...

uzimaš metlu i kmeteš, a ispod sirka promiče ubojita prašina otrova, vitlaš je, vitlaš, ostaju oštri crnikristali, možda je tos amo ostatak poluizgorjelog ugljena, lomača je bila velika, iskrilo je u mraku, sjene i obrazi promicali su uokolo, šteta što je bio mrak. sad, po danu, vidiš da je ostalo još dovoljno smeća i da jedna dobra metla za njih ipak nije dovoljna. pa nsisi siguran jesu li prošli kroz niti i ostali još u toj gomili smeća, ili si ipak uspio spohitat ih na stranu. ne, još uvijek kašlješ, i oko tebe visi smeće po granju, poslije žestoke oluje koja rastura gnijezda i ljude nabada na trnje kao nemoćne ptice pjevice.

čista pjesma. gola i ravna. o ljudima-neljudima-koljenu gdje hrskavica viri. šepava pjesma o bijegu i šutnjama. življenju-neživljenju i naslaganim slojevima tuđe skorene masti i oguljenih stanica kože. kako su ono u davno doba pripremali žrtvu paljenicu? hrpa kostiju ovijena masnim naslagama i kožom, svježe odranom, s koje se još cijedi gusta tamna krv..

evo vidim na blogu da se masovno reklamira drkorčić s onim svojim kičerajem od poezije snova. imam nezahvalna iskustva s običajem tog sumnjivog tipa da skuplja nofce od svojih sljedbenika, kao neki poetski guru, i onda im tiska. bajdvej, samo tiskanje nije skupo, koliko mi je poznato, lik da parstokuna jednom tipu koji napravi tehničku obradu, parstokuna lektorici (koja je bajdvej učiteljica nižih razreda i nije kompetentna za lektoriranje ništa više nego nastavnik matematike u osnovnoj školi), a sva ostala lova odlazi njemu u džep, za putovanja sa svojom trenutnom priležnicom. osoba koja se nije baš iskazala niti pismenošću, a kamoli nekim umjetničkim dometom, koja je očito dobar menedžer i reklamer,koja je završila srednju upravnu i profesor je tjelesne kulture, taj mi nemre filozofirat o antologijama, makar bile i s fejsbuka. osim toga, kad vidim "kvalitetu" stihova koji se objavljuju na fb stranci te samozvane "kulture"snova, kičeraja i notornog treša, dobijem probavne smetnje i hitro gasim kompjutor. na žalost, na blogu nisam uspjela ovaj svoj komentar nakeljiti jer bih se morala ulogirati, a to mi nije po volji. no, zato tebi eto, pišem što mi na umu u vezi toga. ne znam kako moraš biti tašt po pitanju broja objavljenih zajedničkih zbirki (tek toliko da vidiš svoje otštampano ime), pa da pristaneš da tvoje pjesme budu uz bok onim ljiigama. jer, kad metnem svoju pjesmu tamo na fb, to je zato da me vide oni kojima je moja poezija draga. no biti napisan u knjizi, crno na bijelo, to ostaje za vječnost za vječnu kritiku. ne, ja sam se pokajala što sam dosad dala pare za tri zajedničke zbirke. u kojima moja poezija definitivno nema mjesta. jer, tamo je nema tko ispravno vrednovati. ono što je taj kreten napravio ovog ljeta, napravio ruglo od ljudi koji su mu vjerovali, samo za vlastitu promociju i pare, to je sramota za našu kulturu. doduše, nije jedini, pogledaj što radi sreto-mijo-kokan, naš slavni mijenjatelj nickova, bloger i fejsbukaš, ha, ha. jadan, jel se baš mora sramotiti tako pred javnošću svojim mesijansko-narcisoidnim eskapadama, ma bljak. evo mog teksta kojeg nisam uspjela plasirati na blog:



antologija (da sad ne piskaram o poveznici s cvijećem...) bi, u ovom slučaju, bila zbir pjesama s fejsbuka, a uvjeti da pjesma bude tamo objavljena jest da se pošalju pare i da pjesmica ima vizualnu formu od tolikoi--toliko-stihova-redova-mjesta u kartici-...
ni spomena tko je u komisiji, je li taj o.drkačić predsjednik izborne komisije ili sam donosi odluke koja je pjesma zaslužila biti u antologiji, po kojim kriterijima (osim financijskim i slovčanim), koje kompetencije ima/ju dotični, koja je okvirna naklada, etc.

