tko čeka....

Subota, rano maglovito jutro..pola sedam na satu, izlazim nečujno iz stana. Čini mi se da su u mom kvartu svi auti na parkiralištu. Kažem, čini mi se…jer ih ne raspoznajem, ne znam kome pripadaju…ni koliko ih je. Zaključak donosim odokativno…prema broju praznih parkirnih mjesta..i umišljajem da nitko ne radi subotom.

A radi. Znam da radi…jer upravo krećem po uslugu onih, koji rade subotom.
Znam ja da je ovih dana 'ludnica'…ali pretpostavila sam da ako dođem dovoljno rano, da ću prije biti gotova.

Stižem pred vulkanizersku radnju a tamo već tri kolone od po 15 vozila. Omg. A nisu još ni otvorili. Ok, već sam čula priče da se čeka i po 5 sati…ali svejedno stajem na začelje kolone, s namjerom da to danas obavim.

I tako sam čekala. Sjedeći u autu i malo buljila okolo. Ono..klasika, snimaš ljude oko sebe i pitaš se kakve su njihove životne priče. Konstruiraš scenarije u glavi na osnovu pretpostavki…i gradiš 'mišljenje'. Neki ti se ne sviđaju..neki su ti miliji. Tamo negdje ispred mene, vidjela sam 'dedu' u Škodi, nosio je šešir. Hahaha
Ne znam jeste li čuli za tu usmenu predaju : Čuvaj se deda sa šeširom u Škodi. To su najlošiji vozači. Nasmijala sam se sebi u bradu…oni zbilja postoje.

Neki tip iz plavog BMW terenca…s Momo felgama, nervozno je šetuckao oko vozila glasno razgovarajući na mobitel. Kasnije se nepristojno pregurao za tri mjesta.
Neki su odustajali i napuštali kolonu…a neki su međusobno čavrljali, pokazivali što imaju pod haubama…komentirali gume, ovjese..pogone, modele i iskustva. Neki su postavljali bezbroj pitanja djelatnicima, koji su bome ove demontaže radili na štopericu.

Ipak…koliko god se 'baviš' promatranjem..i razradom svakog detalja koji te okružuje…pa čak i da si turbo maštovit…shvatiš da si sve to aspolvirao unutar 20-ak minuta. I što dalje? A još si tu..i još čekaš.

Ubrzo sam posegnula za mobitelom.
Zovem.
Hej sine…kaj ima? –Mama..osam je sati…nema ništa, SPAVAM!!! …ah…ok, aj' bok!
Ovaj performans me malo zaskočio…jer zaista, kaj raditi tak rano. U subotu. Dok čekaš u autu…a ne smiješ otići, jer će se drugi pregurati na tvoje mjesto. Da, ljudi to rade. Takvi smo.

Srećom..sjetila sam se frenda koji radi subotom…sigurno je budan.
Hej..kaj ima? … Ok..s ovim pozivom sam saznala da je slomio nogu, seli u Irsku i da mu je umrla mama. Jbg…nismo se dugo čuli.

To me malo potreslo…pa sam mislila da bih se trebala okaniti zivkanja. Sjetih se da sam u jednom bircu bila oduševljena glazbom s radia Enter..i odlučim ga potražiti. Inače, već dugo ne slušam ništ dok vozim. I tražim ja tako. Nisam ni znala da ima pun kufer radio postaja…a bome ni da ona radio Marija još postoji..ehehhe.
Uglavnom, nađem ja Enter…al ga ne znam spremiti. Postiskala sve gumbiće..i ništa. Pa sam počela kopati po autu da nađem knjižicu s uputama. To je potrajalo.
Nisam je našla…ali sam skužila da imam skriveni pretinac u autu, za koji nisam znala. Otvara se iznad instrument ploče..i unutra stane dost sitnica. Fora.

Našla sam i karte za današnju rukometnu tekmu, na koje sam zaboravila.
Odmah sam ih uslikala i poslala na viber i wapp svima, za koje sam mislila da bi htjeli ići.
U međuvremenu sam zaboravila na spremanje radio postaje…kao i to da se upute mogu izguglati.

U nekom trenutku, nakon par pomicanja kolone, nazvao me kolega po struci.
Kaj ima? – Ništ' čekam u koloni na izmjenu guma. –hahaha Pam..i ja. Gdje si? .. Na kraju je ispalo da smo u istoj koloni…i da je iza mene svega par vozila.

To je zapravo bilo super…jer sam ja pazila na oba vozila, dok nam je on išao po kave.
Magla se u međuvremenu podigla…i gotovo su svi bili van svojih vozila i međusobno čavrljali.
Zaboravila sam reći da sam našla i nekakvu strugalicu..s kojom mi je kolega maknuo jedan okorjeli ptičji drekec s krova automobila.

Za sat vremena..počeli su stizati upiti za karte.
Miting je bio u koloni pred vulkanizerom…a svatko je zauzvrat trebao nešto donijeti. Tako smo kolega i ja imali peciva, sokove, grickalice i čokolade…a i društvo.

Komentirali smo dedu u Škodi…iz puno previše manevara je ušao u box, legenda je potvrđena. Tip iz BMW-a se posvađao s dvojicom, kojima je uzeo mjesto. Pale su teške uvrede i prijetnje. Mislili smo da će izbiti šora..ali nije. Tip se vratio u svoj BMW i poslije više nije izlazio. Jedna dugonoga crnka u minici je dobila prednost, pustili je kavaliri…i tako.

Kaj da velim…
Gotova sam bila u pola jedan. Cca šest sati za izmjenu seta guma.

Naravoučenje: Tko čeka, može se udebljati ili ostati gladan. Tko čeka, može izgubiti ili pronaći frenda. Tko čeka može saznati/pronaći nešto zanimljivo..ili zaboraviti nešto.

