Razmišljanja.......

od kad upoznah tebe...
srce mi u grču prede...
kad te vidim...
u duši se predam tvojim dodirima ..
tvom zagrljaju...
postaješ moj gospodar...
istovremeno osjećam potrebu ...
da te obgrlim svojom ljubavlju...
kao što majka štiti čedo svoje...
da ti dam svoj posljednji dah....
kad me dodirneš....
dodir pali moju kožu ...
kao što tisuću božićnih lampica rasvijetli noć....
Tvoj poljubac...
u meni budi nježnost, toplinu...
utapam se u želji...
kao utopljenik u moru...
..... ..!

što je za tebe viša sila?
glasovi koji mi govore da nešto moram...
imati? uraditi?
ili?
uraditi pa imati...
grižnju savjesti… nagradu... kaznu..
dobitak...
nagradu i dobitak... o kazni ne razmišljam, svjestan sam svega i
znam da će me kad tad stići, s time sam se odavno pomirio, a
grižnje savjesti nemam...
ti si sretan čovjek...
….a kako je kod tebe?
putujem ....
kroz životnu školu...
polako... učeći na greškama ...
diveći se jutrima…
jutra su najljepša iako noć ima neku čudnu moć...
noć očara i jutro ponekad tužno se budi ...
ali počinje novi dan...
na nebu duga se stvara....
kako do njenog kraja doć...
dovoljno je uživati u ljepoti stvaranja i pustiti...
da smo postane dio tebe....
i ostane zauvijek...
upisana u oko ....
poput otoka u moru...
moga srca ..
što treperi...
dok sluša...
vapaj duše...
koja čezne ...
za zagrljajem ..
toplih ...
ruku koje čvrsto i nježno...
prigrle dušu...
da više ne luta...
prostranstvima...
nego da ugrije svoje ...
srce i ruke ..
na mekoći njena krzna....
i toplini...
dodira...
osjećajući...
požudu...
prepuštajući se unutarnjem....
nemiru koji trga...
dušu od ..
želje silne ..
pruži...
svoje sokove...
da pretoči...
u posudu strasti...
kojom će se ispuniti...
utrobu...
željnu životnog soka....
koji daje...
snagu da preživi...
i ide dalje...
ne mareći za...
sutra... danas.. ili jučer....
samo s jednom željom...
da ponovo osjeti.. tu snagu...
želju... toplinu..
utrobu…

Pitam se danas koliko je dobra ova naša iskra? Koliko je ljubavi dala a koliko srcu bola zadala?
Što tražimo na ovim stranicama??? Svi smo stranci jedne rijeke koja se zove život. Njome putujemo od rođenja pa do svog kraja, koliko ljudi sretnemo dnevno, koliko njih s nama chata navečer, a da i neznamo da smo se negdje sreli. Koliko ljudi se srelo jednom i nikad više, koliko ljubavi ima u našim tipkanjima, koliko pusa i nježnosti kad bi barem tako bilo i u stvarnosti, a ne samo ovako virtualno. Tu ne vidimo nićije nedostatke, odjeću, šminku niti uspjeh ovdje smo svi samo riječi koje teku kroz tipkovnicu i donose zadovoljstvodruženja. Nismo sami u svojim krletkama stana možemo se družiti i bez plaćanja pića i u toplini vlastoitog doma . Samo da li je to dobro ili ne ????    Pitam se hoćemo li postati još usamljeniji pored ekrana dok na njemu snjeg bez programa šeta ili ipak ćemo se pokrenuti i u socijalnom druženju uspijeti iznijeti svoje emocije kao na tipkanju u Iskrici ???????
Ne razmišljajte, komentirajte ovo je izašlo samo iz mene i nisam ništa korigirala samo sam razmišljala preko tipkica.......