sorkač, nemam toliko para ;), no zanimalo bi me sve o izdavaštvu i načinu tiskanja takvih zbirki. ujedno se ispričavam budnom što uzurpiram njegov blogoprostor. no, kad je već objava za tak nekaj, zanimali bi me detalji.

frankly, my dear...

sudbina
nemaš me kamo sakriti
u očima ti sjedim
ptica u gnijezdu plave mahovine
ni ruke ne možeš isprazniti od mojeg oblika
otresti, oprati svo trunje i mirise
da ne postojim više nikad
možeš obuti cipele
i hitro
zatvoriti vrata
kao i obično
tiho i vješto
da ne čuju susjedi
uzalud pijani odlasci
na brdo s plesačicama
ponizno nizanje krunice
i usrdna molitva nebesima
da iz neke pogrešne, jako pogrešne prošlosti
uskočiš
u slobodnu
prazninu
tako ugodno nepoznatu od moje prisutnosti

ne mogu ti pomoći, dragi,
o tom problemu se moralo misliti još danas
skoro će ponoć
sjekira mirno stoji u kutu
no ti si,
šteta,
prerano uskočio u svoje cipele
i tiho zatvorio vrata da ne čuju susjedi.
a sutra?
bit ću strpljiva i sačekati
da pas zalaje u dvorištu.

mirisna pjesma
miriši,
tako miriši,
po gradu i ružmarinu
po kiši
jutarnjem buđenju
mamurnoj žurbi
nesnosno, opet
smokvama
vinu
u autobusu punom mokrih kišobrana
komadić zlatne kože,
komadić sunca
proviruje iz rukava,
na uhu zveckava naušnica,
koralj i sedef,
more je
ušlo u autobus
i uzelo
volan u ruke.

Je li to pjesma
Dobre noći
pune dobrih snova
Ili možda
Opet to prokleto možda
Samo
živimo?

jesu li to ... anemone?... ili sam opet pogriješila u botanici.
a ponekad je teško podnijeti i bajke. da. onda pobjegnemo u nekakvo naizgled okrutno odrastanje. koje traje, traje. predugo. doživotno. radije biram put prema smrti, nego ostanak u bajci. kay i gerda su mogli završiti tragično. suze ponekad ne mogu isprati trun koji smeta disanju.

ili je to bilo srce? ne sjećam se više. bakina knjiga andersenovih bajki je nekud nestala. zalutala na nečije tuđe police. ne mogu zavirivati ljudima u dnevni boravak da je ponovno nađem. pogotovo ne šunjati se po spavaćim sobama i tražiti po nahtkasliću.