Zaključak : Čekanje nije ni dobro ni loše. Ljudi su ti, koji čekanju daju polaritet.

Uredi zapis

11.11.2017. u 16:43   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

mudrica

Margaret Thatcher je, među svojim ostalim briljantnim izjavama, rekla i ovo: Ako želiš da se nešto čuje, pitaj muškarca...a ako želiš da se nešto napravi, pitaj ženu!

Iako našim društvom poprilično vlada mizoginija...i ova izjava bi prosječnom neukom pučaninu mogla zvučati uvredljivo (ukoliko je muškarac)...ona zapravo pokazuje koliko važni smo svi. Koliko smo jednako potrebni društvu, pa i sebi samima...kao i koliko svih naših vrijednosti, znanja i prirođenosti možemo kvalitetno iskoristiti ako se uvažavamo. Ako smo tim.

Obično kad želim riješiti neku nedoumicu ili problem, a svjesna sam da mi ideje ne naviru iz razloga što zapnem u istom krugu razmišljanja/obrazaca....tada malo proguglam 'osobite' ljude i istražim na koji način razmišljaju.
Tako sam nabasala i na ovu izjavu Čelične lady.

Naime...imala sam inovativnu ideju, razrađenu do detalja...koju sam pokušala predstaviti svom timu. Naišla sam na otpor..negodovanje ..čak i odmahivanje rukama. Ubrrzo sam shvatila da problem nije neizvedivost mojeg plana..već njihova inertnost i nedostatak volje da se angažiraju ni mrvu više, nego li do sada. Ukratko..ljudi često grčevito odbijaju promjene, pa čak i onda kad im one donose boljitak.

Primjenila sam ovu izjavu u svom slučaju.

Jedan od kolega uživa status osobe, koja izaziva nekakvo strahopoštovanje. Trebalo mi je samo pola sata njegovog vremena da mu nasamo prezentiram plan. Što sam više ulazila u problematiku i nudila rješenja...to je više uviđao korist i dobrobit po sve nas. Sve je shvatio i vidio smisao u tome. To je bilo dovoljno.

Na slijedećem timskom sastanku svi smo pričali...svi smo argumentirali svoje razloge za i protiv plana. Kolega nas je šutke promatrao dobrih 40-ak minuta.
Neki su već gubili živce i pale su neke neumjesne riječi. Bilo je i podsmjeha..nadglasavanja...

A onda je kolega ustao i rekao: Do sad sam ja slušao sve vas...a sad ćete vi mene. Njegov glas je dubok, jak i ozbiljan...njegovo držanje je samouvjereno i stasito. Održao je monolog...kojeg nisam u stanju sad prepričati...ali bio je apsolutno motivacijski. Svakom je skrenuo pažnju na bit našeg posla...i kud vodi sadašnje stanje.
Uz apsolutnu pozornost svih prisutnih...izložio je moj plan ..pa rekla bih..kao 'sveto pismo'.

Kad je završio...muk je trajao par sekundi....a nakon toga svi su krenuli s podpitanjima..zainteresirani za detalje, nudeći na raspolaganje svoj doprinos.

Što reći...plan - usvojen.
S 1.studenog zadovoljno smo gledali prve pokazatelje napretka...otkako radimo na nov način.

Rekla bih...primjenjivo u svim sferama. Zato su različitosti bitne. Ne smijemo ih odbacivati..jer tako nazadujemo. Pametnije je istražiti što različitost nudi..i kako njome nadopuniti svoje nedostatke.

Nitko nije apsolutno potpun, sveznajuć, moćan i snažan....ako je sam.

Uredi zapis

06.11.2017. u 19:34   |   Editirano: 06.11.2017. u 19:42   |   Komentari: 51   |   Dodaj komentar

hello

...heh...krenem ja guglat Iskonove ponude...i ukucam 'isk'..kad ono gugla predloži Iskricu. Jaoooo...đe me nađeee :)

I tak.

Pa sam malo čituckala. Čini mi se da 'smo' se svi malo umorili jedni od drugih.
Uglavnom...nadam se da ste dobro...i da je ovdje stanje 'pod kontrolom' :))

Osim službenih mailova i pokojeg fejs komentara, ja ne pišem ništ'. Trenutno uopće nisam ziher jel' mi to ok..ili nije. Nije da mi fali....a opet , budi uspomene na duuugo razdoblje života.

Sve u svemu...ide zima...možda se opet zavučemo u tople pokrivače zanimljivih tekstova..i pod okriljem snježnih večernjih sati ispijemo koju 'mudru' ..s dna iskričave šalice :))

Mašem:)

(skoro napisala Lp)
ahhhah
ajd'...imajte se...:)

Uredi zapis

04.11.2017. u 15:57   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

žena sam...ali nemam 200 pari cipela, smatram to nepotrebnim luksuzom

Kako dresirati psa?
Najbolje je kad je skroz mlad..iako nije nemoguće i onda kad ostari. Sve je..zapravo u tehnici i upornosti, dosljednosti dresera. A tko je dreser? Osoba s idejom. Nekom osobnom idejom o nečemu što bi želio da njegov pas čini. Najčešće na zapovijed.

Do kakvih ideja dolaze dreseri? Neki žele da pas donosi papuče, novine…uzicu. Neki žele da pas na zapovijed laje, reži..pa i ujeda. Ok, znamo da i mnogima pada na pamet da bi bilo zgodno da njegov pas bude krvoločan na zapovijed i bori se protiv drugog psa. Ono..do smrti.
Neki žele da pas pleše, pjeva…skače na jednoj nozi, prevrće se..izvodi salto u zraku…otvara vrata, vrši nuždu u wc školjku..i ne znam…kuha kavu!!??

