaća ili ne.

ZAŠTO VOLIM BABU POD SVIM NJENIM NICKOVIMA
Zato jer ima turbo jezičinu kojom ventilira dušu prepunu smijeha, suza, pameti, gluposti, istina i izmišljotina. Baba ne laže kad nešto kaže. Izmišlja, što jest - jest, bravurozno i nesputano u najboljoj tradiciji legendarnih brbljavaca kojima rastu dugi nosevi ili lete na Mjesec, svejedno.

A ne izmišlja Baba zato da se umili i ucvili zrnce pozornosti, nego jer ne zna što bi s tim preobiljem u svojoj glavi i duhu. Jer ga nije utegnula u steznik dodvorljive dopadljivosti, niti poduprla košćicama pobožne (u)smjernosti u konvencionalnu dobrotu koja stupa na scenu onkraj lijepo opisane domovine, iliti onda kad više nikome nije bitna.

U Babe nema patvorenosti, ali ima pogane jezičine. Čast mi je i veselje što sam bila na meti te opake oštrice, i pomalo žalim za tim vremenima. Ipak, kroz suze smijeha čitam kako guli ljusku za ljuskom uskogrudnosti, paranoje, fundaMentalizma (copyright by Baba za termin), sirovosti, ograničenosti i tuposti na ovome blogu, i onda sve to sasjecka u sjajnu priču.

Baba, skidam ti kapu! I uvodim samo za tebe novi slogan: manje trača, više priča!

26.10.2009. 19:48:34

trouble-triple:
one koje su dovoljno pametne, imaju pameti baš koliko treba, da šute o tome kako su pametne..:)
01.09.2008. 11:32:05

trouble-triple:
vega, vega..nisu njima žene bezveznjače, niti su oni kreteni..(time se ne želim hvalit, da niti sam bezveznjača niti kretenuša)..nego, ima neki moment u životu, kad ti se čini, da si napravio sve što si mogao..i onda te zanima, bi li mogao mrvicu više...:)
11.10.2008. 15:50:49

trouble-triple:
:) u mene je duga kosa..što znači, kratka pamet..a i ne volim tenzije.to je digresija na temu :) što se teme tiče, imam svoj blog..:)
10.11.2008. 13:53:34

trouble-triple:
vi ste svi jako u krivu..samo da znate..:) ali, sve ću ja objasniti,s mog stajališta, samo što sad moram ići..a kasnije, ne vjerujem da ću se sjetiti....:)
14.11.2008. 14:38:29

zlatni_kompas:
Izvrsno, bravo
11.10.2008. 15:50:20

GroficaSky:
Vega je carica!!!
11.10.2008. 16:00:03

zlatni_kompas:
Bravo Vega... dobar
28.10.2008. 21:18:47

GroficaSky:
super je tvoje pisanje i način razmišljanja.
21.09.2008. 13:26:39

zlatni_kompas:
Ja nisam feminisktkinja... ja bi rado bila domačica
28.10.2008. 21:30:57

zlatni_kompas:
Vega, ne sjećam se kada sam ljepši, bolji blog pročitala... U zadnje vrijeme te čitam i ne komentiram, mislim da nije potrebno... ali ovo, ovo zaslužuje da pređem preko vlastite riječi i ipak ti kažem. Čak i ja, plića od Baćvica... vidim dubinu.
25.10.2008. 15:59:26

GroficaSky:
neću biti dvolična i reći da težim za vrijednostima koje Vega preporuča. Više volim ovaj svoj, konzumeristički, površni svijet... I ne planiram se mijenjati
21.10.2008. 21:49:32

previse-zensko:
i ja volim Babu :)
26.10.2009. 20:12:54

johhanna:
pravi gušt za pročitat... (smajlek)
01.11.2009. 08:22:28

johhanna:
vega će poludit kad vidi kaj sam joj z posta napravila u komentarima...zasjela ja ovdje , fotelju dovukla ma koda sam doma ;DDD
16.11.2009. 14:21:22

johhanna:
vega vega -efo, hvala na domaćinstvu :) bum ispraznila pepeljare, fotelju sam odvukla, post ti prozračila čak i šalice oprala. je da sam se malo posprejala tvojim parfemom-ma nisam mogla odoljeti - mrak je ! tnks :))
16.11.2009. 14:53:49

