Iskrica for Dummies

 Miris zapaljenih ružinih štapića
pomješan sa dimom duhana
nezavršena slika...

Pred slikom stojim, gledam stvari izvan sebe...U meni praznina. Čutim prostor-vrijeme trenutkom dodirnutog sjećanja...mir i sklad...
Ispred mene mrtva slika...tmina noći...kamen, more, brod.
I vidjeh se!
Slikar sam što promatra svoj svijet, i mišlju se bavi, osvijetliti tminu, život jedan dati...
 Tek čežnja samotnog lutalice to je...
 Oko mene mir...zatišje. Smijem se u sebi...mir je varljiv...oluja se sprema. Neću kistom u oluje, oštru sablju spremam...

 Rekao sam...Galeb je Gospodin. Rekli ste...Galeb kopa i kara po smeću. Očito, netko od nas nezna za Gospodina...
Da li Gospodin mora biti bogat? Ne mora...može biti siromašniji od najsiromašnijeg a opet biti Gospodin...i kopati po smeću. Tako i najčešće završavaju gospoda u doba barbarizma...ostaje im samo njihova čast. Da li Gospodin mora kriti svoje osjećaje? Ne...Gospodin je bez srama i stida...iskren.
Ali osim časti i iskrenosti još mnoge druge stvari čine Gospodina.
 Ne zaboravite...Bog je bio Gospodin

 Okrenulo je na Jugo...puše sve jače i jače. Vrijeme se mijenja. Maknuo sam se sa svoje stijene na kojoj obitavam već godinama. Gledao sam galebove...
Volim tu pticu, najviše od svih. Galeb i ribar prijatelji su od pamtivjeka. Barba Mate ga zove gotovanom jer samo čeka da mu se dobaci koja riba ali ja mislim drugačije. Gdje ima galeba ima i ribe ili gdje ima ribe ima i galeba. Jednom sam primjetio da dva galeba stoje jedan nasuprot drugom na mjestima gdje ribari znaju bacati parangal...kao da žele reći, bacite tu parangal. Također znaju stati iznad mjesta gdje ribari bacaju vrše...kao da žele reći...bacite tu vršu. Ne, nisu galebovi gotovani, galebovi su gospodske ptice. Kada čekaju blizu barke, ljubazno čekaju i imaju svoja međusobna pravila...tko je prvi došao može prići bliže brodu...nikada se ne nadmeću međusobno...
Osim njih, često se mogu vidjeti i morske lastavice. Loši su letači ali mogu vješto mijenjati smjer kretanja što im pomaže da iz zraka urone u vodu i uhvate ribu...to galeb ne može.
Još jedna ptica može se vidjeti na našem moru...kormoran. Ta ptica je živo čudo. Leti dvadesetak ili tridesetak centimetara iznad razine mora a kada ugleda ribu uroni ispod površine mora i do dubine od četiri, pet metara proganja ribu...dok je ne ulovi
 Ipak, meni je galeb najdraži...

Bliži se kraj ljeta. Sutra, na Veliku Gospu najavili su promjenu vremena. Nekako sjetno gledam more. Ubrzo ću ga napustiti i krenuti dalje...

Počelo je krvavo...rezom oštrim nožem preko lijevog palca. Događa se to i iskusnim ribarima dok otvaraju pidoče za ješku. Koristi kratki nož...rekao mi je barba Mate kad je vidio zamotani prst. Krenuli smo u šest popodne s namjerom da bacimo parangal blizu starog mjesta no ubrzo, kada smo izašli na otvoreno zapuhnuo nas je jugo. Mala brodica nemoćno se valjala po valovima. Ako krenemo dalje jugo će nas još više valjati! Zaključi barba Mate zabrinuto. Parangal je bio spreman a mi nismo znali gdje ga baciti. Ništa, idemo do susjednog otoka, odluči on i upravi brod prema, u daljini vidljivoj kapelici. Tu sam jednom uhvatio veliku škrpinu... glasno mi reče nadvikujući se sa vjetrom dok su valovi zapljuskivali pramac broda. Ubrzo smo stigli u blizinu otoka i barba Mate veže prvi manal (plastični karnistar) za parangal i baci ga u vodu. Ovaj put ja sam veslao. Lagano, okrenut prema sjeveru brod se polako kretao nošen vjetrom i jedna po jedna udica sa ješkom od sitne ribe tonula je u more. Za baciti parangal treba oko pola sata. Napokon, kada je i posljednja riblja glava nestala u moru, barba Mate veže drugi manal i upali pentu. Idemo ispod ovog otoka...tu se zna naći bugvi i truta. Ubrzo, bacili smo sidro i bacili tunje. Meni su odmah zagrizla dva mala kanjca. Slabo je to...reće barba Mate i opet upali motor. Mijenjali smo mjesta dok prva truta nije zagrizla. Tu mi je pokazao svu svoju ribarsku vještinu...lov na tri tunje. Jedna u lijevoj ruci, jedna u desnoj ruci a treća...oko uha! Pa to je čudo! Veselo sam gledao kako je cimnuo glavom i rukama počeo izvlačiti uhvaćenu ribu. Malo po malo, vadili smo trute, bugve i par struna. Spustila se noć i jugo je stao. Obasjani mjesečinom pričali smo uz zvuk starog radija o svemu i svačemu, najviše o ribama i ženama. Međutim, najljepše je bilo kada smo šutili...tad su naši pogledi kružili prema daljinama. Vedro nebo posuto zvijezdama, crvenilo davno zašlog sunca...mjesečina i sve to na pučini mirnog mora. Tamne sjene okolnih otoka, svjetla grada u daljini...ne to je neopisivo...to se mora doživjeti! Ješke je bilo upravo toliko koliko je trebalo. Kada je riba pojela i posljednju pidoču digli smo sidro i krenuli prema prvom manalu. Pronaći bijelu plastičnu kantu na pučini mora je...nemoguče. Barba Mate je smanjio brzinu a ja sam se pramca električnom svjetiljkom osvjetljavao površinu mora. Ustvari, svjetiljka mi je samo smetala. Zabrinuto, kretali smo se lijevo, desno. Evo je! Uzviknu sam kada  sam ugledao bijeli karnistar točno ispred nas. To je sreća! Zadovoljno reće barba Mate a sa manala uzleti galeb...odmarao se. Uzeo sam vesla i počelo lagano veslati dok je barba Mate izvlačio parangal. Ješka je još uvijek bila na udicama. Evo prvog! Radosno poviknem dok je barba Mate izvlačio malog ugora. Ubrzo izvukao je i drugog...kmeeeee...začuo se glas nesretnog bića...još i sada njegov plač mi odzvanja u ušima...žao mi ga je. Barba Mate stane. Zadilo! Reče snažno potežući konop...napokon, konop se oslobodi ali težina je ostala. Snažnim potezom barba Mate ubaci u brod jednog ugora orijaša...to je bila prava zvijer težine oko dva kila, metar dužine debel kao šaka. Uh! Ovaj je za ješku. (proda se i od toga kupi sitna riba) Malo po malo, digli smo parangal i zadovoljno krenuli prema luci. Lovinu smo podijelili i ja sam krenuo doma. Bila je ponoć...mještani su radoznalo zagledavali vreću sa ribama ali bez komentara. Dva i pol kila...

