Ručkić krčkić

Nasmijah se sinoć kao što već dugo nisam: hvali se djevojčurak s deklariranih 30-ak ljeta da se poševila. I to kome? Bapcima starijima od sebe 10-ak i 20-ak godina.

OK, u njenim godinama seksualna kompetitivnost ima smisla: treba svojem potomstvu priskrbiti najbolje raspoložive gene po očinskoj liniji. I nema tu milosti, sve što valja brzo se razgrabi; ili je bahato pa se ne da sam tak, a dok se ti mučiš oko alfe, izmaknu ti sasvim pristojni alfa minus ili beta geno-nositelji.

Hehe, prisjećam se podmuklih taktika iz svojih ranih prokreativnih dana... Bile smo banda cura, nas desetak, svakodnevno smo se sastajale i pričale o seksu: koja se jest prasnula, kako je bilo, kakvog je imao, isplati li se s njim ili ne; koja se nije, zašto nije, hoće li i kako joj možemo pomoći. Jednom smo frendica i ja jednoj djevici demonstrirale najugodnije poze za razdjevičenje. Međutim, takav suradnički odnos nije dugo potrajao: kad smo se sve riješile svojih djevičnjaka, zavladali su šutnja o bitnome, selektivno informiranje o nebitnome i vrlo pomno praćenje tuđih djelatnosti. Ukratko, špijuniranje konkurencije. Tek kad bismo uvidjele da nema međusobnih preklapanja u sferama interesa, mogle smo se opustiti i vratiti našem djevojačkom brbljanju bez cenzure, ali - o drugima. Ne više o sebi. Osim kad bismo se hvalisale, naravno, sasvim sigurne u svoja osvajanja. Treba zastrašiti potencijalne protivnice.

Da, svi mi dobar dio života radimo s nekim ciljem i/ili zbog drugih i njihovih ciljeva... Dok smo mlade i seksualno moćne, koristimo tu moć da bismo stvorile život kakav mislimo da nam odgovara; a ako imamo sreće, ili ako dobro mislimo, onda nam to i uspije. A ako ne, idemo na drugi rok, negdje u kasnijim tridesetima, kad je sve još moguće, ali jasnije i realnije; i ako smo pametne, ulazimo u vezu i život koji je prilagođeniji nama, našoj naravi. Dakle, svaka od nas ima svoju šansu za čopiti svojeg alfu; ili betu, ili koje joj već slovo najbolje odgovara. Neke je iskoriste, neke ne.

I sad meni nije jasno zašto se cura u naponu seksualne moći uopće obračunava s nekakvim bapcima kao što sam ja? Pa takva me popapa u jednom zalogaju! A ako to ne može, hm... Možda bi trebala naći neki hobi, po mogućnosti društveno koristan, kojim će ispuniti duge i samotničke dane koji joj neumoljivo slijede? Jer ja sam svoje čak dvije šanse za alfe davno iskoristila, a vjerujte mi, sad bi mi alfa definitivno bio tu mač. Kaj će mi? Djecu ne mogu imati, dakle, genetski potencijal mi je neiskoristiv, materijalno sam zbrinuta i nepovjerljiva, dakle ni to mi ne igra ulogu, a potencija... Paaaaa, ako može, super, a ako ne, postoji Viagra, što ujedno isključuje sve sa srčanim problemima, ali njih i tak eliminiram i po tom kriteriju, jer ne bih htjela da mi umre taman kad mi postane drag i potreban.

(Usput, moj zaručnik je izrazio sumnje u svoju sposobnost da ispuni moje materijalne standarde i kriterije. Zato je odlučio da trebamo živjeti u Bosni. Ah!)

Ne, ne pišem ovaj tekst da bih se sprdala s takvim mladim curama (iako živo sumnjam da je ona sinoćnja baš neka mladica!), nego da ih utješim: ljepota života jest (i) u tome što nas mijenja. Ne samo na one "strašne" načine kojima nas plaše reklame (bore, celulit, opuštene seknudarne seksualne zone), nego i emocionalno - mijenja naše potrebe. Bude ih manje, i blaže su. Eh, sad, želje su druga stvar... Znaju, gadure, biti u raskoraku, znaju nas obaviti poput žilavog bršljana i nikako ne puštaju, iako nemaju smisla, iako bacaju sjenu na ljepotu života; iako ih treba poštucati.

Voljeti uvijek možemo. U svakoj životnoj dobi. Ali nije uvijek isto. Evo, ja svaki put mislim da mi je zadnji put; i gotovo nikad ne skužim odmah da se dogodilo, opet. Uvijek je novo. I ja sam, na neki način, uvijek nova u tome.

Vaša neizbježna nemeza, blogerica vegavega8, sinoć je isprošena!

Ostvario se san mnogih manje istaknutih, ali i istaknutijih blogerica: zaruke na prvu poruku! Jerbo, čim je ugledao moj nick, moj zaručnik je spoznao da sam ja žena za njega;a uvidom u profil shvatio je da više ne mora tražiti. Uputio mi je poruku sljedećeg sadržaja:

"šta misliš da se malo družimo pa da se
poslje udaš za mene..."

Jednostavno, zar ne? A tako i treba biti: ili jesmo za, ili nismo. Međutim, godine čine svoje, i zato sam ja, vegavega8 isprošena, ipak morala osigurati svoju materijalnu budućnost upitom o raspoloživom prstenu. Rješenje je stiglo danas, 5. svibnja godine gospodnje 2011. točno u 00:03:

"Kupiču ti zlatni prsten i volit
ču te zauvijek..."

Riješeno! Još ne znam kako mi se zaručnik zove, ali molim da se meni ubuduće obraćate "Gdična zaručnice vegavega8".

Sad žurim, moram izabrati prsten!

Bar tako kaže Veliki brat Google, koji prati svaki naš klik. Piše u Jutarnjem Link
da se opet više vole ljuljati nego žuljati. U zagrljaju, naime.

A to im je, kažu u poveznici, Link,
mudar izbor, jerbo su punašnije žene ujedno i pametnije. I nek mi sad netko veli da pamet nemreš vidjeti! Ha? Evo, citiram:

"Usporedivši tjelesne mjere 16.000 žena i djevojaka s njihovim rezultatima kognitivnih testova, američki su znanstvenici zaključili da su žene izraženijih oblina inteligentnije od ostalih.
Istraživanje, koje će biti objavljeno u Evolution and Human Behaviour, ide i dalje te tvrdi da putene žene rađaju inteligentniju djecu. (...) Studija je konkretno utvrdila da žene s većom razlikom između bokova i struka imaju bolje rezultate na testovima, kao i njihova djeca. Važno je da je struk uži od bokova."

Dakle, nakon nekoliko naraštaja ne baš pametnih žena i djece, muškarci su se opametili. Čak i oni mlađi, jerbo, prema Googleu, pokazuju sve veće zanimanje za zrele žene. Što će reći, sad je najbolje biti punašna i postarija. Eureka!

O ženama i našim izborima niš ne piše, ali se neizravno ipak može izvući prilično poražavajući zaključak: mi se NISMO opametile. A to se vidi po visokom plasmanu TRANSSEKSUALACA na Googleovim ljestvicama popularnosti. Što će reći, mi smo zbrkane, hoćemo muškarca sa ženskom dušom (a poneke i tjelesnim odličjima tipa manjak dlaka, mišićne mase i testosterona), pa dečki gledaju sajtove s takvim androgincima i uče. Ili im je jednostavno dokuferila naša mušićavost, pa sad i sami teže dobitnoj kombinaciji: ženski izgled, muška pamet.