kao pjesnik stvarno izuzetan, ima svoj profilirani stil, sarkastičnost, gorčinu, rezignaciju, ali i nevjerojtanu kiruršku preciznost u oslikavanju teme, gbogatstvo izbora motiva, da ne velim virtuoznost u tritmu stihova, izboru detalja iz svakodnevnice imalo obrazovanijeg tipa, bogatstvu leksika, shvaćanja svakog detalja u stihu, razumijevanje i briljantna izviješća o tuđim radovima. bajdvej, tebi se on počeo sviđati već odavno, čini mi se da ste već cca 2009 piskarali zajedno, čak se svađali, nisam sigurna jel to bio neki virovitički blog ili kaj, bili su prisutni još i roko dobra, i mnogi kji i dan-danas pišu po raznim blogovima. nisu pjesnici niš bogom-dani, niti "čuđenje u svijetu". tos u samo ljudi kojima je mašta okrenuta u drugom smjeru od npr. tipova kao što je tesla, hawking, heisenberg, mašta radi i jednima i drugima. samo, pjesnik se izražava smjesom riječi, slikar potezom dlijeta ili kista, a znanstvenik matematičkim izračunom i hipotezom koju zna dokazatil. a svi oni su samo ljudi, dakle u stanju su imati i tvrdu stolicu na ćenifi, i bojati se pauka, i opsesivno prati ruke stoput dnevno, biti škrti, uobraženi, samohvalni, tašti, ćelavi, s hemerodiima, karijesom, juriti za ženskama i sliniti uz vlastitu zakonitu, etc, etc. pisanje poezije, to je za njih samo jedan talent, kojeg razvijaju u vještinu baratanja riječima. i to rade sjajno, osrednje ili totalno amaterski. sori, kad vidim one srcedrapateljne pjesmuljice o nebeskoj ljubavi i raspucanim srčekima, i još kad prikelje uz to nekog glitter-leptirića, i onda još gomila mediokriteta to lajka, onda mislim da se i fritz i tinek okreću u grobu. a ja dobim napadaj dijareje. i mam moram na klozet. sori, ne podcjenjujem ničiji trud i pjesnički zanos, ali me smeta ta odurna taština, uz notorno nepoznavanje i neprepoznavanje stvarno dobre poezije. tu sam slična , valjda, osjetim jel sjelo il nije. ne zbog teme (u književnostii onako nije bitno što, nego kako), nego zbog načina prezentiranja koji čestopokazuje siromaštvo emotivnog života i obično neznanje. (pod emotivno siromaštvo smatram čest u upotrebu tzv. "velikih " riječi, tipa sreća, duša, srce, prošlost, nebo, bog etc. eto. sad me čitaj, ha, ha. lepi pozdrav .

ono kaj sam napisala, vama je pisanje poziv, zanimanje, zvanje, duševna hrana i još puno toga. no u svemu drugome ste isti kao i svelikoko drugo obćinstvo, ha, ha. to ti je tak, ko da doktor razgovara s doktorom. o poslu, pacijentima, operacijama, novoj dijagnostici. a posle toga jedan ide k ljubavnici, drugi ide lokat, treći išamara ženu, četvrti glumi frajera jer ide na golf, četvrtog muči zub jer se boji zubara, a svi odreda pričaju o politici i špotaju vladu, ha, ha. s tim da te jedan od te dvojice zariba za lovu, treći je škrtica jer neće niš posudit, a predzadnji je impotentan, ali to strogo skriva od javnosti i loče vijagru. poezija je talent, vještina, i nije ništa iznad ni izvan svih drugih ljudskih djelatnosit i vrijednosti. to što se poigrava našim emocijama, vrlo svjesno i prefrigano, to je drugi par opanaka. nasjednemo na emociju, a ne razmišljamo o drugim aspektima pjesme. poznavaoci poetike, stilistike i strukturalistike i oni s posebnim darom znaju o čemu se radi. ja sam tu zbiljam amater. ali volim poeziju. od srca, iz dna duše, iz pete i iz zadnje mozgovne vijuge. osjećam je svakom stanicom i blagoslovljena sam određenim stupnjem talenta za prepoznavanje, a i za pisanje. totalni sam ateist, ali mogu za to reći: bogu fala!