Kužimo li point?
Dakle, sve to..ideja je dreserova. Ne pseća. Nije se pas toga dosjetio sam pa uvježbavao.
Nametnuto mu je.
Bila je to tuđa ideja….a ta ideja je tehnikom upornosti implementirana u pseći perceptivni sklop i postala dio njegove regularne kognicije.

Ne znam kako vama..ali meni već sada žao pasa. Zašto? Jer su manipulirani za tuđi gušt…a znamo da ideja ..ajme..može biti svakakvih.

Hm…kad sam bila klinka..ono, skroz mala, moj kognitivno-perceptivni sklop gradili su mi roditelji, okolina…svatko tko me dosljedno i uporno (tehnikom ponavljanja, kazni i nagrada) usmjeravao u smjer kojim želi da ja idem.

Zamišljam si trenutak u kojem sjedim na podu igrajući se nekim igračkama ispred sebe…i pogledam u baku a ona sjeda za stol, ispred nje je jelo…Čini nekakve pokrete rukom. m iče usnama tiho. Pokušavam imitirati pokret. Pogleda me i toplo se nasmiješi…oduševljena što sam baš taj pokret pokušala imitirati.
Njeno lice bilo je predivno…u njenom pogledu izražavala se sva sila odobravanja..i ja sam taj trenutak duboko spremila u sjećanje kao pozitivno.
Nakon što mi je nekoliko puta pomogla uvježbati taj pokret, moja dresura bila je zacementirana gotovo za čitav život. Taj je pokret rukom postao moja neizostavna navika…točno uvjetovana konkretnom okolnošću – prije jela. Nikada u nizu od gotovo 20-ak godina se nisam pitala zašto to radim, koji je smisao..pozadina, namjera..!?
Vidite…ja se čak i danas uhvatim kako se nesvjesno prekrižim prije jela.
Danas…nakon niza novih godina u kojima sam ipak uspjela postaviti sebi pitanje značaja te radnje i koliko je ona dio mog identiteta…i je li uopće!? Nakon što sam potrošila godine na jednako uporno, koncentrirano i dosljedno odvikavanje od te navike.

Isto je s puštanjem vode nakon nužde, pranjem ruku, vezanjem cipela, pranjem zubi..bla…koje su nas naučili. Jednom kad ti padne na pamet propitati sve te radnje koje gotovo nesvjesno radimo…donosimo zaključke o ispravnosti/isplativosti/ugode/objektivne razložnosti i tada ih percipiramo kao smislene ili ne.

Onog trena kada u križanju prije jela nisam mogla pronaći smisao…krenulo je moje odvikavanje.

Što želim reći?
Mojoj baki taj čin možda ima ugodnog smisla, meni nema.
Da li bih ja sad trebala izdresirati nju da se prestane križati?
Ili bilo koga drugoga?

Kužite?
U tome leži poanta liberalizma, poštivanja manjina, poštivanje različitosti…a samim time i temelj suzbijanja nasilnog ponašanja prema drugima (dresure).

U svijetu odraslih (starih pasa ) dresura bi se trebala primjenjivati samo onda kada prijašnje dresure odražavaju stav nečije poremećene ideje.

Dakle…ako smo generacije odgajali da je 'spol' ono što nas definira kao žene i muškarce…a uviđamo da to ipak nije tako, vrijeme je da promijenimo ideologiju bivšeg dresera.

Jer…ljudi se rađaju i kao dvospolci..kao i suprotnog spola od onog koji osjećaju čitavim svojim integritetom kao svoj identitet. Govorim o transrodnim osobama.
Nedavno je internetom kružila nova snimka kamenovanja (do smrti) transrodne žene.
Dakle…muškarci rođeni s penisom i osjećanjem kao muškarci su odlučili brutalno ubiti…ej UBITI ..osobu koja se rodila s penisom, ali je živjela i osjećala se kao žena.

Što mislimo o njihovoj dresuri?
Možemo li shvatiti (kada ipak propitamo nametnute navike) da ljudi mogu biti rođeni s penisom ili vaginom..ili s oba organa, zatim da mogu imati 'spolnu orijentaciju' u nekoliko smjerova! Varijacija je toliko da osnovne podjele na 'spol' fakat nemaju smisla. Osim ugodnog za pojednice (kao mojoj baki križanje).
'ajmo bit pametni..pa zaključiti da je 'rod' najbolja alternativa za definiranje razlika a koje pojedinci mogu samostalno odabrati. Bez dresure.
Čim to učinimo, moći ćemo i ratificirati 'istanbulsku konvenciju' u Hrvatskoj..pa se pokrenuti u smjeru činjenja nečeg BOLJEG za sve nas, za društvo…za LJUDE!

Uredi zapis

09.03.2017. u 11:02   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

dosljednost...

...čitam jutros svoj novogodišnji popis targeta za 2017. godinu.

Iss...ja sam svoj vlastiti tiranin.
I sad već kasnim s prve dvije točke 'to do' u 17-oj.

Uglavnom...
evo...subota je, sve po planu.
Ustala u 7, obavila šoping, presvukla posteljinu i stavila veš prat.

Kad popijem kavicu i izblogam sve kaj mi je na pameti...radit ću slane rolade.
Jedna bu crvena (s ajvarom)..a druga bijela (s jogurtom)... na biskvite mislim.
Punit ću ih vrhnjem, majonezom, krastavcima, paprikama, vlascem, dimnjenom vratinom i mozzarellom.
Bit će to fini zalogajčići kroz dan.
Možda skuham i koje jaje ..pa dodam hren umak.

Koga briga? ahhaha Znam, znam.

Blebećem...i odgađam angažman oko 2. točke - Ostaviti se bloga i iskrice.
A inače nemam problem s donošenjem radikalnih odluka.

Sada mi sve duže i duže treba 'do ubrzanja'...i postizanja 'radne temperature' po pitanju mog ..nekad buldožerskog manifesta akcija.

