Mic, mic...

Link

Ja sam jučer ispred Walmarta, pa mi bilo čudno i reko', da podijelim sa iskričarima.





Ak' se zagubis,znak da se znas vratiti:

...tri crne mačke, koje sam ovo ljeto othranila, sterilizirala, organizirala smještaj i hranu preko zime, tj. do mog sljedećeg dolaska...da, i mamu isto, nju sam uhvatila u klopku i također sterilizirala

A ovu sliku dugujem, neki dan napravila govedsku juhicu, jao, sad mi se jede:

Link

Link

...a 1950.
Link

Link
Link
Link

Link
Link

Link

Link
Link
Link

novi link:

Link

Link
Link

Link
Link

Link

Twirl mi je dao ideju, buni se da su ovdje ljudi od preko 50, 60 godina i da onda imaju nekakva očekivanja.
I inače, ljudi nakon 50, ne trebaju imati više nikakva očekivanja.

Tako je druže Twirl, vi koji dolazite na Iskricu s nekim očekivanjima, zaboravite.
Da, to ni nije tako teško, mi stariji ionako lako zaboravljamo.

Evo, i ja ću za koji mjesec 71 godinu i to je to. Bez očekivanja. Totalno.

Dakle, ovdje je par natuknica ili mali priručničić za nas, koji smo jednom nogom u grobu:

- važno je ne planirati ništa na duže od godine dana...OK, i to je dugo.

- ne uzimati nove kućne ljubimce, kao mačke i pse, jer će ubrzo ostati sami.

Za ove preostale kućne ljubimce koje već imamo, moramo se pobrinuti i naći nekoga tko će ih dohraniti do njihove smrti, jer ja sam ih do svoje.
U tu svrhu, ostaviti maci ili peseku nasljedstvo, a onome tko će se o njima pobrinuti, svakim mjesecom duljeg života ljubimca, povećavati iznos novaca. Pa nek proba ukokati ili napustiti macu.


- uvijek imati neko fancy donje rublje na sebi (to je i inače važno, jer nikad ne znaš tko ga može vidjeti ak ti pozli u trgovini), zatim, jako je važno, ak si žensko, imati uređene nokte, nalakirane živahnim crvenim lakom, kad ti objese ceduljicu s imenom u mrtvačnici.
- u kući imati sve dokumente pokraj kreveta ili već gdje se misliš zateći kad Hitna dođe, s popisom lijekova koje uzimaš i Povješću bolesti. Za slučaj da preživiš.

- nakit na vrijeme ostaviti u sef u banci i onaj prsten od bake ne drži na prstima, u sef također.

- ne uplaćivati putovanja unaprijed, avionske karte, cruise, apartmane, to je teško dobiti natrag. A tko će mi i dati natrag.

- imati sve uredno u stanu, jer kad Hitna dođe (i oni zgodni vatrogasci), nek bude lijepo i nek se vidi da tu umire jedna uredna osoba. Naravno, ak' ih netko nazove. Ak ne, jbg. Jadne mačke.

- e da, svaki dan ostaviti puno vode za piće u zdjelicu za mačke, jer nikad ne znaš koliko će dugo morati preživljavati ak' te ne nađu za par dana.

- na ulaznim vratima kuće, s vanjske strane, napisati obavijest, da oni koji ulaze u kuću (npr. Hitna, susjedi, prijatelji ili svi oni kojima je sumnjivo da nisi na Facebooku 3 dana) znaju da su unutra 2 mačke i da ih čuvaju da ne pobjegnu.

- ništa se ne treba čistiti, jer će ionako ubrzo sve biti pobacano, jer ti na kraju krajeva ništa više niti ne treba. Na preostalim stvarima, npr. onim starim kineskim vazama, onim starim uljanim slikama i drugim umjetninama, napisati cijenu, jer kaj deca znaju da to vrijedi, da ne bace na smeće.

- pripaziti na kompjuter da je isključen ili se sam isključi i da nitko nema password, a ne da se netko naslađuje mojim dogodovštinama online, postmortem.
A o slikama da i ne govorim.
Slike (one) staviti na sigurno mjesto ili ih uništiti, oprez, poništiti i poništeno (ono iz koša Recycled Bin) :)
Ili još bolje, na vrijeme uništiti sve inkriminirajuće fotografije, pa si onda slobodan.

Svi smo sjedili za velikim stolom i ručali.

Nono ili papa' (mužev otac) je bio na začelju stola kao pater familias, jer je on bio najvažnija osoba u toj obitelji. Njega je šogorica s puno poštovanja prvog nudila hranom, birala mu najbolje komade mesa, a on onako mali i mršav, sve bi pojeo, jer i to je bio dio njegovog patrijahalnog ponosa.

Nije da ga je svatko slušao, djeca su se šalila s njim, izazivala ga da nešto kaže, a onda kad bi rekao, snimali su ga na magnetofon i onda poslije puštali neizmjerno puta jedno te isto i umirali od smijeha. On bi se branio, pa nisam ja to toliko puta rekao, i dan danas se sve to prepričava i smijemo se, iako je od onda prošlo, pa sigurno, četrdesetak godina, a nona odavno više nema.