 
U moj mali gradić počeli su pristajati veliki brodovi...jahte bogataša. Navodno je i Bill Gates bio prije dvije godine. Lijepo je to mjesto i bogatima je zapelo za oko. Meni je za oko zapela jedna jahta koja je već duže vremena usidrena nasuprot zgrade gradskih vlasti. Velika je, ali ne i najveća. Posadu čine uglavnom Filipinci ali odmah su mi u oko upala njihova lica. Nisu to bila lica dobrih ljudi...Malo sam osluškivao razgovor na krmi broda gdje su sjedili gospodari. Nisam ih mogao vidjeti jer ih je skrivala ograda. Šetkao sam se u blizini i napokon ugledao gazdu. Sijedog, jedva pokretnog starca sa bradom i crnim očalama pridržavala su dva mornara dok je ulazio u prostorije broda. Nakon njega ustao je jedan podebeli čovjek srednjih godina. Nije mi ostavio dojam poslovnog čovjeka, prije gazdinog pomočnika. Do broda sa znao pojaviti gumeni gliser sa američkom zastavom upravljan od tipa obučenog u izlizani đins...nimalo poštenog izraza. Prijatelj mi je rekao da taj brod već pet, šest godina dolazi u luku i ostaje po mjesec dana i da je to Mosad...izraelska tajna služba, međutim meni su ovi sličili prije na krijumčare droge... Danas su imali uvaženog gosta, mali fičfirić u crvenim hlačama i svilenom plavom sakou. Prigodom tog posjeta, posada se obukla u svečane bijele uniforme...sve mi je to izgledalo jako, jako sumnjivo...e da, u posadi je bilo i nekoliko žena...ne, nisu imale blaga lica...

Zašto si me ostavio?
L

Zakonom ljudskim prerezan
Silom odvojen
Čovjek, što je to?
Jadno biće Božje...

 Kamen možeš lomiti
ali vjetar ne.
Vjetru možeš prići,
ili sakriti se od njega.
Uživati u dodirima,
ili iz daljina gledati
kako brije...

 Katkad pogledam prema zemlji
i osjetim dubinu ponora.
Letim...
Ne mogu vječno.
Znam...
Negdje moram sletjeti...

Požar...nošen burom. Zatamnjeni zrak, miris paljevine i pepel sa sjevera. Na svu sreću, nije sa otoka...dolazi s kopna...

Nevera dolazi.Zvukovi grmljavine, pomjesani sa klapskom pjesmom dopiru do mene. Zatvaram prozore, gasim kompjuter...

Vjetrovi pušu.
Ne zaustavljam ih.
Niti mogu,
niti želim.
Neka pušu.
 
A ja ću jedriti.
Vjetar neka me nosi...

 Vratio sam se iz grada. Volim taj prelaz selo-grad. Sunce, more, prirodu za trenutak zamjeniti uobičajenom gužvom mediteranskog gradića. Sresti stare prijatelje, stare ljubavi...lijepo je. Ostala je ona bliskost. U duši, nismo se promjenili. Sumnjam i da možemo. Sanjari...
Ujutro, kava na rivi, lagano listanje novina, koja riječ sa poznatima, razgovori sa prijateljima...i beskrajne šetnje uskim kamenim ulicama grada. Navečer, šetnje rivom, koje piće u kafiću i priče...mirno se živi u gradu moga djetinjstva...
Sretan sam, bez nekog posebnog razloga. U miru sam sa sobom...