Pročitam danas na jednom sinoćnjem blogu ovaj komentar:

"(...)nego me iritira tvoj nadmen, prijezriv, snishodljiv stav koji imaš prema svijetu. Osjećam da imaš jako visoko mišljenje o sebi, kao što osjećam i da je ono posve neutemeljeno IRL. Ljuti me još i to, što te ne mogu sresti u živo, da ručno oblikujem tvoje nove, evoluirane stavove."

Upućen mojoj prijateljici marti-marti. Koju ja, evo, nikad ne bih opisala kao bahatu i prezrivu osobu, nego kao distanciranu i odmjerenu. I meni to paše. Možda smo se baš zato sprijateljile?

Rekla bih da je marta, kao i ja, tužna zbog toga što mnogi ljudi nisu po njenoj mjeri... Ne mogu govoriti u njeno ime, ali ja obično u ljudima vidim i dobro i loše, jer to je životni mišung svakome neizbježan. Loše uglavnom vidim kao skramu koja prekriva dobro, kao zaštitni sloj; ali ponekad se skori i postane oklop. I onda je beznadno. Ono dobro koje se plašilo da će biti iskorišteno i povrijeđeno jedva tinja, možda samo onima koji su ga uspjeli vidjeti dok je još bilo malo jači plamićak.

Ponekad je ta skrama poput krmelja u oku, smeta i oku i promatraču, a onda je imam neodoljivu potrebu ukloniti, kao svojoj mački svake večeri, i voli ona to, prede. Ali, kad to pokušaš s dvonošcima, ispadne da si prekritična; ili prezriva. Rijetki su koji ti zahvale što si im otvorila oči.

Skramu ljudskih zabluda i falševa, naravno, ne uklanjaš rukama, nego riječima; ponekad postupcima. AKO ti se uopće da zezati s tim. A ponekad ti se ne da, vidiš da je oklop i jednostavno produžiš dalje. U stvari, zašto bi ti se uopće dalo zezati? Zašto ne uvijek produžiti dalje?

Paaaa, svi bismo mi voljeli biti okruženi ljudima s kojima se osjećamo sigurno. Onda nam tek može biti ugodno. I zato nam pašu ljudi koji su nam shvatljivi. Pa ćemo im malo pomoći s tim krmeljima; ma, ponekad ćemo se praviti da ih uopće ne vidimo, ako su mali, i navijati da ih ovi sami primijete i uklone.

Hm. Ali što bi ovaj iz ovog komentara? On bi bio Pigmalion: oblikovao bi ženu po svojoj mjeri, a ta je sićušna, skutrena u oklopu nasilnosti. Verbalne, ovdje. Ali zaokupljene fantazijom o radu rukama, poput grčkog kipara, a ne engleskog fonetičara. On bi da marta-marta izvrši lobotomiju kako ga ne bi ugrožavala.

"Molim vas lijepo, vrlo ste mi zanimljivi, ali biste li bili voljni malo spržiti svoj prednji čeoni režanj tak da se bolje razumijemo?" Hehe, zamišljam takav tekst u poruci. "Znate, ja imam vrlo nizak prag tolerancije za sve što je izvan mojeg pojmovnika, a s ponosom mogu reći da je taj neizmjenjen još od kamenog doba i proto-patrijahalne zajednice s osobitim naglaskom na ženi kao predmetu koji prisvojiš pri uspješnom osvajanju neprijateljskog teritorija." Ovo sam, naravno, izmislila, jerbo tip, kao što rekoh, nije fonetičar, pa čak ni potpuno funkcionalno pismen; a ja si sad prevodim na sebi razumljiv jezik. "U takvim situacijama i pasivnost je otpor, a aktivina participacija u odnosu inicira se manualno ili uz povremeno šutiranje. Svrha takve interakcije je uspostavljanje mojeg polja moći, jer sve što nije u tom polju za mene je čista nemoć. Seksualni užitak je dobrodošla nuspojava. Govorim o SVOJEM seksualnom užitku."

I tak, ljutila sam se zbog tog komentara... Ali onda mi je sve objasnila jedna 16-godišnjakinja. Rekla je "To se ne radi." TO = komentiranje raskoraka između virtualne persone koju si netko gradi i (nehotičnog) uvida u (vjerojatno) stvarno stanje i osobnost. "To je Life Mix i na to svatko ima pravo. Prešutiš."

Ima mala praf. Ali, hebga, kad je gušt reći! I ja sam Pigmalion. Jeziča(v/r)ski.

Tijekom noći svi u Selu postali bi nevidljivi. Starica bi uzalud navirivala kroz prozore i zirkala kroz pritvorena vrata: kreveti su držali samo našušurenu posteljinu i šum suspregnutog daha.

Ujutro bi se prvo probudila slutnja. Obuhvatila bi pogledom sobu, dok se ne bi zaustavila na nečem korisnom i poznatom. Kapetan se tako uvijek budio svojom glavom, jer je bijela kapa živjela na istaknutom mjestu, na visokoj komodi odmah ispod ogledala. Poštar se budio nogama koje bi se lakomo ispružile prema cipelama tik do kreveta; Zavodnik nabubrelim spolovilom, koje bi dotaklo nečiju stražnjicu, Preljubnica pak nakostriješenom dlačicom u međunožju, njeno dijete gladnim trbuhom, a Susjeda naćuljenim uhom. Gostioničarka bi se prepoznala po zvukovima iz dvorišta jer se budila kasno, ali bi se ponekad zabunila i izašla na prozor s grudima Ljubavnice ili licem Sluškinje, a događalo se i to da dugo mora imati samo nos prije nego što bi se sjetila kuhinje i pregače.

Neki ljudi se naprosto ne bi mogli odlučiti što trebaju biti toga dana pa bi izlazili iz domova u smiješnim kombinacijama, tijelom Trgovca i glavom Pjevača, rukama Kuharice i nogama Divljakuše, licem Majke ali očima Patnice, i onda bi cijelo Selo imalo što pričati i došaptavati po uglovima.

Bilo je onih koji se nisu usuđivali izaći (najčešće zbog lošeg i izdajničkog iskustva) dok potanko ne pročitaju novine ili ne poslušaju vijesti i na miru ne ustanove svoj cilj i svrhu toga dana. Neki su čak planirali tjednima, mjesecima, pa i godinama unaprijed. Malobrojni bi to uspjeli odrediti zauvijek i jedina im je briga bila uobličiti svoju djecu u neki izdržljivi i prihvatljivi lik.

Mladima je ipak bilo najteže. Od njih se očekivalo da se bude kao djeca, za sat vremena postanu učenici (dobri, loši ili osrednji), a istovremeno budu prijatelji, neprijatelji, katkada suborci, zaljubljenici ili smutljivci, a ponekad su morali biti i žrtve, i junaci, i gnjide, i braća i sestre, i rođaci, i susjedi, i potrčakala, i šegrti, i pacijenti, i svašta, pa bi do kraja dana već spadali s nogu od umora a da se još nisu čestito probudili niti sjetili tko su i kako taj netko zapravo izgleda.

Iskrica je potaknula mnoge ljubavi, brakove, pjesme, priče, romane, ali i skandale. Neupitno najoštriji konkurent Facebooku u Hrvatskoj a i šire, od Europe do Australije, ovaj je portal postao važan dio hrvatske kulture. Zapitali smo se tko su ljudi s Iskrice, tko su oni zbog koje je posebna? Odgovor smo odlučili potražiti kod nezaobilazne blogerice pod nadimkom Tajanstvena_tipkačica, od milja prozvane TT, popularne zbog svojih trominutnih blogova kojima animira društvo tijekom cijelog dana. Proveli smo s njom 10 sati učeći o tajnama virtualnog života.

