Fly, fly away...

...kad neće nikog, mene krene i hoće... Tako su nekako s proljeća neke davne godine pjevali Kemal Monteno i Crvena jabuka. Ako se ne možete sjetiti, pogledajte na http://uk.youtube.com/watch?v=d6RAD0mPwLg kako biste osvježili pamćenje.
Pozdrav svim noćobdijama ove gluhe noći na zalazu ljeta.

...ubija kad si sam. Danas ne. Jedan od onih dana kada mi strašno odgovara biti u vakuumu. Odavno se nisam ovako ravnodušno osječao. A to i ne mora biti loše. Opteretiš se stvarnošću i potisneš osječaje. I nije loše, moram priznati.
Glavom kroz zid ne ide. Onda se pomiriš s tim. Ili razvališ glavu o navedeni. Zid, mislim. Ovako ti barem ostaje glava. U jednom komadu. Jest da se pretvoriš u robota, ali funkcioniraš. A i to je nešto.

...ali ne kao prije,
ovaj put zauvijek,
ne plači,
više nikad me nećeš naći.

Dobri stari dugmići. Pomognu koji put. Ili te razvale do daske. Koji put je i to razvaljivanje put ka svjetlu na kraju tunela.
U svakom slučaju, nikada nije toliko loše da ne može biti još gore. Ili opet lažem samog sebe?