vinko1

dok suton vec smraci stare uspone
i dok se lagano spustamo u ocekivanju neizvjesnosti
poletismo nekako prhko kroz noc
i potrazismo dugu usred zvijezda
i cudimo se kao price i ponovno se hvatamo travkii
njisemo se gordo i ljuljamo se na laticama
dok nam se tug  ne pretvori u maglu
i dok nas zelja budi za svitanjem
nek traje
nek se znade i nek dogadja se sve sto mislimo da je nuzno
tek sada cekamo jos noci i tek sada zelimo se usrecitii
samo danastek danas znajmo da ce nam tada
u to svitanje
u to svitanje
da
u to svitanje
postati jasno
kako je divno bilo cekanje
kako je divno bilo nadati se
kako je divno bilo osjenciti se u sjenama tame
i pustiti da na nas pada kao rosa iz bljestavila obasjane magle
tek to jutro u to svitanje saznati cemo koliki je ponos u nama
koliki je zanos u nama
i zasto smo ludi od srece unosili se u suton
unosili se u noci zato cemo uvijek tiho
njihajuci se na vlatima travka na laticama ruza veselo mahnuti
oblaku sto prolazii
tiho poljubiti grudu
sto tek izorana osuncana sjaji
 

neka me boli
 
nek me boli
jer trpjeti zelim u
nekom svitanju
trazim let mi ceznje
tek sutoni meki
neka opet budu vezani uz sjene
sto sam davno znao
nisam sada nitko
sto se tugom nosi
neka boli samo
znam da nisam htio
ono sto je magla
po dolini bila
neka boli neka
znam da rane lijece
one koje nekad davno
 postavismo
ja se sada samo divim
sneno noci
cekajuci jutro
divno sunce zasja
opet neka traka pade mi na prsti
pomaknuh si tada
dlanom uhvaceno
sada samo tiho hodam po nizini
sakom zatvorenom
svjetla uhacena
gledam opet njezno vrhove planina
neka samo budu
treptaj tih vrucina
zapaljeni kamen
sneno ugaseno
ono sto me nosi
ono sto mi daje
ja bih samo htio
znati gdje sam stao
da l´ u snenoj noci
ipak sve to bijese
neka boli nekad
ivno je radjanje
i sunce je jako osvjetlilo zoru
neka boli neka
ja sam vrh planina
negdje u davnini prestalo je davno