Kad smo u 7 ujutro pozvonili na vrata skromnog stana, otvorila nam je užurbana punašna žena srednjih godina, sivkastoblijedog tena i nepočešljane kose, s mobitelom u ruci. Rukom nas je pozvala da uđemo, izvikujući u telefon "Ma ne, to ti je ona samo pod drugim nickom, čekaj, došli su mi novinari, budem je ja cimnula s onog mojeg rezervnog kad stignem. Idem sad, nemam vremena, čujemo se! Eh, da, javi i njoj neka dođe komentirati... Da, pod pauzom, dobro..."

U sobi je blještao laptop s Iskricom na ekranu, naravno. "Sad samo čitam što se pisalo noćas, nisam se ulogirala", objasnila nam je TT. Brzo je sklopila kauč na razvlačenje i ponudila nas instant kavom. Kroz pritvorena vrata nazirala se spavaća soba. "Tu su mi kćeri", rekla je. Vrlo se ponosi djevojkama. "Ambiciozne su", kaže. "Jedna želi biti frizerka, a druga proučava tursku kulturu." Jesu li i one na Iskrici? Samo se tajanstveno nasmiješila.

Dok smo mi pili kavu, TT je munjevito tipkala SMS-ove i prelistavala iskričarske blogove, istovremeno se češljajući i pripremajući djeci doručak: mramorni kolač iz Konzuma i Cedevita. Za 15-ak minuta smo već bili pred njenom ustanovom (podaci poznati redakciji). Sa zanosom nam je pričala o svojem poslu: "Volim kad je sve čisto i uredno, volim nositi kutu, volim rad s kemikalijama... Ali najviše volim to što ima jako puno slobodnih računala", nasmijala se, ulazeći u prazan ured. U hipu je ispraznila koš, sprejem dezinficirala radnu površinu, uključila kompjutor i krenula u akciju. "Tako možeš imati koliko hoćeš profila a da te ne prokuže", objasnila je. "Laptopovi su najbolji, oni su na wirelessu, ne treba ti uređaj za mijenjanje IP adrese."

Divili smo se kako brzo skače iz jednog profila u drugi i tipka jetke komentare. Ima mišljenje o praktički svakoj temi i svakome uspijeva ukazati na nedostatke.

MI: Čuli smo da ste vrlo aktivna lobistica na Iskrici?
TT: Da. Netko mora, a većina se ne želi zamjerati, boje se promoliti nos da ne dobiju po njemu... Gluposti! Pa ovo je VIRTUALA: tu nema mjesta za one koji to ne shvaćaju. Evo, pogledajte ovu vegu, znam joj ime i prezime, izguglala sam je, sve što piše o sebi, sve je istina. Pa što će njoj onda virtuala? Što takvi imaju raditi ovdje? Zašto ona ne živi svoj život tamo gdje se živi kako ona živi, a ne ovdje, gdje dođeš biti netko tko nisi, živjeti neki drugačiji život, igrati se, podjebavati, ne?
MI: Jeste li ikada uživo upoznali nekog s Iskrice?
TT: Nisam luda! (Smije se, ali se naglo uozbilji.) Takve koji hodaju po kavama i roštiljima i onda se još hvalisaju na blogu treba iskorijeniti. To nije poanta virtuale, u virtuali treba sve biti kao na filmu, znate kako se ono kaže, larger than life ili tako nekako, svi su ljepši, važniji, imaju veće kuće, aute, bolje se provode... Što će mi nekakvo smeće iz svakodnevice?
MI: Kako vi usklađujete svoj stvarni život s virtualnim.
TT: Vidjet ćete (Smije se.)

Iz hodnika se čuju koraci pa TT brzo gasi računalo i izlijeva izuzetno smrdljivu tekućinu na prozorsko staklo. "Tako će brzo opet van", šapće nam. U ured ulazi muškarac poznat javnosti, iznenađeno nas pogleda, a onda klimne našoj Iskričarki i kaže, "Aha, danas je onaj vaš dan."

Do otprilike 11 TT je marljivo koristila računala u nizu ureda, a onda nas je povela u park i iz torbe izvukla svoj prijenosnik i užinu (također mramorni kolač i ostatak jutarnje kave u termosici). "Sad ću ja njima malo zapapriti jednim trominutnim", veselo namiguje. U tren oka istipka naslov koji ironizira neki drugi, zalijepi komentar s nekog trećeg, ulogira se i sa svog smartphona i zapodjene virtualni razgovor. Komentari samo pršte, a ona se prebacuje s jednog stroja na drugi i potiče. Čim uoči da je napetost splasnula, logira novi lik za komentiranje ili piše novi zapis. Međutim, pauza je ubrzo gotova, a TT na brzinu šalje SMS-ove kolegama i kolegicama lobistima kako nastaviti dok se opet ne dokopa nekog kompjutora.

"Najbolje mi je u noćnoj smjeni", kaže. "Onda mogu dati sve od sebe, zatvorim se kod IT-ovaca i samo šibam s jednog stroja na drugi. Ako mi se da, naravno. Uglavnom mi je dovoljan još samo jedan rezervni nick da razvijem temu."

MI: Kako kreirate svoje virtualne likove?
TT: Uglavnom tako da ismijavam neki drugi virtualni lik. Jasno, uvijek sam prepoznatljiva, jer ja imam karaktera, imam kičmu, a ne kao neki ljigavci.
MI: A privatni kontakti? Jeste li u njima otvoreniji?
TT: Zašto bih bila? Ovdje svi hoće neku romansu, avanturu, a ja se pravim teško osvojiva. Ne NEosvojiva, ali... (Namiguje.)
MI: Kako vaš suprug gleda na vaše aktivnosti na internetu?
TT: Nema on što gledati, nismo se vidjeli godinama, osim na MSN-u.
MI: Jeste li se ikada zaljubili u nekoga s Iskrice?
TT se snuždi. - Ah, bilo je i toga, ali samo na početku, dok sam bila neiskusna. Okrutan je to svijet i nema smisla biti iskren. Ovdje je najvažnije da drugi budu ljubomorni, a ne da stvarno nešto počneš.
MI: Čuli smo da se bavite i političkim aktivizmom, da se zalažete za prava vjerskih manjina, intelektualno zakinutih, a osobito za prava majki u virtualnom svijetu?
TT: Da, da, ali ne zapravo, nije me briga, neka se svatko bori sam za sebe, meni samo idu na živce ovi koji o svemu i svakome imaju neko mišljenje, pa onda po blogu razvlače neke svoje rasprave, nekakve "argumente"... Pa nismo u Saboru!

Do 16 sati TT je napisala još 12 blogova i sakupila ukupno 481 komentar. "Zna biti i bolje", rekla je, "ali danas me vi malo dekoncentrirate". Na poslu je ostala sat vremena duže jer se neočekivano ispraznio jedan ured s dva računala. "To pišem u prekovremeno!", veselo je uskliknula, skidajući još uvijek besprijekorno čistu kutu.

MI: I kako ćete provesti ostatak dana?
TT: Ako cure nisu ništa skuhale, donijet ću nešto gotovo iz Konzuma i onda na Iskricu. Neću se odmah ulogirati, moram vidjeti što se pisalo dok me nije bilo. Onda ću nazvati nekoliko svojih da dogovorimo strategiju za dalje. Ako dođe marta-marta, zabava je osigurana! Ta žena mi stvarno ide na živce, nikad ne znaš kad će doći, a bez nje, vege i babe je dosadno, moram napadati neke bezveznjake, a ti se odmah uvrijede i odu. Glupani!

Ostavili smo našu Tajanstvenu_tipkačicu pred zgradom u Novom Zagrebu, zapanjeni koliko energije izvire iz te inače sasvim skromne pojave. Iz ovog hektičnog radnog dana izvukli smo važnu pouku: ne sudi knjigu po koricama! Jer, knjige su out: sad je in virtuala, u kojoj je sve moguće.