johhanna:
palm prije bih rekla svaki lonac nađe poklopac...uvijek će se uloga žrtva i uloga nasilnik prepoznat, kao i uloga tješitelj pa se tak i druže da zadovolje te svoje potrebe (grdo je kad se prek pravih uloga navlače neadekvatni kostimi - kad žaba glumi princa, nasilnik ispipava u ruhu dušebrižnika potencijalnu žrtvu i tak to :)
16.11.2009. 12:46:24

johhanna:
iskrica je mrak. osobito weblog-prava grupna radna psihoterapija ;))
16.11.2009. 12:18:45

forsaken:
Ja sam jako drag i pozitivan, ali ja sam jedan jedini. Zato se i družim ovdje sam sa sobom :))
27.06.2010. 15:38:46

kolafjaka:
DRLE kao cenzor o Vegi i Fjaki: cenzor0001: vega je ta koja došla prva vrijeđati drlu dpk je drle tipkao sa fjakicom...e,neka sad vega to plati. 14.12.2008. 16:03:46-------------------- cenzor0001: ubuduće će ta glavata spodoba zaobilaziti drlu. 14.12.2008. 16:04:22------------------- cenzor0001: Znači,vegagavega je ta koja je prva vrijeđala drlu...ničim izazvana od strane drle. 14.12.2008. 16:06:26-------------------- cenzor0001: picola,ne mogu ja dozvoliti da me napada svaka budala koja se logira na iskricu...di bi ja završio kad bih to dozvoljavao nekim vegama? 14.12.2008. 16:09:05----------------- cenzor0001: zamisli kako bi se ostale kurbetine razbahatile kad bi shvatile da je to pošlo za rukom nekoj vegi? 14.12.2008. 16:09:48--------------- cenzor0001: ali,neće više...mislim da je shvatila. 14.12.2008. 16:10:49---------------- cenzor0001: picola,ta glupača se mene hvatala na svakom blogu...ne upirem ja nju bez veze. 14.12.2008. 16:10:30--------------------- cenzor0001: nadam se da će i triplica shvatit da ne bi trebala pisati blogove o drli. 14.12.2008. 16:11:18-------------------- cenzor0001: ili muči,ili tipkaj normalno,ili ne vrijeđaj...jer ću te uvrijediti sto puta gore...jer ja sam drle. 14.12.2008. 16:21:54---------------- cenzor0001: ne možeš nekoga malo uvrijediti...ko će meni reći di je granica u vrijeđanju? ta debela vega je mene prva uvrijedila i sad bi mi ona trebala postavljati granice u vrijeđanu? 14.12.2008. 16:20:49---------------- cenzor0001: ili muči,ili tipkaj normalno,ili ne vrijeđaj...jer ću te uvrijediti sto puta gore...jer ja sam drle. 14.12.2008. 16:21:54------------------------------------------ hehehe, pa nisu svi prdeži sve slučajni:D
13.01.2009. 21:04:17

Rijetko pišem o svojoj mački. Ne zato jer je volim manje nego šaponju, nego jer je naš odnos drugačiji, manje društven i zato manje anegdotalan. Moja mačka i ja dijelimo tihe rituale, samo nama poznate: smirena četkanja; grijanje kreveta; "nevidljivost" iliti igru skrivača; mišarenje (aportiranje plišanih, zveckavih miševa), žicarenje ("dospustit ću ti da me gnjeteš, ali tu - znaš, točno ovdje - ima nešto što volim")... Kad mi dođu gosti, mnogi ni ne primijete da su dijelili prostor s mačkom; možda tek kad dođu doma i otkriju poneku tamnu dlaku na odjeći.

Mačja ljubav se ne temelji na ovisnosti, nego na povjerenju. Da, i mačke su ponekad posesivne, ali prema nama, kojima su dopustile ljubav: svoju neovisnost, međutim, nikome ne predaju. Kad nisu raspoložene za druženje, možeš dozivati i zveckati poslasticama koliko god hoćeš - nema ih. A u svojim naklonostima su nenametljive: kad osjete da mi nismo raspoloženi za druženje, smjestit će se negdje u našoj blizini, ali tako da ih ne možemo previdjeti i strpljivo, beskrajno strpljivo čekati: ispred monitora; točno uz noge; ili u krilu, iz kojeg će netremice pratiti naše pokrete, sve dok ih ne privuku na sebe. Potpuno spokojne u povjerenju da će upravo tako biti. Pa tako i bude.

