Petak ujutro...

Bilo je tmurno, vlažno i prohladno jutro. Jedno od onih kada jedva čekam da se dovezem na posao, skuham si kavu i odkrmeljam jedno sat vremena prije nego se bacim na radne zadatke. Na kraju krajeva, ipak je petak dan kada se stvaraju preduvjeti za bezbrižan vikend.
Približavam se jednom T-križanju. Na semaforu ispred mene kolona vozila tromo prolazi križanje, a zeleno svjetlo odbrojava svoje posljednje sekunde. Naravno, da ne dolazi u obzir biti prvi u koloni za start u slijedećem intervalu i lagano dodajem gas, ubrzavam, motor starog Yuga poslušno bruji, kao za inat sivilu jutra koje me okružuje. Žuto svjetlo se upalilo taman negdje u trenutku kad sam prolazio pored semafora, i slavodobitno premještan nogu sa papučice za gas na onu za kočenje... ipak će trebati skrenuti lijevo po ovom mokrom asfaltu, sigurno je sigurno. A sigurno je jedino to da mi je pedala kočnice PROPALA... prvi put - uz glasno struganje negdje naprijed... nije valjda otpao kotač... osjećam kako se auto zanosi u lijevu stranu... pritišćem kočnicu još jednom... i to je još jedan propali pokušaj kočenja. Posežem za ručnom... Hvala Bogu, ona lovi, ali zadnji kotači proklizavaju i zanošenje prijeti da će se pretvoriti u uklizavanje u zaustavljene automobile kojima je ovo moje klizanje razbilo dosadu crvenog svjetla. Puštam ručnu kočnicu, auto reagira na zakretanje volana... ipak nije otpao kotač... šta je onda??? Uspijevam izravnati auto pa čak i skrenuti u željenu ulicu.  Tu je i ugibalište za bus... Lagano pritežući ručnu uspjevam stati na ugibalištu, i palim četiri žmigavca, reda radi, da si prištedim neugodu trubljenja busa koji baš sada mora tu stati.
Obilazim oko auta... svi kotači su na mjestu... ne klimaju se... radim sklek da se ne zamažem na mokrom asfaltu - ispod auta ništa neobično, ništa ne visi, i nema fleka od ulja od kočnica. Pa šta je onda, zašto mi pedala propada!!!?
Parkiram auto na obližnjem parkiralištu,  zaključavam ga i odlazim na tramvaj. Ipak treba odraditi petak. O autu ću brinuti poslije. Jest da je parkiralište zabačeno i pusto, ali kradljivaca se ne bojim, neće daleko s takvim kočnicama.
Jedva sam dočekao kraj radnog vremena. I onda sam još otišao na ćevape sa frendovima, da prođe popodnevna špica na cestama, nisam lud voziti u koloni i ovisiti o ručnoj kočnici. Tko zna kakav je u stvari kvar, i neće li možda i ručna putem otkazati.
Sa prvim mrakom odlazim do auta. Kočnica i dalje ne reagira, točnije - propada. Lagano se vozim sporednim cesticama, obilazim semafore koliko je moguće skrećući na parkirališta šoping centara na križanjima. Bio je to najdulji put kući s posla ikad. Ali kad malo razmislim, nije to bilo tako strašno - kočenje motorom, ručna za zaustavljanje, veliki razmak, defanzivna vožnja... moglo bi se reći da sam bio sigurniji u prometu tada nego sa ispravnim kočnicama, kad vozim brzo, ali oprezno, no pouzdajući se u ispravnost vozila.
Slijedeće jutro - probna vožnja oko kvarta - pritisak na pedalu... vidi vidi, sada koči. Doduše uz struganje željeza, ali ipak koči. Kao za inat. Skidam oba prednja kotača... i imam šta vidjeti: na lijevom kotaču, nedostaje pločica... KOJI KRETEN JE ZABORAVIO STAVITI JEDNU PLOČICU u kočnice!!!! Što je najbolje, pločice su prošli put mjenjane prije negdje godinu dana. Kad se samo sjetim koliko sam puta kočio u tih godinu dana, i koliko sam ovisio o tim kočnicama!
Ništa, montirao sam nove pločice, odvezao se do mehaničara, on mi promjenio diskove... lijevi je bio skroz izglodan od pritiska čeljusti u prazno... zapravo u sam disk.
Svako zlo za neko dobro. Sad se vozim u istom tom autu, i sad ZNAM da su kočnice u redu. Može zvučati čudno, ali osjećam se sigurniji nego ikad...