- Nema poreznih olakšica;
- Ne može na bolovanje zbog bolesnog roditelja;
- Bakće se pelenama metar na metar;
- Ne očekuje povećanje samostalnosti, a smanjivanje odgovornosti za ovisnog roditelja, nego obratno;
- Nema zgodnih slika za pokazivanje u društvu (aleluja!);
- Ne može očekivati poslušnost, a uvjeravanje treba biti glasno, dugotrajno, uporno i višekratno;
- Vodi vesele razgovore o pokopima, kremiranju i sličnim društvenim događajima;
- Nije prvi, drugi, pa ni treći ili četvrti izbor većini slobodnih muškaraca.

Međutim, svatko od nas treba snositi odgovornost za svoje izbore i snalaziti se unutar njihovih ograničenja: ako nemam srca majku koja je naučila živjeti u velikom prostoru, uz sav komfor i kućne ljubimce, strpati u neku ustanovu stacionarnog tipa, onda nema smisla osuđivati ljude koji moj izbor ne smatraju racionalnim, jer on i nije racionalan.

Kao što nije niti zaljubljivanje. Ali, kad racionalno razmišljamo, postati samohrana kći nije narazboritiji mogući izbor - i kako ja onda mogu osuđivati ljude koji o njemu, a posljedično i o meni, razmišljaju razumski?

U životu svakog čovjeka dođe (trebao bi doći) trenutak kad jednostavno kaže WYSIWYG, iliti "takva sam kakva sam, uzmi ili ostavi". A kad dođe, taj trenutak, ne onaj koji uzme ili onaj koji ostavi, nemaš potrebu grintati zbog ovakvih ili onakvih stavova ostatka čovječanstva. Jer onda TI uzmeš samo onoga koji će i ostati.


"Hoću mužaaaaaaaa... Ili bar dadilju!"

Kakav sam telefonski razgovor upravo završila... Ma k'o da sam pričala s nekom Iskričarkom, a ne ženom koju poznajem od 1. gimnazije: nemreš povezati to što priča ni za glavu ni za rep, a pričala je 31 minutu (veli moj telefon), ali stalno se provlači jedan motiv: ona je SUPER!

Što mi je drago čuti (zbilja!), ali me njen status zapraf uopće ne zanima i zato je nisam ni čula, ni vidjela nekih godinu dana, a ne bih ni sad da nije nazvala: ona je jedna od onih frendica s kojima se neko vrijeme (davno, davno, na faksu i malo poslije toga) bilo ugodno družiti, ali onda su naši životi i mentalni sklopovi krenuli u vrlo različitim smjerovima, a ja sam bila toliko poštena da naglas kažem kako su mi ritualna druženja neizdržljivo dosadna. Dobro, pomislim, možda nju zanima moj status? Velim iskreno da ja nisam super, ali sam OK. Eh, taj je odgovor nije zadovoljio... Krene ona mene uvjeravati da će mi biti loše, u stvari, vjerojatno jezivo... Ali, evo, sad me zove da mi zahvali što sam je profesionalno usmjerila u pravcu koji joj jako odgovara, koji je SUPER.

SUPER, odgovaram ja, ali iskreno, ja ti se ne sjećam kak sam ja to tebe usmjerila, jerbo nemam običaj hodati po svijetu i ljudima služiti kao prometnik, bit će da sam valjda usput nešto rekla što je njoj dobro kliknulo, pa neka zahvali sebi, i baš SUPER što joj se sve tak SUPER posložilo. Meni je OK, velim, radim neke stvari za koje trenutno nema puno razumijevanja ili materijalnih naknada, ali meni su zanimljive, a znam da će i drugima zatrebati, da će doći vrijeme i za to...

E, na to se ova raspiga i veli, dok si ti to svoje radila i učila, ja sam djecu odgajala! Pa SUPER, velim ja, sigurno te to veselilo, ja nisam, ali mene je veselilo ovo drugo. Usput, kak su ti djeca? SUPER, ali nemreju posla naći. Ma, glavno da su SUPER, sigurno će se onda sve srediti i biti SUPER. (Šteta kaj mi telefon nema i brojač SUPERa.)

Onda, veli ona, svi te ogovaraju da si ZLA. Jel', kažem ja, po čemu, kome sam naudila? Po tome što sam egoist: ne družim se s njima. Aha. Čuj, velim ja, ako vam zatreba bubreg, retina, komad jetre ili pluća, slobodno mi se javite, ali za druženje fakat nisam, a ni novce me nemojte tražiti, toga mi uvijek manjka. Pa sad malo o zdravlju, koje je kod nje također SUPER, a pozna i SUPER doktora, koji joj je to rekao, tj. da je u klimakteriju... Hajde, rekoh, tu joj mogu ponuditi ono zbog čega je nazvala, tj. reći da sam loše, pa joj ispričam za svoj tlak. Jock, nije dovoljno loše: jedna koju obje poznajemo ima tumor na mozgu! Jebga, nemam, kaj sad? Veli ona, mogla bi ga dobiti od hormona. Rekoh, javit ću ako dobijem, niš ne brini.

Onda još malo SUPERa, malo više neugodnih zastajkivanja u razgovoru, i konačno kraj, uz završno SUPER, iz mojih usta, onak bezveze, bez određenog cilja...

Eh, vidite, sad ja zahvaljujem Iskrici: bez nje ne bih znala sažeti ovaj razgovor na jednu rečenicu (njenu, neizrečenu): Ma tko si ti da mene ignoriraš??? I svoj odgovor, neizrečen: "Osoba koja ne mora biti SUPER da bi samoj sebi bila OK".

Kažu ljudi "Dobar je strah kome ga je bog dao" i što jest, jest, kad se imaš razloga bojati, bolje ti je da se bojiš i od straha klisneš nego da mirno čekaš da te netko ili nešto strefi. Možda zato ljudi, a među njima i neki Iskričari s kojima sam o tome neke večeri brbljala, misle da je strah dobar motivator.

Hm. Jel' mi dolazimo na Iskricu iz straha? Npr. straha od samoće? Moguće je... Ali, nije li ipak važnija nada - da ćemo se ovdje zabaviti, upoznati nekoga tko nam paše - nego taj strah? Jerbo, kad bi se radilo samo o strahu, a bez imalo nade u neki dobitak, sumnjam da bismo ostali. U svakom slučaju, bilo bi razborito potražiti neko drugo mjesto koje više obećava ublažiti ili čak poništiti strah, kakav god on bio.

OK, ne valja generalizirati, neke ljude strah potakne na pozitivne promjene, druge paralizira, treći ga prevladaju i čine ono što im nalaže zdrav razum, dok četvrti uopće ne trzaju na strah, nego se mrdnu samo ako očekuju neku nagradu, nešto dobro i ugodno. Ali ja mislim da strah nikako nije dobar za organizam, osobitno ne kronični strah, a to dokazuju i psihološki eksperimenti (Seligman): kad cucke isprepadaš elektroškovima koje ne mogu ni kontrolirati, ni predvidjeti, oni se jednostavno sklupčaju i trpe - čak i kad im otvoriš vrata kaveza. Ali, cucki koji su dobivali predvidljive šokove ili kojima je omogućeno da ih kontroliraju nekim oblikom ponašanja, e, ti se ne daju, cvile, galame, bune se, a kad otvoriš kavez izlete k'o metak. Eh, iz tih pokusa je nastao i pojam "Sindrom zlostavljane žene", koji neki sudovi uvažavaju kao olakotnu okolnost za suprugu/a koji nakon dugogodišnjeg maltretiranja jednog dana mirno zgrabe peglu, sjekiru, tavu, nož ili bilo što drugo i zatuku zlostavljača.

Zato je meni pasivno ili repetitivno ponašanje uvijek sumnjivo: mislim da se ti ljudi boje da ne mogu steći kontrolu, ne mogu utjecati na ishod događaja, pa ili čekaju da prođe, ustrašeni da će biti još gore, ili ponavljaju stalno jedno te isto, jer im to daje osjećaj kakve-takve kontrole, tj. misle da tako održavaju stabilnu razinu groze, na koju su se već naviknuli.