U krizi će zatražiti našu pomoć: skotna mačka-uličarka koja mi mijauče pod prozorom jer joj je prvi okot; divlji Bojko sa smrtonosnim gnojnim apscesom iza uha; i moja mačka, duboko uvjerena u ljekovitost mojeg dlana, koja mi svaki dan podmeće ozlijeđeni bok i dubokim predenjem ritmizira moje iscjeliteljske poteze po bolnom mjestu.

A prepoznat će i naše krize: uz povrijeđeno žmirkanje će se odmaknuti od bijesa; mekanim šapicama će izmijesiti tugu do smijeha; ponjušit će nam suze i poškakljati nas brkovima. Tiho će sjediti uz nas, naslonjene na prozor, i misliti nešto svoje. Znaju biti tihe kad treba. Dragocjena osobina!

Negdje sam čula da psi podižu naše samopouzdanje, a mačke ga uništavaju. Ne, ne bih rekla. Mačja je ljubav manje očigledna, zato zahtijeva zrelost; ili mačju narav kod čovjeka. Mačka je družbenica svima nama koji smo na rubu cinizma, ili već duboko u njemu: nama koji više ne trebamo ništa, jer smo sve već izgubili, jer nikad nismo imali, jer smo naučili biti bez, nama koji se možemo ushititi jedino kad primimo dar povjerenja.

I zato su mačke društvo vještica i usidjelica. I pokojeg genija.

Jučer sam s nekim dugo razgovarala o tome ima li smisla glupanu/glupači reći da je glup/a.

Prisjetila sam se prvog glupana (preskačem one iz vrtića i osnovnjaka, jer se ne sjećam pojedinosti, a ovog sam upoznala negdje u gimnaziji) kojeg sam gordo obavijestila da je glup, a bio je, beskrajno, i neizdržljivo dosadan, zasađen usred uljudnog društva koje je ispalo gluplje od njega jer ga iz čiste pristojnosti nije znalo prekinuti. I tako mu ja rekoh: "Ma dosta već jednom tih gluposti, ne znaš što govoriš, a nećeš ni znati jer si preglup da bi shvatio zašto je glupo sve što si do sada rekao". Na što je on spremno promijenio temu i pozabavio se mojim manama, tj. mojom glupošću koja mi onemogućava da shvatim njegove prednosti, uglavnom jebačke, koje će mi sad iz inata uskratiti, ali će (verbalno) priuštiti mojoj majci i ostaloj rodbini. Dakle, cilj je donekle postignut: promijenio je temu. Ali nije zašutio.

Zatim sam se sjetila jedne puno simpatičnije glupače, koju smo rado primali u društvo jer nas je nasmijavala, ali ona sama, uboga, nikad nije mogla skužiti čemu se mi smijemo. Eh, njoj nikada nisam rekla da je glupa, jer to bi je povrijedilo, a pamet i tak više nemre uzgojiti. Pa je ona i dalje valjala na opće veselje i nitko se nije uzrujavao, jer nitko ništa drugo nije niti očekivao. Kad joj je nešto bilo teško, svi bismo joj pomogli. I dan-danas živi sretna i glupa i niš joj ne fali. Osim pameti. Ali drugi uvijek saniraju taj manjak.

Moj jučerašnji sugovornik također je bio sklon zaključku da glupanima zbilja ne bi trebalo govoriti da su glupi, što iz razloga koje sam spomenula (promjena nemoguća, povreda sigurna), ali i zato jer je to diskriminacija slična onoj po kriteriju boje kože, očiju ili kose: takvi su kakvi su i hebga, nisu krivi što su živi.

Međutim, danas sam se ipak predomislila. Prvo zato jer je glupost zbilja grozna kad je djelatna. A i zato jer i glupan/ača može nešto naučiti: da trebaju pomoć. Kao ona moja simpatična frendica. Zbilja, nije sramotno nešto ne znati ili ne shvaćati, ali je prilično neugodno (za glupana/ču) praviti se da nije tako i onda se razotkriti; a za ostale naporno.