"svi pjesnici danas u hrvatskoj pišu "amaterski" jer ni jedan ne živi od te profesije. ne samo danas nego unatrag 80 godina. "

to mi je potpuno jasno. iako znam neke koji su nezaposleni totalno, pa im i prodaja jedne knjige dobro dojde da pojedu malo parizera. ima i takvih koji su samo dobri menedžeri, pa od samozvanih pjesnika,napumpanih prekokrasnim lajkovima na fejsu, uz obavezni prstić s jeinom "stručnom " kritikom tipa: sjajno, super, izvrsno, svetih krava, ubiru masne nofce da bi im se štampao koji stihić i spomenulo ga u nekim novinicama. na žalost i sramotu naše kulture, naroda etc. i onda, znaš, kad ti neko dela takve eskapade ko netko ko piše stvarno sjajno, ali je u osnovnoj međuljudskoj komunikaciji emocionalni kreten, onda je jasno da je u pitanju vanitas, vanitatis. f.

neobičan dijalog s muzejskim slikama postavljenim u zraku, kao hologramski prikaz, sadašnjost kao spretno montirani kadar kroz koji lelujaju prikazi prošlosti. ne kažem prikaze, nego prikazi, ne sjediš, ne čekaš, hodaš, a oko tebe se preklapaju i pretapaju boje i sjenke.oštra linija rubova zaleluja i polako pretvara u titravu varljivu svjetlost sparnog, mutnog popodneva. ostaje samo impresija jasne boje, kliktaj, bljesak, i onda gusti val koji te valja naprijed...

morali bismo izmisliti riječ za jedan tako notorni pojam: kad te ne voli i kad ne mari i kad pojma nema jer mu nije bitno...hmmm...nevoliteljnemarninespoznateljnebitnik...ne, ovo zadnje, mi nismo njemu bitne, dakle on je neki pasivni trpitelj svojstva bitnosti, a mi smo aktivni prihvatitelji njegove namabitnosti koju smo samostvorili u sebi. to kaj on o tome pojma nema jer njemu nije bitno, hmmm... kako da to ukomponiramo u jednostavnijem obliku...

znaš, ne samo da si me podsjetila na neke daklekje, onda još preteške, trenutke istine, nego si to tako sočno životno sročila ko da si snimila neki dobar selfie-dokumentarac. vidim te, vidim te s one potppuno druge strane bolnog neovisnog postojanja, no vide li te oni koji trebaju vidjeti, koji tako nonšalantno damfaju i gledaju u neke ztamišljene daleke oblake, daleko od odgovora i tvojih rezigniranih očiju koje bi se željele zaklopiti da ne vide unatrag, da ne vide sada, ne vide unaprijed ništa osim olakšanja...

ha, koliko smo puta, draga moja, kao i sve ostale, čekale da se nešto zbude, da se pokrene, čekale smo, a onda se događalo, u nama se okrenulo kao magnetno polje (kažu da se zemljino sad preokreće, posljedice: nesagledivo), pa krenule dalje. u poeziju.

svake godine na desetke, svakih deset godina po desetak, svakih trideset godina po pet, svakih pedeset godina po trojica, svakih sto ljeta po jedan. pa ko živ-ko mrtav.


Ma, uzivam u ljetu i plodovima mora, jebe mi se za nedojebanu liriku!


i ja ću uskoro, u kolovozu me čeka istra, uzduž, poprijeko dijagonalno i spiralno


Eto, negdje na casi, cega vec, samo ne na kavi, e, to ne praktikujem...da ga...izvines!


ne izvijajmo ništa, neka bude ravno, ha, ha, a u čaši - vodoravno


Oke, adesso lavoro!