Ali, nije tako: uvijek isto privlači uvijek isto i ne mijenja ništa, čak pogoršava postojeće. Nepovoljne okolnosti se mijenjaju isključivo promjenom ponašanja, ili višom silom ako u nju vjerujemo, ili slučajno, ali onda sebi ne možemo pripisati zasluge, niti ćemo išta naučiti za ubuduće. Evo primjera. Neki dan mi se na pvt javi jedno sasvim simpatično čeljade, porukica sim-tam, veli on, rado bi me čuo; a ja odgovaram, možeš ti mene i vidjeti, no onda (iz vlastitog straha od još jedne gnjavaže) počnem filozofirati o tome da viđenje nije ovo, ono, i kajtigajaznam. A ovaj zapravo pročita samo to "ovo, ono, i kajtigajaznam", vjerojatno naviknut na takve odgovore, i vjerojatno i sam prestrašen da mu slijedi još jedna u nizu gnjavaža, pa mi napiše, ide on u toplice, ali bez mene, jer meni je krajnji domet dopisivanje (???).

Dakle, oboje smo zanemarili nadu, postupali smo motivirani strahom i na kraju nije ispalo ništa.

Kad razmišljam o motivaciji, zapravo uvijek razlučim trojstvo: želje, nadu, strah. I da bi ispalo nešto dobro, i to nešto što smo si sami zaslužili, potrebno je svo troje. Ako niš ne želiš, nemaš ni potrebu nešto mijenjati, ako se ne nadaš promjeni, nećeš ni pokušavati, a ako te nije strah loših posljedica, samo ćeš srljati i vrlo vjerojatno zabrljati, ili će ishod opet ovisiti ne o tebi, nego o (ne)sreći. I zato mi je nekako mrsko cijeniti ljude koji sve rade iz straha - idu na posao iz straha, žene se iz straha, imaju djecu iz straha - jer u njima ne pronalazim njih, njihovu osobnost, njihov osobni trag, ne vidim koliko su hrabri ili domišljati, koliko originalni, jesu li uopće živi ili samo troše zrak... Upitna mi je i "dobrota" onih koji strahuju od vječne kazne, i kad mogu birati, radije izaberem dobrotu onih koji se nadaju vječnom raju, a najradije onih koji su mućnuli glavom i procijenili da bi jednostavno bilo OK biti dobar, u toj jednoj određenoj situaciji, ne kalkulirajući s kaznama ili nagradama u nekoj daljoj budućnosti.

I eto, zato se i ja vraćam Iskrici: jest da je tu jako puno ponavljanja, jest da većinom odišu strahom i beznađem, ali tu i tamo bljesne i ta neka promjenica, zapahne svježina, tu i tamo je netko pozoran i živ, a ponekad sam to i ja sama.

...farbam kosu. I mislim si o preporodu. Dakle, gospodo iskričarski inspektori, ne o uskrsnuću, koje je ovih dana tako jako aktualno, nego o preporodu, koji se može zgoditi bilo kad. Ali neće gad bilo kad (gle, i rima štima!), nego onda kad stisnemo zube, otvorimo srce i priznamo si nešto što bismo puno radije izbjegli, zakamuflirali, ili jednostavno zaboravili.

I zato farbamo sebe: kakti, mi smo sami jer smo tak jako posebni, ili su svi drugi tak jako neposebni, štoviše odvratni, mi smo za njih predobri, oni za nas preloši, mi dobro izgledamo za svoje godine, čak smo i lijepi, a oni nisu i zato nam zavide...

Ma daaaaaaaaaaaaaaaaaaj!!! Iako je istina da sami stvaramo razmak između drugih ljudi i sebe, kao i to da je točno onoliko velik koliko to sami odredimo, sve dok se farbamo, ta distanca ipak nije stvar naše volje, nego naše nevolje.

Da pojasnim: ako npr. neki babac bliži 60. nego 50. samu sebe farba da bu netko spušil foru o njenoj relativnoj "mladosti" i zato se zaletil prema njoj otvorenog srca, uzdignutog kurca, ali tek poluotvorenih, blagonaklonih očiju, te da će dotični biti neki alfa primjerak mladolikog ili čak mladog muškog roda - eeee, grdno se vara! Jerbo, mladost je na većoj cijeni u svim mogućim izborima, čak kad je i vremešna dobrodržeća gospođa uistinu lijepa, čak ljepša nego brojne suvremenice poželjne joj mužjadi. Mlada cura može biti podebela, priglupava, prištava i masne kose, hebga, imat će više - a i boljih! - ponuda. Je, svojedobno sam negdje pročitala, a ovdje napisala, da muškarci u načelu daju prednost ljepoti, tj. da će se radije odlučiti za lijepu ženu nego za mlađu, ali ključan je komparativ: koliko mlađu? Paaaa, ne više od 10-ak godina od one lijepe. Kad lijepa prestari, mlađa vodi.

I tak, ako samu sebe farbaš da si nekim kozmetičkim zahvatom poništila sve zakone evolucije, onda povjeruješ da ti se neki oportunistički mladac obraća zbog tvojih silnih kvaliteta, a ne zato jer misli da buš zalegla uz "Aleluja!" i "Hvala ti!" i još ga počastila nekom dobrom klopom, a možda i kojom kunom diskretno utaknutom u džep. Pa se jako razočaraš. Dva-tri puta tako i počneš generalizirati sve do zaključka da su muškarci ispod tvog nivoa. I eto ti razmaka! Provalije, štoviše. Ali ne tvojom voljom i izborom, nego tvojom nevoljom, kao što rekoh.

(Jbga, nisam pogledala na sat kad sam počela pisati... Jel već pišem 20 minuta? Vjerojatno ne, brzo tipkam i brzo mislim.)

Međutim, kad si priznaš kako stvari stoje ili padaju, počinje preporod: nema više lakovjernosti! Sad stvarno biraš, tj. eliminiraš sve one koji će te garant razočarati, ali se približiš onima koji te gledaju iskreno, širom rastvorenih očiju. I ako u tim očima vidiš sviđanje, naklonost, shvaćanje da si još uvijek lijepa žena, iako sijeda, iako vremešna, da si netko tko živi i sad, baš sada, a ne u nekoj odavno minuloj ili posve izmišljenoj "slavi", eh, onda i ti možeš pogledati s blagošću. I zavoljeti.

A ako baš nitko u tebi ne vidi ono što smatraš da bi trebali vidjeti: isperi farbu.

Upravo uzimam predah od jedne scene, koju stalno proživljavam (na razini aktualnosti): krnji ljudi. Ljudi koji su se maksimalno profilirali u jednome i samo jednome smjeru. Jeste li ikada osjetili to gađenje, samilost, zazor, prema ljudima koji su isključivo tjelesni, ili isključivo duhovni? Ja to stalno proživljavam, čim izađem na ulicu. Te žene blijedih lica, postiđene što uopće postoje tu, a ne negdje ondje, što skrivaju žurbu, ne na neko mjesto u gradu, nego onostran... To je defektno. Vrijeđa te, kao gnusna zagnojena rana. Ili oni tjelesni: zapahne te vonj njihove tjelesine, kao da uzimaju više prostora nego što im pripada, intimiziraju te protiv tvoje volje... Sažališ se, zbog njihove mutnosti i nemoći, i bojiš se, zbog te agresivne tjelesnosti... Gade ti se.