Možda bi bilo motivirajuće dobit' kakvu otpremninu za staž ovdje. Od 2003.
Al' ne ide to tako.
Nije ovo biznis.
Više je ko' brak.
Sam uđeš u to...i zadržiš se koliko ide.
Osim ako dobiješ izgon...al' to vrijedi samo za 'nevaljale'.
I onda se jedno jutro probudiš..i pomisliš - nisam se štedila, dala sam puno od sebe...a sad više nemam kaj dat'....i poželiš - razvod.
Ne zato kaj si dobrodušno samokritičan pa želiš svoje mjesto ustupiti mlađima, entuzijastičnijima ...nego zato kaj misliš da ti više ne bu zabavno ako i kad se prestaneš truditi.

A jednom ti zbilja dođe u životu da se prestaneš truditi uporno i s istim žarom delati ono kaj delaš već pun kufer vremena.

I onda se razvedeš.
Sporazumno.
I nemaš više 'tuđe' prezime.

I dobiš osjećaj sebe...koju ne šeraš više okolo.
Imaš je onako...sebično za sebe.

:))

Uredi zapis

11.02.2017. u 10:43   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

rastaman....:P

...kako ono ide poem about work??

coffee
blah blah blah
drive home
wine


ahahahha

slična bi mogla biti i o iskrici.
S dodatkom još jednog reda 'blah blah blah' nakon 'drive home'...:)))

Hjoj...petaaak !
U ovom tjednu...još sam nešt spoznala o sebi.
Izgleda da...iz nekog razloga...moram imati nekakvog rivala, nemezu...nešt takvo...da bi se moj vječito aktivni mentalni sklop imao čime zamarati.


Uglavnom, majkumu....sve je počelo zbog graha.
Zapravo..počelo je puno prije...i ja sam to primjetila (jer uvijek primjetim te sitne pizdarije)...ali sam ignorirala.

Imam kolegu, koji je mali perfidni dikatator. heheh
On inače sve uvijek najbolje zna. On je ..naravno..i najvrijedniji čovjek naše firme...samo to još nitko ne zna. Ali doći će njegovo vrijeme. :)
On 'jedini' vodi brigu o svemu.
On je i najštedljiviji, najpažljiviji, najuredniji...i uvijek zna što gazda voli.

ahahahhaa...
sorry..pobjeglo mi..

..nego...znate one ljude..koji usred bitnih događanja..u kojima svi potežu 110% svojih snaga, vještina i znanja,.krenu se baviti nekim potpuno trivijalnim stvarima..poput pražnjenja koševa, pranja podova...i kajaznam...wc školjke. Al' bitna stvar u tom big deal performansu je glasno uzdisanje. Ono...koje treba SVIMA objasniti kako je dotičnom upravo sad teško i naporno..jer, eto...nitko drugi to sad nije i neće...nego on!

hahahahah
sorry...morala sam opet.

Nedavno je drugi kolega..iz zafrkancije rekao : Ti bi Pam nama mogla fino skuhati lonac graha...da imamo nešt na žlicu pojest ponekad.

I tako sam ja...također iz zafrkancije skuhala grah.
lzlazim iz auta...i nosim lončinu sa cca 6 litara graha. U isto vrijeme..mali diktator izlazi iz auta i nosi lonac...graha.
-Kaj to nosiš Pam? - stane ko' ukopan.
-Grah! Rekli ste da 'oćete grah...i voila..eto ga!!! - nacerim se.
Mali diktator okrene očima...i veli da je on..ON donio grah!
To valjda treba značiti da je jasno ko dan, da moj grah ne budemo papali.

Neš' ti! Who cares? Bacit ćemo ga i bok. Ionak nisam luda za grahom. Ničijim. Pa ni svojim.

Al' taj dan je došao diša.
- Jeste li gladni? Da naručimo nešto? - pita diša u nekom trenutku.
Na to treći kolega ispriča smiješnu situaciju u kojoj smo mali diktator i ja donijeli po lonac graha ..isti dan.
-Onda ćemo jesti grah! - veli diša.

Eeeh...zemlja se raspukla, nebo proparale munje i gromovi..onog trenutka kad je diša, buljeći u lonce..izabrao moj grah. Dakle...možda ne toliko prije...ali TADA sam malom diktatoru postala neprijatelj broj jedan!
Na njegovom licu ..iz aviona se mogao pročitati bijes...i strah da su dišini 'analni putevi' zauvijek zatvorili vrata malom diktatoru.

hhahhaha
jbg

Do petka ....mali diktator mi je posprdno dobacio dvije-tri kritike...onako s visoka, da mi pokaže tko je ovdje glavna faca.
Bilo mi ga žal. Sigurno se grozno osjeća. Zamisli da ti se sruši svijet zbog ... tuđeg graha. To je..ne znam...neizdrživa bol...agonija...i ziher sam...debeli korak u ozbiljnu depresiju. :)

A onda je preskočil svoje ovlasti ..i išel se petljati u moj posel.
Mislim da mi je htio malo diktirati u mojoj domeni.

I tak..
Sad ću ga zrokat!
:DD

ps. kaj nije sladak ovaj dečec...kako izgovara: 'If I could spend the rest of my life with my PEOPOOL, I would do it OVEW and OVEW again''

hahha...predobro :)

Link

Uredi zapis

10.02.2017. u 20:12   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

hehehe....

' mizogino kastrirano govno' ....

ja sam se ovome tak slatko nasmijala...
poznavajući ančicu...ona je to izrazila bez puno afektiranja, uzrujavanja i naglašavanja. Onak..čisto i jednostavno...kao kad ti veli da si ..glup :)


i tak...
ma koliko žene često bile dehumanizirane od strane društva, obitelji, partnera, prijatelja..rodbine, nepoznatih osoba...i stavljane u nepovoljne položaje, ponižavane, vrijeđane...mi nikako da shvatimo da one nisu na zadnjem mjestu.