I ne, takvima Google nije najbolji prijatelj. Jer, da bismo na Googleu nešto našli, potrebno je znati što trebamo, jer Google ipak nije pametniji čak ni od glupana: ponudit će sve što ima. A mi ćemo, ako znamo što tražimo, izdvojiti ono što treba. I zato je daleko simpatičnije, prihvatljivije i manje naporno priznati da nešto ne znamo ili ne shvaćamo, nego gnjaviti ljude blesavim rezultatima još blesavijih pretraga.

Test pitanje: ako u priči imamo Edipa i Sfingu, u kojoj smo zemlji? Google zna, ako ga znamo upitati! ;-))

Upravo sam odgledala ovaj briljantan film Spikea Leea ("Girl 6", 1996.), i to ne prvi put, ali prvi put nakon iskustva Iskrice. A ovog puta me nisu fascinirale silne diskretne duhovitosti i filmske aluzije, nego tema ovisnosti o komunikaciji naslijepo.

U filmu se neuspješna mlada glumica zapošljava na seksi liniji. Isprva je sve igra, uzbudljivo, zanimljivo, na svojevrstan način i nevino: njeni klijenti su simpatični, pomalo djetinjasti, prilično izgubljeni. A ona može biti što god poželi. Inhibicije padaju.

(Kao i ovdje, zar ne? Ne kažem ja da svi mi vodimo seksi razgovore, ali kakve god vodimo, slično je ovome.)

A onda poziv koji je dirne: pozivatelj ne želi seks, nego razgovor. Utjehu: umire mu majka. Dogodi se prisnost; dogode se osjećaji. Dogode se snovi: o odlasku, u Kaliforniju iz koje on naziva (Djevojka 6 je u New Yorku), o upoznavanju. On javlja da stiže u New York. Zakazuje joj sastanak. Ona dođe, čeka. Dugo čeka. Ne dočeka.

(Kao i ovdje, zar ne? Ne uvijek, ali često, baš onda kad se čini da smo se uistinu "našli".)

Djevojka 6 pomalo puca: uviđa da je klijenti doživljavaju kao kurvu; ne samo klijenti, nego i muškarci koji znaju kakvim se poslom bavi; čak i bivši muž, iako se želi pomiriti. Pa i ona samu sebe.

Udalje je s posla da se odmori, ali ona preuzima rizičniji posao, hot-line od kuće, bez pravila, bez zaštite. Ne samo zbog love: treba joj to - ta igra; izazov; moć; gubitak inhibicija; potonuće do kraja. I to je vrst slobode, zar ne? (Kao i ovdje, zar ne?)

I onda se desi: najgori, najodvratniji klijent ("Snuff") zna gdje stanuje! Dolazi joj na vrata! (I ovdje se zna dogoditi, zar ne?)

A dalje je film, fikcija... Igra stalno na TV1000, pogledajte ga.

Iz ovog sam gledanja izvukla sljedeće: da, izgleda da je fascinacija nevidljivim u ljudskoj naravi. I igra pretvaranja. I povećavanje rizika. I prtljanje s ogavnostima, ali sve dok mislimo da smo zaštićeni. A kad shvatimo da nismo... Kad shvatimo da smo i sami jednim dijelom ogavni... Pa, dvije su mogućnosti: visoko dići glavu i reći, "Jest, I TO sam, ali ne samo to"; ili utonuti.

Smatra se da je alkemičar Raymundus Lullus otkrio postojanje spoja danas poznatog kao eter 1275., ali ga je tek 1540. sintetizirao Valerius Cordus; otprilike u to doba je i Paracelsijus otkrio da eter ima analgetička svojstva.

Svejedno, ljude se rezalo i operiralo naživo sve do 1842. godine; možda bi im ponekad stavili led oko reza, ili im podvezali ud koji se reže, mlatnuli ih po glavi da se onesvijeste, a neke su onesvješćivali i davljenjem. (Izvori: http://www.discoveriesinmedicine.com/Enz-Ho/Ether.html i http://en.wikipedia.org/wiki/Diethyl_ether).

Kako je moguće da su ljudi najmanje 302, a zapravo 567 godina podnosili nesnosne boli ili umirali od njih? Je li moguće da se nitko tijekom tih stoljeća nije dosjetio primijeniti eter za ublažavanje muka?