Ili oni koji stoje na uglovima, i nisu tu, jer imaju neku misiju, ali vidiš njihovo smrdljivo ispaćeno bljedilo postiđenog tijela koje se muči poništiti svoje prisustvo, a ne može, ti ljudi koji projiciraju hipokriziju i glupost na petnaest metara i svi ih obilazimo a da ih čak nismo niti primijetili, osim u toj iritiranosti i valu antipatije na subliminalnoj razini... Njihova glupost plazi pločnikom i lijepi ti se za gležnjeve. Gackaš kroz nju, ljepljivu, i odahneš kad prođeš.

To proživljavam svaki dan, na put do svojih uobičajenih ciljeva. Jehovini svjedoci kod Harmice; raznorazne druge sekte raštrkane Splavnicom, i ispred bivše Centralne apoteke. Izvikivači modernih trendova: kuća za pretučene žene, liberalizam, Hari Krishna... I tjelesnjaci koji ih preziru čekajući tramvaj, naličene žene u bundama, s vrećicama s Dolca i iz okolnih trgovina. Prodavači zjaka pred kavanama... Cure u pubertetu, i malo kasnije, golih križa i pupaka, još uvijek čitave i pune sebe, koje se guraju zaokupljene svojim odrazom unutar zamišljenih očiju koje tko zna da li postoje, i da li ih gledaju. Musavci koji ih mjerkaju, ponekad dodirnu, gadno, podmuklo, potajice, ne onako kako to cure hoće... Žene mojih godine, ogrnute bijesom, ili porazom, ili očajničkim nastojanjima... Žene mojih godina, udobno smještene u frizuru, kostim, narukvicu, broš i vrećicu za svoje doma. Prosjaci koji prozirno varaju i ne ljute se što ne nasjedaš, i preziru one koji nasjednu. Dokoni penzioneri koji si traže svrhu. Gomila ljudi koji nisu tu.

Vrlo često, ni ja nisam tu. Prolazim Trgom na kojem nema konja, koji je gol, škripavih tramvaja s drvenim sjedalicama. Sat. Njegova dugačka neprekinuta sjenka. U Kavani "Dubrovnik" žubori vodoskočić, iz sredine prizemlja, između kitnjastih stolova. Šarmeri (sad vjerojatno pokojni) na Špici. Ponekad se ne mogu sjetiti što je bilo umjesto pretencioznih, ili naprosto neukusnih, trgovina. Vidim, nekim unutarnjim vidom, osjećam, ali se ne mogu sjetiti... Ponekad bacim pogled i prebrajam, tko je bio tu prije pet, deset, dvadeset godina: kao na filmu, obrisi nestaju, nadomješta ih neka druga kontura, ili ostaje praznina. Naslutim upornog prosjaka, prodavača cvijeća; sjećate se Džukice? Odavno ga nema...

Kino "Kosmaj". Postiđeno virim što igra. Sad stanem, i čitam ploču s letvicama, još je pored kina, ali to nije cijeli repertoar, sad ima više distributera. Moraš kupiti novine, ili otvoriti internet, ili teletext...

Nije to nostalgija. Radoznalost. Veseli. Štosno je, prisloniti tako nekoliko slika. Ne biram - čak ne bih niti mogla izabrati - koja mi se najviše sviđa. Uživam, jer ih imam.

Jučer mi je jedan Iskričar, nakon ugodnog razgovora, napisao, "Možda ćeš se uvrijediti, ali djevojka do koje mi je stalo više nego do tebe ne dopušta mi da ti dalje pišem... Donijela je lajnu i sad moramo van." Čovjek po mojoj mjeri!

Ne zato jer više volim pse nego ljude, ali definitivno više volim svog psa nego veliku većinu ljudi. Uostalom, zaslužuje to: on je moj prijatelj već 12 godina; dijeli sa mnom moje i svoje mrzovolje, veselja, bolesti, užitke i druženja, s drugim ljudima, s drugim psima. Naravno da mi je važniji od ljudi s kojima imam toliko manje zajedničkih doživljaja!

Kad sam odlučila imati psa, bilo je puno razloga, ali jedan od glavnih bila je potreba da me netko natjera van, svakog dana, bez obzira kako sam raspoložena; a nadala sam se i nekim ugodnim ljudskim kontaktima. Pa, ima ih, ali pokazalo se da kao vlasnica psa najviše učim o ljudskim slabostima.

Pas kao da je katalizator za ljudsku nelogičnost. Na primjer, neke večeri zvoni mi susjeda iz stana ispod mojeg, da dokle će nju maltretirati moj pas?! A kako vas maltretira, zainteresiram se. Trči, odgovara ona. Znam li ja kako se to čuje? Ne znam, rekoh, provjerit ću. Te bacim svojem 12 godina starom i 18 kg teškom psu mekanu lopticu-piskalicu od cca 5 grama. Tapa-tapa-tap. Vratim se na prozor i odgovorim, "Dok ne ugine" i zatvorim prozor. Jerbo, što bi bilo da imam 12-godišnje dijete? Imalo bi cca 45 kila, puno veću loptu i puno više energije. Iznad mene živi troje takvih, točnije, jedna beba od 4 mjeseca, jedna djevojčica od 10 i jedan dječak od točno 12 godina. I nije da ih ne čujem, ali ne bih rekla da me maltretiraju - uklopim njihove zvukove u ugodnu svakodnevicu i kvit.

Ili vječno pitanje "Čije je govno?"... Stoji čovjek pored govna promjera cca 8cm i optužuje mojeg šaponju da ga je iskrcao, a mene da sam ga ostavila. Podignem ja šaponjin rep i kažem gospodinu, "Što mislite, gospodine, koliki je promjer ovog šupka kad se maksimalno raširi?" Odgovor glasi, ne više od 2,5 cm, ali starkelja to ne bi priznao da ga kolješ. Isto kao što se ne bi usudio biti onako osoran prema vlasniku psa 8-centimetarskih kapaciteta.

Mogla bih nabrajati do preksutra, ali ne bojte se, neću. Samo ću spomenuti današnju nelogičnost: odem cijepiti šaponju protiv bjesnoće i ispadne da ga moram i čipirati. OK, zakon je zakon, ne raspravljam o tome, iako ispod glasa mrmljam "Ako ga nisam izgubila 12 godina, ne vjerujem da će baš sad odlutati..." Međutim, kaže meni veterinarka, "Slažem se, gospođo, ako ga do sada niste OSTAVILI, onda ni nećete".

I tek tad mi sine: nije čip za ljude poput mene; čip je zbog onih koji nisu po mojoj mjeri!

Na engleskom se kaže da svaki oblak ima srebrnu podstavu; a u ovoj pričici podstava je bitna.

U priči smo moj djed, ja, neke bake i visoki, visoki tobogan u Ribnjaku. Moj djed je na klupi, glavni među brojnim bakicama, ja uzalud s ljuljačke dozivam "Gledaj me, dida!", ili iz pješčanika "Dida, gledaj moj dvorac!"... Ma kakvi, nema taj vremena. Pitam se koliko smo tada imali godina? Baka je još bila živa, znači, on manje od 60, a ja još nisam išla u školu - znači, manje od 6. Hm. Da je poživio, moj muž bi ove godine navršio 60. A te bakice iz parka, paaaaaa, vrlo je lako moguće da sam danas ja njihovih godina...

No, da se vratim priči, sve sam isprobala, i ljuljačke, i pješčanik, i klackalicu, i pentralicu, sve, sve osim tobogana. Za kojim sam žudjela iz petnih žila, ali: oduvijek se plašim visina. Popela bih se do polovice ljestvica, i onda u rikverc. Druga djeca su se ljutila, odgurivala me, na kraju su mi se i rugali. A onda sam se rasplakala.

"Zašto plačeš, dušo?" konačno me primijetio djed. Šmrkavo sam pokazala na tobogan: "Bojim se ići!", zavapila sam. Sad sam odjednom ja bila u središtu pažnje svih bakica. Pa nije strašno, govorile su neke, nemoj ako se bojiš, savjetovale su druge, djed je zlovoljno predlagao da se igram negdje drugdje, ali onda je uočio svoju priliku: "Ide dida prvi!", odlučio je.