Na zadnjem mjestu su dječica.
Nepoštivana, nemoćna...obespravljena.

Ima li išta odvratnije, ružnije i smrdljivije od odrasle osobe (preko 50) , deklariranog vjernika, koji prenosi i navodno živi božju riječ....a nevinu dječicu naziva 'kopile' !????

Kakav to teško i trajno poremećeni zombi, monstrum ..trebaš biti da ikome na svijetu...a kamo li malim anđelima tak nešt' kažeš?
Ne znam...al' nekak mi se čini da trebaš biti zadnji gnjus za tak nešto.

A opet....i ti imaš pravo na život. Čak postoje i sirotice ... dovoljno same sebi nevrijedne, pomoću kojih se uspiješ i razmnožiti. !!!

hahah...ne znam čuvaš li se švedskih zakona, ali u HR zatvorima ti 'dečki' najviše vole zlostavljače djece :)

Uredi zapis

09.02.2017. u 18:31   |   Komentari: 70   |   Dodaj komentar

jazz.....

...konfuzija misli...od koje patim već dva-tri dana...me redovito podsjeća, na nikad shvaćeni jazz.
Previše instrumenata, previše različitih a neusklađenih zvukova..na jednom mjestu. U isto vrijeme.

Kao kiselo zelje s malinama....ili sladoled s majonezom.
I svašta nešto takvo.

- i pun mi kufer teorija velikog praska i zakrivljenosti prostora, vremena i umova...crnih rupa i gravitacija. Zračenja i jednadžbi...relativnosti, apsolutnosti i ostalih velikih razmišljanja o nebitnim stvarima..iz dokolice.

Da je Ajnštajn živjel u HR..u današnje vrijeme...ne bi mu trebale jednadžbe za dokazivanje apsolutne gluposti, relativnog prosperiteta, iskrivljenosti stvarnosti u vremenu i prostoru. I kako bi zračio depresijom...a veliki prasak, čuo bi se samo kod konačnog propadanja u crnu rupu.


ps. 'centrifugiram' nataloženi bijes.

Inače sam skroz ok...i vidjela sam sunce jutros...i tak :)


Link

Uredi zapis

08.02.2017. u 20:25   |   Komentari: 46   |   Dodaj komentar

neusklađenost...

...nisam ja iz generacije hipija...slobodne ljubavi, neobveznog seksa i površnih odnosa.
Zapravo...površnost ni na kojoj razini ne toleriram. Čak ni sebi...

Ja sam iz generacije drugačijih revolucionara...koji prodiru duboko u srž, koji traže, zahtijevaju čistoću misli, srca, djela...transparentnost, čast, odgovornost...iskrenost i odanost.

Mi volimo duboko, odano i odgovorno. Tko izda - pizda. Pizde nemaju vrijednost. Baš nikakvu.

Mi cijenimo kvalitetu.
Kreativnu umjetnost individualizma savršeno uklopljenog u simbiozu sa sebi sličnima.

A ja posebno volim sigurnost.
Biti siguran u osobu hipijevske generacije, za mene je jednako ikonopoklonstvu. Farsa.


ps. Hvala svima na izrazima sućuti :)

Uredi zapis

05.02.2017. u 17:52   |   Komentari: 67   |   Dodaj komentar

Zbogom staričice moja...



Slabo sam noćas spavala….i teško sam ustala. Predozirana kojekakvim mislima…bauljala sam po stanu, spremajući se na posao.
Razmišljala sam o lančanim reakcijama…kako one krenu, kako se šire..i koga sve zahvaćaju. Naravno..u tom kontekstu, na pameti su mi bile nepodopštine iz redova vlastite obitelji…i koliko sam njima zahvaćena ja sama.

Posprejala sam čizmice impregnacijom i ostavila ih da se suše kraj barske stolice. U trenutku kad sam pomislila na sestru i to koliko smo se udaljile, sagnula sam se obuti čizmice ali sam pritom čelom pošteno udarila o rub naslonjača stolice.

Od siline udarca sam zateturala i pala u sjedeći položaj. Điz… ovo će biti vidljiva masnica i kvrga…posred čela. Ma i ta moja sestra…to je jedan vrlo naporan karakter i nepopustljiv u svojim antikonvencijskim manifestima. U tome zbilja pretjeruje do maksimuma. Ona ne ide na vjenčanja i sprovode. Pitam se…hoće li izbjeći i bakin pokop…kad baka umre?

..hm ..baka. Već 3-4 godine je potpuno dementna. Više nas ne raspoznaje…i živi u domu, u nekom svom svijetu. Najčešće se vraća u svoju mladost…i muči muke ondašnjih dana.

Znate li da je moja baka sama naučila pisati? Djevojčice tada nisu baš išle u školu…posebice ako je trebalo pomagati mami u kući..i oko stoke..i njive. Krala je bratove knjige i iz njih učila slova…pisati..čitati.
Nikada nije išla u školu.

U teškim vremenima…kada obitelj nije mogla prehranjivati sve svoje članove, prednost su imala muška djeca…a žensku se slalo u imućne obitelji, najčešće bogatim udovicama na služenje.
Tako je moja baka godine provela kao služavka. Za krevet i hranu.

Cijeloga života s mučninom na licu..prisjećala se jedne Selme, kojoj je služila. Spavala je u nastambi sa stokom i dobivala jedan obrok dnevno. Rižu na mlijeku ili kakvo varivo. Po čitave dane je radila…čistila, prala, kopala, vodila stoku na ispašu, spremala zimnicu…etc….sve dok se nije razboljela i umalo umrla od upale pluća.

Tada se vratila kući kao 'loša' a Selma je zauzvrat uzela njenu sestru.