Vjerojatno jest. Dr. Jack Kevorkian, poznatiji kao Doktor smrt, najistaknutiji borac za pravo na liječnički potpomognuto samoubojstvo, tvrdio je da se eter nije koristio iz čiste predrasude: jer se vjerovalo da Bog želi da ljudi pate. Onaj isti Bog koji je smatrao svetogrđem presađivanje srca; vjerojatno mu ni penicilin nije bio baš po volji. A danas se mršti na pobačaje, umjetnu oplodnju, genetski inženjering i liječenje pomoću matičnih stanica. I na liječnički potpomognuto samoubojstvo neizlječivih bolesnika.

Eter nije bezrazložno dugo bio na lošem glasu: od njega je veselica. Sve ti je smiješno. I pride te niš ne boli. I sad se ja pitam, je li taj strogi Bog pogriješio kad je ljudima priuštio sposobnost užitka? Ili je sve to skup predrasuda?

Ili jednostavno lijenost?

Da, zlouporabe su moguće. Ali nisam baš primijetila da vjernici sa streptokokima u grlu odbijaju antibiotike; ili pacemakere, ili novo srce. Niti sam ikada čula za ikoga tko je odbio anesteziju pri kirurškim zahvatima. O tome se, jednostavno, više ne razmišlja, nego se podrazumijeva da je OK udahnuti raznorazne spojeve od kojih bi se netko drugi, u nekoj drugoj prilici, mogao urokati kao svinja. Možda zato jer mu je potrebna anestezija od života; a možda zato jer jednostavno voli kad je veselica.

O petljanju u programiranje, eliminiranje i korištenje potomstva ne bih sad pisala, jer niti znam dovoljno, niti sam baš puno razmišljala... Ali o liječnički potpomognutom samoubojstvu jesam. Jer bi mi moglo zatrebati. I sad si mislim, OK, može se to zloupotrijebiti. Međutim, jesu li veće šanse da me netko kokne nespremnu, zbog stana, na primjer, dok sam u komi (dakle, nekomunikativna) ili nerazumna (od bolova, demencije, tumora na mozgu), ili kad sam prisebna, razumna i potpuno svjesna, pa kažem, glečte, kad moja bolest stigne do te i te faze, lijepo molim da me što bezbolnije ubijete? I je li mi bolje da umrem od gladi i žeđi (jer su mi isključili infuzije i/ili respirator) ili u snu, nakljukana nekom veselom drogom i dokosurana nekom brzinski ubitačnom?

A zapravo sve ovo pišem jer si mislim o koristima i zlouptrebi interneta, ove naše straničice... Vidim, nikome ne pada na pamet ukinuti internet, iako se njime šire raznorazna zla, od pedofilije do uhođenja i maltretiranja na sve moguće načine; ali i sve moguće veselice, od ćaskanja do svadbi i nelegelno skinute glazbe... Neki malo promozgaju o svemu tome, ali Boga nitko ne upliće. Hvala bogu!

Malo sam umorna od raznoraznih pretpostavki, upita i reklamacija. Npr., napišem u nekom blogu da sam prema Iskričinoj anketi kompatibilna s 30-godišnjacima i evo ti ga na, odmah hrpa poletnih poruka iz te dobne skupine; a zatim hrpa razočaranih, začuđenih, pa i uvredljivih. Ili onih koji traže neki "kvar" u meni, uz obaveznu pretpostavku da bi ga oni znali kako naći, tako i popraviti...

Pa, dragi moji, je li vam možda palo na pamet da sam ja jednostavno NAMIRENA? Da nije greška ni u meni, ni u vama, nego da postoji neki potpuno nevezan razlog zbog kojeg se ne ponašam u skladu s vašim očekivanjima?

A jedan od tih razloga jest i činjenica da zapis na blogu NIJE oglas: za to postoji rubrika "Oglasnik". A u toj rubrici bi oglašavanje trebalo biti istinito i korektno prema konkurenciji. Evo što kaže Zakon o zaštiti potrošača:

OGLAŠAVANJE PROIZVODA I USLUGA

Oglašavanje

Članak 89.

(1) Za potrebe ovoga Zakona, oglašavanje proizvoda i usluga jest svako očitovanje u bilo kojem obliku koje netko daje u okviru svog zanimanja ili poslovne djelatnosti, a usmjereno je na promociju nekog proizvoda ili usluge.

