susret
....sreo sam nju. Samo tako, jednostavno. Pijuckali smo kavu i pričali.Ona je pitala a ja pričao, kao u školi...onomad.
Sve je imalo smisla dok nismo došli do zanimanja. Zasmetalo joj što sam čoban. Nije joj bilo važno što sam situirani čoban i što sam visokokvalificirani čoban. Rekla je sjetno, pogledom uprtim u praznu šalicu:...ja nebih mogla živjeti na selu u blatu...ja sam gradsko dijete.
Eto, tako je rekla.
Pitam se danima...je l' taj gradski asfalt manje blatan...jesu li gradski susjedi bolji od mojih susjeda...jesu li ćurke, kokoši i povrće iz gradskog dućana svježije ili samo imaju gradski šmek?
Ne živim u gradu jer su mi građani čudni.Kao i vama čobani.
03.06.2010. u 21:57 | Komentari: 8 | Dodaj komentar