ne, to uopće nije bitno, ha, ha, bio to discipulus, gondwana, lirika, precesija, ne, nije huc, nije cingel, samo čemu sve to? zezancija? nimalo duhovito. ljudi mijenjaju nickove. iz kojekakvih razloga. najgluplji je od svega toga: kvazištos, pseudofora i izazivanje tuđe pažnje na svoju kreaturu, ma tko na bila. kao što se iz gesta i mimike otkriva osoba, tako se i iz/a napisane riječi skriva karakter. a tu već odavno peziji nema ni traga. histerija, uvredljivost, pa bila i namjerno iskazivana (čemu je pokazivati ako je iskrena, to se kosi s ljubaznim ponašanjem, a čemu ako je neiskrena i namjerno insinuirana, još gori slučaj, onda je tipična manipulacija kojom se ne služe pristojni ljudi) je osobina nestrpljivih, netrpeljiviih, taštih, ponekad prestarjelih, a često nefleksibilnih individua. i to zbiljam nema veze s kvalitetom stiha, samo me, čist onak, s medicinske strane gledajući, žalosti kaj bilo ko dela od sebe bedaka, a piše tak dobro. doduše, sve hladnije, bez duše, sve manje duhovito, a sve više bespotrebno sarkastično. i nema veze koliko je čeljade staro, ali da ga nekaj gadno muči , a misli da ga ne mučiviše niš, to je jedna vražja laž. šteta po poeziju. šteta po sve one ljude s kojima se sposvadil tak teatralno i patetično da se i meni riga kao i gđi. x, iako imam izdržljivi želudac. jednom ćemo možda imati priliku čavrljati o liku iza likova, nadam se. samo čemu sva ta halabuka i internetski kičeraj ka je konačno uspio nakon godina zamolbi i molbi i prepuklih dogovora, eto, odabran je u povlaštenu grupu onih kojima će disput izdati knjigu. daklem, u listopadu čekamo premijeru, promociju, a sve ovo je samo uvertira i reklamerstvo. da, na žalost, i dobre stihove treba u našem usranom društvu reklamirati glasnim budalesanjima. lepi pozdrav, hladim se lubenicom-ljubilicom, slasna je i sočna. a za tjedan-dva odoh u čarobnu histriju pozdrav https://www.youtube.com/watch?v=wzPbM2M5SMo

VIS Idoli - Schwule Über Europa,

Harem Svete Polucije


Ali da sam muško, da sam jebač iz sjene, da sam heroj kvarta ili lokalna lola,
ne bi me palile ni guza ni noge, na svoje bih rečenice drkala do bola.
Jer moje me rečenice ushićuju, moje me rečenice u mene zaljubljuju,
želim ih zaprositi.
Moje me rečenice prokleto uzbuđuju,
s njima se želim spolno odnositi.

...podsjeća me na jednog pjesnika koji također ostavlja za sobom stihove, svojevrsnog prepoznatljivog mirisa, oblikovane istim misaonim alatom, a onda se skupe pčelice oko cvijeta i tovare svoje bisage. odnose doma. stih ostane onako svjež, neskrutnut. pjesnik ode. tu i tamo ostavi i koju gorču, manje mirisnu.
nedavno je, valljda u nabujaloj sujeti, neku ženu lažno javno optužio da ga, jadnog, proganja, pod izlikom da ju je odbio pa sad ona bijesno, osvetoljubivo, pljuje svoj otrov uokolo. nadam se da to nije taj pjesnik. jer, pjesnik, kako god skrivao svoju intimu, odaje svoj karakter pjesmom. nije važno ni tko je, ni kako se zove, ni kakvu je školu završio, ni gdje živi. ako piše dobro, piše dobro. i neminovno, daje sebe u pjesmu. a daje i kroz komentare. pa je ponekad bolje da samo piše pjesme, jer komentari mogu pokazati više nego što želi. jer, pjesme ionako pokazuju kakav je tko.

"...Kažu da kad zaspimo da zapravo umremo, a ujutro se vratimo u život. Po tome smo svi onda mali Isusi. :)))..."

krivo kažu. mozak i dalje nepomućeno radi, samo otkopča one releje svjesnosti, da ne smetaju, one koji se usprkos svjesnosti o samima sebi petljaju kao zadnji amateri u važnost bivstva. glupi neuroni, kao da ne znaju da se štošta može bezbolno riješiti nekom novom sinapsom ili barem se potruditi iskopati iz usađenog koda već gotovo riješenje.