(2) Zavaravajuće oglašavanje jest ono oglašavanje koje dovodi u zabludu ili je vjerojatno da će dovesti u zabludu osobe kojima je oglašavanje upućeno pa je vjerojatno da će zbog toga to oglašavanje utjecati na ekonomsko ponašanje osoba kojima je upućeno.

(3) Zavaravajućim se oglašavanjem smatra i ono oglašavanje koje, zbog toga jer stvara zabunu kod osoba kojima je upućeno, vrijeđa ili je vjerojatno da će povrijediti konkurente na tržištu.

(4) Komparativno oglašavanje jest svako oglašavanje koje, u svrhu promocije nekog proizvoda ili usluge, izravno ili neizravno upućuje na konkurenta na tržištu, odnosno koje, izravno ili neizravno upućuje na konkurentski proizvod ili uslugu.

Zabrana zavaravajućeg oglašavanja

Članak 90.

(1) Zavaravajuće oglašavanje nije dopušteno.

(2) Komparativno oglašavanje dopušteno je samo uz ispunjenje pretpostavki iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.

(3) Zabranjeno je oglašavanje koje vrijeđa ljudsko dostojanstvo, koje je neetično i koje prouzrokuje ili bi moglo prouzročiti tjelesnu, duševnu ili drugu štetu u djece, koje djeci upućuje poruke i dijelove poruka kojima se iskorištava ili zlorabi, ili bi se mogla zlorabiti, njihova lakovjernost ili pomanjkanje iskustva.

(4) Zabranjeno je ostavljanje oglasnih poruka i materijala na kućnim vratima i ulaznim vratima stana potrošača, kao i u poštanskim sandučićima ako je takva zabrana na njima jasno napisana.

(Izvor: http://www.poslovniforum.hr/potrosac/zakon11.asp)

Dakle, kad bi moji zapisi na blogu bili oglasi, vaše reklamacije i pritužbe bi bile utemeljene. Ovako nisu.

Bloški zapisi ne moraju biti ni činjenično točni, ni davati konkretne poticaje čitateljstvu da postupi na određeni način. Moji zapisi su moja razmišljanja: uzmem neku situaciju, ili neku dilemu - svoju, tuđu, svejedno je - i počnem kružiti oko nje, razmatrati je iz nekog očišta - svojeg, tuđeg, svejedno je - koje mi je zanimljivo. Naravno, drago mi je kad se čitateljstvo pridruži i svojim uvidima rasvijetli moje mrtve kutove.

A ponekad jednostavno ovdje istresem svoje dojmove, osjećaje, nešto što me u tom trenutku uneravnotežuje, što treba van, iz mene; i dovoljno mi je da to vidim kao objekt na zaslonu. Mission accomplished!

Ponekad se igram: da, uistinu stavim zapis potaknut stvarnim događajima sa stvarnim osobama, ali malo zamumuljen, i čekam hoće li se - i tko! - prepoznati. Nema većeg gušta nego kad se počnu javljati upravo oni koje nisam ni zamijetila! Ali, kao što rekoh, sram ga bilo tko loše/prosto pomisli! I mene bude sram; ali je zabavno.

No, da zaključim: bloganje nije - točnije: ne bi trebalo biti - oglašavanje. Ja ništa ne oglašavam, to je sigurno. Zbog toga niti primam, niti reagiram na pritužbe:

- nezadovoljnih čitatelja;
- ugrožene "konkurencije" (ilitiga onih koji oglašavaju, sram ih bilo, na pogrešnom mjestu!);
- osoba koje smatraju da bi njihovi postupci trebali biti zaštićeni Zakonom o autorskim pravima, a ne javno dobro (ili loše, kako kada).

Ljudi koji se vole... Ljudi koji se vole izvan konvencionalnih okvira? Ljudi koji se ne vole, ali se seksaju?

Volim biti ljubavnica. I uvijek volim. Bez obzira na završne riječi definicije. Čak i kad mene ne vole, ja volim, koliko god mogu voljeti bez mogućnosti da se moja ljubav razvije, uspravi, isprsi, razmaše... Volim toliko da znam kad je dosta.