Bakice su umuknule, on je ustao, isprsio se, odlučno se zaputio do tobogana, gipko se uzverao do vrha uz samo kratku provjeru idem li za njim i vuuuuuš! - spustio se, uz krik na kraju. A ja za njim.



Znate li da navodno samo Mađari imaju gore psovke nego mi? Eh, moj djed je bio Mađar i dobrih pet minuta je psovao na mađarskome... A ja sam urlala punim kapacitetom svojih mlađahnih i još nepušačkih pluća.

Jer, na kraju tobogana bila je jedna potrgana daščica. Dan-danas ne znam jesu li to drugi klinci znali i nekako je uspijevali izbjeći, ili ju je moj djed težinom svoje guzice otrgnuo do kraja, ali činjenica je da smo oboje ustali potrganih gaća i ranjenih riti. On više nego ja, njegova je bila puna špranja, a poderane hlače su mu visjele do koljena. Sve se vidjelo, i podstava, i gaće, i razderano dupe.

Ah, bapci su se sjatili, uglavnom oko mene, jer meni je bila ranjena samo guza, ali ne i ponos, za razliku od djedovog... Kojeg li poniženja! A sad još treba takav stići doma, a onda objasniti baki što je radio. Znam da se baka danima smijala. Znala je ona ZAŠTO je to radio i da ja u cijeloj priči imam sasvim sporednu ulogu.

Djed se više nije dao odvući u park. Ipak, puno, puno kasnije (mislim da se više nisam bojala tobogana, svladala sam ga u drugom parku), konačno me opet odveo. Pokunjeno me ljuljao na ljuljački i klackao se sa mnom na klackalici, iskosa pogledavajući bakice na klupi. Sve dok nam jedna nije prišla, sva zabrinuta je li sve u redu, kako zdravlje i tak to, ne spominjući ništa što bi se moglo izravno povezati s guznim fijaskom. Ostale su nas raznježeno gledale s klupice.

I onda sam shvatila, žene ne traže junake: znamo mi da su muški (i) guzice.

Svoje prvo računalo kupila sam u prosincu 1999. godine, a proradilo je (doslovce: neki dijelovi nisu bili dobro prišarafljeni, memorija nije bila dobro alocirana, a grafičku karticu sam frknula u smeće i kupila novu) tek 6 mjeseci kasnije, dakle, u mojoj 39. godini života. I premda se sada smatram informatički pismenom, tj. mogu koristiti praktički sve iz MS Office paketa, ne mogu se ni približno uspoređivati s klincima koji se druže s računalom već od svoje 4. ili 5. godine života.

Svejedno, ima sličnosti: i ja sam svoj komp doživljavala kao živo biće, tepala mu, moljakala ga da radi kak spada, prijetila mu udarcima i eutanazijom, i ja sam proživjela razdoblja totalne ovisnosti o njemu, i ja sam nabavljala rezervna računala da nedajbože ne bih morala potrpjeti nekoliko dana bez svoje najmilije igračke, najpouzdanijeg suradnika, i ah, da - spremnika svoje duše. Ipak, u međuvremenu sam shvatila da je to uistinu samo stroj, gluplji od mene, tj. onoliko pametan koliko se ja njime pametno koristim, te da se ja od njega mogu emancipirati, a strojček bu delal samo kad i ako ja to odredim. Pa sad možemo jedno bez drugoga. Ne mogu zamisliti život bez njega, ali mogu godišnji odmor, vikende, večeri...

Klinci ne mogu. Svi odreda imaju pametne telefone, pokretnu verziju najpouzdanijeg, najdražeg, naj-naj-kompa, i svi su neprestano uštekani na internet. (Ja nemam, na svojem vrlo običnom i 4 godine starom mobitelu uopće nisam aktivirala tu opciju.) Istinabog, i sama sam prošla razdoblja ovisnosti o internetu, ali bez puno mozganja: npr. Iskricu sam otkrila još davne 2003. godine, ali ne kao neko isključivo virtualno sastajalište, nego kao sredstvo kojim ću lakše doći do društva za sasvim konkretno i opipljivo druženje; i zbilja sam našla, ne samo opipljivo (nekog dasu s kojim sam hodala par mjeseci), nego i nešto puno zanosnije, virtualnu, savršenu ljubav (tipa kojeg nikad nisam upoznala uživo, ali je nadahnuo milijune mojih - i svojih - riječi). Međutim, kad mi je stigao telefonski račun (dial-up!), jako sam se brzo izliječila.

I Facebook sam otkrila među prvima: moja puno mlađa prijateljica koja živi u Engleskoj nagovorila me da se registriram još negdje 2004. ili 2005., kakti da lakše budemo u vezi... Priznajem, uopće nisam skužila kakvu prednost FB ima pred običnim emajlom, osim što je iritantan s tim svojim neprestanim spuštanjem boktepita kakvih programčića i zakaj bi mene zanimalo što sve rade i misle svi drugi njeni FB frendovi, pa sam se obrisala, uz poruku, "Draga moja, znaš gdje i kako me možeš naći..." Eh, pa, nije se baš pretrgnula...

A onda opet Iskrica, opet sve kao prije, samo puno jeftinije (flat-rate broadband, aleluja!), isti stav kao ranije (dođeš-nađeš-odeš), a ipak: ostajem. I sve manje pišem privatne poruke, lijena sam za emajl, ali nemrem odoljeti da ne pogledam što rade blogeri, unatoč činjenici da me zapravo rijetko tko zanima. FB mi i dalje ide na živce, nisam tam.

I onda nađem knjigu "Zajedno sami - Zašto od tehnologije očekujemo sve više, a sve manje jedni od drugih" (ALONE TOGETHER - WHY WE EXPECT MORE FROM TECHNOLOGY AND LESS FROM EACH OTHER, 2011.) - autorice Sherry Turkle, profesorice sociologije na MIT-u, i sve mi odjednom klikne... Eh, sad, žena je napisala 350 stranica, a iskričarska koncentracija rijetko premaši karticu i pol... Hm... Jel ja zbilja očekujem da netko ovdašnji pročita ovo što pišem? Pa i ne... Prema tome, raspisat ću se koliko mi treba da malo posložim dojmove.

U prvom dijelu knjige (meni manje zanimljivom) objašnjava fenomen emocionalnog povezivanja sa strojem za koji brinemo, ali i koji nam daje nekakav feedback. Kaže ona, to je ljudski nagon: moja generacija je tako voljela lutke koje plaču i smiju se i kućne ljubimce, oni malo mlađi Tamagochija, a ovi sadašnji svoje komunikacijske strojčeke. A sad su tu i ljubavni roboti sa 6 različitih osobnosti koje možemo izabrati... Prednost stroja je što ne komplicira: kad si dobar prema njemu, i on je prema tebi, a ako crkne, promijeniš baterije ili uzmeš novi. Nedostatak je u tome što on zbilja za tebe nikad neće učiniti nešto što ne tražiš, ali i ne može učiniti nešto zbilja važno: npr., posjetiti te u bolnici. Za sada. A opasnost vreba iz činjenice da zbog te jednostavne jednostavnosti stroja zanemarujemo kompliciranije, ali izdašnije odnose s ljudima: od njih očekujemo sve manje. I dobijamo sve manje. I mirimo se s time. Postaje nam normalno.

