mano-negro opet jaše...

KATASTROFIČNI UTORAK... ŠTO SE DEŠAVA SA SVIMA? IMA LI IKOGA KOME NIJE STALO? FREE YOUR MIND? GDJE JE DOBRA VOLJA, GDJE JE PROVOD? IMA LI SLOBODOUMNIH? MA ŠTO GOD TO ZNAČILO....

htio bih pronaći stare prijatelje... i prijateljice... ako je moguće... ikako... stare ljubavi i sve što je bilo vezano uz njih... neke trenutke bih htio pronaći... možda i sebe... zagubljenog... neko drugo vrijeme... kad je bilo... na trenutak ih pozdraviti, osjetiti... pa opet živjeti surovu stvarnost... do nekog novog susreta...  

zbog čega i zašto se poneke individue pronađu prozvanim pa dijele packe, savjete i tako to ?!
u čem' je problem? neki jal? nezadovoljstvo samim sobom? to je kao ono kad vam dođe nadređeni pa počne nešto izvoljevati uz svesrdno omalovažanje koje bi, kao, trebalo biti poticajno?!
i čije je pravo nekoga kritizirati bez davanja konkretnih rješenja? to me podsjeća na trenutnu opće poznatu situaciju... sos za spas lijepe naše... a tko će mene spasiti? smijemo li biti sebični? sebe si staviti lagano na prvo mjesto...
:)

a sad..
čitam profile razno razne...
u skoro svima (čast izuzecima) piše kako se traži netko normalan...
pa ispadne kako smo svi nenormalni pa tražimo ravnotežu...
ma koji normalni su to?
e da mi bar netko to pojasni...
da li su to oni koji ne poznaju prosječnost, koji su fenomenalni, koji znaju što hoće?!
i još takvih vrlina, skromnih...
ma nema takvih...
što je tu je...
moguće skrivanje iza sjajnih nickova odaje baš i ne nešto sjajnu priliku..
hehee...
pa zar je i ovo normalno?!:)
da ovakvi poput ,mene pišu?!i kao nešto znaju o svemu i tako to...
hehehhe...
 

jutros je sve nekako u gužvi...
iako je apsolutna tišina i bonaca što se tiče posla...
jedino, tu i tamo, netko poput mene, zakmeči poput mene i kaže u telefon:
zovem u vezi plaćanja...
ili nešto slično...
onda me nema, samog sebe šaljem na silu puteva i tako...
nakon nekog vremena, logiram se ovdje, kad gle čuda...
sve vrvi..
ljudi se dopisuju i baš ih boli...
tako i treba, da ne bi netko pomislio kako sam protiv toga...
pitanje koje bi htio postaviti...
imamo li pravo na avanture koje nekako pritajeno iščekujemo ?!
imamo li ili nemamo?
jer sve nas polomi...
sa svih strana problemi, pravi croatian beauty...
imamo li pravo nekome ukrasti osmijeh?
dio dana?
dio nje/ga?
 

kako bi bilo lijepo kad ne bi komplicirali sami sebi život..
kada bi bili u mogućnosti sve jednostavno rješavati...
bez imalo straha pogledati ispred sebe, bez grča i bez previše pitanja...
bez kvazi moraliziranja,  bez silnih maski, onako, jednostavno...
 
 

danas sam imao izvrsnu prepisku...
:)
baš me odobrovoljila...
nepoznata neka...
i još pokoja...
paralelno radeći turoban i svirepo dosadan posao, nekako sam uspio nadvladati surovu stvarnost s par dobrih ljudi...
jer nema boljeg od jednostavnog, kada se nasmiješ nekome tamo...
i on tebi..
tek tako, ničim izazvan...
bez obaveza...
i vratih se u svoj stvarni svijet nakon toga, nekako opušteniji i sve je lakše...
sutra je novi dan...
moguć ponovni susret u bespućima ovim...
tko zna...
:)

...kakav dan...
nigdje nikoga, svi zginuli negdje na nekom jebenom fucking odmoru, godišnjem...
ostatak nas, glumimo strašno zaposlene i zabrinute...
ne znam za što..
i koga..
eto, čak i U2 pohodio nas...
tko zna, možda navrate još koji put...
danas je ultimativna utakmica...
i sve je tako bitnije od nas samih...
gdje smo nestali ?!
čekamo nešto ?heh...
 
 

kakav početak dana...
pikamer udara od ranog jutra ispod mog prozora...
milozvučno, naravno...
na iskrici ništa novo...
uvijek isti likovi, pretraga profila...
ne uzvraćaju se poruke...
tek poneka, "stara" prijateljica...
čemu tolika neiskrenost u silnim profilima ?
donekle je razumljiva...
donekle...
hm...
 

uglavnom svi razmišljaju, komentiraju, znaju, sve znaju... imaju informaciju više...  o jučerašnjem danu...
a ja bi htio tebe upoznati, tu negdje, popričati, nasmijati te, nasmijati se... 
prolazi vrijeme, ne javljaš se, mislim kako je sve to jedan izgubljeni slučaj u nizu jednakih takvih jer... previše očekujem... možda...
bila si zauzeta, javljaš to... s osmijehom koji treperi...
i sve je dobro...
četvrtak je...
neki...
 

eto...
neka tekma i ludnica danas...
čekaju me frendovi, oni su već polagano urokani...
pivce, mesina, roštilji...
kako objasniti doma sav taj uskomešali naboj i potrebu za čerečenjem carskog mesa koje je nekako slabo spečeno ?!zato ima piva....
točena...
domaća...
biti će sutra, a bogme i večeras...
meni...
kad se vratim doma...
u dresu...
heh....
 
 

savršenog li sam izgleda...
i k tome još i fit...
vježbam svakodnevno...
dva puta...
stroga kontrola klope...
aha...
da,da...
vrlo kvalitetan hedonistički stroj...
ležanje...
spavanje...
daljinski...
više njih...
kupilo se... 
he...
pravi olimpijac...
 

e sad...
nekako mi se čini kako se ponekad ponašamo prebahato...
i kako nam ovaj neki cyber prostor daje mogućnost da pomislimo kako smo nenadjebivi...
samo ovdje, i nigdje drugdje...
samo po sebi neko značenje ultimativne priistojnosti...
nema toga...
prazan prostor...
nema veze...
to nam govori o nama samima...
volim iščitavati profile, pokušati dobiti neki dojam...
a ono...
većinom fake...
heh...
tko govori...
....

..bate...
evo prošlo dva i pol..
svi uhvatili pedalu...
nitko se više ne javlja na telefon...
he...
blago njima...
počinje vikend s uobičajenim sranjima, vikendaškim...
'ajmo 'vamo, ajmo tamo...
samo bih ležao...
i uživao...
baš sam pravi...
sve me majke za zeta poželjele...
čemu sad ta gužva, ta zaglušujuća tišina...
e baš mi je super...
još me i plate...
a kao sam sam i jedini radim...
opla...
i obilazim profile...
i čitam...
:)
 

georgia...
hehehehhe...
i to mi dođe kao neki font kojim pišem ovdje...
 
ajmo sad...
negdje na kavu...
odmoriti od svega...
lagano....
jer tko zna što nosi sutra...i ove umorne priče..
o nesretnim kojekakvim likovima....