Ali, teškom mukom sam to naučila. Jer sam isprva bila tzv. "uspješna ljubavnica": ona zbog koje se netko razveo. Mission impossible, reći će većina... A meni se omaknulo. Valjda zato jer sam bila mlada, valjda zato jer mi ništa nije izgledalo konačno, valjda zato jer mi ništa osim ljubavi nije trebalo; pa sam dobila sve. I više nego što bih se dosjetila tražiti. Mnogo više nego što sam htjela, u konačnici...

I zato sam zavoljela biti ljubavnica. Samo to: bez planova. Naučila sam svoj život omotati oko sebe i u njemu biti glavna, ljubavnica u smislu "izvan konvencionalnih okvira" - jer meni nisu odgovarali. Jer nisam htjela sve; i jer sam se bojala onoga "više nego što želim".

Ali, onda sam se zaljubila i postala ljubavnica ne izborom, nego silovitom ljubavlju zabijena poput klina u tuđi život, koji se ne da razmrdati. Jer, on me nije volio: fascinirala sam ga. Ali me nije volio. Volio je moje društvo, volio je seks sa mnom, volio je pomisao da ima ljubavnicu, da ima ženu kao što sam ja za ljubavnicu. Sve je to volio više nego mene. I koliko god se ja zarivala u njegov život, on se grčevito držao svojeg brižljivo sklopljenog svijeta, kojem sam, na koncu konca, postala potporanj... Na kraju ga je razmrdao zbog druge ljubavnice, ne zbog mene.

Da, naravno da sam i ja pomislila kako konvencije ipak valjda nečemu služe... Ne meni. Onoga s kojim sam provjeravala njihovu učinkovitost JA sam pretvorila u ljubavnika kakva sam ja bila ljubavnica onome prije njega: jer sam voljela konvencionalnost, ideju konvencionalne ljubavi, više nego njega. A jebga...!

Svoj sam život čvrsto omotala oko sebe i zabavila se njime; priuštila sam si zanimacije koje apsolutno nikog drugog nisu zanimale, dopustila si prioritete koji nikom drugom nisu izravno koristili. I opet se zaljubila. I opet bila ljubavnica.

Isprva nisam uživala u tome - još uvijek me klala ona propast konvencionalnog voljenja. Ali, kasnije sam se snašla, kasnije sam doista uživala; kasnije sam voljela slobodno, iz sve snage, više nego ikada. Toliko da sam znala kad je dosta. Toliko da još uvijek mogu voljeti; i njega, i one poslije njega.

Pišem ovo jer sam neki dan primila lijepu poruku, iskrenu, rekla bih... On je oženjen, nezadovoljan, pričao bi... O čemu, zapitam se. I tako mi sinu ovi naputci za ljubavnike:

1. Ne dopustite da vam priča o svojem glavnom odnosu: kad je s vama, VI ste glavni; prihvaćate njega, ali ne i njegovu ženu (ili muža).
2. Ne dopustite da se vaš odnos odvija prema rasporedu obaveza u njegovom glavnom odnosu: VI ste SEBI glavni. Ako niste, nikada nećete biti ni njemu/njoj. Uostalom, on(a) već ima raskomoćen odnos - s vama je jer mu/joj takav nije dovoljan.
3. Zapitajte se ZAŠTO ste u takvom odnosu: zbog toga što drugačiji nije moguć, ili zato jer drugačiji NE ŽELITE? Ako je ovo prvo, dajte si mogućnost odlaska, jer se u njemu nikad nećete moći opustiti i razmahati; a nema goreg nego što je skučena ljubav; ako je ovo drugo, ne gnjavite ni sebe ni njega/nju glupavim ultimatumima - opustite se i uživajte, bez tumbanja života.
4. Svaki dan se prisjetite da riječ "ljubavnik/ljubavnica" prvenstveno označava osobu koja voli; ako je koristite u nekom drugom značenju, ima li smisla?

I to je sve.

I'M EASY Link

Teglim maloprije špeceraj doma i čujem dvije srednjoškolke kako si dovikuju preko ulice "Vidimo se večeras u muzeju!"; i sjetim se, aha, danas počinje stampedo kojem ću se svakako ukloniti s puta... Ali krenem mozgati o nečem drugom:

Pitam se, zašto ljudi koji npr. nikad ne odu u muzej svojeg rodnog grada ili u neku galeriju - i to ne zato jer im je skupo, daleko, nepraktično, nego zato jer ne osjećaju ni želju ni potrebu - troše lovu, ali i ondje ograničeno vrijeme, na obilazak muzeja i galerija u stranim gradovima? Jer, ako ne komuniciramo s umjetninama i ako nas povijest neke zemlje zanima samo površno ili nimalo, zar nije ljepše jednostavno lunjati ulicama, sjediti u gostionicama, obići neka popularna sastajališta suvremenika? I to je poučno.

