Moj weblog na iskrici

(radni naziv ovog bloga je bio "Kol'ko kapljic, tol'ko reč")
Napokon! Pojavilo se. Odlazim u garažu i sav sretan pumpam gume na biciklu. Mackamir (o.a.: moj infatilni naziv za Maksimir), dolazim. Obući ću nove tenisice... Ka'e ovo?! 44. Šatro! Kineskih, možda :( Ulazim u stare starke, zajašem bajk i u transu se vozim do Portala. Kamo sad... prema V. jezeru? Može. Biram puteve gdje nema puno ljudi, iako krajičkom oka primjećujem mame kako ponosno šeću svoj podmladak. Grehota, tak zgodne, a same... Pa di su vam muževi?
Maknem se u dubinu šume, staza sama vodi, a ja se prepustio bezbrižnim mislima. I dođe mi tako u glavu riječi od Ćapimiga Č. koje sam danas čuo u Stankecovom puder-showu: "Hrvati su najhomogeniji narod u Europi". A sve nešto u kontekstu izjave Gadana V. da Hrvatskoj treba milijun imigranata. Mislim si ja o hrvatstvu, homogeniji, stoljeću sedmom... i o "čistoći" ovog ovg prostora Krapinskog neandertalaca kasnije naseljavanog od Ilira, Tračana, Kelta, starih Rimljana, Slavena, Avara, Romana, Gota, Mlečana, Židova, Germana, Turaka, Mađara i kajtijaznam još kojih plememena i naroda. I kak je puno tu bilo genetskih bitaka i još više prolivenog sjemena... .
Vozim se ja opterećen mišlju kak baš ne stoji ta izjava vrlog nam Ćapimiga, kad u jednom trenutku čujem kako tutnji razglas iz pravca N.K. Tekstilca: "Večeras je naša fešta..." Znatiželjno skrenem sa staze prema Fakultetskom Dobru i ugledam upravo završenu nogometnu utakmicu neke niže zagrebačke školske lige. jedna momčad se veseli i dere: "Jer tko ne piva, Dalmatinac nije!" Zastade mi riječi u trbuhu, a na ustima mi se pojavi samo smiješak. Od prisjećanja na jedan stari vic: Dođe mali Mate ocu u Zagreb i ugledavši mnoštvo ljudi na ulici, veselo pita oca: "Ćale, ki su svi ovi judi?" A otac mu ponosno odgovara: "Dalmatinci sine, Dalmatinci."Mate se malo zbuni paa pita: "Ćale, a di su Zagrebčani?" A otac lakonski kaže: "Rade sine, rade."
Okrenem bajk s asfalta i vratim se natrag na svoj šumski put. Prolazeći pored IV. jezera uhvatim se u mislima. Pa ipak taj Ćapimiga Č. ima pravo. Fakat su hrvati vrlo homogen narod. Svi su se homogenizirali u Zagreb.
P.S.Ako uopće netko čita ovo moje lupetanje u trenutcima viška vremena (a nadam se da ne), imam izjavu: Dalmatinci, nemam ništa protiv vas. Fakat, ništa! (a zločesti alter-ego dodaje efikasno ;))

Ah, to vrijeme. Pa kaj baš svaki dan mora biti padat. I to baš kad čovjek ode na zasluženi godišnji. Koji je zaslužio još prošle godine. Ma nema veze, Internet je dušu dao za "ubit" vrijeme. Hm, ali svi Portali pišu o nogometu, svi forumi vrve od nogometnih stručnjaka (o.a: da se razumijemo, volim ja nogomet, ali igrati i gledati, komentari me ne zanimaju). I kaj napraviti; od kupanja na Savi ili vožnje bicikla* štanga. Znam! Idem na Iskricu. Tamo je sad sve puno nogometom razočaranih i privremeno napuštenih žena. Idemo, www.iskrica.com ... Ček, ali kak ti je ono glasio nick. Pa nisi bio već 3 ili 4 godine. Ili duže?? "Zaboravili ste lozinku?" Jesam, evo Vam emajl... jesi?! Kako sam samo bio nadahut prilikom izbora nicka. Užas :( A onda još veći užas, 8 godina je prošlo od mog prvog pojavljivanja na Iskrici?! Daj baš da vidim što je taj mulac u prvoj polovici tridesetih pisao u svom profilu...

"Koji su neki od tvojih životnih ciljeva? Gdje vidiš sebe u naredne dvije ili pet godina?"... "Ovdje, stariji za dvije ili pet godina." Ne mogu vjerovati, trčim u kupaonicu, gledam se u ogledalo. Hm, pa ne izgledaš baš kao Nostradamus. Nemaš bradu i brkove. "Dobro je", govorim u sebi vraćajući se za komp nakon prvotnog šoka. "Da mijenjam to?"... "Ne". Možda opet, za nekoliko godina naletim na Iskricu, da se smijem sam sebi. "Ali sad ne razmišljaš tako!"... "Ne". "Pa, ispravi to". Hm, znam. Napisat ću blog o tom pitanju. Pa ću imati i jednu i drugu svoju (slabo)umnu umotvorinu.

Odgovor:
Da opstanem i ostanem ne-ubojica. Da se na poslu ne ubijem od rada. Da ne ubijem šefa, bar ne dok sam na poslu. Da ne ubijem susjedu iznad zbog toga što konstanto stresa prljave krpe po našem friško opranom rublju. Da ne ubijem zetovce koji u meni ubijaju želju za štednjom benzina. Da ne ubijem oko prije nego pročitam lektiru od klinca i onda mu je napišem.... Tako, otprilike. I jedna za kraj: da ne ubijam više vrijeme na Internetu.

------------
*Od sada na dalje više ne zovem nikoga na vožnju biciklom. Barem ne na Iskrici.