Bilo je svega u životu moje bake. Ustaša, Domobrana…Partizana..ratova. Pogibije, nestanaka…vojnih nasrtaja i maltretiranja.
Pa i muža pijanca i kurviša…petero djece..od kojih je dvoje do sada već umrlo. A jedno je invalidno. Sama ih je podizala…sama je zarađivala šijući po narudžbi…sama je kuću sagradila…sama se borila. I znala za svaku muževu 'kurvu'…i svaki dinar, koji je na njih potrošio. Ili na alkohol.

Nije moja baka nikada pokazivala emocije. Barem ne one nježne. Njene ruke…bile su tvrde..oštre..hrapave. Njeno lice..kameno….a riječi – ubojite. Ona je život 'odrađivala tehnički'. Ljutila se samo na Srbe, 'komunjare' i Selmu.

Hobija nije imala….osim politikanstva. Al' voljela je sevdah.

Najviše tolerancije i svoje neskrivene pristranosti…pokazivala je samo prema sinovima…a kasnije i prema muškim unucima i praunucima. Ali to je bilo tako…i nikoga nije vrijeđalo…jer ona je u svemu tome bila dosljedna, autentična i transparentna.

Xxx

Bila sam u ludoj strci na poslu. Svi smo. Petak je..i uvijek je petkom tako. Kolega je ljutito prokomentirao da ni jest' nećemo stići danas.

Istovremeno sam dogovarala uvoz…odgovarala na upite, pregovarala o uvjetima za projekt, na kojem radim već mjesec dana…zvone telefoni, blinkaju mailovi…kasnim na sastanak…
A onda zazvoni telefon.
Sestrična zove.
-Pamić…baka je jutros umrla!

Spustila sam se na stolac…i nazvala sestru.
-Bok.
-Bok…
-Ovaj…ako ti već nisu javili…
-Jesu, javili su mi. Znam. – uzdah
-Hoćeš li doći na sprovod?
-Hoću.
-Hoćeš? – uzdahnem.
-Hoću.
-Ok, vidimo se.
-Vidimo se.

Xxx

Vozila sam polako…odsutno. Bez emocija. Sve je povezano….predosjetila sam to jutros. A nisam znala dešifrirati.

Zbogom…staričice moja…
Uz sevdah…

Link

Uredi zapis

03.02.2017. u 18:11   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar

noćne avanture...

-Nemoj me fotkat' golu….daj…užas! – Dograbim njegovu košulju i nevješto prekrijem ona dva oraščića od cica. Sjetim se da mi ni trbuh nije fotogeničan zbog strija…pa potegnem tu košulju niže.
Zapravo i koljena su mi kvrgava…a košulja premala…i od neugodnjaka se sva zacrvenim , pa dohvatim i jastučić…
Prije nego li sam ga pogodila…čulo se 'škljoc'. Ovjekovječena sam u položaju …koji govori više od tisuću riječi.
A neke od njih opisuju niz zgrčenih mišića, tetiva ..kao i grimasa lica ..s poluzatvorenim očima ,u trenutku kad bacaš jastučić. I jedna mala sisa.
I jedno kvrgavo koljeno.
-Daj dođi ovdje… - podigne plahtu i otkrije dio svog golog tijela..pozivajući na bliskost.

To je najbolji dio. Što bliže tijelima…daleko od pogleda. Sve je puno ljepše kad se 'vidimo' ostalim osjetilima.

xxx

-Može još samo jedna? – upita dok iscrpljeni glasno hvatamo zrak.
-Fotka? …Ma ne dolazi u obzir!...Sad? …Ma neeee – Ni prije ovog 'čina' nisam izgledala dobro..a kamo li nakon!
-Daj ajmo…bit će dobra fotka…vidjet' ćeš! –Uzme mob…podigne ruke visoko iznad nas i začuje se novi 'škljoc'. –Pogledaj…super smo. – pokaže mi fotku.

Stvarno je bila dobra. Nas dvoje..obgrljeni u bjelini posteljine…sjajnih pogleda uperenih u visine. Ok, možda smo svi lijepi…iz ptičje perspektive. Srećom…sve ostaje na mom mobu…i kasnije mogu odlučiti što ću s fotkama. Vjerojatno ću ih obrisati. Hoću sigurno.


xxx


-Pam..jesi pregledala one uzorke za prezentaciju? – pita kolega.
-Jesam…sve sam pofotkala…- odgovorim bezbrižno dok zakopčavam šlic u toaletu.
-Imaš te fotke?
-Imam..u mobu su, možeš si ih proslijediti. – doviknem, prije nego pustim vodu.

Izlazim iz toaleta…a njih trojica bulje u moj mob. Ležerno sjednem za stol preko puta i pričekam da si proslijede fotke.
-Imaš zanimljive fotke Pam. To si nam namjerno dala da pogledamo..ili? – Pita kolega nekim šeretskim osmijehom na licu…a ova dvojica ustuknuše bez riječi.

O čemu priča?...Fotke su sigurno dobre…sve sam ih pregledala i mislim da će biti vrlo korisne. Osim ako….ajme, tad se sjetim!!!
Jeza me prođe čitavim tijelom…a val vrućine nataloži se u glavi…gotovo do sljepila. Koji vrag je sa mnom!? Zar mi se ovo sad zbilja događa!?
Adrenalin straha i užasa..potjera svaki atom mog bića i ja brzinom zvuka otmem svoj mob iz njegovih ruku.
-Daj Pam…pa nije to ništa strašno! Ne mora ti biti bad…pa i ja sam na toj fotki! – reče on pomirljivo.


xxx


Kao da isprva nisam čula sve što je rekao. Možda..jer sam se bavila probavljanjem vlastite sramote. A onda je negdje u zakutku mozga zazvonilo!
'pa i ja sam na toj fotki'…
ha???
Pogledam u ekran….i zaista…nas dvoje, obgrljeni na bijelim plahtama…iz ptičje perspektive.
On?...i ja?? …WTF ???