Drugi dio je meni zanimljiviji, a bavi se društvenim mrežama. Sherry Turkle je prije 15-ak godina imala radikalno pozitivniji stav prema njima (čitah u recenziji iz NYT), smatrala je da omogućavaju eksperimentiranje, "otključavanje" svojih alternativnih identiteta, samospoznavanje... Eh, sve dok nije skužila da nas server pamti za sva vremena, pa tako i taj naš FB, iskričarski, twitterovski ili neki pedeseti "identitet": da nemreš pobjeći od nečega što si nekad napisao/la, koliko god hipotetično, šeretski, alternativno, nepromišljeno, bez obzira jel u to još uvijek vjeruješ ili smatraš čistom besmislicom. I što ti onda preostaje nego prihvatiti taj identitet... Jerbo, rijetko tko je odolio zovu eksperimenta; a praktički nitko se nikad nije zeznuo. I tako, umjesto da proširujemo svoje potencijale, mi ih cjepkamo, a tako se i osjećamo: fragmentirano - ovdje vako, ondje nako... A taj raskorak lijepo objašnjava veliki broj razočaranja pri pokušaju presađivanja virtualnih odnosa u realu.

Turkle se (kao i ja) više zabrinjava (a ja se - još uvijek! - i čudim) banalnosti virtualnih komunikacija. Npr. onim bezbrojnim FB lajkanjima svega i svačega bezveznog, od fotke štrukli koje je netko tren kasnije smazao, do slika buketa koje je nekome poklonio ili nekog cirkularnog emajla koji sam i sama primila, samo drugim putem. Zašto netko ima potrebu neprestano gutati takve beznačajne informacije?

FOMO, kaže ona. The Feeling of Missing Out, ilitiga "osjećaj da smo nešto propustili". (Ček, jel to kaže ona ili onaj neki drugi tip kojeg sad čitam...? Nebitno, idemo dalje...) Konstantno šopanje informacijama o tome kako drugi provode svoje vrijeme dovodi do osjećaja da mi svoje ne provodimo dovoljno dobro; a to pak može imati dvije posljedice: da se mrdnemo i onda i sami izvijestimo pučanstvo o svojim palačinkama, buketima i privatnim porukama, ili da crkavamo od zavisti i pljujemo po njihovim provodima. FOMO je zbilja gadan osjećaj, jer ti se čini da ti je nešto promaknulo pred nosom - pita nas autor ovog drugog članka (da, to nije iz Turkleice), jel se više žderemo kad nam avion pobjegne za dvije minute, ili za dva sata... Pa, definitivno ono prvo. A internet je instant informacija: sve je zamalo.

Sherry Turkle piše o nečemu što sam i sama zapazila, a što mi je oduvijek odurno na FB-u: intimnosti bez privatnosti. Za primjer uzima slike intimnih druženja koje su na raspolaganju zapravo kompletnom čovječansvtu - za nju, ali i za cijelu stariju generaciju, to je oksimoron. I sad su mi jasne negativne reakcije na fotke s mojih druženja, iako ih ja ne smatram ničim jako intimnim, ali... FOMO je tu! A Iskrica ipak nije Facebook: ovdje je pretežno baš ta generacija koja ne kuži javnu intimnost pa onda smatra da ne treba poštivati niti elementarnu privatnost.

Kaže ona da u toj virutalnoj "intimnosti" nema ničeg boljeg nego u odnosu sa strojevima: od svojih virtualnih "prijatelja" zapravo očekujemo još manje nego od spravica i napravica: ne očekujemo nikakav konkretan postupak, npr. dolazak u bolnicu; ali možemo dobiti podršku i odobravanje. Ili njihove suprotnosti, što i nije nekorisno. (Svejedno, mene su Iskričari posjećivali u bolnici - ipak smo mi tog starijeg kova; bar neki.) I doista, kad pišem blog, ne očekujem ništa, čak i kad priželjkujem razgovor - dakle, ništa više od toga. Međutim, očekujem da će to određeni broj ljudi pročitati i tako mi prištedjeti trud (i poštedjeti me eventualnih komplikacija) intimnije komunikacije: zašto bih svakome ponaosob pisala poruku da sam npr. bolesna, sretna, zaljubljena, zaposlena ili živčana, kad sve to mogu jednostavno objaviti na jednom mjestu? Dakle, sad kužim i prednosti FB-a pred običnim emajlom; ali sam još uvijek pomalo uvrijeđena što svojoj prijateljici nisam dovoljno posebna da me počasti i porukom samo za mene. Baš za mene sročenom.

Ali je shvaćam. Ima utjehe kad smo zajedno. Pa makar zapravo bili sami.

Otkad su mi zabranili sol, bar u onim količinama koje volim i na koje sam navikla, neprestano sam u potrazi za namirnicama koje su ukusne - i zasitne! - same po sebi, bez začina. Hm. Manje ih je nego što sam mislila: sočna rajčica (prava rijetkost na našim tržnicama), slatka mlada mrkva, ljutkasta domaća rotkvica (praktički iskorijenjena), kruške... jedva čekam smokve, marelice, trešnje i lubenice, ali frigaj ga, koliko bih ih trebala smazati da osjetim onu blaženu sitost?

Čitah da od gladovanja tijelo počinje lučiti endorfine pa te primi lagana euforija pomiješana s depresivnom lucidnošću (eto, ni to ne ide bez miješanja!); i tako mi sine da su i ljudi poput hrane: rijetki su oni koje voliš same po sebi, bez dodataka. I premda nitko pri zdravoj pameti, osim ako je krava, ne bi lizao samu sol, bez nje gotovo ništa - i nitko - ne valja. Većini fali ta sol, neka živost, životnost, punina okusa, bljutavi su poput neslane kuhane ribe, suhi poput neslane kuhane govedine, prazni poput nezačinjene zelene salate...

Ipak, ljudi su snalažljiva bića: ako nemaš ili ne smiješ koristiti jedno, dodaš nešto drugo: maslinovo ulje i češnjak mogu spasiti praktički svako jelo, a zdravi su. Kuhana riba s limunom je sasvim podnošljiva, a ako u vodu dodaš čak i neprivlačan, staklenički grincajg, dobiješ pristojnu juhu. Sjeckani peršun oporavlja većinu šalši ili umaka za praznjikave salate...

I tak sam vam ja skužila dinamiku našeg bloga: to miješanje gorkog i sladunjavog, ljutog s bezukusnim, praznog s kiselim, i tu neprestanu žudnju neukusnih za onima koji u sebi imaju bar zrnce soli. Neki su blogovi prepuni Vegete, jer bi bez nje zbilja bili neprobavljivi, drugi se prave da su voćna salata, a zapravo su neka smežurana voćka/povrćka bez trunčice soka garnirana dvorskim damama i ludama koji viču "Ah, kako smo zanosni! Ah, kako smo fini! Zar vam ne cure slinci?", jer ih inače ni pas s maslom ne bi ni onjušio, drugi su kiseli krastavci debelo preliveni light jogurtom i prestarjelim češnjakom, a ima i nezrelih gomolja koji se gordo prijete "Kad narastem, bit ću afrodizijak!", u nadi da će ih netko pođubriti i dati im šansu, iako im je sudba kleta da u najboljem slučaju završe u puno vrelog ulja i opet ne valjaju bez soli, a u najgorem da proklijaju od muke i istrunu u sjeni. Ima tu i ljutih papričica koje se rado ubace u svako varivo, od straha da će ishlapjeti, a ima i češnjaka, peršina i maslinovog ulja koji u dobroj kombinaciji mogu biti zbilja ukusni.

Rijetke su sočne voćke, koje te ispune milinom kad ih pročitaš; a i njih stalno opsjedaju gladni crveki i dosadne mušice.

Ah, a sjećam se, nostalgično kao i zabranjene mi soli, kako sam nekad pisala da je Iskrica švedski stol, krcat delicijama koje ne stignem sve probati! No, sad sam zadovoljna i kad nanjušim krepko varivo. A i navikla sam se biti gladnjikava; lakše se nasitim i s puno manje hrane, a još više cijenim dobar ukus.