I duša ima boju

July morning

Link

Link

Link

Link

...kažu da ponekad treba pričati sam sa sobom...bar znaš da pričaš s nekim pametnim...ili bar tako misliš:)






Link

Link

Link

Šetaš ulicama i gledaš lica, nasmiješena, tužna, namrgođena, bezbojna i ona s bojama...Sva lica grije isto Sunce, skriva ista noć.


Sve je na početku jednostavno. Upoznavanje, kava u nekom kafiću, ugodni razgovor, slična razmišljanja, topli pogledi, stisak ruke, osjećaj razumijevanja...Ponovni sastanci, duge šetnje, izlasci, poljupci i dodiri, sve više ti govore da si zaista upoznao divnu i dragu osobu...Ljubav se rodila negdje duboko u srcu i preplavila te, sretan si. Šetaš ispod zvijezda gledajući Mjesec koji ti se smiješi.


Nitko ne razmišlja o drugoj, tamnoj strani Mjeseca. A ona je prisutna jednako kao i ona koju vidiš.


I proći će dani, mjeseci, možda i godina kad budeš otkrio šta je s druge strane. Tada ćeš pomisliti da je osoba s kojom si djelio sve ono lijepo ipak manje divna i manje draga nego što je bila na početku i ono lijepo počinje zaklanjati tamni oblak...Sjeti se, i ti imaš svoju tamnu stranu Mjeseca.


Ljubav upoznaje obje, prvo onu koja ti se smješi a zatim onu drugu koja se na početku skriva. Ne možeš imati samo jednu , a da li ćeš moći prihvatiti obje...


Šetam ulicama i gledam lica, nasmiješena, tužna, namrgođena, bezbojna i ona s bojama...Sva lica grije isto Sunce, skriva ista noć. I svako ima svoju tamnu stranu Mjeseca. I moje.

Link

...i gaće su mu baš sexi hahah

Link

Link

...treba malo odlutati



Link

e, ovo me baš nasmijalo, sad mogu i ovdje šetat od trgovine do trgovine :))

i usput, još nešto

Link

legenda...

Link

...u noćne sate...skrivene misli polete kao osice...i nemaju mjesta dovoljno, nemaju oblik, nemaju veliko slovo...samo točkice...i opet točkasti blog bez reda...i goli sat, izdajnički...sneni...kad nikog nema osim mene...i Tebe negdje u tihoj sobi na postelji mojih čežnji...pokrivenoj onom posebnom, mekanom dekicom iz nekog prošlog bloga...sa bockom...ne volim bocke...ne volim ništa što bode...ranjava...ne volim onaj osjećaj mučnine nastaloj u borbi bez pobjednika...al to je neminovno, zar ne?...a opet, moglo bi i drugačije...znam...samo kad bi se više potrudili...al nema snage dovoljno...previše nas je munja pogodilo, previše kiša pralo...otvaramo kišobrane na najmanju kap da se zaštitimo, ne želimo čekati prolom oblaka, čekati da vidimo da li će ga uopće biti...više nije dovoljno Sunce...uvijek iza brda očekujemo oblak...zašto?...ne, ne mislim da je jednostavno, ne postoje bajke...al postoji ljubav...osjećam je...duboko...grije...boli...pjeva...otvara se i skriva...bježi u dubinu stisnuta...vraća se na površinu sjajna...pa se opet povuče i skriva...negdje u kutu srca drhti prestrašena...promjenama...može li se prilagoditi?...hoće li opstati, preživjeti?...preskočiti sve kamenčiće što stoje na putu...kasni je sat...izdajnički...snen...a misli lete i bodu...grizu kao osice...treba mi tvoja blizina...dodir ruke...zagrljaj...i ništa više...sjetih se jedne stare pjesme...i nije važno koliko je sati...i nije važno što ćeš me sutra pitati zašto sam sada tu...tu sam...i slušam je...i miluje mi dušu...dok te nema...treba mi tvoja blizina...zagrljaj...i ništa više.


Sjećanja-13.08.2009.

Godine prolaze, korak naprijed, natrag dva...možda natrag malo više, tko zna?

Ipak, ostajem tu gdje jesam u ovom vremenu i ovom prostoru, zarobljena...nit mogu naprijed niti natrag.

Naprijed tek za djelić sekunde, pa sekundu, pa minutu, pa sat, dva, tri...pa dan, mjesec, godinu..

A vrijeme prolazi, odlazi i samo možeš okrenuti glavu da vidiš gdje je toliko toga iza tebe ostalo.

Nije mi žao, sretna sam jer imam ono što mnogi još nemaju. Vrijeme iza sebe. A u tom vremenu škrinjicu bogatstva.

Života u reali i života u virtuali. I za svaki po jednu škrinjicu. I nikom ih ne dam. Vrijedne su obje.

"Kapne dan pa dođe noć, prođe noć pa kapne dan"...i ja hodam dalje i sretna sam...a godine prolaze...

........neka idu bez mene :))





Link