I tu sam se probudila.

(hvalabogu)

Uredi zapis

02.02.2017. u 19:55   |   Komentari: 75   |   Dodaj komentar

a sad RL :)

Fakat nikoga nikad nisam pitala kako stoji s padanjem u nesvijest. Zapravo..uopće nemam pojma je li to uobičajena pojava ili sam ja nešto sklonija tom..hm..sindromu.
I tako sam vam ja…nakon bloganja o ljubavi..i onome što ona nije…doslovno pobjegla u vodoravan položaj. Potpuno izmučena nekim čudnim osjećajem u glavi..tijelu…želucu.
Nakon samo nekoliko minuta ležanja..mučnina se pojačavala i ja sam se nekim krivudavim, nestabilnim koracima jedva dovukla do kupaone…u nadi da ću moći..ne znam..povratiti.

Slijedećih....možda sat vremena…u kupaoni se sa mnom odvijala prava mala drama. I borba za život. Nakon lukovitog izbačaja sadržaja mog želuca..krenula je i dijareična rapsodija spašavanja organizma. Uskoro mi je i srce počelo luđački lupati…i osjetila sam nalet neizdržive vrućine. Počela sam sve skidati sa sebe…a koža ispod odjeće…bila je u potpunosti mokra. Gotovo u sekundi.

I taman kad sam pomislila da je ovo sigurno salmonela..ili neko trovanje hranom, koju sam na poslu naručila iz obližnjeg restača…uhvatili me neki trnci. Ubrzo se vidno polje počelo sužavati..i sve više zamijenjivati crnilom. To je bilo od boli u želucu. Znala sam da sad slijedi padanje u nesvijest.

Moje..već dobro naučeno ponašanje u slučajevima nesvjestice je postavljanje tijela u položaj, koji me prilikom gubitka svijesti neće izložiti nepotrebnom ozlijeđivanju. Npr. Glave..kojekakvih lomova…pa čak i gubitka zraka.
I tako ja zadnjim atomima snage..bez ikakvog vida…spustim svoje tijelešce na pod i naslonim se na zid. Zadnja misao..bila je …rakija!

Kuiš ti to! Rakija.
Dakle..ni vikanje u pomoć..ni pomisao o mobitelu..zvanju hitne..djece..bivšeg muža..nekoga. Ne. Rakija.
S tom mišlju sam se i osvijestila.
Pitala sam se jesam li onu domaću rakiju…što mi gospon Danilo poklonio dok sam bila u Istri…ostala negdje u uredu…ili sam je ipak donijela doma.
Ako je slamonela…nema boljeg lijeka od rakije. Mora biti čista…i ne smije biti slatka. Dva-tri gutljaja po tri-četiri puta dnevno..i za 24h si ko nov. Naravno..uz dvopek..ili samo čaj. Bez šećera.

Kad sam četveronoške dospjela do kuhinje…jer ustajanje nije išlo…. nije jer je pozivalo na novu nesvjesticu…mojoj stravi došao je kraj. Rakija je bila tu.

Uglavnom…rakija pomaže da izbacite sve te vragove iz tijela promptnom brzinom…ali i fino pobije svu gamad. Bile one bakterije ili virusi.

Cijeli petak sam preležala. Potpuno iscrpljena. Nisam imala snage ni govoriti. Popila sam dva čaja…pojela jednu bananu i dvije kriškice dvopeka.
Danas sam ko beba.
Dobro..malo slaba…ali ok.

I imam 2 kile manje 

Uglavnom…da se vratim na nesvjesticu…npr. Ustanem li prenaglo – nesvijest. Vidim li nešto što ne mogu percipirati – nesvijest. Boli raznih vrsta – nesvijest. Čak i odlazak ginekologu – nesvijest. Zapravo…danima bih mogla nabrajati količinu onesvješćivanja u svom životu…i tek mi sad palo na pamet pitati…ima li tko sličnu manifestaciju isključivanja iz stvarnosti? …I tako čestu?

Uredi zapis

28.01.2017. u 12:09   |   Komentari: 96   |   Dodaj komentar

(opet) o ljubavi...i ljubavi..

…napokon su stale te proljetne kiše i zasjalo je malo sunca, pa je baba Mara izašla na livadu ubrati nešto svježe, mlade koprive za čaj. Svojim široko razmaknutim , u ox savinutim, nabijenim nogama..gegala se poput pingvina…hvatajući dah , držeći se rukom za potpuno obješene grudi. Ispod marame….slabovidnim očima žmirkala je pregledavajući stabljike pred sobom.

-Marooo !!! Gdje mi je sjekira..vrag je odnio!? – s praga kuće vikne Jozo.

Trebalo bi nacijepati drva za ogrijev…i Jozo se te obveze želio riješiti što prije, jer ako opet počne padati kiša ..neće mu se dati izaći iz kuće.
Mara ne čuje dobro…a Jozo više nema kapaciteta glasno vikati. Kuži on da ga Mara ne čuje..pa se počeše po svojoj ćelavoj glavi, prošaranoj tamnim mrljama i staračkim pjegama….pa se dosjeti kako bi Maru možda mogao dozvati zviždukom.
Ali neće zvižduk preko tankih, borama raspucalih usana…jer nema dovoljno zuba da naprave otpor zraku.
Ne živcira se Jozo više, doći će Mara kad dođe. Pa će je onda pitat'.
Okrenu se polako..držeći se jednom rukom za štok…a drugom ispruženom prema naprijed – zbog ravnoteže, pa kratkim koracima ocupka do kuhinje. Išao bi Jozo puno brže, al bole jaja…nešto s prostatom i tako to..pa ne može.

