Psyhiatric HELP 5c. The doctor is IN

Ivo je volio Anu. Mnogo ju je volio. I, naravno, govorio joj da je voli. Govorio je to - jasno i razgovijetno svojim nazalnim falsetom - osobito u trenucima kada bi krajnjim dosegom svoje nadahnute muškosti dodirnuo ono tajnovito mjesto (penetrantan čitatelj svakako zna o čemu se radi) u nikad nerasvijetljenim dubinama ženstvenosti. Ana je to - kako i dolikuje dami lepršavih oblina - primala uglavnom pasivno. Kažem "uglavnom", jer, ipak, ne gubim iz vida Anine karlično-hrptenične lecaje i umilno-reske jecaje što izražavahu ono zagonetno, protuslovno jedinstvo naslade i bola (iskusna me čitateljka, jamačno, razumije). U rijetkim trenucima nadahnuća, kada je iz njenog ne prebogatog rječnika nadirala bujica ipak nedovoljno artikuliranih i njenoj memoriji ne posve dokučivih sentencija što ih je pokupila iz domaćičkih tjednika, Ana bi uspijevala kroz svoje zlatom optočene zube istisnuti jedino: "I ja tebe!" Potom bi, osjećajući da nije na razini Ivinih patetičnih deklamacija a la Cyrano, ponavljala: "I ja tebe... i ja tebe...", do u beskraj, sve i kada se to više ni na koji semantički relevantan način nije nadovezivalo na Ivine  štihvorte. Ivo je slušao Anine verbalne odgovore ne obazirući se mnogo na njihovu krhku smislenost i inadekvaciju budući da je bio vrlo zadovoljan njenim neverbalnim rezonancijama (a jedino ove potonje mogu zanimati pravog muškarca, dodat će čitatelj koji se ćuti pravim muškarcem).