Hrana je bila jednostavna, najčešće sam ja kuhala po njihovom, jer ja sam bila zadnja pridošlica u obitelj, a i obično sam bila na godišnjem odmoru, btw. nikoga za to nije bilo briga, bila sam slobodna i kuhala za cijelu obitelj dok su oni radili po uredima, a nono i muž su bili u kampanji okopavali krumpir ili obrezivali lozu, a ja kuhala (muž inženjer, ja profesorica, VSS radna snaga).

Tako smo sjedili za stolom, domaće malvazije je uvijek bilo na stolu i boca maslinovog ulja u tamno zelenoj boci, za začiniti salate, tvrdo kuhana jaja, šparuge koje su još to jutro rasle u šparožini.

Ja sam bila pridošla (istarska snaha) u tu obitelj part time, iz Zagreba i nakon godišnjeg 'odmora' bi se vraćali u Zagreb na posao, 'odmor'.

Na Dolcu se oduvijek kupovalo dalmatinsko maslinovo ulje ili je po vezi (susjeda) stizalo direktno s Brača, tako da sam znala kako treba izgledati i kakav treba imati okus pravo i čisto, nemiješano maslinovo ulje. Nije se to tada zvalo djevičansko ili ekstra djevičansko. Bilo je to samo dobro 'domače' maslinovo ulje.
Bilo je gusto, zeleno, a okus mu je bio po bademima, fini pitomi, nježni okus s karakterističnim mirisom po zelenim maslinama.
Bilo ga je zadovoljstvo politi po radič (nije ono što je kod nas, mladi listovi maslačka) salati, to je kod njih nešto slično matovilcu s većim mekšim listovima, bljeđe zelene boje i najvažnije, bralo se u vrtu iza kuće pa je uvijek bilo svježe...i polivalo se sa octom, sad bi se taj zvao bijeli aceto balsamico od prevrele malvazije i istarskim maslinovim uljem.

Tada sam bila napravila kardinalnu grešku, koja me koštala ugleda u toj obitelji s malešnim nonom na čelu. Rekla sam iznenada, ovo ulje ne valja, gorko je. Ovo ulje je rancig.

Nastala je tišina i svi su se pogledavali i onda je nono rekao, kao predstavnik obitelji, hladnim glasom, ulje je upravo onakvo kakvog ga stoljećima radimo i svi koristimo isto ulje i nama je dobro (a sotto, sotto je mislio, ma koja si mi ti, da mi to govoriš).

Tada je proradio biolog/kemičar u meni i počeo se raspitivati o tehnologiji proizvodnje, od skupljanja maslina, do odvoženja u mlin i ekstrakcije maslinovog ulja i tada sam shvatila u čemu je stvar (između ostalog).
Masline i sorte maslina su bile u redu, ali način je bio kriv, skupljali su masline duže vremena, da bi ih se nakupilo i držali su ih u bačvi u kantini dok se ne bi sve obralo, što bi potrajalo.
Iako je bilo hladno, jer se masline obiru u studenom (otpale mi ruke od hladnoće), u međuvremenu su se ipak u toj bačvi događali kojekakvi prirodni procesi, fermentacije, izmjene u kemijskoj strukturi maslina i kad bi došle do mlina, nisu bile više svježe, svježe.
A da ne govorim o tome, da su se u mlinu miješali urodi jednog vlasnika maslina s drugim, ali kako su svi imali istu proceduru, ulje je bilo slično, tako da baš nije bilo neke velike štete.

Kad sam to čula, ja mlada zagrebačka cura, rekla sam, masline se moraju nositi u mlin isti dan i ne miješati se s tuđim maslinama. Tada je nono samo odmahnuo rukom, jer njemu je baš takvo gorko ulje na koje je navikao cijeli život, prijalo i nikakvo drugo, bračko ili dalmatinsko nije dolazilo u obzir.

Od tada je prošlo puno vremena, vremeplov se odjednom vratio u 2019. godinu, a istarsko maslinovo ulje je postalo najbolje ili jedno od najboljih i najcjenjenijih na svijetu, nagrađivano.
Postalo je fino, malo drugačije, s karakterističnim okusima autohtonih sorti maslina kao buže, bjelice, crnice i drugih, uz dodatak nekih talijanskih sorti. Fino na nepcu, na kori kruha, na crostinima, na salati, u bakalaru na bijelo ili na nježnim kuhanim šparugama.

Pa si mislim, eto, došlo je na moje, iako znam da bi sve bilo isto i bez mene, ali se valjda netko za tim stolom sjeća, sad su ta djeca odrasli ljudi, naravno, nona već dugo nema, da je tamo neka purgerica savjetovala kako se treba proizvoditi maslinovo ulje, haha.
Ako se i ne sjećaju oni, ja se sjećam.