Kad je Mara napokon stigla…Jozo zaboravio što je htio, no nije ni važno…jer se nešto zamislio i pogled mu odluta nekamo kroz prozor.

U trenutku kad je Mara Šaronji dobacila komad slanine..pa ga istjerala iz kuhinje…Jozo se trgne pa ko' iz topa pita: Maro, jel' voliš ti Šaronju?
Mara bez gotovo ikakve reakcije odgovori – Volim.
A jel' voliš ti mene, moja Maro? – nastavi Jozo očekujući da će ga Mara sad poslati u vražju mater.
-Volim. – reče Mara, istim tonom kao što voli i Šaronju.

-A…kad si me zavoljela? – zamisli se Jozo.
-Ne sjećam se više Jozo…aj sad makni noge da prođem! – Mara će nezainteresirano.

Jozo malo promisli…pomakne noge u stranu…pa prateći Maru pogledom kako se gega po kuhinji..krene objašnjavati: Znaš Maro…kad si cura bila, imala si te obline, ono..prave za fino uhvatit' u ruke…a i drska si bila, vražja. Ajme kako bi mi krv ključala od tebe! ..Ja sam znao da moraš bit' moja…a i volio sam te ..ma bio lud od ljubavi! …Znaš li ti to..moja Maro!?

-Aha. – promrmlja Mara…a Jozo nastavi: Jel'da smo se pravo voljeli ? – Malo se nasmiješi …pa i glavom zavrti zbog prisjećanja…
-E moj Jozo, nije ti to ljubav! – odjednom Mara pokaže interes.
-Kako nije? – zbuni se Jozo.
- Svašta ti je to…uzbuđenje, ludost i navika…al' ljubav nije! – Mara otpije malo mlijeka iz boce..kako bi provjerila da se nije ukiselilo.
- A ma je. Sve je to ljubav! – Jozo će pomirljivo.
-A Anica? – zadovoljno će Mara, kao da točno zna razliku.
-E nemoj sad Anicu spominjat'…to je nešto drugo! – uzruja se Jozo.

Mara nije navaljivala…bavila se svojim poslom..ali Jozo se zamislio.

-Ma slušaj Maro…Anica je mojoj duši draga uvijek. Ali tebe sam oženio. – reče Jozo..pa mu se i samom učini da ipak postoji razlika. Mara i dalje šuti…kao da ga pušta da se muči.
- Anica me sto puta naljutila…ne bih s njom jedan dan mogao živjeti…ali je nekako posebna, ne znam ja šta je to..al' ljubav nije. Amen. – Zaključi Jozo.
Mara i dalje ne govori ništa.

Sad i Jozo šuti. Razmišlja.
-Nema te žene s kojom bih mogao živjeti ..osim s tobom. To ti je ljubav Maro moja. Ljubav. – nastavi objašnjavati.
-Al' da si me i ti ljutila, jesi. Ipak…više si mi bila dobra nego loša. Jer sam te volio! – dosjeti se Jozo.

Nakon koje minute…doda: Ma i sad te volim. …Ma nikad te nitko nije ni volio više od mene.

-I ti si meni bio dobar. I kad si jebav'o okolo..i kad si pio..i psovao…i djecu nam pravio ..dobar si bio. – zaključi ona ni da trepne.
-A ma jebav'o…pio…ti sad kao da sam zločinac bio! Nisi ti ništa znala i ništa tebi nije falilo! – uzrujano rukom obriše brk.
-Tako je Jozo..ljubav je to. – naceri se ona..baš onako kako se sve krezube bakice znaju nacerit' i pritom biti slatko simpatične.

Mara je odgegala u šupu nacijepati drva…a Jozo je zamišljeno ostao sjediti pored peći u kuhinji. Misli mu odlutaše daleko…tamo negdje prema Anici. Lice mu se ozari…pobjegne mu smješak…pa sebi u bradu šapne – Ah šta ti je ljubav…!

Nakon što je nacijepala drva..Mara uzme sjekiru i nježno je objesi o klin. Bješe to sjekira koju im Vinko davno darovao. Prstima lagano prijeđe po njoj..kao da je miluje..pa uzdahne – Ah…šta ti je ljubav, moj Vinko!

Uredi zapis

26.01.2017. u 19:08   |   Komentari: 100   |   Dodaj komentar

znate li....

...koja je tajna vrhunskih ljubavnika?

Uredi zapis

25.01.2017. u 19:56   |   Komentari: 81   |   Dodaj komentar

crnjak...

..ne onaj vinski...već perceptivni..

Neispavana sam...
Hladno je u pm...i dani su fakat ružni za pop...sivi.

Volja me na kapaljku održava svjesnom.

Čekam....uglavnom stalno neki quratz čekam...
Od čekanja se ful naživciram....jer se osjećam bespomoćno.
Onda me taj šut ljutnje tjera u pronalazak alternativnih rješenja...

Pa na njih gubim vrijeme...dok..jel' čekam.

I dok se svime time okupiram...kao iz jurećeg vlaka tužnjikavo promatram grad u kojem sam planirala zastati..
Grad bajki, utopija,ideala...s nazivima ulica prema kreativnim idejama onih, koji smišljaju bulšitove poput 'Udri brigu na veselje'...i slično.

Odsjela bih ja u tom gradu....ma i stanovala čak...
samo dok ..evo ovo...dok ono...čim...bla...
Zapravo i na taj grad čekam....i čekam..

Dobro..ponekad si kupim razglednicu distrakcija....pa zaboravim na čekanje.
I srećku lutrije snova ponekad odigram...

Ali..većinu vremena...sam umorna.
Od čekanja.

Nego...jel' vama bed namignuti nekom nepoznatom?

Uredi zapis

24.01.2017. u 19:54   |   Komentari: 93   |   Dodaj komentar