Pa me to podsjeti na ono jedno dugo, dugo putovanje vlakom o kojem sam već pisala, kad sam igrom slučaja putovala s dvojicom Sarajlija koji su se vraćali iz Poljske. Pitam ja njih "Kako je u Poljskoj?" Vele oni "Jeftino, sve skoro džabe." Eh, nisam ja na to mislila pa upitam "A kakva je arhitektura, kakve su im kuće?" Kažu oni "Ma jeftine, moš da kupiš dvokatnicu skoro džabe!" OK, shvatim da se za kulturne znamenitosti nema smisla raspitivati (a i tako bih to pitala više iz vlastitog kulturološkog, tada još neosviještenog, snobizma nego iz istinske radoznalosti), pa zapitam "A kakvi su ljudi?" "Odlični," vele ovi, "ima švercera na svakom ćošku, mnogo bolji kurs daju nego u banci!"

Večeras će muzeji diljem Lijepe naše postati sastajališta suvremenika. Pitam se, hoće li doći do sraza predaka i suvremenika sličnog onome u filmu iz naslova?

...da se zaljubimo, da se poševimo, da nekoga udarimo, da odemo, da prođemo na ispitu, do veće ocjene, da umremo, da ozdravimo, da se izgubimo, da nađemo što tražimo, da zaboravimo, da oprostimo, da zamjerimo, da padnemo, poletimo, odletimo, da platimo, da dobijemo, da budemo pametni, genijalni štoviše, da popizdimo, da dopizdimo, da lanemo, da ganemo, da uganemo, da ugazimo, da uđemo, da izađemo ili da ugasimo televizor. Malo nam fali da budemo zadovoljni. Malo više da budemo sretni.

Možda nam danas malo fali za izlazak, jer kako kaže jedan moj sugovornik "A da na iskrici nekada zapilaju i podivljaju ka da je neko stanej prije tajfuna ili je kraj mijeseca pa se nema za kavu vani i pocmu bubati po tipkovnici , e da nekada i za nekog nije pisanje a joj manje zasluzuje da ga se cita ili posveti mu se tren paznje , ali je slobodan za sve , i dobro je sta postoji [Iskrica]."
(Evo, mojem sugovorniku malo fali do pravopisno ispravnog pisanja, ali mu nimalo ne fali do pametnog... )

I jebga, koliko god malo, ali fali i taj manjak se osjeća! I što onda kad malo fali? OK, ako je malo falilo do katastrofe, onda to malo postaje još manje kako bi pobjeda bila veća... Ali kad malo fali do nečega što želimo?

Znate kaj: ako malo fali, ja sam sklona prijeći preko toga. Pa tako ako malo fali do nekog uspjeha, ja to (ipak) smatram uspjehom; a ako malo fali do katastrofe, onda jest katastrofa. Ako mi je malo falilo da se u nekoga zaljubim, onda se zapraf i jesam zaljubila, bar malo, i čemu sad cjepidlačiti? Malo mi je falilo da patim zbog toga, ali je falilo pa nisam, i super! Ako sam nekoga zamalo opalila po njonji, onda sam ga sigurno opalila jezičinom, a to boli jednako, pa i jače, dakle, jesam, udarila sam ga i čemu se sad praviti fina? Ako mi je malo falilo do prolazne ili veće ocjene, znači da zapravo znam za veću ocjenu i da je mogu dobiti u sljedećem pokušaju...

Ali kad mi malo fali do sreće... Eh. Onda se ipak moram zapitati ŠTO je to malo koje mi fali? Jer tu nema zaokruživanja: ili jesi, ili nisi.

Ako već moramo, većina nas će zaokružiti na nižu vrijednost: nisam. Iako možda jako, jako malo fali... Ali fali. I taj manjak se osjeća. Međutim, ja iskušavam obratnu taktiku: jesam.

I pali! Jebga, jesam.